REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd 3242/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Maravić & Maravić iz Ogulina, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta kbr. 50, OIB 02535697732, zastupane po punomoćnici Ani Majcen Kardum, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Leko & partneri iz Zagreba, Domagojeva kbr. 18, radi utvrđenja ništetnosti dijela ugovora i isplate, odlučujući o prijedlogu tuženice da joj se dopusti revizija protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-794/2021-2 od 14. travnja 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama-Buie poslovni broj P- 1577/2019-27 od 12. siječnja 2021.,u sjednici održanoj 30. kolovoza 2022.,

r i j e š i o  j e

Prijedlog tuženice za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kojom:

- u stavku I. izreke, utvrđeno je da je Ugovor o kreditu broj 9011606432, sklopljen 2006. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženice kao kreditora, ništetan „u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke- tuženika, odnosno u dijelu u kojem je određeno da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke-tuženika, te u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak“,

- u stavku II. izreke, naloženo je tuženici isplatiti tužitelju 28.600,89 kn, „a koji se iznos zbog ništetnosti odredbe o promjenjivima ugovornim kamatama i valuti otplate anuiteta za koji je vezana glavnica švicarski franak ima vratiti tužitelju s pripadajućom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos više otplaćenog mjesečnog anuiteta počevši od uplate svakog pojedinog iznosa prema kamatnoj stopi koju uređuje Zakona o kamatama i važeća Uredba Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. po stopi koju određuje članak 29. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poen, te daljnjim odlukama HNB i izmjenama odluke o kamatnim stopama koja na svaki pojedini iznos teče na način opisan u izreci (pa tako na prvi iznos od 6,08 kn od 12. rujna 2006. pa do isplate)“,

- u stavku III. izreke, naloženo je tuženici da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka od 12.019,72 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate.

2. Tuženica je sukladno članku 387. i 385. Zakona o parničnom postupku podnijela prijedlog da joj se protiv te drugostupanjske presude dopusti revizija, a sve zbog pravnih pitanja koje (kako navodi) drži važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

3. Na prijedlog za dopuštenje revizije nije odgovoreno.

4. Prijedlog nije dopušten.

5. Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 14. travnja 2022., slijedom čega se, a na temelju odredbe članka 107. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a (“Narodne novine“, broj 80/22) te odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine“, broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: “Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka. “), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju “protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije.“

6. Podneseni prijedlog valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:

- odredbe članka 387. stavka 3., koja propisuje obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojoj: “U prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti. “,

- odredbe članka 385.a stavka 1., prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu ...“.

7. Predmetom spora zahtjev je tužitelja na utvrđenje da je Ugovor o kreditu broj 9011606432, sklopljen 2006. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženice kao kreditora, ništetan „u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke-tuženika, odnosno u dijelu u kojem je određeno da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke-tuženika, te u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak“, kumuliran sa zahtjevom na obvezivanje tuženice isplatiti mu 28.600,89 kn sa pripadajućim zateznim kamatama.

8. Drugostupanjski sud je zahtjeve tužitelja ocijenio osnovanim i prihvatio.

9. Tuženica je predložila da joj se protiv drugostupanjske presude dopusti revizija, pa je, uz navod da odluka o predmetu spora ovisi od pitanja važnih i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu, u prijedlogu postavila pitanja:

1. „Smatra li se promjenjiva kamatna stopa nedovoljno određenom, preciznom i utvrđenom ukoliko do stupanja na snagu Zakona o izmjeni Zakona o potrošačkom kreditiranju nije postajalo zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti?“,

2. „Može li se valutna klauzula u ugovorima u valuti CHF smatrati nepoštenom, u situaciji kada čl. 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima dopušta odredbu ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, a navedena zakonska odredba nije ukinuta niti je postavljeno pitanje njene ustavnosti, odnosno primjenjuje li se odredba čl. 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima na ugovore sa valutnom klauzulom u CHF?“,

3. „Može li sud, u individualnoj parnici radi naknade štete koja se temelji na utvrđenjima iz presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, utvrđenja iz takve presude tumačiti na način kojim uspostavlja novu neravnotežu u ugovornom odnosu stranaka nakon što je ugovorni odnos prestao, tretirajući ugovorni odnos stranaka sukladno uvjetima koji nisu u sporno vrijeme postojali na tržištu?“,

4. „Može li se podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (i kojom se ne traži utvrđivanje, osiguranje ili ispunjenje točno određene, individualne tražbine vjerovnika, već je svrha iste zaštita potrošača na općenitoj razini) smatrati vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom/drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja konkretne tražbine, a kojom se radnjom prekida zastara u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a?“.

10. Postavljena pitanja valja sagledati imajući na umu da odredbe članka 385.a ZPP- a predviđaju postojanje u prijedlogu za dopuštenje revizije određeno formuliranog pravnog pitanja zbog kojeg se prijedlog podnosi i (kada se, kao ovdje, predlagatelj poziva na “različitu“ sudsku praksu) postojanje u osporenoj odluci pravnog shvaćanja koje je suprotno sudskoj praksi ili (u očekivanju) nesigurno ili neujednačeno, toliko da ga treba još i tumačiti - sve kako bi u odnosu na postavljeno pitanje i to shvaćanje Vrhovni sud Republike Hrvatske imao opravdani razlog i mogao ispuniti svoju svrhu („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“), tumačenjem zakona i ujednačavanjem sudske prakse.

11. Polazeći od toga i odredbe članka 387. stavka 1. ZPP-a, prema kojoj: “Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučuje o dopuštenosti revizije na temelju prijedloga za dopuštenje revizije.“ - dakle i u granicama u prijedlogu formuliranog pitanja, u prijedlogu tuženice postavljena pitanja Vrhovni sud Republike Hrvatske ne ocjenjuje važnim za odluku u konkretnom pravnom odnosu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: osporena presuda temeljena je na shvaćanju za koje se ne može očekivati neujednačena i nesigurna praksa.

12. Naime, osporena presuda je u odnosu na ta pitanja (za slučaj kakav je ovdje: kada je riječ o sporu u svezi Ugovora o kreditu kojim je ostvaren kredit u kunskoj protuvrijednosti CHF) temeljena na suđenju u skladu s stabilnom, već ustaljenom i dosljednom sudskom praksom - koju bi upravo stoga što je takva bilo i ustavnopravno neprihvatljivo (s aspekta pravne sigurnosti i vladavine prava te jednakosti svih pred zakonom) mijenjati: shvaćanje na kojemu je temeljena osporena presuda izraženo je (i određeno obrazloženo) u nizu odluka revizijskog suda, primjerice u odlukama poslovni broj Revd 2507/2021-2 od 15. lipnja 2021., Rev 2221/2018-2 od 3. rujna 2019., Rev 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., Revd 3146/2020-2 od 3. studenoga 2020., Revd 221/2020-2 od 4. veljače 2020., Revd 479/2020-2 od 10. ožujka 2020., Revd 499/2020-2 od 10. ožujka 2020.

13. Sukladno tome, ovdje je za prihvatiti:

13.1. Da pitanja iz prijedloga tuženice nisu važna za odluku o konkretnom predmetu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu: obzirom na to kako su formulirana i situaciju u ovome predmetu, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporenu presudu nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu - niti smatrati (što za pitanje dopuštenosti revizije nije zanemarivo) da u svezi postavljenih pitanja postoji neujednačena ili nesigurna sudska praksa,

13.2. Da u odnosu na ta pitanja ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije: čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost.

14. Stoga je prijedlog tuženice za dopuštenost revizije valjalo (i to ne spada u “pretjerani formalizam“, kojeg revizijski sud ne može dopustiti) odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe članka 392. stavak 1. u svezi sa odredbom članka 387. stavka 4. ali i stavka 5. ZPP-a, prema kojoj: „U rješenju kojim se prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje dovoljno je da se revizijski sud određeno pozove na nedostatak pretpostavki za podnošenje revizije.“).

Zagreb, 30. kolovoza 2022.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug