Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 77 Gž R-2848/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Slavice Garac, predsjednika vijeća, suca izvjestitelja Diane Preglej i Lidije Jelavić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. T. iz Z., OIB: …, koju zastupa punomoćnik D. S., odvjetnik u Ž. & S. odvjetničko društvo j.t.d. u Z., protiv tuženika C. o. d.d., Z., OIB: …, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-3445/2021-13 od 2. srpnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 30. kolovoza 2022.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-3445/2021-13 od 2. srpnja 2021. u točki IV. izreke u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev za isplatu naknade plaće za neiskorišteni godišnji odmor za 2018. godinu u bruto iznosu od 15.620,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. prosinca 2018. pa do isplate.

II Preinačuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr- 3445/2021-13 od 2. srpnja 2021. u točki IV. izreke u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev za isplatu naknade plaće za neiskorišteni godišnji odmor za 2016. i 2017. godinu u bruto iznosu od 31.240,00 kn, i sudi:

Odbija se zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 15.620,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. prosinca 2016. do isplate te iznosa od 15.620,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. prosinca 2017. pa do isplate, sve po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja pod točkom I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici ukupno 314.724,20 kn sa zateznim kamatama koje teku od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa razlike naknade plaće pa do isplate, i to za razdoblje od 10. veljače 2016. do 10. prosinca 2017. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koju prosječnu kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29, st. 2 i 8 Zakona o obveznim odnosima, sve u roku 15 dana.

U točki II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici ukupno 374.880,00 kn sa zateznim kamatama koje teku od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa naknade plaće, i to za razdoblje od 10. siječnja 2018. do 10. prosinca 2019. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koju prosječnu kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku 15 dana. Pod točkom III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici ukupno 24.361,20 kn sa zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa prigodnih nagrada, počevši do 15. prosinca 2016. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koju prosječnu kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku 15 dana.

U točki IV. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici ukupno 46.860,00 kn sa zateznim kamatama koje teku od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa naknade plaće za neiskorišteni godišnji odmor, i to:

- na iznos od 15.620,00 kn od 15. prosinca 2016. do isplate,

- na iznos od 15.620,00 kn od 15. prosinca 2017. do isplate,

- na iznos od 15.620,00 kn od 15. prosinca 2018. do isplate,

po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koju prosječnu kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.

Pod točkom V. izreke je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenim bruto iznosima, kao neosnovan.

U točki VI. izreke je odlučeno da je tuženik dužan naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 28.537,50 kn, sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 2. srpnja 2021. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koju prosječnu kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29, st. 2 i 8 Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.

2. Protiv navedene presude pod točkom IV. izreke presude žali se tuženik zbog svih zakonom predviđenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13,89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) te predlaže potvrditi presudu u dijelu u kojem je prihvaćen dio tužbenog zahtjeva za isplatu do visine od 3.741,14 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. prosinca 2018., a u preostalom dijelu preinačiti pobijanu presudu na način da odbije dio zahtjeva za isplatu naknade plaće za neiskorišteni godišnji odmor za 2016. i 2017. godinu te za 2018. preko iznosa od 3.714,14 kn ili u pobijanom dijelu presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je potraživanje tužiteljice s naslova naknade neisplaćene plaće, prigodnih nagrada te isplate naknade za neiskorišteni godišnji odmor za vrijeme kada zbog nezakonitog postupanja poslodavca, to jest tuženika, nije radila.

6. S obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, da su razlozi jasni te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju upire tuženik. Također nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2, 4, 8, 9, 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

7. U obrazloženju prvostupanjske presude je navedeno:

- da osnovanost tužbenog zahtjeva tužiteljice proizlazi iz presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-462/16 od 21.9.2016., koja je potvrđena (pod točkom I. izreke) presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R- 2371/16 od 13.12.2016., a također i iz pravomoćne presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1902/19 od 27.8.2019., kojima su utvrđeni nedopuštenim otkazi tužiteljici dani Odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 5.1.2016. i Odlukom o redovnom otkazu ugovora o radu od 2.1.2016.,

- da je tuženik 21. studenoga 2019. tužiteljicu prijavio kao svoju djelatnicu na HZZO i HZMO,

- da je prvostupanjski sud prihvatio kao osnovan zahtjev tužiteljice za isplatom ukupnog iznosa na ime razlike naknade plaće od 314.724,20 kn s pripadajućim kamatama, iznosa od 374.880,00 kn s pripadajućim kamatama, te iznosa od 24.361,20 kn na ime prigodnih nagrada, također s pripadajućim kamatama, budući da je tuženik u navedenom dijelu priznao tužbeni zahtjev tužiteljice,

- da je pravomoćnim presudama utvrđena nedopuštenost otkaza ugovora o radu tužiteljice pa imenovana dolazi u situaciju kao da joj svojstvo radnika kod tuženika nije niti prestalo te joj pripadaju sva ona prava iz radnog odnosa koja bi primila u periodu kada uslijed nezakonite odluke tuženika nije radila, pri čemu joj ista prava (u vidu razlike primanja ostvarenih kod drugih poslodavaca i pretpostavljenih primanja kod tuženika) kao i druga materijalna prava koja bi istoj bila isplaćena (da nije bilo nezakonitih odluka o otkazu) - regres za godišnji odmor i božićnice u utuženim iznosima, a prema ocjeni prvostupanjskog suda pripada joj i pravo na neiskorišteni godišnji odmor za 2016., 2017. i 2018.,

slijedom čega je prihvaćen tužbeni zahtjev pod točkama I., II., III. i IV. izreke.

8. Žalitelj u bitnome ističe da je tužiteljica u razdoblju od 26. siječnja 2016. pa do 30. studenoga 2017. bila zaposlena na nepuno radno vrijeme kod drugog poslodavca, a kako Zakon o radu ("Narodne novine", br. 93/2014, 127/2017, 98/2019 – dalje: ZR), kada je u pitanju ostvarivanje prava na godišnji odmor, ne čini razliku između punog i nepunog radnog vremena, to je tužiteljica ostvarila svoje pravo na godišnji odmor za 2016. i 2017. kod drugog poslodavca.

9. Iz sadržaja tužbe je vidljivo da je tužiteljica pod točkom 8. tužbe navela kako je u razdoblju od 26. siječnja 2016. pa do 30. studenoga 2017. bila zaposlena na nepuno radno vrijeme kod drugih poslodavaca, dok je iz isplatne liste za rujan 2017. (list 10 spisa) vidljivo da je tužiteljica kod drugog poslodavca koristila godišnji odmor, s time da je tužiteljica za navedeno razdoblje od 23 mjeseca dostavila samo dvije isplatne liste.

10. S obzirom da je tužiteljica nesporno bila zaposlena kod drugog poslodavca u razdoblju od 26. siječnja 2016. pa do 30. studenoga 2017., svoje pravo na korištenje godišnjeg odmora je trebala regulirati s tim poslodavcem te joj tuženik ne može biti u obvezi isplatiti naknadu za neiskorišteni godišnji odmor za 2016. i 2017.

11. Stoga je u odnosu na zahtjev tužiteljice za isplatu naknade za neiskorišteni godišnji odmor za 2016. i 2017. valjalo preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti taj dio tužbenog zahtjeva.

12. U odnosu na pravo tužiteljice na naknadu za neiskorišteni godišnji odmor za 2018., valja reći sljedeće.

13. Odredbom čl. 82. ZR-a je propisano:

(1) U slučaju prestanka ugovora o radu poslodavac je dužan radniku koji nije iskoristio godišnji odmor isplatiti naknadu umjesto korištenja godišnjeg odmora. (2) Naknada iz stavka 1. ovoga članka određuje se razmjerno broju dana neiskorištenoga godišnjeg odmora.

14. Prema odredbi čl. 81. ZR-a radnik za vrijeme korištenja godišnjeg odmora ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad).

15. Nadalje, pravno stajalište da radnik ima pravo na naknadu za neiskorišteni plaćeni odmor (a ne regres, kako smatra tuženik) usvojio je i Sud Europske unije u presudi od 25. lipnja 2020. u spojenim predmetima C-762/18 QH/Varhoven kasacionen sad na Republika Bulgaria i C-37/19 CV/Iccrea Banca SpA, u kojoj je potvrdio da radnik, nakon poništenja njegova otkaza sudskom odlukom, ima pravo na novčanu naknadu za neiskorišteni plaćeni godišnji odmor za razdoblje od dana nezakonitog otkaza do njegova vraćanja na rad. U toj odluci je navedeno:

1. Članak 7. stavak 1. Direktive 2003/88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 4. studenoga 2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalna sudska praksa na temelju koje radnik koji je nezakonito otpušten, a zatim u skladu s nacionalnim pravom, nakon poništenja njegova otkaza sudskom odlukom vraćen na rad, nema pravo na plaćeni godišnji odmor za razdoblje od dana otkaza do dana njegova vraćanja na rad zato što u tom razdoblju taj radnik nije stvarno radio za poslodavca.

2. Članak 7. stavak 1. Direktive 2003/88 treba tumačiti na način da mu se protivni nacionalna sudska praksa na temelju koje, u slučaju prekida radnog odnosa do kojeg je došlo nakon što je dotični radnik nezakonito otpušten, a zatim u skladu s nacionalnim pravom, nakon poništenja njegova otkaza sudskom odlukom vraćen na rad, taj radnik nema pravo na novčanu naknadu za neiskorišteni plaćeni godišnji odmor za razdoblje od dana nezakonitog otkaza do njegova vraćanja na rad.

16. Tuženik u žalbi ističe da niti u jednom trenutku nije osporavao pravo tužiteljice na naknadu za neiskorišteni godišnji odmor, već kroz cijeli postupak navodi da bi visina iznosa trebala biti ekvivalentna visini iznosa isplaćenog regresa.

17. Ovdje valja reći da poslodavci mogu, u skladu s poreznim propisima, prigodno isplatiti neoporezivu naknadu svojim radnicima kako bi podmirili određene povećane troškovi koji mogu nastati prilikom korištenja godišnjeg odmora (tzv. regres).

18. U skladu s čl. 7. st. 2. Pravilnika o porezu na dohodak ("Narodne novine" br. 10/17, 128/17, 106/18, 1/19, 80/19, 1/20, 74/20, 138/20 i 1/21) poslodavac može svome radniku neoporezivo isplatiti do 3.000,00 kn godišnje prigodne nagrade (božićnica, naknada za godišnji odmor i sl.) i to za tekuće razdoblje.

19. Dakle, regres za godišnji odmor je prigodna nagrada čija isplata nije zakonska obveza poslodavca, a ne predstavlja naknadu za neiskorišteni godišnji odmor u smislu odredaba čl. 81. i 82. ZR-a pa visina sporne naknade, suprotno žalbenim navodima tuženika, ne može biti određena u visini regresa koji je tuženik isplaćivao svojim radnicima u spornom razdoblju.

20. S obzirom da je tužiteljica ima pravo na naknadu plaće za neiskorišteni godišnji odmor za 2018. u visini određenoj u skladu s odredbama čl. 81. i 82. st. 2. ZR-a, a kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud, valjalo je u tom dijelu odbiti žalbu kao neosnovanu.

21. Slijedom svega navedenoga i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a je odlučeno kao u točki I izreke, a na osnovi odredbe čl. 373. t. 3. ZPP-a kao u točki II izreke ove presude.

U Zagrebu 30. kolovoza 2022.

Predsjednica vijeća:

Slavica Garac, v.r.