REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd 2001/2021-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Đure Sesse člana vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja C. o. d.d., OIB … Z., koju zastupa K. V., univ.spec.iur. protiv I. tuženika A. P., kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva K. i p. u Z., II. tuženika B. Š. iz K., kojeg zastupa punomoćnik M. V., odvjetnik u M. i III. tuženika S. o. d.d. S., S., Bosna i Hercegovina kojeg zastupa punomoćnica Z. P., odvjetnica u S. radi regresnog duga, odlučujući o prijedlozima I., II. i III. tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1677/2020-2 od 22. prosinca 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-136/2020 od 16. lipnja 2020., u sjednici održanoj 31. kolovoza 2022.,
r i j e š i o j e:
Odbacuju se prijedlozi I., II. i III. tuženika za dopuštenje revizije.
Obrazloženje
1. Prvo, drugo i treće tuženici su podnijeli prijedloge za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1677/2020-2 od 22. prosinca 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P- 136/2020 od 16. lipnja 2020.
2. U prijedlogu za dopuštenje revizije I., II. i III. tuženici postavljaju pitanja koja smatraju važnima za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
3. Tužiteljica nije odgovorila na prijedloge.
4. Prijedlozi su nedopušteni.
U odnosu na prijedlog I. tuženika:
5. Polazeći od odredbe članka 385. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), a postupajući sukladno odredbi članka 385. a i članka 387. ZPP-a, Vrhovni sud Republike Hrvatske je ocijenio da u prijedlogu za dopuštenje revizije I. tuženika postavljena pravna pitanja nisu važna za odluku u sporu.
5.1. U prvom, drugom i trećem pitanju predlagatelj (I. tuženik) problematizira je li u odnosu na I. tuženika nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo obzirom da u odnosu na I. tuženika nije bio postavljen odštetni zahtjev, pri čemu polazi od pogrešnih pretpostavki koje su u suprotnosti sa zaključkom nižestupanjskih sudova o tome da se konkretni postupak vodio radi naplate regresnog duga, a ne o postupku radi naknade štete. Stoga pogrešno smatra da bi ta okolnost bila relevantna. Četvrto pitanje se odnosi na primjenu privilegiranog zastarnog roka, te u svezi s time postavljanje imovinskopravnog zahtjeva u kaznenom postupku, čime I. tuženik polazi od pretpostavki koje su u suprotnosti sa zaključkom nižestupanjskih sudova, jer nižestupanjski sudovi nisu svoje pravno shvaćanje o prigovoru zastare temeljili na privilegiranom roku iz članka 377. stavaka 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO), jer se radi o tražbini s osnove regresa te su primijenili zastarni rok od pet godina koji se računa od prvog dana poslije dana kada je tužitelj isplatio naknadu štete oštećenicima, pa od odgovora na postavljeno pitanje ne ovisi odluka u ovoj pravnoj stvari.
6. Slijedom navedenog, u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za postupanje revizijskog suda sukladno članku 385.a stavku 1. ZPP-a i dopuštenje revizije u odnosu na prijedlog I. tuženika, valjalo je na temelju odredbe članka 392. stavka 1. u vezi s člankom 387. stavkom 5. ZPP-a, riješiti kao u izreci.
U odnosu na prijedlog II. tuženika:
7. Polazeći od odredbe članka 385. ZPP-a, a postupajući sukladno odredbi članka 385. a i članka 387. ZPP-a, Vrhovni sud Republike Hrvatske je ocijenio da u prijedlogu za dopuštenje revizije II. tuženika postavljena pravna pitanja nisu važna za odluku u sporu.
8. U prvom pitanju predlagatelj (II. tuženik) postavlja pitanje kojim problematizira svoju pasivnu legitimaciju, obzirom na utvrđenu odgovornost III. tuženika u tijeku postupka pred nižestupanjskim sudovima (osiguravajućeg društva kod kojeg je bilo osigurano vozilo II. tuženika), a pri tome ne ističe razloge zbog kojih bi navedeno pitanje bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U odnosu na drugo i treće pitanje, zastare kaznenog progona u odnosu na II. tuženika te činjenice da u odnosu na II. tuženika nije donesena pravomoćna prekršajna ili kaznena presuda, II. tuženik polazi od pogrešnih pretpostavki u odnosu na zaključak nižestupanjskih sudova o tome da u konkretnom predmetu nema mjesta primjeni privilegiranog roka zastare iz članka 377. ZOO. Stoga ni razlozi važnosti (presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-x-231/11 i Rev-130/2000) u kojima je revizijski sud zauzeo pravno shvaćanje da obustava kaznenog postupka zbog apsolutne zastare kaznenog gonjenja nije od utjecaja na računanje roka zastare tražbine naknade štete nisu primjenjivi u konkretnoj pravnoj situaciji, jer se radi o postupku radi regresne isplate, a ne naknade štete.
9. Slijedom navedenog, u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za postupanje revizijskog suda sukladno članku 385.a stavku 1. ZPP-a i dopuštenje revizije u odnosu na prijedlog II. tuženika, valjalo je na temelju odredbe članka 392. stavka 1. u vezi s člankom 387. stavkom 5. ZPP-a, riješiti kao u izreci.
U odnosu na prijedlog III. tuženika:
10. Polazeći od odredbe članka 385. ZPP-a, a postupajući sukladno odredbi članka 385. a i članka 387. ZPP-a, Vrhovni sud Republike Hrvatske je ocijenio da u prijedlogu za dopuštenje revizije III. tuženika postavljena pravna pitanja nisu važna za odluku u sporu.
11. Prva četiri postavljena pitanja su procesnopravna pitanja, a tim pitanjima III. tuženik problematizira postupanje pred prvostupanjskim sudom u odnosu na ponovno označavanje III. tuženika kao stranke u postupku nakon što je prethodno prvostupanjski sud donio rješenje o povlačenju tužbe u odnosu na njega. III. tuženik ne navodi razloge zbog kojih bi navedena pitanja bila važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, osim što kroz postavljena pitanja ističe nezadovoljstvo pobijanom odlukom. S time da u četvrtom pitanju polazi i od pogrešne pretpostavke da se u konkretnoj pravnoj stvari radi o pravomoćno presuđenoj stvari u odnosu na III. tuženika. Odgovor na peto i šesto pitanje ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja, pa stoga primjena materijalnog prava ovisi o utvrđenom činjeničnom stanju u svakom konkretnom predmetu.
12. Slijedom navedenog, u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za postupanje revizijskog suda sukladno članku 385.a stavku 1. ZPP-a i dopuštenje revizije u odnosu na prijedlog III. tuženika, valjalo je na temelju odredbe članka 392. stavka 1. u vezi s člankom 387. stavkom 5. ZPP-a, riješiti kao u izreci.
Zagreb, 31. kolovoza 2022.
Predsjednica vijeća:
Mirjana Magud, v.r.