REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 1244/2018-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice I. O. iz Z., OIB:..., koju zastupa punomoćnik N. K., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo obrane, OIB:..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi donošenja presude kojom se nadomješta ugovor o kupoprodaji stana, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu br. Gž-6010/15-4 od 5. prosinca 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. Ps-342/13 od 31. ožujka 2015., u sjednici održanoj 30. kolovoza 2022.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila donošenje presude kojom se nadomješta Ugovor o kupoprodaji stana pobliže opisan u izreci presude suda prvog stupnja, a isto tako odbijen je i zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka (toč. I.). Ujedno je tužiteljica obvezana tuženici nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 20.000,00 kuna (toč. II.).
2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja.
3. Protiv presude suda drugog stupnja tužiteljica je pravodobno podnijela reviziju zbog bitne povrede parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prihvatiti reviziju i pobijanu odluku preinačiti.
4. Odgovor na reviziju nije podnesen.
5. Revizija tužiteljice nije osnovana.
6. Prema odredbi čl. 392. a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
7. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:
- da je tuženica vlasnica predmetnog stana u Z., ..., te da je riječ o tzv. državnom stanu,
- da je sada pokojni suprug tužiteljice H. O. (umro ....) bio nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu i da je tužiteljica s istim stanovala neprekidno od 1988. do njegove smrti,
- da je tužiteljica prvotno bila član obiteljskog domaćinstva svog supruga (izvanbračna supruga), a sklapanjem braka 10. srpnja 1996. u smislu odredbe čl. 64. st. 2. Zakona o stambenim odnosima („Narodne novine“ broj 51/85, 42/86, 22/92 i 70/93) postala i sunositeljica stanarskog prava,
- da je suprug tužiteljice u listopadu 1996. tuženici podnio zahtjev za kupnju predmetnog stana, a koji zahtjev je tuženica otklonila navodeći da je zahtjev podnesen izvan propisanog roka,
- da tužiteljica kao ranija sunositeljica stanarskog prava, sada zaštićeni najmoprimac, inače ispunjava sve preostale zakonske pretpostavke za kupnju stana prema odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Narodne novine“ broj 43/92, 69/92, 25/93, 48/93, 2/94, 29/94, 44/94, 58/95, 11/96, 68/98 i 96/99).
8. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev polazeći od nesporne činjenice da je prednik tužiteljice zahtjev podnio 10. listopada 1996. zaključivši da je podnošenjem zahtjeva za otkup stana nakon proteka prekluzivnog roka do 31. prosinca 1995. propisanog odredbom čl. 1. Zakona o izmjenama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Narodne novine“, broj 44/94), prednik tužiteljice (tužiteljica) izgubio pravo na otkup predmetnog stana.
Naime, nižestupanjski sudovi ocjenjuju da u konkretnom slučaju nije bilo objektivnih prepreka za podnošenje zahtjeva za kupnju stana, a rok za podnošenje tog zahtjeva je prekluzivni rok, pa kad se uzme u obzir i okolnost da je prodavatelj Republika Hrvatska bila dužna sklopiti ugovor s kupcem do 30. lipnja 1999. nakon čega je isti imao pravo pokrenuti postupak i od suda zatražiti presudu koja u cijelosti nadomješta ugovor, a predmetni postupak je pokrenut tek 2013. da je tužba podnesena izvan svakog razumnog roka.
9. Suprotno navodima revizije tužiteljice sud drugoga stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne bi mogla ispitati, razlozi pobijane presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između izreke i obrazloženja pobijane presude, odnosno isprava koje se nalaze u spisu.
10. Odredbom čl. 4. st. 1. Zakona o prodaji stanova („Narodne novine“, broj 43/92 - pročišćeni tekst i 62/92, 25/93, 48/93 i 2/94) propisano je da svaki nositelj stanarskog prava može istaknuti zahtjev za otkup stana u pisanom obliku nositelju prava raspolaganja stanom odnosno vlasniku koji je to vlasništvo stekao pretvorbom vlasništva izvršenom prema posebnim propisima, a prodavatelj ga je dužan prodati.
11. Prema čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Narodne novine“, broj 44/94) kojim je izmijenjena odredba čl. 4. st. 2. Zakona o prodaji stanova, zahtjev za kupnju stana podnosi se do 31. prosinca 1995., a sklapanje ugovora o kupoprodaji stana kupac mora zatražiti u roku od šest mjeseci od dana podnošenja zahtjeva za kupnju stana.
12. Prema pravnom shvaćanju koje je Ustavni sud Republike Hrvatske o naznačenom pitanju zauzeo u brojnim odlukama (primjerice: U-III-344/02 od 8. prosinca 2005., U-III-1666/10 od 9. lipnja 2011., U-III-3057/09 od 28. studenoga 2012, U-III-119/09 od 24. siječnja 2013., U-III-4281/13 od 8. travnja 2014.), rokovi propisani Zakonom o prodaji stanova nisu prekluzivne naravi, odnosno da cilj zakonodavca nije bio gubitak prava građana zbog prekluzije rokova, jer bi to bilo suprotno svrsi Zakona. Dakle, ne dovodeći u sumnju primjenu odredbe čl. 4. Zakona o prodaji stanova, Ustavni sud je izrazio shvaćanje da u svakom konkretnom slučaju valja voditi računa o cilju i svrsi zakona, uvažavajući objektivne okolnosti koje su u pojedinim situacijama onemogućavale građane da određene radnje poduzmu u predviđenim rokovima.
13. Prema odredbi čl. 31. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 49/02) odluke i rješenja Ustavnog suda obvezna su i dužna ih je poštovati svaka fizička i pravna osoba.
14. Sukladno izloženom pravnom shvaćanju koje je zauzeo Ustavni sud o neprekluzivnosti roka za nepodnošenje zahtjeva za otkup stana na kojem postoji stanarsko pravo, u situaciji postojanja opravdanog objektivnog razloga za nepodnošenje zahtjeva u zakonskom roku, valja zaključiti da tužiteljica tijekom postupka nije tvrdila da postoji bilo kakav opravdani objektivni razlog za nepodnošenje zahtjeva u zakonskom roku, kako je to pravilno utvrdio sud prvog stupnja i odbio tužbeni zahtjev.
15. Revidentica nadalje navodi da je u konkretnom slučaju riječ o državnom stanu radi čega se zakonski rokovi predviđeni Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Narodne novine“ broj 43/92 i 44/94) nakon Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Narodne novine“ broj 58/95), a obzirom na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I- 697/1995, ne mogu odnositi na državne stanove, kao i da eventualne objektivne ili neobjektivne okolnosti koje bi sprečavale tužiteljicu na podnošenje zahtjeva u konkretnom predmetu nisu od utjecaja.
16. Međutim, revizijski sud je o navodima revidentice, već zauzeo shvaćanje i izrazio ga u više svojih odluka pa tako i u Rev-638/08 od 25. veljače 2009. prema kojem:
„Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-697/1995 od 29. siječnja 1997. ("Narodne novine" broj 11/97) kojom su, između ostalog, ukinute odredbe članka 20. st. 1. i 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Narodne novine" broj 58/95) nije od utjecaja na ishod ovog spora. Tim ukinutim odredbama bilo je propisano da se zahtjev sa potrebnom dokumentacijom za kupnju državnog stana podnosi u roku od 60 dana od dana stupanja na snagu toga Zakona, s tim da istekom toga roka podnositelj zahtjeva gubi pravo na kupnju stana. Time su nositelji stanarskog prava na tim državnim stanovima dovedeni u neravnopravan položaj u odnosu na nositelje stanarskog prava na stanovima koji nisu u državnom vlasništvu, jer im je bio propisan znatno kraći prekluzivni rok za podnošenje zahtjeva za kupnju stana (propisan je rok od 60 dana koji je istekao 16. listopada 1995. godine). Kupci stanova u državnom vlasništvu dovedeni su Odlukom Ustavnog suda u isti položaj s ostalim kupcima, a nisu stavljeni u povlašteni položaj tako da za njih ne bi važio propisani rok u kojem se mogao podnijeti zahtjev za kupnju stana (31.12.1995.) koji je važio i za sve ostale kupce“
17. Također valja ukazati i na odluku Ustavno suda Republike Hrvatske broj U-III- 4621/2019 od 3. veljače 2022. u kojoj se obrazlaže:
„U svakom predmetu koji otvara pitanje moguće povrede prava vlasništva, potrebno je utvrditi je li postignuta „pravična ravnoteža“ između zahtjeva od općeg interesa zajednice i zahtjeva za zaštitu temeljnih prava pojedinca, odnosno jesu li zbog miješanja javne vlasti podnositelji morali snositi nerazmjeran i prekomjeran teret.“
18. Kako iz činjenica konkretnog slučaja proizlazi da je prednik tužiteljice podnio zahtjev za otkup predmetnog stana u listopadu 1996., a što je nakon isteka općeg roka od 31. prosinca 1995., dok je tužiteljica podnijela predmetnu tužbu 2013., odnosno nakon više od 13 (trinaest) godina od proteka roka do kada su prodavatelji bili obvezni s kupcima sklopiti ugovore o otkupu stana, proizlazi kako su revidentica i njezin pravni prednik svojim postupanjem zanemarili sve mjerodavnim zakonom ostavljene i produžene rokove, te bi donošenjem suprotne odluke, kako je to pravilno ocijenio drugostupanjski sud, revidentica u situaciji ne postojanja objektivnih zapreka za podnošenje zahtjeva u propisanom roku, bila stavljena u znatno povoljniji položaj u odnosu na preostale nositelje stanarskog prava u usporedivoj situaciji.
19. Slijedom navedenog nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, radi čega je valjalo reviziju tužiteljice odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP.
Zagreb, 30. kolovoza 2022.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Jadranko Jug, v.r.
