REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 406/2016-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića, člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IMPERIAL d.d., Rab, (sada Imperial Riviera d.d.) Jurja Barakovića 2, OIB 90896496260, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Marijan, odvjetnik u Rabu, protiv tuženika CĐ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Marko Kuvač, odvjetnik u Rijeci, radi isplate, i u pravnoj stvari protutužitelja CĐ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Marko Kuvač, odvjetnik u Rijeci, protiv protuženika IMPERIAL d.d., Rab, (sada Imperial Riviera d.d.) Jurja Barakovića 2, OIB 90896496260, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Marijan, odvjetnik u Rabu, odlučujući o revizijama stranaka protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-4274/2014-3 od 26. siječnja 2016. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P- 1341/2012-22 od 9. travnja 2014., na sjednici vijeća 30. kolovoza 2022.,

p r e s u d i o  j e:

I. Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

II. Revizija protutužitelja odbija se kao neosnovana.

III. Odbija se zahtjev tuženika na naknadu troškova odgovora na reviziju kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku ČĐ tužitelju Imperial d.d. Rab isplatiti iznos od 291.678,00 kuna sa zateznim kamatama od 20. prosinca 2004. do isplate (t. I. izreke), te je odbijen protutužbeni zahtjev protutužitelja - tuženika ČĐ za isplatom iznosa od 343.110,00 kuna sa zateznima kamatama pobliže određenim u t. II. izreke, uz zahtjev za naknadom troškova postupka. Tuženiku je naloženo tužitelju naknaditi te troškove u iznosu od 81.685,00 kuna (t. III. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu pod t. II. izreke, a preinačena je u dijelu pod t. I. izreke na način da je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja Imperial d.d. Rab i određeno da svaka strana snosi svoj trošak.

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju su podnijele obje stranke i to na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11.,148/11.

– pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske - dalje: ZPP). Ističu revizijske razloge bitne povrede postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu, svaki sukladno svojim revizijskim navodima, preinačiti pobijanu presudu ili ukinuti i vratiti predmet na ponovno suđenje.

4.1.Odgovor na reviziju protutužitelja nije podnesen.

4.2. U odnosu na reviziju tužitelja tuženik (protutužitelj) podnio je odgovor na reviziju. Protivi se osnovanosti navoda revizije tužitelja i predlaže je odbiti.

4.3. Tužitelj zahtijeva trošak revizije, a tuženik odgovora na tužiteljevu reviziju.

5.1. Revizije stranaka nisu osnovane.

5.2. U ovom slučaju dopuštena je revizija iz čl. 382. st. 1. t. 1. ZPP jer vrijednost svakog od zahtjeva prelazi iznos od 200.000,00 kuna.

5.3. Prema odredbi čl. 386. ZPP u reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.

5.4. Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP ovaj sud je u povodu revizije svake od stranaka ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

6. Predmet spora po oba zahtjeva je isplata. Tužitelj temelji zahtjev na tvrdnjama da je tuženik po raskidu ugovora stranaka o zakupu nastavio neovlašteno koristiti poslovni prostor radi čega da je stekao utuženi iznos po tužbi, bez osnove. Protutužitelj potražuje od tužitelja kao protutuženika povrat jamčevine u visini od 64.762,39 kuna, iznos od 136.160,00 kuna na ime plaćene naknade za javnu površinu te iznos od 142.187,62 kune na ime izgubljene zarade.

7. Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja uz obrazloženje da je tužitelj sukladno ugovorenom između stranaka osnovao otkazao ugovor o zakupu, pa kako da je tuženik i dalje nastavio koristiti poslovni prostor da je osnovan zahtjev stečenog bez osnove. Protutužbeni zahtjev tuženika (protutužitelja) odbija zbog nastupa zastare.

8. Drugostupanjski sud potvrđuje odluku prvostupanjskog suda o neosnovanosti protutužbenog zahtjeva zbog nastupa zastare, a preinačuje pobijanu odluku po zahtjevu tužitelja i odbija njegov zahtjev, uz obrazloženje da i sam tužitelj u tužbi potvrđuje činjenicu da je tu nekretninu prodao trećim osobama i obvezao se uvesti ih u posjed 1. siječnja 2002., pa kako da potražuje utuženu svotu za period od 1. siječnja 2002. do 20. prosinca 2004., kao stečeno bez osnove, da za to nije legitimiran.

9. U postupku koji je prethodio reviziji je utvrđeno da:

- su stranke sklopile ugovor o zakupu poslovnog prostora 31. prosinca 2001., u naravi kavana „[obrt]“ na [adresa] (dalje u tekstu: kavana);

- je ugovor tužitelj otkazao pozivom na čl. 6. tog ugovora, jer je predmet zakupa prodan, o čemu je obavijestio tuženika pisanim putem 26. lipnja 2001. i pozvao na predaju prostora s danom 31. prosinca 2001.;

- je kavana prodana trećim osobama uz ugovorenu predaju posjeda do 1. siječnja 2002.;

- je tuženik pokrenuo parnicu radi utvrđenja pobojnosti tog kupoprodajnog ugovora te da je postupak pravomoćno okončan odbijanjem zahtjeva;

- je u ovršnom postupku predmet zakupa predan tužitelju po tuženiku 20. prosinca 2004. (na temelju ovršne isprave - ugovora o zakupu kao javnobilježničkog akta) - je predmet zakupa zatvoreni prostor od 126,74 m[2] i 259 m otvorenog prostora,

2.

ali da visina zakupnine nije bila određena po jedinici m

10.1. Drugostupanjski sud u bitnome prihvaća ocjenu da je ugovor o zakupu valjano raskinut sukladno sadržaju odredbe čl. 6. ugovora, jer da se tumačenjem te odredbe zaključuje da je raskid moguć ne samo u slučaju prodaje društva tužitelja, već i u slučaju prodaje predmeta zakupa. No, cijeni da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je primijenio odredbu čl. 219. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01., dalje: ZOO) i prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja. To jer da je citiranom odredbom propisano da kada netko upotrijebi tuđu stvar u svoju korist, da imalac može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili ako nje nema, da mu ovaj naknadi koristi koju je imao od upotrebe. Stoga da prvostupanjski sud pogrešno polazi od neosnovanosti prigovora pomanjkanja aktivne legitimacije tužitelja kada obrazlaže svoje razloge da je kavana predana u posjed C i IĐ tek 10. veljače 2005., a da tuženik ničime ne dokazuje da prije 20. prosinca 2004. tužitelj više nije bio vlasnik predmetnog poslovnog prostora u smislu odredbe čl. 120. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", br. 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12. i 152/14., dalje: ZV), prema kojoj se vlasništvo nekretnina stječe upisom u zemljišne knjige.

10.2. Naime, drugostupanjski sud je pravnog pristupa da je tužitelj taj koji je trebao dokazati da je on u relevantnom razdoblju bio vlasnik te nekretnine, a da je tuženik istu koristio bez valjanog pravnog osnova, u smislu primjene odredbe čl. 219. ZOO. Cijeni da prodajom kavane i obvezom predaje prostora kupcima s danom 1. siječnja 2002. tužitelj nije ovlašten tražiti korist koju je stekao tuženik od uporabe u razdoblju od tog datuma - 1. siječnja 2002. pa na dalje - do 20.prosinca 2004., jer da u tom razdoblju tužitelj više nije ni vlasnik niti je imao pravo na posjed iste. Zbog toga da je tužitelj taj koji je bio dužan dokazati da je vlasnik sporne nekretnine, pa primjenom pravila o teretu dokazivanja preinačuje u tom dijelu prvostupanjsku odluku i odbija zahtjev tužitelja.

10.3. U odnosu na protutužbeni zahtjev cijeni pravilnim zaključak o nastupu zastare tuženikova potraživanja.

11. Ispitujući pobijanu presudu ovaj sud ne nalazi da bila počinjena bitna povreda parničnog postupka jer pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ista ne bi mogla ispitati te nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP na koju protutužitelj određeno ukazuje u reviziji, a tužitelj sadržajno. Pobijana odluka sadrži jasne, potpune i neproturječen razloge o odlučnim činjenicama. U odnosu na ostale revizijske razloge na koje se u uvodu revizija revidenti pozivaju oni niti opisno ne obrazlažu u čemu se povrede sastoje, pa u smislu citirane odredbe 386. ZPP taj razlog nije uzet u obzir, izuzev razloga vezanih za povredu koju ističe tuženik-protutužitelj, o čemu se obrazlaže u odlomku 14.6. ove odluke.

12. S obzirom na iznesene činjenične tvrdnje tužitelja iste je potrebno kvalificirati pod norme materijalnog prava i to one koje reguliraju pravni položaj nepoštenog posjednika iz odredbe čl. 165. st.1 ZV. Ona određuje da nepošteni posjednik tuđe stvari mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario. Tuženik je po prestanku ugovora o zakupu nepošten posjednik, jer drži stvar za što nema osnovu.

13. Prema odredbi čl. 115. st. 1. ZV na temelju valjanoga pravnoga posla kojemu je cilj stjecanje vlasništva prelazi vlasništvo s dotadašnjega vlasnika na stjecatelja, a na način određen zakonom. Valjani pravni posao je tzv. titulus, a upis stjecateljeva vlasništva u zemljišne knjige je tzv. modus stjecanja prava vlasništva nekretnina. Ugovor o prodaji, kao u konkretnom slučaju, ima za cilj stjecanje vlasništva kupaca. Ne može se smatrati da je tužitelj osoba iz odredbe čl. 165. st. 1. ZV. Posljedica navedenog pravnog posla s kupcima je da on nema ovlast potraživati od tuženika koristi koje je ovaj imao od posjedovanja stvari. Stoga je pravilan u konačnosti zaključak drugostupanjskog suda o pomanjkanju aktivne legitimacije tužitelja te je pravilno odbijen tužbeni zahtjev tužitelja.

14.1. U odnosu na protutužbeni zahtjev tuženika (protutužitelja) pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova o nastupu zastare tražbine tuženika.

14.2. Prvotno je tuženik istakao prigovor prijeboja na način da je izjavio da "stavlja u prijeboj" svoje dospjelo potraživanje jamčevine od 64.762,39 kuna, da bi taj prigovor povukao 5. lipnja 2013., a neodređeno se očitovao u pogledu plaćenog zakupa za otvorenu površinu kavane prigovarajući visini zahtjeva. Stoga se takva dispozicija tuženika u odgovoru na tužbu cijeni kao prigovor prijeboja (kompenzacije) iz odredbe čl. 336. ZOO. Podneskom od 28. listopada 2010. on je podnio protutužbu kojom zahtijeva isplatu rečene jamčevine, povrat plaćene naknadu za javnu površinu (iznad stvarno korištene) i izmaklu korist, u odnosu na koje osnove zahtjeva je podneskom 22. listopada 2013. konačno specificirao zahtjev. Jamčevina je uplaćena za sudjelovanje na javnom natječaju prodaje kavane 20. travnja 2001. Plaćena naknada za korištenje javne površine i izgubljena zarada za predanu manju površinu otvorenog poslovnog prostora od ugovorene odnose se na razdoblje koje je prethodilo 20. prosincu 2004., kao danu predaje kavane u ovršnom postupku. Stoga, pravilno sudovi cijene da je tuženik bio u posjedu predmeta zakupa do 20. prosinca 2004. i da od tada svakako treba cijeniti početak tijeka zastare za izgubljenu zaradu i plaćanja za javnu površinu, a povrat jamčevine i ranije, jer su do rečenog datuma sva ta potraživanja dospjela.

14.3. Kako je tuženikov (protutužitelj) zahtjev podnesen izvan i petogodišnjeg roka, gdje je zastarijevanje počelo teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a to je svakako najkasnije s 20. prosinca 2004., a zastara nastupa istekom posljednjeg dana zakonom određenog vremena (čl. 361. st. 1., 362. i 371. ZOO) tražbine tuženika su zastarjele, te je protutužba pravilno odbijena. Zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze (čl. 360. ZOO).

14.4. Prethodno nije postajao samostalni procesno-pravni zahtjev tuženika (protutužitelja) u smislu odredbe čl. 333. st. 3. ZPP (prigovor radi prebijanja), već tek s podnošenjem protutužbe 28. listopada 2010. Ranije je egzistirao prigovor prijeboja koji je kasnije povučen. Stoga se protutužitelj neosnovano poziva da je došlo do prekida zastare, jer prema odredbi čl. 388. ZOO do prekida zastare dolazi podizanjem tužbe, što nije slučaj do 28. listopada 2010., i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja. Neodređena očitovanja iz odgovora na tužbu mogu se cijeniti isključivo kao prigovor u smislu građanskopravne kompenzacijem (compensatio civilis), dakle onom do koje je došlo u smislu odredaba čl. 336. do 343. ZOO. Tuženik nije tražio od suda da u skladu s odgovarajućim odredba postupovnog prava donese odluku o prijeboju (compensatio per iudicem). Stoga se njegov prigovor u odgovoru na tužbu ne može podvesti pod pojam radnje poduzete protiv dužnika pred sudom.

14.5. Isto tako njegov revizijski prigovor da je dug priznat, pa da je i iz tog razloga došlo do prekida zastare je neosnovan jer takvo što u postupku nije utvrđeno.

14.6. Bez utjecaja je njegov daljnji prigovor promašene pasivne legitimacije. Osim što je u tužbi tužitelj označio tuženika kao vlasnika ugostiteljskog obrta "[obrt]", a tuženik (protutužitelj) u svojoj tužbi sam se tako ne naznačuje, a sad tome prigovara, odlučno je u vezi navedenog to što je tužbeni zahtjev tužitelja pravomoćno odbijen kao neosnovan. Stoga tuženik nema pravni interes isticati prigovor svoje promašene pasivne legitimacije. Pri tome se pogrešno poziva na povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP, jer se u opisanom slučaju ne bi radilo o osobi koja ne može biti stranka u postupku, već je takav njegov prigovor materijalnopravne prirode. Pored toga zbog takve povrede svojim žalbama nije pobijao prvostupanjsku presudu, u smislu odredbe čl. 385. st. 2. ZPP.

15. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kada takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP). S obzirom da je iz navedenih razloga u konačnosti pravilno primijenjeno materijalno pravo, i u odnosu na tužbu i protutužbu, na temelju odredbe članka 393. ZPP, o revizijama odlučeno je kao u izreci presude pod točkom I. i II.

16. Preostali revizijski navodi svakog revidenta iscrpljuju se u prigovorima o nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju. Prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, slijedom čega ovaj sud nije mogao ni ispitivati niti uzeti u razmatranje te prigovore.

17. Na temelju ovlasti iz odredbe čl. 166. st. 1. ZPP, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a, tuženiku (protutužitelj) nije dosuđen zatraženi trošak odgovara na reviziju jer to nije potreban trošak za vođenje postupka, te je odlučeno kao pod točkom III.

Zagreb, 30. kolovoza 2022.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug