Republika Hrvatska

Trgovački sud u Splitu

Split, Sukoišanska 6

Poslovni broj: 6 P-596/2020-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Trgovački sud u Splitu po sucu Nevenki Marunica, u pravnoj stvari tužitelja Stečajna masa iza F. d.d. u stečaju, OIB …, S., kojeg zastupa M. J. M., odvjetnica u S., protiv tuženika S. H. d.d., OIB …, S., kojeg zastupa H. A., odvjetnik u S., radi naknade štete, 31. kolovoza 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku da u roku od 8 dana naknadi tužitelju iznos od 2.060,98 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 490,71 kuna od 1. siječnja 2004.

- na iznos od 490,71 kuna od 1. siječnja 2005.

- na iznos od 490,71 kuna od 1. siječnja 2006.

- na iznos od 490,71 kuna od 1. siječnja 2007.

- na iznos od 98,14 kuna od 1. lipnja 2007. sve do 31. prosinca 2017. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev od 11. ožujka 2009. u dijelu koji glasi:

„I. Dužan je tuženik u roku od osam dana i pod prijetnjom ovrhe nadoknaditi tužitelju štetu u ukupnom iznosu od 866.931,81 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom koja u visini od 15% godišnje na iznos od 165.787,06 kuna teče od 1. siječnja 2004., na iznos od 208.456,83 kuna od 1. siječnja 2005., na iznos od 210.177,41 kuna od 1. siječnja 2006., na iznos od 211.833,74 kuna od 1. siječnja 2007., a na iznos od 70.676,68 kuna od 1. lipnja 2007. pa do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. pa do isplate u visini koja se određuje za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena."

r i j e š i o  j e

I. Smatra se da je tužitelj podneskom od 11. ožujka 2009. povukao tužbu za iznos od 812.939,73 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama

II. Svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.

Obrazloženje

1. U tužbi koju je tužitelj podnio ovom sudu 3. svibnja 2006. radi naknade štete u iznosu od 1.681.932,52 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama uz naknadu parničnih troškova, tužitelj je istakao da je sa tuženikom 2. svibnja 2002. zaključio Ugovor o poslovno-tehničkoj suradnji, na određeno vrijeme od 5 godina, počevši od 1. lipnja 2002. do 31. svibnja 2007. Tužitelj je nadalje naveo kako se tuženik predmetnim ugovorom obvezao naručivati i preuzimati peciva, kolače i ostalo iz programa tužitelja za svoje restorane "K.", "A." i "P." te plaćati usluge pranja rublja prema cjeniku koji je sastavni dio ugovora, dok se tužitelj obvezao preuzeti u radni odnos 9 radnika tuženika, na ime otpremnine i slobodnih dana istim radnicima isplatiti ukupan iznos od 223.304,62 kuna u ime tuženika, isporučivati peciva, kolače i ostalo iz svog programa te snositi odgovornost za preuzeto rublje i strojeve. Tužitelj je u tužbi naglasio kako je člankom 6. predmetnog ugovora određeno kako oštećena strana ima pravo na naknadu štete u slučaju nepoštivanja ugovora te kako je tuženik 2003. započeo s kršenjem predmetnog ugovora ne dostavljajući rublje na pranje u dogovorenim količinama zbog čega je tužitelj iz osnova navedenog poslovnog odnosa te godine ostvario dobit od svega 128,69 kuna, dok je tijekom 2002. godine, a kada se poslovni odnos među strankama odvijao sukladno predmetnom ugovoru, iz osnova tog poslovnog odnosa ostvario godišnju dobit od 420.611,82 kuna. Nadalje, tužitelj u tužbi navodi kako je 8. travnja 2004. tuženik otkazao predmetni ugovor iako je tužitelj uredno izvršavao sve preuzete ugovorne obveze te da iz navedenog dopisa nije vidljivo s kojim se danom otkazuje suradnja niti su predočeni ikakvi valjani razlozi za prekid suradnje. Sukladno navedenom, tužitelj navodi kako je kršenjem ugovornih obveza, a zatim i otkazom ugovora o poslovno-tehničkoj suradnji tuženik tužitelju prouzrokovao štetu u vidu izmakle dobiti od ukupno 1.681.932,52 kuna godišnje te je predložio sudu donijeti presudu sadržaja kao u izreci ove presude.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivio tužbi i tužbenom zahtjevu te predložio da ista bude odbijena kao neosnovana uz naknadu tuženiku troškova sudskog postupka. Tuženik je naveo kako je tužitelj svojim ponašanjem i nepridržavanjem ugovornih odredbi isključivo skrivio raskid Ugovora o poslovno- tehničkoj suradnji od 2. svibnja 2002. Naveo je kako od početka suradnje nastaju velike štete na rublju za čije pranje je obvezu preuzeo tužitelj, da je isporuka bila nepravovremena i nepouzdana, a kvaliteta pranja loša. Naveo je kako je na traženje tuženika, radi navedenog, održano više zajedničkih sastanaka na kojima su bili prisutni D. R. i B. V., na strani tužitelja, dok su na strani tuženika sastancima prisustvovali K. A., domaćica i Đ. R., direktorica naselja "P.". Sve navedeno da je bilo dobro poznato i M. D. koja je tada radila u praonici tužitelja. Tuženik je nadalje naveo kako je zbog spomenutih neizvršavanja ugovornih obveza M. D., kao direktor tuženika, u više navrata kontaktirao direktora tužitelja S. Š. Zbog oštećene i nekvalitetno oprane robe te nepravovremeno isporučivane robe, tuženik da je imao velikih problema u uspješnom poslovanju te je zbog navedenog ponašanja tužitelja, tuženik bio prinuđen u proljeće 2003. kupiti perilice, sušilice i valjak, a sve kako bi se osigurao u slučaju da tužitelj nastavi s neizvršavanjem i nekvalitetnim izvršavanjem ugovornih obveza. U svezi s ugovorenom prioritetnom nabavom kolača u korist tuženika pred ostalim nabavljačima, tuženik je naveo kako je 2003. godine tužitelj, zloupotrebljavajući svoj položaj dobavljača, povećao cijene i učinio ih preskupim te mu dopisom od 20. kolovoza 2003. obavijestio tuženika o ukidanju rabata od 21% i to retroaktivno počevši od 15. srpnja 2003., usred turističke sezone. Zbog svega naprijed navedenog, tuženik je naveo kako je 8. travnja 2004. bio prinuđen otkazati međusobni ugovor, jer da u 2004. godini nije mogao podnijeti štetu u poslovanju koju mu je tužitelj svojim ponašanjem izazvao u sezoni 2002. i 2003. Nadalje, tuženik je u odgovoru na tužbu naveo kako je pravni osnov tužbe potpuno pravno i činjenično promašen navodeći kako je u složenim uvjetima tržišnog poslovanja apsurdno uzimati navodno ostvarene dobiti tužitelja iz 2002. kao osnovice za obračun sigurne dobiti za narednih 5 godina. Naglasio je kako stranke u međusobnom ugovoru nisu utvrdile niti obujam isporuka robe i usluga, niti cijenu, niti je međusobno bio zajamčen i utvrđen poslovni rezultat svake od stranaka, da su navedenim ugovorom stranke samo iskazale spremnost nastavka dotadašnje poslovne suradnje dok ta suradnja bude prihvatljiva i podnošljiva strankama. Zaključno, tuženik je osim osnova, a sukladno svemu navedenom, osporio i visinu potraživanja te predložio sudu tužbu odbiti kao neosnovanu u cijelosti.

3. Po prijedlozima stranaka sud je izveo dokaze saslušanjem predloženih svjedoka te vještačenje po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstveno-financijske poslove V. K. te je presudom poslovni broj IV P-1130/2006 od 15. listopada 2009. prihvatio uređeni tužbeni zahtjev tužitelja od 11. ožujka 2009., koju presudu je drugostupanjski sud rješenjem poslovni broj Ref. 41 Pž-2202/2015-3 od 13. rujna 2017. ukinuo i predmet vratio ovom sudu na ponovno suđenje.

4. U ponovljenom postupku, sukladno uputama iz drugostupanjske odluke, sud je izveo dokaz novog vještačenja po sudskom vještaku za knjigovodstvo i financije mr. I. B., dipl. oec. iz S.

5. U dokaznom postupku sud je pregledao isprave koje se nalaze u spisu i to: Ugovor o poslovno-tehničkoj suradnji od 2. svibnja 2002. (stranice 4-5 i 22-24 spisa), Izvješće revizora o očevidu u dio poslovanja društva B. d.d. S. za 2002. i 2003. godinu i to na onaj dio poslovanja koji se odnosi na S. H. d.d. iz S. (stranice 6-10 spisa), Otkaz poslovno tehničke suradnje od 8. travnja 2004. (stranica 11 spisa), dopis tužitelja od 20. kolovoza 2003. (stranica 16 spisa), računi tužitelja za tuženika (stranice 25-28 spisa), salda konti karticu tužitelja za tuženika na dan 31. prosinca 2004. (stranica 29 spisa), zapisnike sa sastanaka tužitelja i tuženika (stranice 34-43, 47-48, 51-53, 55 spisa), trošak pripreme nove praone u 2003. godini (stranica 44 spisa), podnesci tuženika prema tužitelju (stranice 45-46, 49-50, 54 spisa), trebovanje-izdatnice tužitelja za tuženika (stranice 56-60 spisa), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za knjigovodstveno-financijske poslove V. K. od 25. srpnja 2008. (stranice 75-86 spisa), konto kartice tuženika troškova praonice za 2000. i 2001. godinu (stranice 92-93 spisa), pisano očitovanje na vještvo vještaka V. K. od 19. studenog 2008. (stranice 101-108 spisa), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo i financije mr. I. B., dipl.oec. od 7. lipnja 2021. (stranice 250-268 spisa), očitovanje na izradu vještačenja broj 64/08 od 25. srpnja 2008. vještaka V. K. od 26. listopada 2021. (stranice 283-289 spisa), te su saslušani svjedoci D. R. (stranice 126-128 spisa), S. Š. (stranice 128-129 spisa), E. M. (stranice 143-145 spisa), T. O. (stranice 151-154 spisa), kao i vještaci V. K. (stranice 114, 123-126, 295-296 spisa) i I. B. (stranice 275-276 i 296-297 spisa).

6. Na temelju ocjene dokaza izvedenih u ovom postupku, pregleda isprava koje se nalaze u spisu kao i očitovanja stranaka tijekom postupka, u smislu članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP-a), odlučeno je kao u izreci zbog slijedećih razloga:

7. U ukidnom rješenju Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je istakao kako je tužitelj uređenim tužbenim zahtjevom nakon provedenog vještačenja djelomično povukao tužbu za iznos od 812.939,73 kuna o kojem sud nije donio nikakvu odluku. Obzirom da stranke u roku od 15 dana od primitka prvostupanjske presude od 15. listopada 2009. nisu predložile donošenje dopunske presude, to se smatra da je tužba za navedeno povučena, što je sud konstatirao i riješio kao u točki I. izreke rješenja.

8. Predmet ovog ponovljenog postupka je zahtjev tužitelja za naknadu štete sukladno uređenom zahtjevu tužitelja od 11. ožujka 2009., kojeg je tužitelj uredio nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja po sudskom vještaku V. K. (kojeg ponovno nakon provedenog vještačenja po sudskom vještaku I. B. tužitelj nije uredio), a zbog izmakle dobiti koja je tužitelju nastala raskidom ugovora o poslovno-tehničkoj suradnji kojeg su prednik tužitelja B. d.d. i tuženik sklopili 2. svibnja 2002. na rok od 5 godina počevši od 1. lipnja 2002. do 31. svibnja 2007.

9. Između stranaka nije sporno da su stranke bile u poslovnom odnosu temeljem Ugovora o poslovno-tehničkoj suradnji kojeg su prednik tužitelja B. d.d. i tuženik sklopili 2. svibnja 2002. na rok od 5 godina počevši od 1. lipnja 2002. do 31. svibnja 2007., kao što nije sporno da je tuženik dopisom od 8. travnja 2004. otkazao tužitelju predmetni ugovor.

10. Sporno je između stranaka je li tuženik svojim postupanjem neosnovanim raskidom Ugovora odnosno otkazom poslovno-tehničke suradnje zbog razloga navedenom u dopisu 8. travnja 2004. (nezadovoljstvo tuženika u vezi s pranjem rublja) prouzročio tužitelju štetu – izmaklu dobit u visini koju tužitelj potražuje u ovom postupku sukladno uređenom tužbenom zahtjevu od 11. ožujka 2009. u iznosu od 868.992,79 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dospijeća pojedinačne tražbine tužitelja za svaku poslovnu godinu do isplate.

11. U ovom postupku u odnosu na poslovni odnos između stranka primjenjuje se Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99, 88/01, dalje ZOO/91, koji Zakon se u ovom slučaju primjenjuje u smislu članka 1163. stavak 1. i članka 1165. ZOO 35/05 i 41/08).

Odredbom članka 18. stavak 2. ZOO/91 propisano je da sudionik u obveznom odnosu dužan je u izvršavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati sa povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka). Kako su obje stranke predmetni Ugovor o poslovnoj suradnji ugovorile vezano uz izvršavanje obveza iz svoje profesionalne djelatnosti, to su sukladno naprijed navedenoj odredbi članka 18. stavak 2. ZOO/91 u izvršavanju obveze bile dužne postupati pažnjom dobrog stručnjaka.

12. Pregledom predmetnog Ugovora o poslovno-tehničkoj suradnji od 2. svibnja 2002. razvidno je da je taj Ugovor sklopljen na određeno vrijeme od 5 godina počevši od 1. lipnja 2002. do 31. svibnja 2007. uz mogućnost produženja s tim da međusobno preuzete obveze se imaju izvršiti u roku plaćanja od 15 dana s tim da su stranke tim Ugovorom suglasne o načinu rješavanja međusobnih potraživanja (sukladno točki IV tog Ugovora).

13. Odredbom članka 132. ZOO/91 propisani su učinci raskida na način da se raskidom ugovora obje strane oslobađaju svojih obveza, izuzev obveze na naknadu štete, ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili djelomično ima pravo na vraćanje onoga što je dala, a ako obje strane imaju pravo zahtijevati vraćanje danog, da se uzajamna vraćanja obavljaju po pravilima za izvršenje dvostranog ugovora te da svaka strana duguje drugoj naknadu za koristi.

14. Iz dostavljene obavijesti od 8. travnja 2004. kojom je tuženik otkazao poslovno-tehničku suradnju proizlazi da je to tuženik učinio zbog problema u vezi s pranjem rublja koju uslugu je, sukladno zaključenom Ugovoru, tužitelj obavljao za tuženika. Iz provedenog postupka sud nije mogao zaključiti da tužitelj nije obavljao uslugu pranja rublja na način kako su stranke dogovorile, što proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka, a iako je tuženik u spis dostavio dopise kojim prigovara izvršenoj usluzi, tuženik nije dokazao da je te dopise i dostavio tužitelju, odnosno da je tužitelj zaprimio dopise tuženika kojim ga obavještava o nedostacima izvršene usluge. Stoga sud smatra da navedeni razlog kao opravdan razlog za raskidom predmetnog ugovora o poslovno-tehničkoj suradnji, tuženik nije dokazao, niti je dokazao da u svezi obveze tužitelja, isporuke kolača i peciva, istu isporuku tužitelj nije izvršio te je tuženik koji je otkazao, raskinuo, ugovor dužan tužitelju naknaditi štetu za sve koristi koje bi tužitelj ostvario za vrijeme trajanja predmetnog Ugovora, koje mu radnjom tuženika – otkazom predmetnog ugovora je onemogućeno.

15. Kako je naprijed navedeno, u odnosu na visinu potraživane štete (izgubljene dobiti koja je tužitelju nastala raskidom predmetnog ugovora) provedeno je vještačenje po sudskom vještaku V. K., kojem vještačenju je tuženik prigovorio, poglavito kod utvrđivanja po vještaku ukupnih prihoda i rashoda navodeći da sudski vještak nije uzeo u razmatranje sve parametre kao npr. vrijednost tuženikove opreme koja je ustupljena tužitelju, čija vrijednost je istaknuta u Ugovoru o poslovno-tehničkoj suradnji, troškove preuzimanje radnika s otpremninama, kao ni trošak u iznosu od 100.000,00 kn na ime refundacije isplaćenih otpremnina, koje su isplaćene po tuženiku. Isto tako, tuženik je prigovorio provedenom vještačenju u odnosu na izračun prihoda tužitelja te se protivio izračunu pretpostavljene dobiti nakon oporezivanja, koji prigovori po shvaćanju tuženika, a po odluci drugostupanjskog suda su takve prirode da je bilo potrebno ukinuti prvostupanjsku odluku i u ponovljenom postupku izvesti novi dokaz vještačenja po drugom vještaku na istu okolnost.

16. Iz pisanog vještačenja sudskog vještaka mr. I. B., dipl. oec. iz S. od 7. lipnja 2021., proizlazi kako sudski vještak iz priložene dokumentacije u spisu nije mogao utvrditi troškove tužitelja koji su nastali u poslovanju s tuženikom za 2002. i 2003. godinu, a dokumentaciju u vezi navedenog, prema obavijesti tužitelja, tužitelj ne posjeduje, pa je sudski vještak, budući da nije mogao utvrditi stvarne troškove tužitelja u razdoblju 2002. i 2003. koji su sudskom vještaku bili potrebni za utvrđivanje izmakle koristi (dobiti) tužitelja u poslovanju sa tuženikom sudski vještak je kod izračuna koristio se računom dobiti i gubitka za 2002. godinu kojeg je vještak pribavio iz Registra godišnjih financijskih izvještaja u FINA-i te je sukladno tom računu dobiti i gubitka tužitelja za 2002. utvrdio da je neto dobit poslovanja sa tuženikom za 2002. iznosila 42.488,00 kn, nakon čega je sudski vještak projicirao prihode koje bi tužitelj ostvario za 2003., 2004., 2005., 2006. i do 31. svibnja 2007. godine na temelju bazne 2002. godine te je tako izračunao bruto i neto dobit koju bi tužitelj ostvario u poslovanju sa tuženikom da nije došlo do otkaza predmetnog ugovora na način da je utvrdio da je tužitelju izmakla korist (dobit) za 2003., 2004., 2005. i 2006. godinu u iznosu od po 490,71 kn, a za razdoblje od 1. siječnja 2007. do 31. svibnja 2007. dobit u iznosu od 98,14 kn, odnosno ukupno iznos od 2.060,98 kn.

17. Obzirom da je tužitelj prigovorio vještvu sudskog vještaka I. B., a zbog razloga velikog odstupanja u vještvu sudskog vještaka I. B. i sudskog vještaka V. K., sud je izveo dokaz njihovim saslušanjem na ročištu od 22. prosinca 2021. te je iz iskaza saslušanog vještaka V. K. sud dobio saznanje kako je u trenutku vještačenja taj sudski vještak imao na raspolaganju određenu dokumentaciju tužitelja, ali i da se koristio obavijestima koje je sudski vještak dobio od Lj. K. o načinu vođenja knjigovodstva kod tužitelja za sporni period koje međutim sudski vještak je koristio u svom vještačenju radi utvrđivanja troškova za referentnu godinu 2002. i utvrdio ukupne prihode i troškove koji su se odnosili na poslovanje između stranaka temeljem predmetnog Ugovora. Međutim, ta dokumentacija više nije dostupna niti tužitelju, niti sudu, pa sudski vještak I. B. nije niti mogao vještačiti dokumentaciju koja mu nije bila dostupna. Po stajalištu suda, obzirom da je vođen postupak između stranaka, tužitelj je bio dužan dokumentaciju na kojoj je temeljio svoje potraživanje prema tuženiku sačuvati od propadanja, što tužitelj nije učinio. Slijedom navedenog, kako se odluka suda može donijeti samo na temelju dokumentacije koja je priložena spisu, odnosno kojom stranke raspolažu, a ne na temelju obavijesti nekog od svjedoka, poglavito kad se tiče knjigovodstveno-financijske dokumentacije, to je sud prihvatio vještvo sudskog vještaka I. B. kao provjerljivo vještvo sukladno dostupnoj dokumentaciji sudu, strankama i sudskom vještaku te je istog ocijenio kao stručnog i na tom vještvu je utemeljio svoju odluku. Stoga je prihvatio zahtjev tužitelja za isplatu iznosa izgubljene koristi (dobiti) od ukupno 2.060,98 kuna sa zateznim kamatama na iznos od na iznos od 490,71 kuna od 1. siječnja 2004. na iznos od 490,71 kuna od 1. siječnja 2005., na iznos od 490,71 kuna od 1. siječnja 2006., na iznos od 490,71 kuna od 1. siječnja 2007. i na iznos od 98,14 kuna od 1. lipnja 2007. sve do 31. prosinca 2017. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, budući se radi o naknadi štete sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 72/02 i 153/04) te odredbama ZOO/05 u pogledu stope zatezne kamate i odlučio kao u točki I. izreke ove presude.

18. U ostalom dijelu sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja iz podneska tužitelja od 11. ožujka 2009. jer sukladno naprijed navedenom tužitelj nije dokazao visinu izmakle koristi (dobiti) u iznosu od 866.931,81 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama, radi čega je odlučeno kao u točki II. izreke presude.

19. Obzirom da je tužitelj u ovom postupku uspio u osnovi i u dijelu visine postavljenog tužbenog zahtjeva, a tuženik je uspio u dijelu koji se odnosi na visinu tužbenog zahtjeva, to sud smatra da je svaka stranka uspjela u ovom postupku sa 50% te je zbog toga dužna snositi svoje troškove postupka, radi čega je riješeno kao u točki II. izreke rješenja.

U Splitu 31. kolovoza 2022.

Sudac

Nevenka Marunica,v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja je dopuštena žalba. Žalba se podnosi Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u Zagrebu putem ovog suda u roku od 8 dana od dana objave ove presude