REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-3298/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. C. iz Z., OIB: … , zastupane po punomoćniku B. S., odvjetniku iz Z., protiv tuženika T. o. d.d. iz Z., OIB: … , zastupanog po punomoćniku H. L., odvjetniku iz Z., radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu tužiteljice da joj se dopusti revizija protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-1754/2021-8 od 23. veljače 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. Pn-805/2016-139 od 7. travnja 2021., u sjednici održanoj 30. kolovoza 2022.,

r i j e š i o  j e :

Prijedlog tužiteljice za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskom presudom:

- u stavku I. izreke, odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u točki I. izreke, u odluci kojom je obvezan isplatiti tužiteljici „11.012,50 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16.6.2008.“ i naknaditi joj parnični trošak od 38.337,00 kn te „u dijelu u kojem nije prihvaćen njegov zahtjev za naknadu parničnog troška“,

- u stavku II. izreke, odbijena je žalba tužiteljice sa njezinom dopunom kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u točki II. izreke, u odluci kojom je odbijen njezin zahtjev na obvezivanje tuženika isplatiti joj na ime izgubljene zarade 105.096,62 kn sa zakonskom zateznom kamatom računatom od 9. listopada 2009.do isplate, 310.324,86 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 8. svibnja 2012. do isplate - te 41.989,14 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 1. srpnja 2009. do isplate, kao i u „dijelu u kojem nije prihvaćen u cijelosti njezin zahtjev za naknadu parničnog troška“.

2. Tužiteljica je sukladno čl. 387. i 385. Zakona o parničnom postupku podnijela prijedlog da joj se protiv te drugostupanjske presude u odluci sa kojom nije uspjela u sporu dopusti revizija, a sve zbog pravnih pitanja koje (kako navodi) drži važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

3. Na prijedlog za dopuštenje revizije nije odgovoreno.

4. Prijedlog nije dopušten.

5. Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 23. veljače 2022., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22) te odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije."

6. Podneseni prijedlog valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:

6.1. odredbe čl. 387. st. 3., koja propisuje obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojoj: "U prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.",

6.2. odredbe čl. 385.a stavka 1., prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu ...“.

7. Drugostupanjski sud je zahtjev tužiteljice u osporavanom dijelu ocijenio neosnovanim i odbio uz obrazloženje (u bitnome):

- da iz rješenja na temelju kojeg je tužiteljica stekla pravo na invalidsku mirovinu „proizlazi da su razlog tome bolesti 50%, a 50% ozljede izvan rada“, konkretno - one ozljede zbog posljedica kojih tužiteljica postavlja svoj zahtjev,

- da „sud u parničnom postupku nije ovlašten ispitivati pravilnost pravomoćnog rješenja donesenog u upravnom postupku glede priznanja prava na invalidsku mirovinu i na njezinu isplatu - ali može utvrđivati na koji način i u kojem stupnju je došlo do invalidnosti oštećenika za kojeg bi bio odgovoran tuženik, pri čemu teret dokaza, a obzirom da postoji pravomoćno rješenje o pravu na invalidsku mirovinu gdje se navodi da je uzrok umirovljenja 50% bolest a 50% ozljede izvan rada koje je priložila tužiteljica“, leži na onome tko tvrdi suprotno - a to je ovdje tuženik,

- da, a obzirom da je tuženik to (u biti: da ne postoji uzročnoposljedična veza između odlaska tužiteljice u invalidsku mirovinu i zadobivenih ozljeda u štetnom događaju - jer je u invalidsku mirovinu pošla isključivo zbog bolesti) i dokazao (imajući na umu „da iz dva vještačenja sudskih vještaka medicine rada jasno proizlazi da su bolesti koje je tužiteljica imala prije prometne nezgode njezinom umirovljenju zbog profesionalne nesposobnosti za rad doprinijele 85-90%, dok same posljedice štetnog događaja u rasponu od 10-15%“), tužiteljici već i zbog toga ne pripada postavljeni zahtjev,

- da („drugo“), budući da je „tek podneskom od 13. svibnja 2014., a nakon što je vještak izračunao da je izgubljena zarada za period od 18. siječnja 2008. pa do 9. listopada 2009. ukupno 105.096,62 kn, specificirala tužbeni zahtjev u tom iznosu“, nastupila je i zastara tog potraživanja tužiteljice iz takvog specificiranog zahtjeva (ona: „dok se je tužiteljica nalazila na bolovanju“) obzirom da je riječ „o imovinskoj šteti koja zastarijeva za 3 godine od saznanja za štetu, odnosno 5 godina od kada je šteta nastala, a sve to temeljem odredbe čl. 230. st. 1. ZOO-a“: jer je protekao rok od 3 godine od dana kada je tužiteljica saznala za štetu i štetnika (budući da joj visina štete nije mogla ostati nepoznata: riječ je o razlici između naknade za bolovanje i izgubljene zarade), odnosno od dana same nezgode - tako da „je prošao i objektivni rok od 5 godina od kada je šteta nastala“,

- da na to („glede istaknutog prigovora zastare od strane tuženika“ i shvaćanja prema kojemu je podnošenjem tužbe došlo „do prekida zastare a nakon čega zastara ponovo počinje teći“, sve u odnosu na tužiteljičino potraživanje izgubljene zarade od obrta do 9. listopada 2009., do njegovog zatvaranja i odlaska tužiteljice u invalidsku mirovinu) ukazuje i „pravno shvaćanje zauzeto na 6. Sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 20. rujna 2021. da naknadu štete koja će sukcesivno nastajati u budućnosti (izgubljena zarada, uzdržavanje ili u drugim slučajevima naknade buduće imovinske štete) oštećenik može ostvarivati ne samo u vidu rente već i sukcesivnim (povremenim) utuživanjem za proteklo razdoblje, ali u tom slučaju prekid zastare iz čl. 245. st. 3. ZOO se odnosi samo na tražbinu iz tužbenog zahtjeva, stoga rokovi zastare za prvo utuženo potraživanje počinju teći prema čl. 230. i čl. 231. ZOO, dok za slijedeće (novo) utužene tražbine zastara teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa naknade štete i do prekida zastare dolazi tek podnošenjem nove tužbe ili preinakom postojeće“,

- da je (polazeći od utvrđenja da je tužiteljica obrt zatvorila 9. listopada 2009., pa je već tada saznala za visinu štete u vidu razlike između mirovine koju prima i izgubljene zarade od obrta) zastara nastupila i u odnosu „na potraživanje tužiteljice u ukupnom iznosu od 310.324,86 kn a koji se odnosi na gubitak na osnovu izgubljene zarade obrta od dana odlaska u prijevremenu invalidsku mirovinu pa do dana pretpostavljenog odlaska u redovnu starosnu mirovinu“: tužiteljica je „postavila kumulativni zahtjev za to razdoblje od odlaska u prijevremenu invalidsku mirovinu, a što je uslijedilo dana 4. svibnja 2009., pa idućih 31 mjesec (2 godine i 6 mjeseci)“, „do 4. studenog 2011., do pretpostavljenog odlaska tužiteljice u starosnu mirovinu - ali nije „specificirala tužbeni zahtjev glede mjesečnog gubitka zarade za to razdoblje“, pa budući da je do „preinake tužbe“ za to potraživanje došlo 13. svibnja 2014., „uzimajući zastarni rok od 3 godine to znači da su u zastari sva potraživanja do 13. svibnja 2011., pa jedino ne bi bilo u zastari potraživanje od 13. svibnja 2011. do 4. studenog 2011.“. „Međutim, u odnosu na to potraživanje, a i ovo drugo potraživanje do tog datuma ako se ne bi prihvatio kao osnovan po ovom sudu navedeni prigovor zastare tražbine, valja reći da iz dva vještačenja sudskih vještaka medicine rada jasno proizlazi da su bolesti koje je tužiteljica imala prije prometne nezgode njezinom umirovljenju zbog profesionalne nesposobnosti za rad doprinijele 85-90%, dok same posljedice štetnog događaja u rasponu od 10-15%“ - tako da joj i zbog toga (dakle: jer „nema uzročno posljedične veze između prometne nezgode i odlaska tužiteljice u invalidsku mirovinu“, odnosno jer „je mogla ostati raditi na svom radnom mjestu uz ograničenja s osnove bolesti“) ne pripada taj zahtjev.

8. Tužiteljica je predložila da joj se protiv drugostupanjske presude dopusti revizija, pa je, uz navod da odluka o predmetu spora ovisi od pitanja važnih i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu, u prijedlogu postavila pitanja:

„1. Može li sud unatoč konačnom i pravomoćnom rješenju HZMO o invalidnosti u omjeru od 50% koja se odnosi na ozljede izvan rada odnosno na ozljede iz štetnog događaja provoditi vještačenje po vještacima medicine rada radi ponovne ocjene istih činjenica koje su utvrđene u rješenju HZMO?

2. Može li sud suprotno pravomoćnom i konačnom upravnom aktu - rješenju HZMO kojim je invalidnost iza štetnog događaja utvrđena omjerom od 50% odlučiti da ta invalidnost iznosi svega 10% odnosno 15%?

3. Je li moguće da u istoj parnici za naknadu štete trajno smanjenje životnih i radnih aktivnosti bude pravomoćno utvrđeno s 55%, a zatim u nastavku iste parnice novim vještačenjem smanjenje radne sposobnosti bude utvrđeno s 10% ili 15%?

4. Može li sud ignorirati vještački nalaz vještaka medicine rada načinjen po zahtjevu jedne stranke iako je takav nalaz potpuno stručno i objektivno napravljen, ali u potpunoj opreci s nalazom vještaka imenovanih po sudskom rješenju koji su i međusobno nesuglasni?

5. Je li sud dužan objektivan i stručan nalaz vještaka načinjen po zahtjevu jedne od stranaka kritički preispitati u odnosu na nalaze i mišljenja vještaka imenovanih po rješenju suda? (VTS Pž-6184/06 od 14. ožujka 2007.)

6. Je li sud ovlašten da suprotno pravomoćnom rješenju HZMO kojim je utvrđena uzročna veza između ozljeđivanja u štetnom događaju i umirovljenja utvrdi da ne postoji uzročno-posljedična veza odlaska tužiteljice u invalidsku mirovinu zbog ozljeda iz štetnog događaja?

7. Je li podizanjem tužbe kojom tužiteljica zahtijeva naknadu štete na ime izgubljene zarade dolazi do prekida zastarijevanja iz tog oblika štete pa tužiteljica može urediti tužbeni zahtjev i postaviti ga i tijekom trajanja postupka i nakon pet godina računajući od dospjelosti najstarije neisplaćene povremene tražbine? (Revr- 537/06, Rev-231/04)

8. Da li kod naknade štete koja nastaje i utužuje se sukcesivno zastara za svako drugo i sljedeće razdoblje nastupa:

a) istekom roka od tri godine počev od dana kad je spor za prethodno utuženi period pravomoćno okončan ili

b) istekom roka od tri godine počev od dana kad je tužiteljica saznala za štetu i štetnika

9. Da li navod tužiteljice da traži izgubljenu zaradu, dostavlja dokumentaciju na tu okolnost i predlaže financijsko vještačenje na tu okolnost predstavlja radnju iz čl. 241. ZOO kojom se prekida zastara?

10. Može li zastarjeti potraživanje naknade štete prije nego što je pravomoćno riješena osnova za gubitak zarade?

11. Da li zastarni rok za potraživanje gubitka zarade teče od dana pravomoćno presuđene osnove jednog dijela odštete za gubitak zarade?“

9. Postavljena pitanja valja sagledati imajući na umu da odredbe čl. 385.a ZPP-a predviđaju postojanje u prijedlogu za dopuštenje revizije određeno formuliranog pravnog pitanja zbog kojeg se prijedlog podnosi i (kada se, kao ovdje, predlagatelj poziva na "različitu" sudsku praksu) postojanje u osporenoj odluci pravnog shvaćanja koje je suprotno sudskoj praksi ili (u očekivanju) nesigurno ili neujednačeno, toliko da ga treba još i tumačiti - sve kako bi u odnosu na postavljeno pitanje i to shvaćanje Vrhovni sud Republike Hrvatske imao opravdani razlog i mogao ispuniti svoju svrhu („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“), tumačenjem zakona i ujednačavanjem sudske prakse.

10. Polazeći od toga i odredbe čl. 387. st. 1. ZPP-a, prema kojoj: "Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučuje o dopuštenosti revizije na temelju prijedloga za dopuštenje revizije." - dakle i u granicama u prijedlogu formuliranog pitanja, u prijedlogu tužiteljice postavljena pitanja Vrhovni sud Republike Hrvatske ne ocijenjuje važnim za odluku u konkretnom pravnom odnosu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: osporena presuda temeljena je na shvaćanju za koje se ne može očekivati neujednačena i nesigurna praksa.

11. Prije svega, postavljena pitanja odnose se (onako kako su formulirana, a formulacijom kojih je predlagateljica ograničila revizijski sud u odlučivanju) samo na okolnosti konkretnog slučaja - i imaju značaj samo za ovaj spor (njima se u biti traži odgovor na pitanje je li u okolnostima konkretnog slučaja pravilno odlučeno o zahtjevu tužiteljice: je li pravilno i u potpunosti utvrđeno relevantno činjenično stanje i pravilno primijenjeno procesno i materijalno pravo): iz tih pitanja ne može se razabrati zašto bi ono što predlagateljica u njima opisuje i što njima (samo) sugerira prihvatiti istinitim (o objektivnom i stručnom nalazu vještaka sačinjenim po zahtjevu jedne od stranaka, o ignoriranju nalaza) bilo važno i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

12. Konkretno, prijedlog u svezi tih pitanja ne sadrži i navedene (određene) razloge iz odredaba čl. 387. st. 3. i čl. 385.a stavka 1. ZPP-a iz kojih bi proizlazilo da o tim pitanjima zaista i postoji (na čemu predlagateljica temelji prijedlog) neujednačena ili nesigurna sudska praksa ili shvaćanje koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem iz osporene presude (o kojim se to odlukama radi) - tako da bi ona ipak bar zbog toga bila u istaknutome smislu važna: predlagateljica nije u ničemu konkretizirala dijelove odluka sudova na koje se u prijedlogu poziva i koje sugerira prihvatiti kao usporedive s ovdje osporenom odlukom (glede shvaćanja na kojima se temelje) - i nije određeno i razložno naznačila u čemu su to usporedive prema specifičnim okolnostima ovoga konkretnog slučaja.

13. Sa prethodnim u svezi, revizijski sud nalazi da je osporena presuda u odnosu na ta pitanja (za slučaj kakav je ovdje) temeljena samo na suđenju u skladu s jasnim odredbama ZPP-a i već izraženom sudskom praksom - koju bi ustavnopravno neprihvatljivo (s aspekta pravne sigurnosti i vladavine prava te jednakosti svih pred zakonom) bilo mijenjati: shvaćanja na kojima je temeljena izraženo je (i određeno obrazloženo), primjerice:

13.1. (u svezi vezanosti parničnog suda „pravomoćnim i konačnim upravnim aktom, rješenjem HZMO kojim je utvrđena invalidnost iza štetnog događaja“):

- u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-1261/2021-2 od 2. veljače 2022., prema kojoj: “…Slično ovaj sud i u odluci poslovni broj Rev-x 165/2016 od 7. ožujka 2017. gdje je rečeno:

„Nije u pravu tužitelj kada smatra da je sud u ovom postupku bio vezan Rješenjem tužitelja od. 1. ožujka 1999. i to u pogledu postojanja uzročno-posljedične veze između štetnog događaja iz 1970. i prijevremenog umirovljenja B. M.

Naime, tim Rješenjem (donesenim na temelju odredbe čl. 105. i 110. ZMO) odlučeno je tek o pravu B. M. na invalidsku mirovinu. Tim Rješenjem nije odlučeno o odgovornosti za predmetnu štetu, pa dakle niti o jednoj od pretpostavki odštetne odgovornosti tj. o postojanju uzročno-posljedične veze između šetnog događaja iz 1970. godine i prijevremenog umirovljenja B. M.

Ovdje je za ukazati da tužitelj nije niti ovlašten odlučivati o obvezi naknade prouzročene mu štete, već on ima samo pravo zahtijevati od štetnika (u izvansudskom ili sudskom postupku) da mu naknadi prouzročenu štetu (čl. 160. st. 1. ZMO).

Dakle, reafirmirajući gore navedena pravna shvaćanja u odgovoru na prvo postavljeno pitanje u ovoj reviziji valja reći da parnični sud nije vezan odlukom tužitelja donesenom u upravnom postupku glede uzroka umirovljenja osiguranika tužitelja i osiguraniku štetnika (ovdje tuženika) dopušteno je u parnici dokazivati da radna sposobnost osiguranika tužitelja i njegovo umirovljenje nisu u uzročno- posljedičnoj vezi. O rezultatu dokazivanja i eventualnom etabliranju uzročne veze između ozljeđivanja i posljedica ozljeđivanja i umirovljenja osiguranika tužitelja ovisi i odštetna odgovornost tuženika …”

- te odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-3670/2019 od 17. rujna 2020., kojom je odgovoreno na pitanja:

„a) Je li sud u parničnom postupku radi naknade štete vezan pravomoćnim upravnim aktom nadležnog tijela?

b) Ako nije vezan ili nije vezan u cijelosti, a tuženik u takvom parničnom postupku istakne prigovor nepostojanja uzročno-posljedične veze između štetne radnje štetnika i nastale štete ili njezine visine, na kome leži teret dokazivanja (ne)postojanja uzročno-posljedične veze?“

a prema kojoj: „...Pregledom odluka na koje se pozvao podnositelj Ustavni sud primjećuje da su, u osnovi, sve one suglasne oko načelnog stajališta da je parnični sud vezan pravomoćnim upravnim aktom kojeg je u upravnom postupku donijelo nadležno tijelo - ali ne u pogledu činjeničnih utvrđenja iz upravnog postupka.

Činjenica je, međutim, da spomenuto stajalište, a osobito određene njegove pravne konsekvence, u pojedinima od tih odluka nije izloženo na posve jasan i dorečen način. To se u pravilu odnosi na pitanje tereta dokazivanja u situaciji kada tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na pravomoćnom upravnom aktu (u konkretnom slučaju i u nizu usporedivih - na pravomoćnom rješenju o priznanju prava na invalidsku mirovinu u kojem je inkorporiran i nalaz odnosno mišljenje ovlaštenih vještaka o uzrocima invalidnosti odnosno o udjelima pojedinih uzroka u ukupnoj invalidnosti), a tuženik u sporu istakne prigovor nedostatka uzročno-posljedične veze između štetne radnje i štete, to jest negira svoju odgovornost za nastalu štetu u cijelosti ili u određenom stupnju.

Navedeno utvrđenje o postojanju određenih "nedorečenosti" zahtijeva od Ustavnog suda, prije svega, odgovor na pitanje postoje li u navedenom smislu ustavnopravno relevantne "duboke i dugotrajne" razlike u sudskoj praksi.

Samo pozitivan odgovor na navedeno pitanje zahtijevao bi odgovor na daljnja dva pitanja:

- Osigurava li pravni sustav Republike Hrvatske mehanizam za prevladavanje nekonzistentnosti sudske prakse?

- Je li u konkretnom slučaju taj mehanizam bio djelotvoran?

14. Postoje li u primjeni mjerodavnog prava "duboke i dugotrajne" razlike u sudskoj praksi?

Sudeći prema primjerima sudske prakse kojima podnositelj nastoji dokazati svoje tvrdnje, u predmetima o kakvima je ovdje riječ Visoki trgovački sud, u procesnopravnim situacijama koje nisu u svim slučajevima istovjetne, a odlučujući o žalbama protiv presuda prvostupanjskih trgovačkih sudova tijekom 2015., 2016., 2017., 2018. te 2019. godine, izražava stajališta koja se mogu sažeti kako slijedi:

1. Sud u parničnom postupku radi naknade štete nije ovlašten ispitivati pravilnost pravomoćnog rješenja donesenog u upravnom postupku, ali to ne znači da je u parnici povodom zahtjeva za naknadu štete vezan činjeničnim utvrđenjima iz upravnog postupka (utvrđenjima vještaka o uzrocima nastanka i omjerima uzroka opće nesposobnosti za rad); u parnici radi naknade štete ne dovodi se u pitanje nastanak invaliditeta niti visina mirovine, o čemu je jedino ovlašteno odlučiti nadležno tijelo, već se osporava korelacija štetne radnje i nastalog invaliditeta; u skladu je s člancima 219. i 221.a ZPP-a zaključak da tužitelj, koji svoj zahtjev temelji samo na pravomoćnom upravnom aktu, a povodom prigovora tuženika o nedostatku uzročno- posljedične veze ne predloži izvođenje dokaza medicinskim vještačenjem, nije dokazao pretpostavke za naknadu štete (implicite, teret dokaza je bio na tužitelju, ali on nije dokazao);

2. Sud u parničnom postupku nije ovlašten ispitivati pravilnost pravomoćnog rješenja donesenog u upravnom postupku, izuzev činjeničnih utvrđenja iz upravnog postupka (utvrđenja vještaka o uzrocima nastanka i omjerima uzroka opće nesposobnosti za rad); stoga je prvostupanjski sud dužan provesti vještačenje koje predlaže tuženik, jer on nije sudjelovao u upravnom postupku u kojem su utvrđivani uzroci nastanka opće nesposobnosti za rad, pa mu sud mora omogućiti da dokaže svoje činjenične tvrdnje (implicite, teret dokaza je na tuženiku, a nije dobio priliku dokazati);

3. Sud u parničnom postupku nije ovlašten ispitivati pravilnost pravomoćnog rješenja donesenog u upravnom postupku, izuzev činjeničnih utvrđenja iz upravnog postupka (utvrđenja vještaka o uzrocima nastanka i omjerima uzroka opće nesposobnosti za rad); tuženik je predložio vještačenje, ono je i provedeno, te je presuđeno u skladu s rezultatom vještačenja (implicite, teret dokaza je bio na tuženiku i on je dokazao).

4. Sud u parničnom postupku nije ovlašten ispitivati pravilnost pravomoćnog rješenja donesenog u upravnom postupku, izuzev činjeničnih utvrđenja iz upravnog postupka (utvrđenja vještaka o uzrocima nastanka i omjerima uzroka opće nesposobnosti za rad); tuženik nije predložio vještačenje, pa su pretpostavke za naknadu štete dokazane po tužitelju (implicite, teret dokaza je bio na tuženiku, ali je on propustio priliku dokazati).

U podnositeljevom slučaju osporena drugostupanjska presuda izražava upravo potonje navedeno stajalište (pod 4.).

Prvostupanjska presuda (koja je osporenom presudom preinačena) sadržavala je stajalište navedeno pod 1.

Presuda Visokog trgovačkog suda broj: Pž-6884/2018-3 od 1. srpnja 2019., donesena u bitno usporedivoj pravnoj stvari podnositelja dva tjedna nakon osporene presude - na što podnositelj posebno upozorava - sadržava stajalište navedeno pod 1.

14.1. Sve četiri dostavljene odluke Vrhovnog suda - donesene u vremenskom rasponu od 2005. do 2017. godine - izražavaju stajalište da je parnični sud vezan pravomoćnim upravnim aktom kojeg je u upravnom postupku donijelo nadležno tijelo. U tri od četiri odluke Vrhovni sud se nije očitovao o pitanju odnosi li se ta vezanost i na činjenična utvrđenja iz upravnog postupka, kao niti o pitanju tereta dokaza u slučaju ako te vezanosti u činjeničnim pitanjima nema.

U samo jednoj od dostavljenih odluka Vrhovnog suda - rješenju broj: Revt- 275/14-3 od 1. travnja 2015. - u povodu izvanredne revizije pravnog prednika podnositelja u bitno usporedivoj pravnoj stvari (kojim se revizija odbacuje kao nedopuštena) Vrhovni sud je naveo, među ostalim, sljedeće:

„U svezi vezanosti parničnog suda za konačnu i pravomoćnu odluku upravnog tijela ovaj sud je već ranije zauzeo pravno stajalište u nizu svojih odluka kao što su primjerice odluke broj Rev-x-449/2011-2 od 13. srpnja 2011., Rev-x-294/10-2 od 14. srpnja 2011., Revr-127/06-2 od 9. svibnja 2006. U tim odlukama Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je jasna stajališta da je parnični sud vezan odlukom upravnog tijela, pa tako i u pogledu utvrđenja prava na mirovinu i isplate mirovine i ne može u parničnom postupku preispitivati takvu odluku, niti može drugačije odlučiti o tom pravnom pitanju. Kod toga nije od značaja da li je stranka u parničnom postupku sudjelovala u upravnom postupku u kojem se odlučivalo o nekom pravu ili obvezi, obzirom da odluke upravnog tijela djeluju erga omnes.“

Drugim riječima, parnični sud ne može preispitivati pravo na mirovinu i isplatu mirovine, o čemu je meritorno i pravomoćno odlučeno upravnim aktom. To parnični sud ne može ispitivati ni u slučaju kada parnična stranka nije sudjelovala u upravnom postupku. Argumentum a contrario, ostale elemente pravomoćnog upravnog akta parnični sud može ispitivati ako parnična stranka koja ih osporava nije sudjelovala (a u pravilu nije sudjelovala) u upravnom postupku, to jest nije imala prilike očitovati se o tim elementima u upravnom postupku.

Kako je razvidno, citirano rješenje Vrhovnog suda ne govori ništa o teretu dokazivanja činjenica vezanih uz elemente pravomoćnog upravnog akta koje parnični sud može ispitivati.

14.2. Razmotrene odluke više županijskih sudova, donesene između 2006. i 2014. godine, jedinstvene su u stajalištu (mutatis mutandis, budući da je riječ o procesnim situacijama koje, po naravi stvari, nisu uvijek međusobno istovjetne) da je parnični sud vezan pravomoćnim rješenjem donesenim u upravnom postupku, izuzev činjeničnih utvrđenja iz upravnog postupka, ali su isto tako jedinstvene i u implicite izraženom stajalištu da je u tom slučaju teret dokazivanja na tuženiku.

14.3. U odluci broj: U-III-350/2006 od 20. svibnja 2008. ("Narodne novine" broj 68/08.), na koju se podnositelj također pozvao, Ustavni sud je naveo sljedeće (bitno istaknuto za potrebe ovog ustavnosudskog predmeta - op.):

"... Premda je parnični sud na temelju odredbe članka 12. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ... vezan ne samo za odluku upravnog tijela u granicama njezine pravomoćnosti nego i za činjenična utvrđenja u toj odluci koja supstanciraju sadržaj izreke te odluke, prvostupanjski sud je u konkretnom slučaju bio slobodan u rješavanju pitanja uzročne veze između ozljeda pretrpljenih u prometnoj nezgodi i štete uslijed izgubljene zarade. Svojom odlukom naime, on ne bi rješavao nešto inkompatibilno s onim što je već odlučilo nadležno upravno tijelo budući da u ovom predmetu nema identiteta predmeta odlučivanja u ranijem upravnom postupku i predmeta parničnog postupka kojeg je kasnije pokrenuo podnositelj: u prvome je predmet odlučivanja bilo umirovljenje podnositelja radi utvrđene invalidnosti zadobivene ranjavanjem na ratištu, a u drugom je bila odšteta umirovljenom invalidu Domovinskog rata, koji je uslijed ozljeda u kasnijoj prometnoj nesreći pretrpio štetu uslijed izgubljene zarade.

6.3. S obzirom na navedeno, parnični sudovi su pogrešnim tumačenjem odredbe članka 12. stavka 1. Zakona o parničnom postupku utvrdili svoju vezanost na odluku upravnog tijela i činjeničnu podlogu te odluke koja, međutim, nije relevantna za ocjenu o postojanju odlučnih činjenica nastupa invalidnosti podnositelja nakon pretrpljene prometne nezgode. Takvim tumačenjem, koje predstavlja ustavnopravno neprihvatljivu primjenu mjerodavnog prava, sudovi su na štetu podnositelja ujedno neosnovano ograničili procesnu građu u pogledu utvrđivanja činjenica uzročno posljedične veze između štetnog događaja i nastupa invalidnosti pa tako podnositelju povrijedili njegovo ustavno pravo na pravični postupak u sudskom odlučivanju o pravima i obvezama nastalim u prometnoj nezgodi."

Razvidno je da citirana ustavnosudska odluka također "potvrđuje" stajalište da je parnični sud vezan pravomoćnim rješenjem donesenim u upravnom postupku, izuzev činjeničnih utvrđenja iz upravnog postupka, međutim, ona se ne bavi pitanjem tereta dokazivanja činjenica vezanih uz elemente pravomoćnog upravnog akta koje parnični sud može ispitivati.

14.4. Iz svih spomenutih primjera sudske prakse na koje se podnositelj u ustavnoj tužbi pozvao proizlazi, dakle, da je ta praksa dala jedinstven odgovor na prvo od dva pitanja sporna u konkretnom slučaju - pitanje je li sud u parničnom postupku radi naknade štete vezan pravomoćnim upravnim aktom nadležnog tijela. Odgovor glasi da je parnični sud vezan samo u granicama pravomoćnosti upravnog akta. Prema tome, kada je, konkretno, riječ o rješenju o priznanju prava na invalidsku mirovinu, parnični sud vezan je utvrđenjem nadležnog tijela o pravu na mirovinu i na isplatu mirovine. U parničnim postupcima o kakvome je riječ u konkretnom slučaju priznanje prava na mirovinu i isplatu mirovine nije (niti može biti) predmet spora, već je sporno na koji je način i u kojem stupnju došlo do invalidnosti oštećenika za koju bi bio odgovoran tuženik. Za razrješenje takvog spora nužno je dokazivanje činjenica o uzrocima i stupnju invalidnosti oštećenika, pa mora biti jasno na kome leži teret tog dokazivanja.

14.5. Ustavni sud primjećuje da od svih sudskih odluka na koje se podnositelj pozvao jedino prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-201/2017-12 od 27. rujna 2018. (preinačena osporenom presudom) i presuda Visokog trgovačkog suda broj: Pž-6884/2018-3 od 1. srpnja 2019. (donesena u bitno usporedivoj pravnoj stvari podnositelja dva tjedna nakon osporene presude) izražavaju stajalište da teret dokaza postojanja uzročno-posljedične veze leži na tužitelju, ali da on tu vezu nije dokazao ako nije predložio izvođenje dokaza medicinskim vještačenjem. Sve ostale odluke barem implicite upućuju upravo na suprotno, to jest na obvezu tuženika - koji tvrdi da uzročno-posljedična veza ne postoji - da to i dokaže medicinskim vještačenjem.

Potonje navedeno stajalište u potpunosti je u skladu i s člancima 219. odnosno 221.a ZPP-a, koji glase:

"Članak 219.

Svaka stranka je dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

Sud može tijekom postupka, kad ocijeni da je to svrsishodno za pravilno rješenje spora, upozoriti stranke na njihovu dužnost iz stavka 1. ovoga članka, a osobito na potrebu iznošenja odlučnih činjenica i predlaganja određenih dokaza te iznijeti razloge zbog kojih smatra da je to potrebno.“

„Članak 221.a

Ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.“

Dakle, pravila o teretu dokazivanja u pravnom poretku Republike Hrvatske nalažu, u načelu, da je u parničnom postupku tužitelj dužan dokazati ono što u tužbi tvrdi i na čemu zasniva svoj tužbeni zahtjev. Teret dokazivanja suprotnog je na tuženiku.

U konkretnom slučaju tužitelj je u svrhu dokazivanja sudu dostavio rješenje o priznanju prava na invalidsku mirovinu u kojem je jasno navedeno da su ovlašteni vještaci tužitelja utvrdili kako su ozljede zadobivene u prometnoj nesreći (a među strankama je nesporno da se ona dogodila i da je za nju odgovoran štetnik odnosno podnositelj kao njegov osiguravatelj) utjecale na nastanak invalidnosti oštećenika s udjelom od 60 %. To je bio tužiteljev dokaz da uzročno-posljedična veza, kao element odštetne odgovornosti, postoji.

Stoga je onaj koji tvrdi drugačije, a to je u konkretnom slučaju bio podnositelj kao tuženik, jedini imao pravnog interesa (i citiranu zakonsku obvezu) predložiti odgovarajući dokaz za svoje tvrdnje, to jest medicinsko vještačenje kojim bi se eventualno utvrdilo da su ozljede zadobivene u prometnoj nesreći u nekom drugačijem stupnju utjecale ili da uopće nisu utjecale na nastanak invalidnosti i posljedičnu isplatu invalidske mirovine.

S obzirom na to da podnositelj nije ponudio nikakav "protudokaz" za svoje tvrdnje (štoviše, od već predloženog medicinskog vještačenja je odustao), nego je neosnovano očekivao da to učini tužitelj, drugostupanjski sud je opravdano, za razliku od prvostupanjskog suda, uzeo kao dokazanu činjenicu koja proizlazi iz dokaza kojeg je ponudio tužitelj - iz upravnog akta prema kojem su ozljede zadobivene u prometnoj nesreći, po utvrđenju za to ovlaštenih vještaka, utjecale na invalidnost sa 60 %. Slijedom navedenog, drugostupanjski sud je opravdano zaključio da je tužitelj dokazao sve pretpostavke odgovornosti podnositelja za utuženu štetu i u tom je smislu preinačio prvostupanjsku presudu.

Okolnost da je drugostupanjski sud ovu činjenicu uzeo za dokazanu nije, međutim, posljedica vezanosti suda pravomoćnim upravnim aktom nadležnog tijela u kojem je ta činjenica navedena, već je to posljedica propusta podnositelja koji nije iskoristio mogućnost dokazivanja činjenica suprotnih onima koje su utvrđene u rješenju o priznanju prava na invalidsku mirovinu (a koje nisu obuhvaćene pravomoćnošću, koje su kao takve "oborive" i kojima sud nije vezan).

Prema tome, tužbeni zahtjev tužitelja i dokaz njegove osnovanosti kojeg je tužitelj ponudio nisu dovedeni u pitanje isključivo zbog toga što je to podnositelj propustio učiniti. Kod takvog stanja stvari tužiteljev je dokaz (pravomoćni upravni akt) sve do zaključenja glavne rasprave i ostao jedini dokaz na kojem je sud mogao zasnovati svoju odluku o tužbenom zahtjevu. Okolnost da je riječ o rješenju koje sadrži (i) „oborive“ činjenice ne znači da ono iz tog razloga ne predstavlja dokaz u sudskom postupku. Ono jest dokaz sve dok tuženik ne dokaže suprotno. Ako dokaza za suprotno nema, notorno je da onda ne postoji pravni temelj ni pravno logični razlog koji bi nalagao tužitelju da predloži neki dodatni dokaz, povrh onog kojeg je ponudio kada je svojoj tužbi priložio rješenje o priznanju prava na invalidsku mirovinu u kojem su utvrđene činjenice o uzrocima invalidnosti, a osobito nema razloga da tužitelj predlaže dokaze proturječne vlastitim interesima u parničnom postupku i štetne za njegov pravni položaj.

15. Iz prethodno izloženog jasno proizlazi da u praksi sudova u Republici Hrvatskoj, nadležnih za rješavanje sporova o kakvome je riječ i u konkretnom slučaju, ne postoje "duboke i dugotrajne" razlike u primjeni mjerodavnog prava. Također proizlazi da je pravo mjerodavno za pitanje tereta dokazivanja u parničnom postupku (citirani članci 219. i 221.a ZPP-a) dovoljno određeno i precizno da njegovi adresati mogu stvarno i konkretno znati svoja prava i dužnosti te predvidjeti posljedice svojeg ponašanja. Ne postoji, dakle, objektivan razlog zbog kojeg bi mjerodavne zakonske norme izazivale dvojbe u primjeni te, kako je razvidno, one takve dvojbe u sudskoj praksi niti ne izazivaju.

Postojanje (pogrešnih) presuda kao što je ona prvostupanjska, donesena u konkretnom slučaju (Trgovački sud u Zagrebu broj: P-201/2017-12 od 27. rujna 2018.) ili presuda Visokog trgovačkog suda broj: Pž-6884/2018-3 od 1. srpnja 2019., donesena u bitno usporedivoj pravnoj stvari podnositelja nedugo nakon osporene presude, ne predstavlja pravilo, već iznimku. Stoga ni prilikom donošenja osporene drugostupanjske presude nije bilo potrebe da Visoki trgovački sud posebice, povrh relevantnih i razumnih razloga koje je u njoj iznio, izlaže i neke dodatne razloge vezane uz "problem" neujednačene sudske prakse, kao ni potrebe da baš u tom sudskom predmetu, zbog "neujednačenosti" sudske prakse, dozvoli podnošenje izvanredne revizije Vrhovnom sudu...“,

13.2. (u svezi istaknutih pitanja glede zastare) u prihvaćenom shvaćanju sa šeste sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (6/21) održane 20. rujna 2021., prema kojemu: „Naknadu štete koja će sukcesivno nastajati u budućnosti (izgubljena zarada, uzdržavanje ili u drugim slučajevima naknade buduće imovinske štete) oštećenik može ostvarivati ne samo u vidu rente već i skucesivnim (povremenim) utuživanjem za proteklo razdoblje, ali se u tom slučaju prekid zastare iz čl. 245. st. 3. ZOO (NN, br. 35/05, itd) odnosi samo na tražbinu iz tužbenog zahtjeva, stoga rokovi zastare za prvo utuženo potraživanje počinju teći prema čl. 230. i 231. ZOO/05, dok za slijedeće (novo) utužene tražbine zastara teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa naknade štete i do prekida zastare dolazi tek podnošenjem nove tužbe ili preinakom postojeće.“

13.3. (u svezi ocjene dokaza i tretiranja nalaza vještaka sačinjenog po zahtjevu jedne stranke) u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-x 33/16-2 od 9. veljače 2016., prema kojoj: „...Konačno, pravilno je u postupku vrednovan "nalaz s mišljenjem" prof. dr. (…), kojeg je sam tužitelj priložio spisu: prema odredbi čl. 251. st. 1. ZPP-a značaj nalaza i mišljenja vještaka u parnici ima samo nalaz i mišljenje vještaka kojeg je u tom svojstvu odredio parnični sud u konkretnoj parnici - i osporena se presuda nije ni trebala posebno baviti nalazom i mišljenjem kojeg je tužitelj privatno pribavio i priložio spisu (kako ovaj nije izrađen po nalogu suda, on predstavlja samo privatnu ispravu i samo takvo dokazno sredstvo - i nižestupanjski sudovi su pravilno postupili kada su ga ocijenili s takvim značajem i zajedno s ostalim dokazima)“, odnosno, u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revr 1023/14-2 od 17. svibnja 2016., prema kojoj: „...sudovi imaju pravo na ocjenu provedenih dokaza (prema odredbi čl. 8. ZPP-a) i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema tim ovlastima, odnosno time što revident ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da sudovi na temelju provedenih dokaza nisu imali razloga odbiti njegove zahtjeve, nižestupanjski sudovi nisu počinili niti jednu postupovnu povredu“.

14. Konačno, odgovor na druga u prijedlogu postavljena pitanja, o razlozima za prekid zastare i početku njezina računanja, daju već i same odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. i 126/21), i to:

- odredba čl. 241., prema kojoj: „Zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.“ (dakle: ne prekida se i samom najavom neodređenog zahtjeva, isticanjem osnove takvog najavljenog zahtjeva, dostavom dokumentacije ili predlaganjem vještačenja),

- odredba čl. 215. st. 1., prema kojoj: „Zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.“ (dakle: ne i od donošenja ili dostave odluke o osnovi i djelu osnove zahtjeva),

pa se shvaćanja iz tih odredaba, jer ih treba tumačiti samo onako kako glase, ne mogu (što je odlučno za dopuštenje revizije) tretirati nesigurnim ili neujednačenim, različitim, toliko da bi ih (kako to predlagateljica prijedlogom traži) putem revizije trebalo još i ujednačavati.

15. Sukladno tome, a kako je osporena presuda temeljena na shvaćanjima izloženim pod stavkom 13. i odredbama iz stavka 14., ovdje je za prihvatiti:

15.1. da pitanja iz prijedloga tužiteljice nisu važna za odluku o konkretnom predmetu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu: obzirom na to kako su formulirana i situaciju u ovome predmetu, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporenu presudu nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu - niti smatrati (što za pitanje dopuštenosti revizije nije zanemarivo) da u svezi postavljenih pitanja postoji ili može nastati neujednačena ili nesigurna sudska praksa,

15.2. da u odnosu na ta pitanja ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije: čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost.

16. Stoga je prijedlog tužiteljice za dopuštenje revizije valjalo (i to ne spada u „pretjerani formalizam“, kojeg revizijski sud ne može dopustiti) odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392. st. 1. u svezi sa odredbom čl. 387. st. 4. ali i st. 5. ZPP-a, prema kojoj: „U rješenju kojim se prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje dovoljno je da se revizijski sud određeno pozove na nedostatak pretpostavki za podnošenje revizije.“).

Zagreb, 30. kolovoza 2022.

Predsjednik vijeća:

dr.sc.Jadranko Jug, v.r.