REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 2393/2018-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika (dalje: tužitelj) GG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Nenad Stjepan Knežević, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika-protutužitelja (dalje: tuženici) MG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i II. ZG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koje zastupa punomoćnik Vladimir Đurović, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv rješenja Županijskog suda u Puli- Pola, broj Gž-500/17-2 od 17. srpnja 2017., kojim je potvrđeno dopunsko rješenje i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-5769/07-88 od 28. siječnja 2017., u sjednici vijeća održanoj 30. kolovoza 2022.
r i j e š i o j e :
1. Odbijaju se revizije tuženika kao neosnovane u odnosu na dopunsko rješenje.
2. Odbacuju se revizije tuženika kao nedopuštene u odnosu na rješenje o troškovima postupka.
3. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju.
Obrazloženje
1. Dopunskim rješenjem i rješenjem suda prvog stupnja, toč. I., odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u iznosu od 270.534,38 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od 31. svibnja 2016. do isplate. Toč. II. je odbijen prijedlog tuženika za donošenje dopunske presude kojom bi se odlučilo o traženju tužitelja koje glasi: „Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja da su tuženici dužni platiti tužitelju ukupno 982.116,00 kuna i to MG iznos od 491.058,00 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 3.5.2007. do isplate, a ZG također iznos od 491.058,00 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 3.5.2017. pa do isplate, sve to uvećano za trošak ovog parničnog postupka koji su tuženici dužni solidarno platiti tužitelju i to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe“.
2. Drugostupanjskim rješenjem odbijena je žalba tuženika kao neosnovna te potvrđeno dopunsko rješenje i rješenje suda prvog stupnja.
3. Protiv drugostupanjskog rješenja revizije su podnijeli tuženici, navodeći da iste podnose radi pogrešne primjene materijalnog prava i bitnih povreda odredaba parničnog postupka na temelju čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – dalje: ZPP). Predlažu da revizijski sud pobijanu odluku ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.
4. Tužitelj u odgovoru na revizije osporava navode tuženika, te predlaže revizije odbiti kao neosnovane.
5. Revizije tuženika nisu osnovane u odnosu na dopunsko rješenje, te nisu dopuštene u odnosu na odluku o troškovima postupka.
6. Prema odredbi iz članka 400. stavak 1. ZPP-a, stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude.
Obzirom da bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude na temelju odredbe čl. 382. st.1. točka 1. ZPP (vrijednost predmeta spora prelazi 200.000,00 kuna), dopuštena je revizija i protiv rješenja kojim je u ovoj pravnoj stvari potvrđeno rješenje suda prvog stupnja o odbijanju prijedloga za donošenje dopunske presude kojim bi se odlučilo o gore navedenom traženju tuženika.
7. Na temelju članka 392.a u svezi s člankom 400. stavak 3. ZPP-a revizijski sud je ispitao pobijano rješenje samo u onom dijelu u kojem se ono pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
8. Pravilno nižestupanjski sudovi navode da su tuženici u podnesku od 13. lipnja 2016. predložili sudu donošenje dopunske presude kojom bi se odlučilo o njihovom traženju da sud odbije tužbeni zahtjev kojim tužitelj zahtijeva od suda naložiti tuženicima platiti tužitelju ukupno 982.116,00 kuna i to MG iznos od 491.058,00 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 03.05.2007. do isplate, a ZG također iznos od 491.058,00 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 03.05.2007. pa do isplate, sve to uvećano za trošak ovog parničnog postupka koji su tuženici dužni solidarno platiti tužitelju i to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
9. Pravilno su sudovi odbili takav prijedlog za donošenje dopunske presude u odnosu na zahtjev kojim su tuženici tražili odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja uz zaključak kako se ne radi o (protutužbenom) zahtjevu tuženika, nego o prijedlogu tuženika o tome kakvu meritornu odluku valja donijeti u pogledu tužbenog zahtjeva tužitelja.
10. Pravilno nižestupanjski sudovi ocjenjuju kako tužbeni zahtjev odnosno protutužbeni zahtjev može biti samo deklaratoran, kondemnatoran ili konstitutivan, što predmetni zahtjev nije, zbog čega se o njemu ne može meritorno niti odlučiti pa su stoga pravilno takav prijedlog tuženika za donošenje dopunske presude odbili.
11. Iz navedenih je razloga na temelju članka 393. u svezi s člankom 400. stavak 3. ZPP-a u odnosu na ovaj dio rješenja drugostupanjskog suda valjalo odbiti reviziju tuženika i riješiti kao u točki 1. izreke.
12. U odnosu na dio drugostupanjskog rješenja koje se odnosi na troškove postupka valja napomenuti da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.
12.1. Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom "postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, kao i da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na kojeg bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP (tako npr. u Rev-1353/11-2).
12.2. Ovakvo pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske potvrdio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci U-III-5656/2016 od 8. ožujka 2017.
13. Na osnovu izloženog valjalo je na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP reviziju tuženika u odnosu na taj dio rješenja odbaciti kao nedopuštenu i riješiti kao u točki 2. izreke.
14. Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju, jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje postupka (čl. 155. st. 1. ZPP u vezi čl. 166. st. 1. ZPP).
Zagreb, 30. kolovoza 2022.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Jadranko Jug
