REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U OSIJEKU

Osijek, Trg A. Starčevića 7/II

Poslovni broj: 2 Us I-507/2022-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sucu Berislavu Babiću, uz sudjelovanje zapisničarka Adele Franc, u upravnom sporu Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, Z., , OIB: …, zastupanog po Županijskom državnom odvjetništvu u B. protiv tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Z., kojeg zastupa Z. P., načelnik Sektora za drugostupanjske postupke i propise upravnog prava, uz sudjelovanje zainteresirane osobe N. P. D. iz V. B., OIB: …, kojeg zastupa opunomoćenik F. Š., odvjetnik u V., radi naknade za oduzetu imovinu, 30. kolovoza 2022.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži poništavanje rješenja Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo KLASA: UP/II-942-01/20-01/111, URBROJ: 514-04-02-01-01/08-22-02 od 11. ožujka 2022. te vraćanje predmeta na ponovni postupak.

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

III Nalaže se tužitelju nadoknaditi zainteresiranoj osobi N. P. D. iz V. B, trošak upravnog spora u iznosu od 6.250,00 kn (šest tisuća dvije stotine pedeset kuna) / 829,52 (osam stotina dvadeset i devet eura i pedeset dvije centi)* i to sve u roku od 60 dana, računajući od pravomoćnosti odluke o troškovima spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika odbijena je žalba Državnog odvjetništva Republike Hrvatske izjavljena protiv djelomičnog rješenja Ureda državne uprave u virovitičko-podravskoj županiji, Upravnog odjela za graditeljstvo, zaštitu okoliša i imovinsko – pravne poslove, Izdvojeno mjesto rada u S., KLASA: UP/I-943-01/19- 01/03, URBROJ: 2189/1-08/1-20-13 od 28. siječnja 2020.

2. Navedenim djelomičnim rješenjem ovlašteniku naknade N. P. D. iz V. B, ovdje zainteresiranoj osobi, dane su u vlasništvo (vraćene) nekretnine upisane u k.o. G. V. i to nekretnine današnjih oznaka 114806/133951 dijela kč. br. .. šuma V. površine 133951 m2, upisana u zk. ul. .., kč. br. .. šuma V., površine 19887 m2, upisana u zk. ul. .., kč. br. .. šuma V., površine 2605 m2, upisane u zk. ul .., kč. br. .., šuma V., površine 391 m2, upisane u zk. ul. .., kč. br. .., šuma V., površine 59 m2, upisana u zk. ul. .. kč. br. .., šuma R.površine 3171 m2, upisane u zk. ul. .., kč. br. .., šuma R., površine 7241 m2, upisane u zk. ul .., 372977/378696 dijela kč. br. .., šuma J., površine 378696 m2, upisane u zk. ul. .., 26364/28773 dijela kč. br. .., šuma R. površine 28773 m2, upisane u zk. ul. .., 1285168/1286800 dijela kč. br. .., šuma B., površine 1286800 m2, upisane u zk. ul. .., kč. br. .. površine 656 m2, upisane u zk. ul. .. i kč. br. .., površine 10426 m2, upisane u zk. ul. ...

3. Točkom II. izreke, obveznikom naknade za nekretnine iz točke I. izreke tog djelomičnog rješenja utvrđena je Republika Hrvatska. Točkom III. izreke je obveznik naknade obvezan u roku od 90 dana od dana pravomoćnosti toga rješenja ovlašteniku naknade predati u posjed nekretnine navedene u točki I. izreke toga rješenja.

4. Točkom IV. i V. izreke naložena je zemljišno-knjižna i katastarska provedba tog rješenja, dok je točkom VI. izreke određeno da će se o obliku, visini i obveznicima naknade za nekretnine koje nisu obuhvaćene ovim rješenjem, odnosno koje nisu dozrele za rješavanje, odlučiti drugim djelomičnim rješenjem. Točkom VII. izreke odlučeno je o troškovima postupka, odnosno da svaka stranka snosi svoje troškove.

5. Tužitelj u tužbi osporava zakonitost predmetnog rješenja u bitnome navodeći da

6. je tuženik pogrešno primijenio materijalno pravo jer sukladno članku 10. Zakona o naknadi N. D. ne može biti ovlaštenik prava na naknadu obzirom da je njegov prednik Ivan Drašković u vrijeme donošenja akata jugoslavenskih komunističkih vlasti o oduzimanju imovine bio mađarski državljanin pa je pitanje naknade bilo uređeno Ugovorom o miru s Mađarskom. Ističe da ne postoji osnova za povratom imovine nasljednicima grofa D. Naime, pojašnjava da je grof I.D. bio mađarski državljanin pa nema pravo na povrat imovine, kao niti njegovi nasljednici, jer je na to imao pravo temeljem Ugovora o miru s Mađarskom. Zatim navodi kako u ovom predmetu nije bilo osnova za vraćanje suvlasničkih dijelova, jer se u slučaju postojanja prava na povrat mogao vratiti točno određeni dio površine određene čestice, koji odgovara površini oduzetih nekretnina. Smatra da nema niti osnova za određivanje sudu da po službenoj dužnosti izvrši upis prava suvlasništva, budući se takvim vraćanjem i upisom prava suvlasništva, na cijeloj čestici i dijelovima koji nisu predmet povrata ograničavaju prava drugog suvlasnika. Ukazuje kako se prema stajalištu tužitelja povrat mogao odrediti samo za određeni dio čestice, u određenoj površini, ali bez utvrđivanja suvlasništva te bi se upis dijelova mogao izvršiti tek nakon provedene parcelacije, na način da bi se formirale čestice koje odgovaraju površini oduzetih nekretnina, odnosno čestice u površinama koje nisu bile predmet ranijeg oduzimanja. Smatra da se navedenim vraćanjem i uknjižbom suvlasničkih dijelova dira u pravo vlasništva odnosno pravo raspolaganja drugim dijelom nekretnine, a koji nije bio predmet povrata. Navodi kako je vraćanje i uknjižba suvlasničkog dijela kao idealnog dijela stvari neosnovana, jer predmet povrata i uknjižbe može biti samo točni dio nekretnine, a ne i njen idealni dio u razmjerima koji su navedeni izrekom rješenja. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže sudu poništiti osporavano rješenje tuženika i predmet vratiti na ponovni postupak.

7. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda iz obrazloženja osporavanog rješenja i predlaže da se tužba odbije.

8. Zainteresirana osoba u odgovoru na tužbu ističe kako je status državljanstva grofa I. D. nesporno utvrđen sudskom praksom u drugim predmetima naknade za oduzetu imovinu, primjerice presuda Upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Us-9198/2002-13 od 24. studenoga 2005., a u kojima je grof I. D. bio ovlaštenik, kao i u praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Uzz-29/12-12 od 27. veljače 2018., a o prigovoru mađarskog državljanstva I. D. odlučivao je i ovaj sud u presudama poslovni broj: 4 UsI-525/2019-17 od 14. studenoga 2019., UsI-351/2020- 13 od 24. lipnja 2020., UsI-327/2019-28 od 17. srpnja 2020., UsI-392/2021-12 od 10. studenog 2021 i UsI-897/2021-12 od 1. veljače 2021. Poziva se i na presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž-2/2020 od 26. ožujka 2021. (kojom je potvrđena presuda ovoga suda poslovni broj: 4 UsI-525/2019-17 od 14. studenoga 2019.) te iznosi obrazloženje iste, dok je stajalište Visokog upravnog suda Republike Hrvatske o primjeni Ugovora o miru s Mađarskom (da imovina grofu Ivanu Draškoviću nije oduzeta kao stranom državljaninu na temelju Ugovora o miru s Mađarskom) potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom Uzpz-10/2018 od 5. veljače 2020. Kako se u ovome sporu raspravlja o istim prigovorima, zainteresirana osoba predlaže da sud prilikom odlučivanja o prigovorima tužitelja u obzir uzme pravna stajališta Visokog upravnog suda Republike Hrvatske. Osporava stajalište tužitelja o navodnoj primjeni Ugovora o miru s Mađarskom. Naime, imovina grofa I. D. koja je postojala na teritoriju FNRJ konfiscirana je temeljem presude Okružnog narodnog suda u Daruvaru broj: Kz-295/45-3 od 21. studenoga 1945. gdje je isti osuđen za počinjenje krivičnog djela iz članka 10. Zakona o krivičnim djelima protiv države, uslijed čega je kažnjen po članku 3. Odluke o zaštiti nacionalne časti Hrvata i Srba u Hrvatskoj na konfiskaciju imovine. Iz Zaključka Kotarskog narodnog suda u Podravskoj Slatini broj: R-110/45-14 od 9. prosinca 1945. proizlazi kako je u svrhu provođenja konfiskacije imovine I. D. određen popis i procjena imovine koja je i predmetom ovoga postupka. Zatim, iz Odluke Kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju u Podravskoj Slatini broj: 443-47 od 2. svibnja 1947. utvrđeno je da je na temelju provedenog postupka po paragrafima 24.-27. Zakona o provođenju agrarne reforme i kolonizacije na području Narodne Republike Hrvatske od 24. studenoga 1945. te zaključaka Kotarskog suda u Podravskoj Slatini broj: R-110/45 od 9. prosinca 1945. i broj: R111/45 od 9. prosinca 1945. kojom je konfisciran posjed I. D. te izvršen prijenos u zemljišnim knjigama s imena prijašnjeg vlasnika na ime FNRJ, utvrđen kao objekt agrarne reforme i kolonizacije posjed I. D. temeljem stanja posjeda prema upisu u zemljišnim knjigama te određen prijenos s imena FNRJ i upis na ime Zemljišnog fonda agrarne reforme i kolonizacije. Nadalje, ugovor o miru s Mađarskom stupio je na snagu 19. studenoga 1947. te stoga po toj osnovi imovina I. D. nije niti mogla biti oduzeta. Na temelju članka 29. Ugovora o miru s Mađarskom, Predsjednik Vlade FNRJ sa 1. kolovoza 1948. donosi Uredbu o prelazu Mađarske imovine na teritoriju FNRJ u državno vlasništvo FNRJ po Ugovoru o miru s Mađarskom, po kojem je sva imovina, prava i interesi mađarskih državljana koji su na dan stupanja na snagu Ugovora o miru s Mađarskom postojali na teritoriju FNRJ postaju, suglasno članku 29. Ugovora o miru s Mađarskom, državno vlasništvo FNRJ. Obzirom da je I. D. oduzeta sva imovina na području FNRJ temeljem presude Okružnog narodnog suda u Daruvaru broj: Kz-295/45-3 od 21. studenoga 1945., nije mu mogla ponovno biti oduzeta i temeljem Ugovora o miru s Mađarskom koji je stupio na snagu dvije godine kasnije. Prema stajalištu zainteresirane osobe, tuženik iznosi ispravno mišljenje kako likvidacija agrarne reforme nije provedena niti do sloma Kraljevine Jugoslavije, odnosno zaključuje da je postupak eksproprijacije šuma na temelju predratnih odluka doista bio pravomoćno okončan, tada i poratne vlasti ne bi trebale sporne nekretnine konfiscirati, odnosno eksproprirati na temelju odluke donesene na temelju Zakona o provođenju agrarne reforme i kolonizacije na području Narodne Republike Hrvatske. Konačno, niti prilikom uknjižbe prava vlasništva kao općenarodne imovine na spornom zemljištu, jugoslavenske komunističke vlasti nisu se pozvale na odluke upravnih tijela Kraljevine Jugoslavije kao pravnu osnovu na temelju kojeg će se izvršiti uknjižba prava vlasništva, već je ista izvršena na temelju Zaključka Narodnog kotarskog suda u Slatini od 9. prosinca 1945., broj: R-110/45-14 i Odluke Komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju u Slatini od 2. svibnja 1947., broj: Z-443/37. Dakle, da nije bilo intervencija jugoslavenskih komunističkih vlasti u razdoblju od 1945. do 1947. godine, prijašnji vlasnik i nadalje bi zadržao status knjižnog vlasnika. Smatra da je pitanje vraćanja suvlasničkih dijelova utvrđeno stavom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Usž-2/2021 od 26. ožujka 2021., a sve iz razloga jer je prvostupanjskim rješenjem određen povrat nekretnina prema stanju i načinu korištenja u kojem se nalazi u vrijeme donošenja rješenja, bez obzira na način korištenja u kojem se imovina nalazila u trenutku oduzimanja. Zbog toga je mišljenja da tužitelj svojim prigovorima samo pokušava odugovlačiti postupak povrata imovine. Slijedom navedenog, zainteresirana osoba predlaže sudu odbiti tužbu tužitelja kao neosnovanu.

9. U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u predmetni spis, spis tuženika i isprave koje su priložene u taj spis, a dana 23. kolovoza 2022. kod ovog suda održana je javna rasprava kako bi se, u smislu odredbe članka 6. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima ('Narodne novine', broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.; u daljnjem tekstu: ZUS), svakoj stranci dala mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora.

10. Na raspravu nije pristupio uredno pozvani tuženik te je ista održana u njegovoj odsutnosti sukladno odredbi članka 39. stavka 2. ZUS.

11. Zamjenička opunomoćenica tužitelja je tijekom rasprave u cijelosti ostala kod navoda iz tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva te je ujedno zatražila trošak na ime sastava tužbe u iznosu od 2.500,00 kn te pristupa na ročište u iznosu od 2.500,00 kn, dakle sveukupno 5.000,00 kn.

12. Opunomoćenik zainteresirane osobe je na raspravi ostao kod navoda iz odgovora na tužbu. Dodao je kako u pogledu pozivanja tužitelja na mirovni ugovor s Mađarskom želi istaknuti da u trenutku njegovog sklapanja grof D. više nije imao nikakve imovine na svom imenu, budući mu je ista oduzeta ranije aktima o podruštvljenju. Isto tako nije točno da nije raspravljano o mađarskom državljanstvu grofa I. D., budući je tuženo tijelo pa i ovaj sud u odlukama koje su citirane u odgovoru na tužbu zauzele stajalište kako je grof I. D. bio isključivo jugoslavenski državljanin. Zatražio je trošak na ime sastava odgovora na tužbu u iznosu od 2.500,00 kn i pristupa na ročište u iznosu od 2.500,00 kn, uvećano za pripadajući PDV, odnosno sveukupno 6.250,00 kn.

13. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja sukladno odredbi članka 55. stavka 3. ZUS sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

14. Iz spisa upravnog postupka proizlazi da je zahtjevom od 26. ožujka 1997., E. grofica D. zatražila povrat imovine konfiscirane njezinom ocu odnosno pok. I. D., a postupak je nastavio njezin zakonski nasljednik N. grof D. , ovdje zainteresirana osoba.

15. Zainteresirana osoba N. P. D. je tijekom postupka u podnesku od 14. studenoga 2012. specificirala zahtjev za povrat odnosno naknadu oduzete imovine u odnosu na nekretnine upisane u k.o. G. V., na način da je zatražila da se djelomičnim rješenjem izvrši povrat nekretnina u naravi, u odnosu na nekretnine za koje su za to ostvarene zakonske pretpostavke, odnosno da se naknada odredi u zamjenskim nekretninama ili u drugom obliku naknade sukladno Zakonu o naknadi. Pri tome je specificirala nekretnine upisane u trenutku oduzimanja u zk. ul. .., zk. ul. .., zk. ul. .. i zk. ul. ..k.o. G. V..

16. Odredbom članka 1. stavka 1. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“, broj: 92/96., 39/99., 80/02. i 81/02.; u daljnjem tekstu: Zakon o naknadi), propisano je da se tim Zakonom uređuju uvjeti i postupak naknade za imovinu koja je prijašnjim vlasnicima oduzeta od strane jugoslavenske komunističke vlasti, a koja je prenesena u općenarodnu imovinu, državno, društveno ili zadružno vlasništvo (u daljnjem tekstu: društveno vlasništvo) konfiskacijom, nacionalizacijom, agrarnom reformom i drugim propisima i načinima navedenim u ovom Zakonu.

17. U članku 2. stavka 1. Zakona o naknadi primjerice su navedeni propisi na temelju kojih je oduzimana imovina na teritoriju Republike Hrvatske, a za koje se na temelju tog Zakona prijašnjem vlasniku utvrđuje pravo na naknadu.

18. Sukladno odredbi članka 20. stavka 1. Zakona o naknadi, prijašnjem vlasniku daje se u vlasništvo poljoprivredno zemljište, šume i šumsko zemljište koje je oduzeto na temelju propisa iz članka 2. te akata i načina propisanih člankom 3. ovoga Zakona (stavak 1.). Prijašnjem vlasniku daju se u vlasništvo i objekti (gospodarske zgrade, poslovne zgrade, kuće za stanovanje, dvorci i sl.) koji su u vrijeme oduzimanja bili izgrađeni na zemljištu iz stavka 1. ovoga članka, zajedno sa zemljištem na kojem se objekti nalaze, ako ovim Zakonom nije drukčije propisano (stavak 2.). Ako su poljoprivredno zemljište, šume i šumsko zemljište sukladno članku 52. do 55. ovoga Zakona izuzeti od davanja u vlasništvo, prijašnjem vlasniku pripada pravo na naknadu u vrijednosnim papirima, utvrđenu ovim Zakonom (stavak 3.).

19. Odredba članka 52. Zakona o naknadi propisuje da se prijašnjem vlasniku ne vraća imovina u vlasništvo i posjed na kojoj su na temelju valjanoga pravnoga osnova treće osobe stekle pravo vlasništva odnosno ako im je imovina na temelju valjanoga pravnoga osnova za stjecanje prava vlasništva predana u posjed, ukoliko ovim Zakonom nije drukčije propisano. U slučajevima iz stavka 1. ovoga članka, prijašnjem vlasniku priznaje se pravo na naknadu sukladno odredbama ovoga Zakona.

20. Sukladno odredbi članka 55. stavka 4. Zakona o naknadi, ne vraća se imovina u vlasništvo i posjed:1. koja je nedjeljiv sastavni dio sustava mreža, objekata, naprava ili drugih sredstava javnih poduzeća iz oblasti energetike, komunalne djelatnosti, prometa i veza te šumarstva, 2. koja je izuzeta iz pravnoga prometa, odnosno na kojoj nije moguće stjecanje prava vlasništva, 3. čijim bi se vraćanjem bitno okrnjila prostorna cjelovitost, odnosno namjena uporabe prostora i imovine, 4. čijim bi vraćanjem bila bitno okrnjena gospodarska odnosno tehnološka funkcionalnost kompleksa (industrijski kompleks, komasirane gromade unutar poljoprivrednoga odnosno šumskoga kompleksa i sl.).

21. Prema odredbi članka 388. stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj: 91/96.,73/00., 114/01., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12. i 152/14.), stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovoga Zakona prosuđuju se prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka.

22. Među strankama su tijekom ovog upravnog spora sporna dva pitanja. Prvo je pitanje državljanstva grofa I. D. pa time i ulazi li grof I. D., odnosno njegov nasljednik, u krug ovlaštenika naknade za oduzetu imovinu te drugo, u svezi toga da li je bilo osnova za vraćanje suvlasničkih dijelova čestica ili se u slučaju postojanja prava na povrat trebao vratiti točno određeni dio površine, a koji bi odgovarao površini oduzetih nekretnina.

23. Iz stanja spisa, odnosno pobijane odluke proizlazi kako su prvostupanjsko tijelo i tuženik iscrpno, razložno i utemeljeno obrazložili svoj zaključak da agrarna reforma nije okončana za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, odnosno da su predmetne nekretnine grofu I. D. oduzete od strane jugoslavenske komunističke vlasti. Tako je u obrazloženju pobijanih odluka iznijet opširan i detaljan pregled izmjena normativnog okvira relevantnog za ovu upravnu stvar u promatranom razdoblju, ali i isto tako povijesno-političko i faktično stanje vezano za eksproprijaciju nekretnina, iz kojeg je razvidna utemeljenost tuženikovih stavova i zaključka.

24. Naime, iz dokumenata: Odluke Kr. Banske uprave, Poljoprivredno odelenje, Agrarno-pravni otsek, br. 27.442/III-6.1935. od 15. svibnja 1935. godine o utvrđivanju objekata za veleposjed grofa Ivana Draškovića; rješenja Kraljevine Jugoslavije, Ministarstva poljoprivrede, broj: 62085/VI-a od 26. rujna 1935. koje se odnosi na postupak eksproprijacije šuma; rješenja Kraljevine Jugoslavije, Ministarstva poljoprivrede, broj: 21337/VI-a od 5. kolovoza 1936.; rješenja Kraljevine Jugoslavije, Ministarstva poljoprivrede, broj: 65801/VI-a od 15. rujna 1936. kojim je izmijenjeno rješenje navedenog tijela, broj: 62085/VI od 26. rujna 1935.; rješenja Kr. banske uprave, Agrarno-pravnog odsjeka, broj: 8983/111-6-1937 od 6. srpnja 1937.; rješenja Banske vlasti Banovine Hrvatske, broj: 59413/IV-61940 od listopada 1940. o izmjeni odluke o utvrđenju objekata za veleposjed gorfa I. D. od 15. svibnja 1935.; eksproprijacione odluke Komisije za likvidaciju agrarne reforme u Osijeku, broj: 3680- 1939 od 31. svibnja 1939. te Izvlastbene odluke Ureda za kolonizaciju u Osijeku iz 1943. proizlazi da je za vrijeme Kraljevine Jugoslavije vođen postupak eksproprijacije na veleposjedu grofa I. D..

25. Međutim, iz preslika zemljišno-knjižnih uložaka, razvidno je, da su, i nakon provedenih parcelacija, sve nekretnine ostale u vlasništvu I. D. sve do uspostave jugoslavenske komunističke vladavine. Osim toga, tijekom upravnog postupka, utvrđeno je da su predmetne nekretnine ostale i u njegovom posjedu.

26. Nadalje, prema mjerodavnim propisima toga vremena, u izvršenju rješenja o eksproprijaciji, trebalo je eksproprirane nekretnine prenijeti u zemljišnim knjigama na ime odnosnih sela, kao dijelova upravnih općina. U slučaju da ta sela nisu bila organizirana kao pravne osobe, trebala su se organizirati prema tadašnjem Zakonu o općinama, a dok se potpuno ne urede vlasnički i posjedovni odnosi u pogledu ekspropriranih šuma, privremeno je za stjecatelje ekspropriranim šumama upravljao sreski šumarski referent u sporazumu sa nadležnim sreskim načelnikom. Eksproprirane nekretnine, banska je uprava predala na upravljanje sreskim šumarskim referentima, međutim, nije bilo pokušaja da se eksproprirane šume predaju korisnicima, pa agrarni interesenti, osim nekoliko izuzetaka, nisu došli u posjed ekspropriranih šuma.

27. Stoga proizlazi da Zakon o likvidaciji agrarne reforme nije proveden do sloma Kraljevine Jugoslavije, a organizacija korisnika ekspropriranih šuma, njihov međusobni odnos, njihova prava, kao i odnos tih zajednica prema trećim osobama te odnos korisnika šuma prema samoj zajednici, nisu uređeni za vrijeme Kraljevine Jugoslavije.

28. Osim toga, prema Zakonu o likvidaciji agrarne reforme bilo je propisano da će, nakon pravomoćnosti odluke o eksproprijaciji i nakon što agrarni subjekti uplate doprinos u Kolonizacioni fond, Komisija za likvidaciju agrarne reforme dostaviti jedan primjerak odluke nadležnom zemljišno-knjižnom sudu radi provedbe u zemljišnim knjigama. Nadalje, Uredbom o financijskoj likvidaciji agrarne reforme na velikim posjedima bilo je propisano da se isplata odšteta vlasnicima velikih posjeda vrši na osnovu pravomoćnih odluka navedene Komisije. Dakle, isplata naknade se trebala izvršiti tek nakon zemljišno-knjižne provedbe odluka o eksproprijaciji. Međutim, u provedenom je postupku, uvidom u arhivsku građu, utvrđeno da ne postoje podaci da je Privilegovana agrarna banka isplatila naknadu za eksproprirane šume grofu Ivanu Draškoviću. Naime, iz očitovanja Arhiva Jugoslavije, broj: 13/55 od 21. veljače 2018. proizlazi da detaljnim uvidom u arhivsku građu Privilegovane agrarne banke u Beogradu Ministarstva poljoprivrede Kraljevine Jugoslavije nisu pronađeni podaci da je Privilegovana agrarna banka isplatila odštetu za eksproprirane šume oduzete grofu Draškoviću, kao niti podaci da su stjecatelji šuma tj. agrarne naseobine uplatili predviđeni iznos odštete u Kolonizacioni fond Ministarstva poljoprivrede Kraljevine Jugoslavije.

29. S obzirom na sve navedeno, a uzimajući u obzir i činjenice da nije došlo do realizacije promjene vlasnika u zemljišnim knjigama niti je došlo do prijenosa posjeda ekspropriranog zemljišta na agrarne interesente, a niti je isplaćena naknada za predmetne nekretnine, proizlazi osnovanim zaključak javnopravnih tijela kako su predmetne nekretnine grofu Ivanu Draškoviću oduzete tek od strane jugoslavenske komunističke vlasti.

30. Tako je presudom Okružnog narodnog suda u Daruvaru, broj: Kz-295/45-3 od 21. studenog 1945. utvrđeno kako je okrivljeni grof I. D. osuđen krivim za počinjenje krivičnog djela iz članka 10. Zakona o krivičnim djelima protiv države, uslijed čega je kažnjen po članku 3. Odluke o zaštiti nacionalne časti Hrvata i Srba u Hrvatskoj na konfiskaciju imovine koja se sastoji iz veleposjeda i nekretnina koje se nalaze na području Federativne Jugoslavije te sa svim zgradama kao i svim postrojenjima na tim nekretninama. Ujedno se osuđuje na trajan izgon iz čitavog područja Federativne Jugoslavije.

31. Iz zaključaka Kotarskog narodnog suda u Podravskoj Slatini broj: R-110/45- 14 od 9. prosinca 1945. godine i broj: R.110/45 od 9. prosinca 1945. proizlazi kako je u svrhu provođenja konfiskacije imovine I. D. u smislu presude Okružnog narodnog suda u Daruvaru, broj: Kz-295/45-3 od 21. studenoga 1945. određen popis i procjena navedene imovine na licu mjesta te podredno određena uknjižba prava vlasništva na nekretninama I. D. pobliže označenim u tom zaključku, u korist DFJ.

32. Uvidom u odluku Kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju u Podravskoj Slatini, broj: 443/47 od 2. svibnja 1947. utvrđeno je da je na temelju provedenog postupka po paragrafima 24.-27. Zakona o provođenju agrarne reforme i kolonizacije na području Narodne Republike Hrvatske od 24. studenog 1945. te odluke Kotarskog narodnog suda u Podravskoj Slatini broj: R-110/46 od 9. prosinca 1945. kojom je konfisciran posjed I. D. te izvršen prijenos u zemljišnim knjigama s imena prijašnjeg vlasnika na ime FNRJ, utvrđen kao objekt agrarne reforme i kolonizacije posjed Ivana grofa Draškovića temeljem stanja posjeda prema upisu u zemljišnim knjigama, između ostalih, u zk.ul.br. .. i .. k.o. K. te određen prijenos s imena FNRJ i upis na ime Zemljišnog fonda agrarne reforme i kolonizacije.

33. Nadalje, uvidom u spis upravnog postupka odnosno u mišljenja Državnog odvjetništva Republike Hrvatske broj: KTR-I-271/97 od 9. travnja 1998. i broj: DOKR- I-971/00. od 20. prosinca 2000. proizlazi da je presuda Okružnog narodnog suda u Daruvaru, broj: Kz-295/45 od 21. studenog 1945., kojom je grof Ivan Drašković osuđen zbog kaznenog djela iz članka 10. Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države uz kaznu konfiskacije sve imovine, presuda bivše Jugoslavije, i da je riječ o presudi iz odredbe članka 4. stavak 1. Zakona o naknadi, odnosno, o presudi za kazneno djelo, političko kazneno djelo, politički motivirano kazneno djelo i da je do osuđujuće presude došlo zlouporabom prava i političke moći.

34. Iz navedenih dokumenata nespornim proizlazi da se, prilikom uknjižbe prava vlasništva (kao općenarodne imovine) na spornom zemljištu, jugoslavenske komunističke vlasti nisu pozvale na odluke upravnih tijela Kraljevine Jugoslavije kao pravnu osnovu na temelju koje će se izvršiti uknjižba prava vlasništva, već je uknjižba prava vlasništva izvršena na temelju Odluke Kotarskog narodnog suda u Slatini, br. R-110/45 od 9. prosinca 1945. i Odluke Kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju u Slatini br. 443/47 od 2. svibnja 1947. Zbog čega proizlazi da bi, da nije bilo intervencija jugoslavenskih komunističkih vlasti u razdoblju od 1945. do 1947., prijašnji vlasnik grof I. D. i nadalje zadržao svoj status knjižnog vlasnika. Naime, da je postupak eksproprijacije okončan, kako to pravilno zaključuje tuženik, jugoslavenske komunističke vlasti, ne bi imale razloga predmetne nekretnine konfiscirati, odnosno eksproprirati na temelju odluke donesene na temelju Zakona o provođenju agrarne reforme i kolonizacije na području Narodne Republike Hrvatske, već bi predratne odluke samo bile provedene u zemljišnim knjigama.

35. Radi identifikacije današnjih čestica s oduzetim česticama prvostupanjsko tijelo izvršilo je uvid u Identifikaciju oduzetih katastarskih čestica po sadašnjem stanju za k.o. G. V., izrađenu od strane ovlaštenog inženjera geodezije. Međutim, kako je naknadno došlo do parcelacije pojedinih čestica u sastavu kojih se nalazi oduzeta površina, kojim putem su u zasebne čestice izdvojene površine koje predstavljaju javna vodna dobra, to je provedeno novo vještačenje, izrađeno od strane stalnog sudskog vještaka za geodeziju D. R., ovl. ing. geod. od 18. siječnja 2018. i to na način da je izvršena nova identifikacija, a napose u pogledu oduzetih šuma.

36. Nadalje, budući da nekretnine u k.o. G. V. koje su obuhvaćene specifikacijom tužitelja u naravi predstavljaju šumu i šumsko zemljište u vlasništvu Republike Hrvatske, prvostupanjsko je tijelo provelo dokaz vještačenjem po vještaku šumarske struke kako bi utvrdilo jesu li predmetne čestice podobne za povrat u naravi, odnosno jesu li ostvarene iznimke od naturalnog povrata u smislu odredbi članka 55. Zakona o naknadi.

37. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka šumarske struke Damira Nedeljka od proizlazi da se naturalnim povratom šuma, odnosno nekretnina označenih u točki I. izreke prvostupanjskog rješenja, sve k.o. G. V., neće bitno okrnjiti šumski kompleksi gospodarske jedinice „Slatinske nizinske šume“.

38. Općinsko državno odvjetništvo u Virovitici i ovlaštenik naknade tijekom postupka očitovali su se da nemaju primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka šumarske struke.

39. Pri tome je u prvostupanjskom postupku pravilno razlučeno koje nekretnine su predniku tužitelja oduzete za vrijeme FNRJ, a koje za vrijeme NDH. Isto tako u provedenom postupku utvrđene su i nove katastarske, odnosno zemljišnoknjižne oznake oduzetih čestica, kao što su utvrđeni i idealni suvlasnički dijelovi navedenih čestica odnosno u provedenom postupku je izvršenim uvidom u materijalnu dokumentaciju i provođenjem navedenih vještačenja utvrđeno sadašnje stanje stvari u pogledu nekretnina obuhvaćenih povratom.

40. Sud ponavlja kako stranke postupka nisu stavljale prigovore na prethodno navedene činjenice niti su iste sporne tijekom ovog upravnog spora pa je prvostupanjsko tijelo pravilno djelomičnim rješenjem od 28. siječnja 2020. ovlašteniku naknade vratilo u vlasništvo nekretnine nastale parcelacijom nekretnina obuhvaćenih zahtjevom za naknadu, uslijed izdvajanja vodnog dobra, koje u naravi predstavljaju šumu.

41. U pogledu prvog prigovora iz tužbe, a u kojem tužitelj osporava da grof Ivan Drašković, odnosno njegov nasljednik – ovdje zainteresirana osoba, ulazi u krug ovlaštenika naknade za oduzetu imovinu, tvrdeći kako je grof I. D. imao mađarsko državljanstvo, a ne jugoslavensko, ovaj sud ističe kako isti prigovor nije osnovan. 42. Naime, ovaj je prigovor otklonjen sudskom praksom u drugim predmetima naknade za oduzetu imovinu, kao što je presuda Upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Us- 9198/2002-13 od 24. studenoga 2005., a u kojima je grof I. D. bio ovlaštenik. Državljanski status je tada utvrđen iz dopisa Oblasnog NO za Istru, Odsjeka za narodnu imovinu od 3. prosinca 1946., dopisa Predsjedništva Vlade Narodne Republike Hrvatske, Odjela za narodnu imovinu od 13. prosinca 1946., te službene potvrde Saveznog ministarstva financija Republike Austrije od 29. travnja 1999.

43. Osim toga, i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi broj: Uzz 29/12-12 od 27. veljače 2018., odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske br. GZ-DO-92/12 od 20. lipnja 2012., protiv presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske Us-1483/2010-12 od 16. veljače 2012., navodi da je zavičajnik kao institut austro-ugarskog zakonodavstva, odnosno knjiga državljana koja je ustrojena Zakonom o državljanstvu FNRJ (Sl. list FNRJ br. 54/46, 104/47, 88/48, 104/48) jesu službene evidencije, no neovisno o tome je li prednik tužitelja bio u njima upisan ili ne, dopušteno je i drugim dokazima utvrđivati činjenicu je li pok. prednik tužitelja u vrijeme konfiskacije imao jugoslavensko državljanstvo ili ne. Podredno se napominje da je nakon Odluke i rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-673/1996 i dr. od 21. travnja 1999. ("Narodne novine" broj 39/99) kojom su ukinute odredbe čl. 9. i čl. 11. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine" broj 92/96., 39/99., 42/99., 92/99., 43/00., 131/00., 27/01., 45/01., 118/01., 80/02., 81/02.), donesen je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o naknadi ("Narodne novine" broj 80/02, 81/02) kojim je pravo na povrat imovine priznato i stranim državljanima. Stoga pitanje državljanstva kao pretpostavke za povrat imovine više nije relevantan. Isto shvaćanje zauzeto je i u nizu odluka revizijskog suda (Uzz-20/2008 i dr.).

44. Također, i u presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske polovni broj: Usž-2/20-3 od 26. ožujka 2021. zauzeto je stajalište da su prigovori o potrebi utvrđivanja državljanstva I. D., kojemu je imovina konfiscirana, pravno neodlučni budući da je do konfiskacije imovine došlo neovisno o njegovom državljanstvu te mu imovina nije oduzeta kao stranom državljaninu na temelju Ugovora o miru s Mađarskom (stajalište toga suda o primjeni Ugovora o miru s Mađarskom potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom Uzpz-10/2018 od 5. veljače 2020.).

45. Što se tiče drugog prigovora tužitelja, a putem kojega isti osporava mogućnost povrata suvlasničkih dijelova čestica, potrebno je naglasiti kako je i o tome pravnom pitanju odgovarajuće stajalište zauzela sudska praksa, a posebno Visoki upravni sud u svojoj presudi poslovni broj: Usž-2/20-3 od 26. ožujka 2021.

46. Iz obrazloženja navedene presude jasno proizlazi kako u odnosu na povrat suvlasničkih dijelova valja reći da se sukladno odredbi članka 49. Zakona o naknadi imovina koja je predmet naknade daje prijašnjem vlasniku prema stanju i načinu korištenja u kojem se nalazila u vrijeme donošenja prvostupanjskog rješenja o utvrđivanju prava vlasništva, bez obzira na način korištenja u kojem se imovina nalazila u trenutku oduzimanja.

47. Stoga je i u konkretnom slučaju prvostupanjsko tijelo pravilno odredilo povrat u odnosu na suvlasnički dio nekretnina označenih kao kč. br. .., k.o. G. V., obzirom da se povrat nekretnina određuje prema stanju i načinu korištenja u kojem se iste nalaze u vrijeme donošenja prvostupanjskog rješenja. Činjenica da je na istim nekretninama uknjiženo suvlasništvo nema utjecaja na zakonitost povrata dok okolnosti u svezi raspolaganja nekretninom i daljnjih odnosa između suvlasnika, mogu biti predmet vlasničkih odnosa između suvlasnika, nakon provedene uknjižbe te nemaju utjecaja na ovu upravnu stvar.

48. S obzirom na sve navedeno, pravilno je tuženik odbio žalbu tužitelja i potvrdio djelomično rješenje te je stoga sud na temelju članka 57. stavka 1. ZUS odlučio kao u točki I izreke presude.

49. Prema odredbi članka 79. stavka 4. ZUS, stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Ako stranka djelomično uspije u sporu, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da se troškovi raspodijele razmjerno uspjehu u sporu.

50. Kako je tužitelj izgubio spor u cijelosti, to je u smislu članka 79. stavka 4. ZUS odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova spora (točka II izreke presude).

51. Međutim, po toj osnovi, zainteresiranoj osobi je, budući da je ista uspjela u sporu, u skladu sa zahtjevom za naknadu troška na ročištu održanom 23. kolovoza 2022., priznat trošak sastava odgovora na tužbu (Tbr. 23/1. Tarife) u iznosu od 2.500,00 kn, uz pripadajući PDV te za zastupanje na raspravi 23. kolovoza 2022. (Tbr. 23/2. Tarife) u iznosu od 2.500,00 kn, uz pripadajući PDV, odnosno ukupno priznati trošak iznosi 6.250,00 kn. Stoga je u odnosu na troškove spora koje je zatražila zainteresirana osoba odlučeno kao pod točkom III izreke presude.

52. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Osijeku 30. kolovoza 2022.

Sudac

Berislav Babić v.r.

Uputa o pravnom lijeku: protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS-a).