REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revt 127/2018-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. m. U.-T. d.o.o. u stečaju, OIB: ..., S. B., kojeg zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u S. B., protiv tuženika S. m. B.-P. d.d. u stečaju, OIB: ..., S. B., kojeg zastupa punomoćnik B. G., odvjetnik u S. B., radi utvrđenja osnovanosti tražbine, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-3768/17-2 od 1. prosinca 2017., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Osijeku, Stalne službe u Slavonskom Brodu br. P-209/15-43 od 10. travnja 2017., u sjednici održanoj 30. kolovoza 2022.,
p r e s u d i o j e:
I. Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvoga stupnja utvrđena je osnovanom tražbina tužitelja u iznosu od 2.334.593,34 kn kao tražbina općeg isplatnog reda (toč. I.). Naloženo je tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove postupka u iznosu od 605.672,75 kn (toč. II.), dok je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 475.544,40 kn (toč. III.).
2. Presudom suda drugoga stupnja odbijena je žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu, a ujedno je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu u iznosu od 31.682,50 kn.
3. Protiv presude suda drugoga stupnja tuženik je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženik predlaže da se revizija prihvati i ukinu obje nižestupanjske presude.
4. U odgovoru na reviziju tužitelj poriče sve navode revizije, predlaže da se revizija odbije kao neosnovana, te traži naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.
5. Revizije tuženika nije osnovana.
6. Iako tuženik podnosi reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP, u konkretnom slučaju je dopuštena revizija prema vrijednosnom kriteriju iz čl. 382. st. 1. toč 1. ZPP u vezi čl. 497.a ZPP, dakle tzv. redovna revizija.
7. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
8. Predmet ovog parničnog postupka je utvrđivanje osporene tražbine tužitelja u stečaju u iznosu od 3.241.542,94 kn, svrstane u opći red, a koja je osporena od strane stečajnog upravitelja tuženika zbog toga što je tužitelj stekao osporene tražbine na temelju ugovora koji nisu valjana isprave u smislu odredbe čl. 78.a Stečajnog zakona („Narodne novine“ br. 44/96, 29/99, 129/00, 123/03, 82/06, 116/10, 25/12 i 133/12 – dalje: SZ).
9. Tužitelj u reviziji ukazuje da su odluke nižestupanjskih sudova zasnovane na nepravilno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. Valja navesti da se radi toga razloga revizija uopće ne može podnijeti u smislu odredbe čl. 385. ZPP, pa su revizijski navodi koji se upućuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje irelevantni za donošenje odluke u ovom predmetu.
10. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:
- da je pravni prednik tuženika sa štedišama Š. L. tijekom 2001. sklopio ugovore o preuzimanju potraživanja i ugovore o ustupanju potraživanja uz naknadu za ustup,
- da su na temelju tih ugovora štediše tražbine koje su imali prema Š. L. po osnovi ugovora o kreditu ustupili predniku tuženika,
- da je prednik tuženika tim ugovorima preuzeo obvezu isplate štediša Š. L. kroz isplatu naknade za prijenos tražbina i na temelju tih ugovora zatvorio obveze koje je imao prema Š. L.,
- da naknada za ustup tražbine štedišama po osnovi tih ugovora faktički odgovara iznosu dugovanja koje je pravni prednik tuženika imao prema Š. L.,
- da cilj tih transakcija bio da se zatvore obveze pravnog prednika tuženika prema Š. L. i da prednik tuženika preuzme obveze Š. L. prema štedišama na način da isplati,
- da su u 2004. 22 štediša svoje tražbine koje su imale prema predniku tuženika po osnovi naknade za prijenos tražbine po tim ugovorima ustupili pravnom predniku tužitelja uz naknadu, a u ugovorima koje su sklopili 2005. su potvrdili da su sklopljeni ugovori iz 2004. na snazi, te dali izjave kojima ovlašćuju pravnog prednika tužitelja da tražbine prijavi u stečajni postupak, te ovjerili potpise na tim ispravama,
- da su Š. L. i pravni prednik tuženika povezane osobe kroz osobu I. K., koji je bio osnivač prednika tuženika i osnivač i štediša Š. L.,
- da je i dio štediša koji je ustupio svoju tražbinu predniku tužitelja, Š. l. i tužitelj prijavili tražbine u stečajnom postupku, te da je stečajni upravitelj prednika tuženika priznao tražbine štedišama koji su prijavili tražbine, te Š. L., a osporio je tražbine pravnog prednika tužitelja,
- da je ugovore o ustupu tražbina i ugovore o preuzimanju potraživanja iz 2001. prednik tuženika evidentirao u svojim knjigovodstvenim evidencijama,
- da je prednik tuženika vršio pojedinim štedišama i plaćanja,
- da je prednik tuženika u vrijeme sklapanja ugovora o preuzimanju potraživanja i ustupu potraživanja raspolagao imovinom u vrijednosti od 99.076.954,20 kn, te da nije iskazivao veće obveze od svoje imovine.
11. Obzirom na takva činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova isti su zaključili da postoji tražbina tužitelja, jer je predmetnim ugovorima preuzeo obvezu isplatiti štediše u vidu naknade za prijenos tražbine, kao i da je faktično došlo do promjene vjerovnika.
12. Nižestupanjski sudovi nadalje smatraju da sporni ugovori nisu ništetni, da isti imaju svojstvo javno ovjerene isprave, te da se ne smatraju raskinutim jer su stranke svojom voljom otklonile automatski učinak raskida ugovora iz 2004., odnosno da su ugovorima iz 2005. produljili njihovo važenje i ujedno ovlastili tužitelja da prijave potraživanja. Zaključak je nižestupanjskih sudova da se u konkretnom slučaju radilo o cesiji u smislu odredbe čl. 436. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO), koja je izvršena prije otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom, tako da se ne radi o otuđenju tražbina stečajnog vjerovnika u smislu odredbe čl. 78.a st. 2. SZ, radi čega je tužitelj aktivno legitimiran u ovom postupku.
13. Prije svega valja istaći da tuženik u reviziji ističe da istu podnosi i zbog počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka. Međutim, u samoj reviziji se ne navodi u čemu se bitna povreda sastoji, pa taj revizijski razlog ovaj sud cijeni paušalno iznesenim.
14. Nadalje tuženik u reviziji po prvi puta postavlja pitanje egzistentnosti ugovora iz 2004. i 2005., budući da nedostaje punomoć onoga koji je u ime stjecatelja potpisao te ugovore. Prema shvaćanju revizijskog suda radi se o novoj činjenici, koja se ne odnosi na bitne povrede odredaba parničnog postupka, a koja se više ne može isticati u revizijskoj fazi postupka.
15. Tuženik u reviziji ustraje kod tvrdnje da sporni ugovori više ne egzistiraju, da se radi o tražbinama iz raskinutog ugovora, te da stjecatelj nije potraživanje prenio na svoje ime.
16. I u tom dijelu tuženik pobija činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova, a dio tvrdnji je protivan provedenim dokazima. Prema shvaćanju revizijskog suda tužitelj je tužbu u ovom predmetu mogao podnijeti jedino zbog razloga zbog kojeg je stečajni upravitelj prednika tuženika osporio tražbine tužitelja, a to je da tužitelj nema valjanu ispravu temeljem koje je stekao tražbinu koju je prijavio u stečajnom postupku.
Tuženik u biti polazi od drugačijeg činjeničnog stanja od onoga koje je utvrdio prvostupanjski sud, a to je da je tužitelj sklopio ugovor o prijenosu potraživanja s ukupno 22 osobe (kasnije sniženo na 13 osoba), koji su ugovori bili ovjereni od strane javnog bilježnika, da su te osobe kao svjedoci potvrdili navedene činjenice u svojim iskazima, da je bio formiran javnobilježnički polog.
17. Pravilno su nižestupanjski sudovi utvrdili da se radi o otuđenju tražbina stečajnog vjerovnika koja je izvršena prije otvaranja stečajnog postupka na tuženikom, pa se ne radi o otuđenju tražbine stečajnog vjerovnika u smislu odredbe čl. 78.a st. 2. SZ.
Naime, prema st. 1. navedenog članka ako stečajni vjerovnik otuđi svoju tražbinu nakon otvaranja stečajnog postupka koju nije prijavio u tom postupku, stjecatelj tražbine može u stečajnom postupku imati samo ona prava koja bi mogao imati i njegov prednik. To dalje znači da ako stečajni vjerovnik otuđi svoju tražbinu koju je prijavio u stečajnom postupku da njezin stjecatelj ulazi u pravni položaj svoga prednika, u kojem slučaju se prijenos tražbine u stečajnom postupku može dokazivati samo javnom ili javno ovjerovljenom ispravom, ili ako stečajni vjerovnik taj prijenos potvrdi svojom izjavom danom pred stečajnim sudom.
18. Kako je u konkretnom slučaju tužitelj prijavio tražbinu u stečaju koju je stekao prema tuženiku prije otvaranja stečaja sukladno ugovorima o prijenosu potraživanja i izjavama kojim su ga prenositelji ovlastili na podnošenje prijava u stečajnom postupku, ne radi se o otuđenju nakon otvaranja stečajnog postupka, te ne dolazi do primjene čl. 78.a SZ.
19. Budući da niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava nije osnovan, valjalo je reviziju tuženika odbiti primjenom odredbe čl. 393. ZPP.
20. Ujedno je valjalo odbiti zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju, budući da prema ocjeni revizijskog suda navedeni trošak nije bio potreban za vođenje ove parnice u smislu odredbe čl. 155. ZPP.
Zagreb, 30. kolovoza 2022.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Jadranko Jug, v.r.
