REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 265/2016-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Pitos d.o.o., Zagreb, Hrvatskog proljeća 40, zastupanog po punomoćniku Anti Župiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Grada Crikvenice, zastupanog po punomoćniku Darijanu Dundoviću, odvjetniku u Rijeci, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-3029/2013-2 od 14. listopada 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Crikvenici poslovni broj P-881/2009 od 28. ožujka 2013., ispravljena rješenjem Općinskog suda u Crikvenici od 17. svibnja 2013., poslovni broj P-881/2009-43, u sjednici održanoj 30. kolovoza 2022.

p r e s u d i o  j e :

I. Odbija se revizija tuženika, kao neosnovana.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju 203.696,05 kn sa zateznim kamatama tekućim od 1. siječnja 2007., kao i nakaditi mu trošak parničnog postupka u visini 39.755,00 kn sa zateznim kamatama.

2. Drugostupanjskom presudom je potvrđena prvostupanjska presuda.

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik, navodeći da je pobija zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je da revizijski sud preinači nižestupanjske presude na način da odbije tužbeni zahtjev, a podredno da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno suđenje.

4. Tužitelj je podnio odgovor na reviziju u kojem je predložio reviziju „odbaciti kao nedopuštenu“ i potražio je trošak tog podneska.

5. Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), a koja se u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/19) i čl. 107. st. 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 80/22), ovaj sud ispitao je pobijanu odluku samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

6. Imajući u vidu da vrijednost predmeta spora pobijanog dijela odluke prelazi 200.000,00 kuna, revizija je (protivno navodima tužitelja iz odgovora na reviziju) dopuštena, sve u smislu odredbe čl. 382. st. 1. ZPP-a.

6.1. Međutim, revizija nije osnovana.

7. U pogledu istaknutog revizijskog razloga bitne povrede odredba parničnog postupka, za obrazložiti je da nižestupanjski sudovi jesu dali jasne i dostatne razloge u pogledu određivanja početka tijeka zateznih kamata, kao što je iz cjelokupnog sadržaja i konteksta obrazloženja pobijane jasno zbog čega izmjene Programa izgradnje nisu uzete u obzir kao relevantne u ovome slučaju.

7.1. Tuženik u reviziji ponavlja žalbene navode o neutvrđenosti dana uplate komunalnog doprinosa od strane tužitelja, no ti su navodi već u drugostupanjskoj odluci ocijenjeni neutjecajnim (nisu mogli biti uzeti u obzir) jer ta činjenica nije osporena tijekom prvostupanjskog postupka. Stoga se, niti u ovom stupnju postupka revizijski sud ne može upuštati u ocjenu tih (uz to činjeničnih) elemenata utvrđenja.

7.2. Revizijski navodi da je tuženik u konačnici i izvršio obveze izgradnje sukladno Programu i njegovim dvjema izmjenama, također su činjenične naravi, na koje u žalbenom postupku nije ukazivano (pa zaštitu u tom smislu ne može tražiti u ovom stupnju postupka), niti postoje u tom smislu utvrđenja nižestupanjskih sudova.

8. Predmet spora je zahtjev za povrat razmjernog iznosa komunalnog doprinosa te su činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova:

- da je točkom 1. rješenja Grada Crikvenice, Upravnog odjela za komunalni sustav i zaštitu okoliša, klasa: UP/I-363-03/02-01/28, Ur.br.: 2107/01-07/5-05-4, od 14. veljače 2005. (dalje: Rješenje o komunalnom doprinosu) tužitelju određena visina komunalnog doprinosa za izgradnju poslovne građevine u tom rješenje detaljno navedene, u iznosu 455.085,00 kuna;

- da je točkom 4. Rješenja o komunalnom doprinosu određeno: „Obveza komunalnog doprinosa iz toč. 1. ovoga rješenja odnosi se na izgradnju objekata i uređaja komunalne infrastrukture koje se Grad Crikvenica obvezuje izgraditi u skladu s Programom gradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture za 2005. god. (Službene novine Primorsko-goranske županije br. 45/04) i to:“ – pa se dalje detaljno i određeno pobrojavaju javne površine na kojima se ti radovi imaju izvršiti kao i referentne predviđene novčane vrijednosti;

- da je točkom 5. Rješenja o komunalnom doprinosu određeno: „Ukoliko Grad ne izgradi objekte i uređaje komunalne infrastrukture naznačene u članku 4. izreke ovog rješenja, prema Programu izgradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture Grada Crikvenice za 2005. god., obvezuje se obvezniku izvršiti razmjeran povrat sredstava plaćenog komunalnog doprinosa u odnosu na izgrađenost objekta i uređaja komunalne infrastrukture i ostvarenog priliva sredstava.“;

- da je tužitelj komunalni doprinos iz točke 1. uplatio po Rješenju o komunalnom

doprinosu, 2005. godine;

- da je u odnosu na Program gradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture za 2005. godine (Službeni glasnik Primorsko-goranske županije br. 48/04 – dalje: Prvotni Program) ostvareno (priliv) više od planiranih 10.000.000,00 kn;

- da je vještačenjem utvrđeno da je u odnosu na Rješenje o komunalnom doprinosu koje je izdano tužitelju izvedeno 44,76% radova manje od predviđenih, temeljem čega bi, a obzirom na navedeni priliv, obveza povrata iznosila 203.696,05 kune;

- da je prema I. izmjeni Prvotnog Programa izvedeno 48,77% radova manje od planiranih, temeljem čega bi obveza povrata iznosila 221.944,95 kune, odnosno da je I. i II. izmjenom Prvotnog Programa došlo do promjene postotka izgrađenosti i omjera priliva sredstava, koji bi umanjili obvezu tuženika iz prethodne alineje.

9. Slijedom ovih utvrđenja za rješenje međusobnih odnosa između stranaka sudovi su uzeli kao relevantno stanje usporedivo sa Prvotnim Programom, neprimjenjujući naknadne izmjene toga programa, kako one u pogledu stanja vrjednovanja izgrađenosti, tako i u pogledu priliva sredstava.

10. Ovakav materijalnopravni pristup nižestupanjskih sudova, a u okvirima ovopredmetnog činjeničnopravnog stanja, revizijski sud ocjenjuje pravilnim.

11. U ovome su konkretnom slučaju odnosi između stranaka u pogledu ovopredmetne tražbine primarno regulirani Rješenjem o komunalnom doprinosu. U tome su posebnom aktu sadržana, kako obveza tužitelja na plaćanje komunalnog doprinosa, tako i obveza tuženika na izvršenje konkretnih radova u pogledu komunalne infrastrukture, kao i obveza na povrat razmjernog iznosa komunalnog doprinosa, u slučaju da se ti radovi u cijelosti ne izvrše i to u razmjeru sa prilivom u odnosu na predviđena sredstava za te radove.

11.1. U tom posebnom aktu su (toč. 4.) detaljno i jasno pobrojani objekti i uređaji infrastrukture koje se imaju izgraditi, kao i novčane vrijednosti pojedinih objekata; dakle, već u tom su aktu određene radovi i vrijednosti koje je donositelj akta imao u vidu za regulaciju obveza među strankama.

11.2. Nadalje, taj se posebni akt na kao relevantan opći akt u pogledu kojega se ima izgraditi komunalna infrastruktura referira na Prvotni program, dakle – (cit.) „Program gradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture za 2005. god. (Službene novine Primorsko-goranske županije br. 45/04)“, a što je razvidno iz izravnog navođenja toga, konkretnog općeg akta u točki 4. Rješenja o komunalnom doprinosu. U toj je točki (4.) Rješenja o komunalnom doprinosu određen obim obveze tuženika, dok je obveza razmjernog povrata sredstava određena u toč. 5. toga rješenja, a koja se opet referira na njegovu toč. 4.

11.3. Dakle, osim što je naveden izričit opći akt po kojem se imaju regulirati obveze stranaka (Prvotni Program) i u samoj izreci samoga Rješenja o komunalnom doprinosu su točno određeni gore navedeni elementi infrastrukture koji se imaju graditi, kao i novčane vrijednosti, a svi ti elementi ekvivalenti onima utvrđenim u Prvotnom Programu.

11.4. U takvoj situaciji, takve izričite određenosti, a u okvirima ovoga konkretnog slučaja, obveza tuženika na razmjerni povrat sredstava komunalnog doprinosa se ima sagledavati u svjetlu gore navedenih akata (§ 11. -11.3.).

12. Nesporno je pravo tuženika da u za to predviđenom postupku donosi izmjene i dopune Programa gradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture, no – uz tako izričito i određeno definiranje obima izgradnje, kao i povrata sredstava u samom Rješenju o komunalnom doprinosu – takve naknadne izmjene i dopune (a u okvirima utvrđenja ovoga konkretnog slučaja) ne mogu utjecati na odnose razmjernog povrata uplaćenog iznosa komunalnog doprinosa koji će se gledati upravo u odnosu Rješenje o komunalnom doprinosu i Prvotni Program.

13. Stoga su nižestupanjski sudovi, u okvirima ovoga konkretnog slučaja, pravilno primijenili materijalno pravo kada su za ocjenu izgrađenosti objekata i uređaja komunalne infrastrukture uzimali u obzir Prvotni Program, odnosno elemente određene Rješenjem o komunalnom doprinosu.

14. Tuženik u žalbi nije problematizirao eventualnu činjenicu razlike u izgrađenosti tijekom 2006. i 2005. godine u odnosu na 1. siječnja 2007. pa se ne može tek u ovom, revizijskom stupnju postupka pozivati na takvo osporavanje činjenične naravi, pri čemu je općenito za navesti da sud u revizijskom stupnju postupka ne može intervenirati u činjenično stanje utvrđeno po nižestupanjskim sudovima, nego odluku preispituje samo u okviru revizijskih razloga iz čl. 385. ZPP-a, a u okviru činjeničnih utvrđenja učinjenih po nižestupanjskim sudovima.

14.1. Međutim, unatoč navodima prethodnog odjeljka, ovaj sud ne može ne primijetiti da tuženik tijekom cijeloga postupka, nije dostavio nikakve konkretne dokaze (čl. 219. ZPP-a) da bi izgrađenost komunalne infrastrukture na dan 1. siječnja 2007. odudarala od one iz dokumentacije koja je uzeta u obzir prilikom vještačenja, a u odnosu na Prvotni Program (sa iznimkom Izvješća o ostvarenju godišnjeg programa gradnje objekta, koji opet predstavlja akt tuženika, koji je, da bi se donio, trebao biti prethodno potkrijepljen upravo adekvatnim dokazima), a za očekivati je da tuženik, kao investitor može osigurati uvid u takve činjenice ili se barem u smislu dokazivanja te činjenice aktivnije postaviti.

15. I odluka nižestupanjskih sudova o zateznim kamatama je pravilna. Naime, odredba čl. 11. Odluke o komunalnom doprinosu Grada Crikvenice (na koju se, uostalom i sam revident poziva) glasi:

„Investitor ima pravo na povrat uplaćenog komunalnog doprinosa u slučaju da Grad Crikvenica ne izgradi objekte i uređaje komunalne infrastrukture utvrđene rješenjem o komunalnom doprinosu najkasnije u roku 12 mjeseci od isteka kalendarske godine u kojoj je investitor doprinos uplatio u cijelosti.

Pravo na povrat uplaćenog komunalnog doprinosa ostvaruje se razmjerno u odnosu na izgrađenost objekata i uređaja komunalne infrastrukture i ostvareni priliv sredstva na dan stjecana prava iz stavka 1. ovoga članaka.

Zahtjev za povrat uplaćenog komunalnog doprinosa podnosi se u pisanoj formi, nakon isteka roka iz st. 1. ovoga članka.“.

16. Dakle, i u Odluci o komunalnom doprinosu je razvidno da se ona kao na pravni akt regulacije odnosa obveznika referira na konkretno rješenje (v. § 11. -11.4.) i da pravo na povrat investitor stječe u roku 12 mjeseci od isteka kalendarske godine u kojoj je investitor doprinos uplatio u cijelosti, dakle u konkretnom slučaju 1. siječnja 2007., a u samom Rješenju o komunalnom doprinosu drugačijeg određenja o konkretnim elementima (dospijeća i vremenu izvršenja radova) nema, pa je valjalo i o zateznim kamatama odlučiti kao u pobijanim odlukama.

17. Usputno, iako izravno neutjecajno na odluku u ovome sporu, iako nisu donesene u okviru potpuno podudarnih činjeničnopravnih okolnosti sa ovopredmetnima (ovdje nema konkretnog pravnog posla koji bi se među strankama formalno imao sklopiti temeljem donesenog rješenja), radi uvida u širi kontekst i pristup koji je preporučljivo razmotriti kod sagledavanja obveza i odnosa jedinica lokalne samouprave prema osobama privatnog prava u usporednim predmetima, ovaj sud smatra korisnim uputiti i na pravni pristup izražen u odlukama:

- revizijskog suda poslovni broj Revt 278/2017-2 od 13. lipnja 2017., u kojoj se navodi: (…) „Nema nikakve dileme da jedinica lokalne samouprave odlučuje o svojim prostornim planovima, te da ima pravo odrediti što se na kojoj nekretnini može raditi. No, u konkretnoj situaciji kada se tuženik pojavljuje s jedne strane kao prodavatelj nekretnine koju prodaje u točnu određenu svrhu, a nakon toga se pojavljuje kao osoba javnog prava koja mijenja Prostorni plan i svrhu korištenja prodane nekretnine, potrebno je s pojačanom pažnjom propitivati koliko takva dvostruka uloga jedne ugovorne strane (osobe javnog prava) utječe na ostvarivanje načela ravnopravnosti i jednakosti ugovornih strana, kao i drugih načela obveznog prava poput savjesnosti i poštenja, te zabrane zlouporabe prava.“ (…);

- Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-8181/2014 od 27. travnja 2017., u kojoj se navodi: (…) “Ustavni sud ističe da su u situacijama poput ove, kada se jedinica lokalne samouprave pojavljuje u dvojnoj ulozi, kao osoba javnog prava nadležna za izradu određenih dokumenata i kao ugovorna strana pravnog posla koji se treba realizirati na podlozi tih dokumenata, nadležna tijela, uključujući sudove, dužna s pojačanom pažnjom propitivati koliko takva dvostruka uloga jedne ugovorne strane (osobe javnog prava) utječe na ostvarivanje načela ravnopravnosti i jednakosti ugovornih stranaka, kao i drugih načela obveznog prava poput savjesnosti i poštenja, te zabrane zlouporabe prava.“ (…).

18. Slijedom navedenog, ovaj sud utvrđuje da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena pa je valjalo, na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a, odbiti reviziju tuženika kao neosnovanu, odnosno odlučiti kao u izreci, pod toč. I.

19. Zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju je odbijen na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a, jer je ocijenjeno, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. toga Zakona, da ta radnja u postupku nije bila od utjecaja na donošenje odluke povodom revizije.

Zagreb, 30. kolovoza 2022.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug