REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1427/2018-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića, Damira Kontreca i Gordane Jalšovečki, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. M. iz S., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik D. R., odvjetnik u S., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: …, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Sisku, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1634/17-2 od 17. travnja 2018. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj Pn-493/2015 od 27. siječnja 2017., u sjednici održanoj 30. kolovoza 2022.,

p r e s u d i o  j e:

I. Revizija se prihvaća u dijelu kojem je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu 24.000,00 kuna i u odluci o troškovima postupka i u tom se dijelu preinačuju presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1634/17-2 od 17. travnja 2018. i Općinskog suda u Sisku poslovni broj Pn-493/2015 od 27. siječnja 2017. te se sudi:

1. Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj da tužitelju I. M. isplati 24.000,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 30. prosinca 2014. do isplate po stopi koja se do a svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske 31. srpnja 2015. određuje z

narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

2. Svaka stranka snosi svoje troškove.

II. U preostalom dijelu revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev usmjeren na isplatu 210.000,00 kuna sa zateznim kamatama počam od 29. prosinca 2014. te je odlučeno o trošku postupka.

2. Drugostupanjskom je presudom potvrđena prvostupanjska presuda.

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju, u smislu odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14– dalje: ZPP), a koja se odredba pri ovome odlučivanju primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/19) i čl. 107. st 1. i 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 80/22), je podnio tužitelj, iz razloga pogrešne primjene materijalnog prava.

4. U odgovoru na reviziju tužena je predlaže odbiti kao neosnovanu.

5. Revizija je djelomično osnovana.

6. Postupajući sukladno odredbi čl. 392. a st. 1. ZPP-a revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toga Zakona ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete koju je, kako navodi, pretrpio zbog izdržavanja kazne zatvora u uvjetima koji ne odgovaraju onima zakonom propisanim.

8. Činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova su:

– da je tužitelj boravio u zatvoru u Sisku od 3. ožujka 2009. do 25. siječnja 2011.;

– da je nakon toga kraće vrijeme upućen na dijagnostiku, a potom na izdržavanje kazne zatvora u kaznionicu u L.;

– da je tužitelj od 8. prosinca 2011., pa sve do 2. kolovoza 2013. boravio u odjelu 4E, sobi broj 12, koja je površine 31,55 m2, volumena 105,69 m3 i površine sanitarnog čvora 2,15 m2 i da se ukupan broj zatvorenika u toj sobi kretao od deset do dvanaest, a u pretežitom dijelu zapravo jedanaest odnosno dvanaest zatvorenika;

– da je za vrijeme boravka u zatvoru u L. tužitelju bilo omogućeno tuširanje po želji, primjereno održavanje higijene, dobrovoljni rad u kuhinji, pranje osobnog rublja, mijenjanje posteljine dva puta, mnoge slobodne aktivnosti i sekcije, mnoge sportske rekreacije, glazbene grupe, uporaba knjižnice, boravak na svježem zraku na dvorištu dva, odnosno tri sata dnevno,

– da je 2. kolovoza 2013. premješten na poluotvoreni odjel kaznionice u L. (za razdoblje po premještanju na taj odjel ne traži naknadu štete);

– da je tužitelj zahtjev za mirno rješenje spora tuženici podnio 30. prosinca 2014.;

– da je tužba u ovom predmetu podnesena 23. srpnja 2015.

9. Pravno je shvaćanje nižestupanjskih sudova (u bitnom) da je u pogledu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na razdoblje do 29. prosinca 2011. (dakle, proizlazilo bi cijelo razdoblje izdržavanja kazne zatvora u zatvoru u S. i dijelom u zatvoru u L.) osnovan prigovor zastare, jer da je tužitelj već za boravka u zatvoru imao saznanja za štetu s kojeg osnova potražuje novčanu naknadu.

10. Stoga, imajući u vidu trogodišnji zastarni rok, a s obzirom na to da se tužitelj Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske sa zahtjevom za mirno rješenje spora obratio 30. prosinca 2014., sva potraživanja s osnova nastale štete do 29. prosinca 2011. da su zastarjela i da se dakle, ne može kao dan od kojeg bi trebalo gledati nastup okolnosti za početak zastarnog roka uzeti 2. kolovoz 2013. (dan premještaja na poluotvoreni odjel) i taj dan uzeti za početak tijeka zastare.

11. U pogledu preostalog razdoblja, koje (prema pravnom shvaćanju nižestupanjskog suda) nije u zastari, ti su sudovi utvrdili da je nedostatak propisane površine i obujma predviđenog po zatvoreniku, na određeni način kompenziran činjenicom mogućnosti boravka izvan ćelije, bavljenja raznim aktivnostima, prisutnosti sekcijama i drugim okolnostima (§ 8.).

12. Pravno shvaćanje nižestupanjskog suda u pogledu zastare, ovaj, revizijski sud ocjenjuje pravilnim.

13. Revizijski je sud već u odluci poslovnog broja Rev 2551/2019 od 22. veljače 2022. (u § 12.) u činjeničnopravnoj situaciji podudarnoj s ovopredmetnom izrazio sljedeće pravno shvaćanje:

„Prema odredbi čl. 230. st. 1. ZOO-a tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik saznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila. Okolnost da je povreda prava osobnosti trajala u kontinuitetu, suprotno shvaćanju revidenta ne isključuje primjenu navedene odredbe (…)“,

a pravno shvaćanje u pobijanoj odluci je u svojoj biti podudarno sa citiranim pravnim shvaćanjem revizijskog suda i ovaj sud ocjenjuje da je u pobijanoj odluci u tom smislu pravilno primijenjeno materijalno pravo.

13.1. Nadalje, tužitelj je (a vezano uz prigovor zastare) u reviziji istaknuo da mu je zbog činjenice da je u vrijeme nastanka štete bio u zatvoru, bila otežana mogućnost podnošenja tužbe. Prvenstveno je za navesti da prigovor o otežanom pristupu sudu tužitelj nije istaknuo u postupku pred nižestupanjskim sudovima niti su činjenice u tom smislu utvrđivane. Stoga, u tom smislu ne može pravnu zaštitu tražiti tek u ovome, revizijskom stupnju postupka.

13.2. Ipak, kod sagledavanja mogućeg prigovora povrede prava na pristup sudovima zajamčenog čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske, ovaj sud primjećuje da je Ustavni sud Republike Hrvatske, u bitno podudarnom predmetu, u odluci poslovnog broja U-III-1607/2016 od 9. lipnja 2022., u pogledu prava na pristup sudu (i ograničenju toga prava) a sve vezano uz zastaru, primijenio svojevrstan test razmjernosti (§§ 25.-27.2. ustavnosudske odluke) i implementirao određena načelna stajališta primijenjena (i) u presudi Europskog suda za ljudska prava u predmetu Stanev protiv Bugarske [Vv], br. 36760/06, § 230., presuda od 17. siječnja 2012. Tako je sagledavao sljedeće elemente za ocjenu razmjernosti (u nastavku se citira ta ustavnosudska odluka):

„(b) Primjena načelnih stajališta na ovaj predmet

(i) Je li postojalo ograničenje podnositeljeva prava na pristup sudu

25. U ovom predmetu podnositelj je podnio tužbeni zahtjev protiv države tražeći naknadu štete zbog uvjeta boravka u Zatvoru u Z. i Kaznionici u L.. Redovni sudovi odbili su tužbeni zahtjev u odnosu na dio koji se odnosi na čitavo vrijeme boravka u Zatvoru u Z. (od 2. studenoga 2003. do 16. siječnja 2006.) i određeno vrijeme boravka u Kaznionici u L. (od 16. siječnja 2006. do 19. travnja 2009.) primijenivši subjektivni rok zastare. Te se odluke mogu smatrati ograničenjem prava podnositelja zahtjeva na pristup sudu. Sud stoga mora ispitati je li to pravo bilo neopravdano ograničeno (usporedi s Vujnović protiv Hrvatske, br. 32349/16, § 91., presuda od 11. lipnja 2020.).

(ii) Je li ograničenje težilo legitimnom cilju

26. ESLJP je utvrdio da rokovi zastare imaju više važnih svrha, a to je osigurati pravnu sigurnost i konačnost, zaštititi moguće tuženike od zastarjelih potraživanja koja bi možda bilo teško osporiti i spriječiti nepravdu koja bi mogla nastati kad bi sudovi bili prisiljeni odlučivati o događajima koji su se zbili u dalekoj prošlosti na temelju dokaza koji bi možda postali nepouzdanima i nepotpunima zbog proteka vremena (vidjeti Stubbings i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 22083/93, 22095/93, § 51., presuda od 22. listopada 1996.; Nijemčević protiv Hrvatske, br. 51519/12, § 40., odluka od 11. rujna 2018.; i Vujnović, navedeno, § 92.).

(iii) Je li ograničenje bilo razmjerno legitimnom cilju kojemu se teži

27. Podnositeljev zahtjev za naknadu štete radi uvjeta u zatvoru u odnosu na razdoblje od 2. studenoga 2003. do 19. travnja 2009. odbijen je radi nastupa zastare potraživanja s obzirom da je podnositelj zahtjev za mirno rješenje spora Državnom odvjetništvu podnio 19. travnja 2012., a tužbu je podnio 25. srpnja 2012. Redovni sudovi utvrdili su da se primjenjuje subjektivni zastarni rok iz članka 230. stavka 1. ZOO-a/05, odnosno iz članka 367. stavka 1. ZOO-a/91.

27.1. Ustavni sud opaža da je podnositelj u Zatvoru u Z. boravio od 2. studenoga 2003. do 16. siječnja 2006. kada je premješten u Kaznionicu u L., gdje je boravio do 3. srpnja 2013. Stoga su u pravu redovni sudovi kada drže da se ima primijeniti subjektivni zastarni rok iz članka 230. stavka 1. ZOO-a/05, odnosno iz članka 367. stavka 1. ZOO-a/91.

Podnositelj nije ničim dokazao da je za njega nastupila neka naknadna šteta nakon napuštanja Zatvora u Z. 16. siječnja 2006., niti da iz objektivnih razloga nije bio u mogućnosti zahtjev za naknadu štete u odnosu na uvjete boravka u Zatvoru u Z. podnijeti u okviru trogodišnjeg zakonskog roka.

Nadalje, podnositelj nije ničim dokazao da je za njega nastupila neka naknadna šteta čiji bi uzrok nastao zbog uvjeta boravka u Kaznionici u L. od 16. siječnja 2006. do 19. travnja 2009., niti da iz objektivnih razloga nije bio u mogućnosti zahtjev za naknadu štete u odnosu na uvjete boravka u Kaznionici u L. za to razdoblje podnijeti u okviru trogodišnjeg zakonskog roka.

Također, subjektivni zastarni rok od tri godine daje dovoljno mogućnosti i vremena potencijalnim oštećenicima da se pripreme za podnošenje tužbenog zahtjeva u okviru tog roka koji se ni po čemu ne može smatrati prekratkim.

27.2. Imajući u vidu gore navedeno, Ustavni sud smatra da način na koji su redovni sudovi primijenili zastarni rok za podnošenje zahtjeva za naknadu štete u predmetu podnositelja nije predstavljao nerazmjerno ograničenje njegova prava na pristup sudu. Prema tome nije došlo do povrede članka 29. stavka 1. Ustava s te osnove.“.

13.3. Ovako izveden test razmjernosti je i ovdje (mutatis mutandis) primjenjiv i revizijski sud ga primjenjuje i na ovopredmetni slučaj te u tom smislu ocjenjuje da iz istih razloga (kao onih navedenih u citiranoj ustavnosudskoj odluci) se može govoriti da je donošenjem odluke o zastarjelosti tražbine došlo do svojevrsnog ograničenja stranke na pristup sudu, no da je to ograničenje težilo legitimnom cilju i bilo razmjerno legitimnom cilju kojem teži.

13.4. U pogledu zadnjeg elementa testa razmjernosti (razmjernost legitimnom cilju – kao § 27.1. navedene ustavnosudske odluke) valja naglasiti da niti ovdje tužitelj nije dokazao da bi za njega nastupila neka naknadna šteta proizašla iz razdoblja do 29. prosinca 2011. Uz to, ponavlja se da do revizijskog stupnja postupka nije isticano da bi mogućnost podnošenja tužbe bila otežana (§ 13.1.). No, može se nadodati da sama činjenica da je tužitelj za to vrijeme bio u zatvoru (na čemu revident u reviziji temelji prethodni revizijski navod), sama po sebi ne dovodi do zaključka o otežanosti podnošenja tužbe (a to osobito uz očito iskorištenu mogućnost angažiranja profesionalne pravne pomoći), dakle, sasvim sigurno takva ograničenja (da se tužba ne bi mogla podnijeti unutar subjektivnog trogodišnjeg roka od svakoga dana boravka u zatvoru) u ovome postupku nisu dokazana.

13.5. Slijedom svega navedenog, ovaj sud ocjenjuje da su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo, odredbu čl. 230. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, dalje: ZOO) kada su prigovor zastare ocijenili osnovanim za razdoblje starije od trogodišnjeg gledajući do obraćanja tužitelja tuženoj u smislu čl. 186.a ZPP-a (dakle, za razdoblje do 29. prosinca 2011.) i u tom dijelu odbili tužbeni zahtjev.

14. U preostalom dijelu revizija se iscrpljuje o ukazivanju na utjecaj (neprimjerene) površine zatvoreničke ćelije (u odnosu na broj zatvorenika) na povredu prava osobnosti.

15. Prema odredbi čl. 14. st. 1. Zakona o izvršavanju kazne zatvora ("Narodne novine", broj 190/03 – pročišćeni tekst, 76/07, 27/08, 83/09, 18/11, 48/11, 125/11, 56/13 i 150/13 – dalje: ZIKZ) svaki zatvorenik ima pod uvjetima predviđenim tim Zakonom pravo na smještaj primjeren ljudskom dostojanstvu i zdravstvenim standardima.

16. Prema odredbi čl. 74. ZIKZ smještaj zatvorenika treba odgovarati zdravstvenim, higijenskim i prostornim zahtjevima te klimatskim prilikama; prostorije u kojima borave zatvorenici moraju biti čiste, suhe i dovoljno prostrane, za svakog zatvorenika u spavaonici mora biti najmanje 4 m2 i 10 m3 prostora, te kaznionice i zatvori moraju imati sanitarne uređaje koji omogućuju obavljanje fizioloških potreba u čistim i primjerenim uvjetima kad god to zatvorenici žele.

17. Tužitelj je u vrijeme boravka u Kaznionici L. u razdoblju od 30. prosinca 2011. do 2. kolovoza 2013. (koje razdoblje boravka u toj ustanovi nije obuhvaćeno zastarom) nesporno boravio u prostorijama u kojima je na njega otpadalo manje od 4 m2, odnosno 10 m3 prostora, koja okolnost je vrijeđala zdravstveni standard propisanog odredbom čl. 14. st. 1. ZIKZ i ljudsko dostojanstvo.

18. I ovdje je uputiti na gore navedenu ustavnosudsku odluku (njezini §§ 15.-16.3., a osobito § 16.1.) u kojoj se reafirmiraju pravna shvaćanje Europskog suda za ljudska prava u predmetu Muršić protiv Hrvatske br. 7334/13 §§136.-141., gdje se, kao mjerodavna načela i standardi za ocjenu prenapučenosti zatvora sažimaju kako slijedi (u nastavku se citra ta ustavnosudska odluka):

„1) potvrđen je standard od 3 m2 površine po zatvoreniku u prostoriji u kojoj boravi više zatvorenika.

2) površina prostorije koja je manja od 3 m2 po zatvoreniku smatra se nedostatkom osobnog prostora koja ima za posljedicu čvrstu pretpostavku povrede članka 3. Konvencije.

3) oborivost čvrste pretpostavke povrede članka 3. Konvencije moguća je uz kumulativno ispunjenje sljedećih čimbenika:

(a) smanjenja potrebnog minimalnog osobnog prostora od 3 m2 su kratka, povremena i minimalna;

(b) takva smanjenja su popraćena dovoljnom slobodom kretanja izvan sobe i prikladnim aktivnostima izvan sobe;

(c) podnositelj zahtjeva smješten je u ustanovi koja se, općenito gledano, smatra primjerenom ustanovom za lišenje slobode i ne postoje drugi otegotni aspekti uvjeta njegovog boravka u zatvoru.“.

18.1. I ovaj, revizijski sud zauzima takav materijalnopravni pristup te je u tom smislu za primijetiti da je u konkretnom razdoblju koje nije obuhvaćeno zastarom tužitelj bio smješten u sobi u kojoj je na zatvorenika otpadala površina od 2,63 m2 do 2,87 m2 (ovisno o broju zatvorenika, a iz nižestupanjskih utvrđenja bi proizlazilo da se ipak radilo o njih jedanaest ili dvanaest), dok bi dalje iz utvrđenja nižestupanjskih odluka proizlazilo da je takvo stanje trajalo nešto preko devetnaest mjeseci u kontinuitetu.

18.2. Iz toga je razvidno da nije došlo do ispunjenja već prve od kumulativnih pretpostavki za oborivost čvrste pretpostavke povrede čl. 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02., 1/06. i 13/17.; u daljnjem tekstu: Konvencija) u slučajevima kvadrature ispod 3m2 po zatvoreniku, a ta pretpostavka je (§ 18.) da su smanjenja potrebnog minimalnog osobnog prostora od 3 m2 bila kratka, povremena i minimalna.

19. Suprotno zaključivanju nižestupanjskih sudova, u takvoj situaciji, ovakav neprimjereni smještaj tužitelja ne može se smatrati u cijelosti kompenziranim činjenicom da je u okviru propisanog vremena tužitelj mogao boraviti u zajedničkim prostorijama, odnosno se baviti sportskim i kulturnim aktivnostima i sl. (gore navedeno).

20. S obzirom na razdoblje provedeno u Kaznionici L. koje nije obuhvaćeno zastarom (od 30. prosinca 2011. do 2. kolovoza 2013. kao kraja potraživanog razdoblja), dakle, nešto preko devetnaest mjeseci, dalje s obzirom na pogodnosti koje je tužitelj imao, i koje su djelomično kompenzirale povredu tužiteljevog prava na zajamčenu prostornost (navedeno u § 8.), po ocjeni ovog suda tužitelj ima pravo na pravičnu naknadu za neimovinsku štetu koju je pretrpio povredom prava osobnosti, a u smislu odredbe čl. 1100. 1. i 2. ZOO-a, a u iznosu 24.000,00 kn.

21. Kako je slijedom iznesenog osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP preinačiti nižestupanjske presude i tužitelju dosuditi naknadu u iznosu 24.000,00 kn.

22. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

23. U preostalom dijelu tužbeni zahtjev nema svog opravdanja slijedom čega temeljem čl. 393. ZPP-a revizija u tom dijelu odbijena kao neosnovana.

24. Imajući u vidu stajalište Europskog suda za ljudska prava izraženo u presudi Klauz protiv Hrvatske (presuda od 18. srpnja 2013, zahtjev br. 28963/10) koje je taj sud detaljnije razradio i u presudi Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske (presuda od 6. rujna 2016., zahtjev br. 72152/13), a koja se odnosi na parnični predmet u kojem je zahtjev za naknadu štete protiv Republike Hrvatske bio u cijelosti odbijen, ovaj sud smatra da se neovisno o ishodu spora može razmatrati je li postignuta pravedna ravnoteža između općeg interesa (legitimnog cilja kojem teži pravilo naknadi troškova) i prava tužitelja na temelju čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju.

24.1. U svjetlu navedenih odluka Europskog suda za ljudska prava nalog za plaćanje troškova postupka prema kojem je tužitelj obvezan platiti troškove zastupanja države u državni proračun predstavlja miješanje u pravo tužitelja na mirno uživanje vlasništva.

24.2. U svakom predmetu koji uključuje eventualnu povredu čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju sud mora utvrditi je li zbog miješanja države neka osoba morala snositi nerazmjeran i prekomjeran teret.

24.3. Prema ocjeni ovog suda predmetna tužba nije bila lišena ikakvog sadržaja ili očigledno nerazumna, niti se može smatrati da je očekivanje tužitelja da će ostvariti pravo na naknadu štete bilo potpuno neopravdano.

24.4. U ovom predmetu se ne radi o klasičnom građanskopravnom sporu između privatnih stranaka. Tuženicu Republiku Hrvatsku zastupa Državno odvjetništvo, a troškovi državnog odvjetništva se procjenjuju na temelju odvjetničkih nagrada iako se isto zapravo financira iz državnog proračuna i, samim time, nije u istom položaju kao odvjetnik. Tužitelju, koji je u pretežnom dijelu (osobito u kvantitativnom smislu) izgubio parnicu, prema odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a trebalo bi i nakon preinačenja presude naložiti naknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu koji s obzirom na materijalnu i financijsku situaciju tužitelja, a prema podacima iz spisa, očito nije neznatan.

24.5. Stoga je, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, valjalo zaključiti da nalaganjem tužitelju naknade troškova tuženici ne bi bila postignuta pravična ravnoteža te da bi plaćanje troškova za tužitelja predstavljalo prekomjeran teret, slijedom čega je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove.

Zagreb, 30. kolovoza 2022.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.