REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI - POLA

Kranjčevićeva 8/I,52100 Pula - Pola

Poslovni broj: Gž-822/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, po sucu Biljani Bojanić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja R. J.-S. (OIB:…) iz V. G., zastupanog po punomoćniku G. D., odvjetniku u Z., protiv tuženika BANK d.d. (OIB:…) iz R., zastupani po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva H. & P. d.o.o. u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-3862/19-26 od 28. travnja 2022., 30. kolovoza 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-3862/19-26 od 28. travnja 2022.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u st. I. naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 5.197,05 kuna zajedno sa zateznim kamatama tekućim na pojedinačno navedene iznose počev od 01. svibnja 2009. pa do 14. kolovoza 2014. Odbijen je dio tužbenog zahtjeva za isplatu zatezne kamate na iznos od 57,35 kuna za razdoblje od 05. siječnja 2012. do 16. siječnja 2012. kao neosnovan (st. II.). Tuženiku je naloženo da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 7.087,50 kuna sa zateznom kamatom od 28. travnja 2022. do isplate u roku od 15 dana (st. III.).

2. Protiv navedene prvostupanjske presude tuženik je podnio pravovremenu žalbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešno primijenjenog materijalnog prava i apsolutno bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. Žalba je podnesena u odnosu na dio toč. I., koji se odnosi na dosuđene zakonske zatezne kamate od 01. svibnja 2009. do 13. lipnja 2014. pozivom na odredbu čl. 1115. ZOO-a i da se primjenom te odredbe na konkretan slučaj tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem. Pozivom i na odredbu čl. 218. ZOO-a kojom je određeno, da se pravnim poslom ne smije odrediti dulje ili kraće vrijeme zastare, te je uređen pravni odnos ugovornih strana na način da iste svojom voljom ne mogu mijenjati zakonske odredbe o vremenu zastare, pa time nije bila namjera zakonodavca da omogući trećoj osobi, koja nije ugovorna strana, da svojim postupanjem (pokretanjem kolektivnog spora) utječe na vrijeme zastare, odnosno na prekid zastare a tako je i odredbom čl. 241. ZOO-a propisan prekid zastare podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika a sudska praksa je (VSRH Rev-2245/17) zauzela shvaćanje da zastara za pokretanje individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu (13. lipnja 2014.). Budući na nedvosmislenu odredbu čl. 241. ZOO-a smatra da je izneseno stajalište sudske prakse neispravno, ukazujući i na pravno shvaćanje Vrhovnog suda na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2022. koje se odnosi na početak tijeka zastarnog roka kada je presudom utvrđena ništetnost određenog ugovora bez istovremeno postavljenog kondemnatornog zahtjeva za povrat ispunjenja takvog ugovora a istim se regulira pitanje početka tijeka zastare, pa time i indirektno uređuje pitanje trenutka dospijeća restitucijskog zahtjeva. Obzirom na utvrđenje u kolektivnom sporu vezano za ništetnost ugovorenih odredbi o načinu promjene kamatne stope smatra, da je u ovoj pravnoj stvari obveza tuženika dospjela prema trenutnoj sudskoj praksi tek nastupanjem pravomoćnosti navedene odluke kolektivnog spora a sve pozivom na odredbu čl. 215. ZOO-a kojom je propisano da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, pa stoga ističe da nije bio u zakašnjenju sa plaćanjem prije nastupanja pravomoćnosti navedene odluke, te da tužitelj nema pravo na zatezne kamate za razdoblje od 01. svibnja 2009. do 13. lipnja 2014., obzirom da prije pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu nije bilo zakašnjenja, pa je neosnovano dosuđena zakonska zatezna kamata tekuća od svake pojedine uplate anuiteta izvršene sukladno navodno ništetnim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu, obzirom da su iste mogle početi teći najranije od 14. lipnja 2014.

Žalbeni je prijedlog preinačenje prvostupanjske odluke na način da se tužbeni zahtjev odbije u dijelu u kojem je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju zakonske zatezne kamate u razdoblju od 01. svibnja 2009. pa do 13. lipnja 2014., a podredno ukinuti i vratiti predmet na ponovni postupak, uz zahtjev naknade troška žalbe.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je po čl. 359. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje ZPP).

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Obzirom se radi o sporu male vrijednosti presuda se ne može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja osnovom čl. 467. st. 1. ZPP-a. Ispitujući presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, pazeći pri tome dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka (čl. 365. ZPP-a) ocjena je ovog suda da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koje se žalbom poziva jer je u bitnome odluka razumljiva, te su dani jasni razlozi o odlučnim činjenicama a obrazloženje nije nejasno, obzirom je i vezano za osnovu utvrđenja koja se uvijek vezuju za navedene promjene u odnosu na odluke tuženika. U postupku ni materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom preplaćenih iznosa osnovom promjene kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke – tuženika.

8. Između stranaka nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 13. svibnja 2005. sklopili Ugovor o kreditu, kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja u trenutku ugovaranja iznosi 7,99% godišnje u skladu sa Odlukom banke a za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu se vršiti promjene ugovorene kamatne stope kao i način obračuna i naplate u skladu sa važećim odlukama banke.

9. Prvostupanjski sud je dosudio iznos od 5.197,05 kuna zajedno sa zateznim kamatama na svaki pojedinačno utvrđen mjesečni iznos počev od 01. svibnja 2009. pa do 14. kolovoza 2014. u odnosu na visinu preplaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, osnovom odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 14/14, 110/15, 14/19) osnovom kojih je sud vezan za utvrđenja iz postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača P-1401/12 od 04. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14 od 09. travnja 2015., kojim je i utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača – korisnika kredita, koristeći u Ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene odredbe ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva a tuženik i potrošač nisu pojedinačno pregovarali. Osnovom nezakonitih promjena tijekom otplate kredita utvrđeno je iz nalaza i mišljenja vještaka prema mjesečnim više preplaćenim iznosima, pozivom i na odluku Vrhovnog suda Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. i zauzetog pravnog shvaćanja da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare temeljem odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 – dalje ZOO) a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe, pa obzirom da je najstarija tražbina po osnovi promjenjive kamatne stope dospjela 01. svibnja 2009. a 04. travnja 2012. podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa i time prekinuta zastara a odluka u tom postupku postala pravomoćna 13. lipnja 2014. kada je zastara počela ponovno teći u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, tužba koja je podnesena 03. lipnja 2019. podnesena je u okviru zakonskog roka. Nadalje, vezano za odredbu čl. 1115. ZOO-a dosuđeni su i iznosi vezani za pojedinačne uplate od strane tužitelja sa zakonskim zateznim kamatama na iznos svakog pojedinog preplaćenog iznosa a temeljem čl. 1115. ZOO-a obzirom je tuženik dužan vratiti tužitelju što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim odnosno bez osnove sa zateznom kamatom od dana stjecanja, pa je slijedom navedenog i odlučeno kao u izreci pobijanog dijela odluke.

10. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je i pravilno zaključio da je u konkretnom slučaju tuženik nepošteni stjecatelj i da je, kao takav, na ovaj primljeni iznos stečen bez osnove, dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja sukladno čl. 1115. ZOO-a jer je obzirom i na odredbu čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača koji je tada bio na snazi ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje ZZP/03) već u trenutku sklapanja navedenog Ugovora o kreditu mogao znati da je navedena ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena i posljedično tome ništetna i da mu sve ono što po tome tereti po tom Ugovoru odredbe bude primio i ne pripada. Stoga mu prema odredbi čl. 1115. ZOO-a na određene preplate pripada pravo na zakonske zatezne kamate od dana plaćanja svakog mjesečnog anuiteta jer se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem obzirom je naplatio od tužitelja iznos koji mu ne pripada temeljem ništetnih ugovornih odredbi koje je sam unio u Ugovor o kreditu pri čemu na njih tužitelj nije mogao utjecati.

11. Tuženik je i obzirom na utvrđenje iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, nepošten stjecatelj jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u Ugovorima ništene i nepoštene ugovorne odredbe čime je i povrijedio tada važeće ZZP/03 odnosno ZZP/07 te odredbe ZOO-a. Zbog toga mora vratiti ne samo ono što je stekao temeljem ništetnih odredbi već i platiti zakonske zatezne kamate od dana stjecanja a ne utvrđenja ništetnosti kako prigovara žalbom.

12. O tome je i Vrhovni sud RH zauzeo pravno shvaćanje kada je u presudi Rev- 2221/18 od 03. rujna 2019. naveo da su tužene banke kao trgovci bili svjesni rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja kredita uz promijenjenu valutu klauzule u švicarskim francima, a i u odnosu na jednostranu promjenjivu kamatnu stopu, na koji način je urušena ravnoteža interesa ugovornih stranaka što trgovcu, kao bankaru nije moglo biti nepoznato.

13. Stoga je i pravilno od strane prvostupanjskog suda i primijenjena odredba čl. 1115. ZOO-a jer je tuženik nepošteni stjecatelj budući se prilikom promjene kamatnih stopa nije vodila načelom savjesnosti i poštenja i prilikom svake uplate je znala da prima nešto što joj ne pripada.

14. Žalbeni navodi tuženika u odnosu na koje se poziva na odluke Vrhovnog suda RH Rev-1147/02 i 2288/00 ne mogu se odnositi na činjenično stanje iz predmetnog postupka obzirom se u odnosu u tim postupcima odlučivalo o zajmu koje su fizičke osobe međusobno imale u devizama i to iz 1999. godine kao ni odluku Rev-2781/11 obzirom da se odnosi na Ugovor o avansu na ime kupoprodaje nekretnine iz 1998. godine pa se i vezano za dospijeće ne može također povezivati činjeničnom osnovom predmetnog postupka.

15. Vezano i za žalbeni razlog da zakonske zatezne kamate mogu teći jedino od pravomoćne odluke u okviru postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača nisu osnovani, obzirom da se po čl. 241. ZOO-a zastara prekida podnošenjem tužbe ili svakom drugom vjerovnikovom radnjom, poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a po čl. 245. st. 1. ZOO-a, nakon prekida zastara počinje teći iznova a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Prema st. 3. istog čl. 245. ZOO-a kada je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu ili stjecanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku zastara počinje teći iznova od dana kada je spor okončan ili završen na neki drugi način. Podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava, prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom RH donošenjem presude Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. zastara počela ponovno teći a vrijeme prije prekida se ne računa u tijek zastare. Time je i dospijeće tražbine nastalo i u odnosu na prethodno isplaćene iznose.

16. Iz navedenih razloga, kako je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo bez da je i počinio ijednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, žalba tuženika odbijena je kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda sukladno čl. 368. st. 1. ZPP-a. Obzirom da tuženik nije uspio u žalbenom postupku trošak žalbe nije dosuđen sukladno čl. 154. st. 1. u svezi odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a.

U Puli - Pola 30. kolovoza 2022.

Sudac

Biljana Bojanić, v.r.