REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 231/2018-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Branka Medančića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari 1. tužiteljice N. M., OIB: ..., 2. tužitelja M. M. , OIB: ..., i 3. tužiteljice M. M. , OIB: ..., svi iz K., i zastupani po punomoćnicima J. V. i P. V., odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu u Č., protiv 3. tuženika H. P. p. d.o.o., OIB: ..., Z., zastupan po Odvjetničkom društvu S. i p. d.o.o. Z., 4. tuženika H. C. d.o.o., OIB: ..., Z., zastupan po Odvjetničkom društvu S. i p. d.o.o. Z., i 5. tuženika H. I. d.o.o., OIB: ..., Z., zastupan po punomoćnici K. Ž.-S. dipl. iur, radi naknade štete, odlučujući o revizijama 3., 4. i 5. tuženika protiv presude i rješenja Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-2275/2015-2 od 25. listopada 2017., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda i rješenje Općinskog suda u Čakovcu broj P-122/14-178 od 14. svibnja 2015., u sjednici održanoj 30. kolovoza 2022.,

p r e s u d i o  j e:

I. Revizije 3., 4. i 5. tuženika odbijaju se kao neosnovane.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom obvezani su tuženici solidarno isplatiti 1. tužiteljici s naslova duševnih boli zbog smrti supruga iznos od 191.333,34 kn, s naslova troškova pogreba iznos od 2.563,20 kn, s naslova troškova izrade nadgrobnog spomenika iznos od 14.400,00 kn te s naslova troškova žalobne odjeće iznos od 1.350,00 kn; nadalje, 2. tužitelju s naslova duševnih boli zbog smrti oca iznos od 191.333,34 kn te s naslova izgubljenog uzdržavanja mjesečnu rentu u iznosu od 270,00 kn za razdoblje od 1. listopada 1996. do 31. prosinca 2007., a 3. tužiteljici s naslova duševnih boli zbog smrti oca iznos od 191.333,34 kn te s naslova izgubljenog uzdržavanja mjesečnu rentu u iznosu od 270,00 kn za razdoblje od 1. listopada 1996. do 30. travnja 2005., sve sa zateznom kamatom (toč. I. izreke). Odbijen je tužbeni zahtjev u preostalom zatraženom dijelu (toč. II. izreke). Ujedno su tuženici obvezani solidarno naknaditi tužiteljima troškove parničnog postupka u iznosu od 127.928,39 kn sa zateznim kamatama (toč. III. izreke). Rješenjem je dozvoljena preinaka tužbe na način da svaki od tužitelja na ime naknade neimovinske štete umjesto 60.000,00 kn zahtijeva iznos od 220.000,00 kn.

2. Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe tuženika u dosuđujućem dijelu dok je preinačena odluka o trošku na iznos od 115.566,05 kn.

3. Protiv drugostupanjske presude 3. i 4. tuženik podnose reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. i st. 2. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP), a iz razloga navedenih u odredbi čl. 385. st. 1. toč. 1. i 3. ZPP. Predlažu da se revizija prihvati i nižestupanjska odluka preinači podredno, ukine.

3.1. Reviziju protiv drugostupanjske presude podnosi i 5. tuženik pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. ZPP, a iz razloga navedenih u odredbi čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP. Predlaže da se revizija prihvati i nižestupanjska odluka preinači.

4. Tužitelji su u odgovoru na revizije osporile sve navode istih i predložili revizije odbiti kao neosnovane uz naknadu troška sastava odgovora na reviziju.

5. Revizije 3., 4. i 5. tuženika nisu osnovane.

6. Pobijana presuda ispitana je samo u onom dijelu u kojem se revizijom pobija i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a st. 1. ZPP) pri čemu je uzeto u obzir da je odredbom čl. 386. ZPP propisano da stranka u reviziji treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi da se neće uzeti u obzir.

7. Suprotno tvrdnji revidenata, osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje sukladno odredbi čl. 375. st. 1. ZPP i jasne razloge o svim odlučnim činjenicama koji je opravdavaju i koji nisu ni nejasni ni proturječni, pa je pobijanu presudu moguće ispitati slijedom čega proizlazi da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

8. Nadalje, nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, a koji prema odredbi čl. 356. ZPP postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu nematerijalne štete u vidu duševnih boli zbog smrti supruga 1. tužiteljice i oca 2. tužitelja i 3. tužiteljice, pok. D. M., kao i materijalne štete, do koje smrtne posljedice je, prema tvrdnji tužitelja, došlo i zbog neosiguravanja uvjeta za sigurnost putnika vlaka, od strane drugih putnika, a temeljem odredbi čl. 193., čl. 201., čl. 206. i čl. 684. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO), koji se ovdje primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 – dalje: ZOO/05).

10. Obzirom da je vrijednost predmeta spora za svakog od tužitelja preko 200.000,00 kn, revidenti imaju pravo na podnošenje revizije iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP, slijedom čega, u takvoj pravnoj situaciji, revizija 3. i 4. tuženika, koja je podnesena i kao izvanredna revizija, cijenjena je kao redovna revizija.

11. U odnosu na primjenu materijalnog prava, i to odredbe čl. 684. ZOO, suprotno navodima u revizijama, prvostupanjski sud ocijenio je sve pravno relevantne okolnosti i, sukladno iznijetim činjenicama i predloženim dokazima, na temelju ocjene tih dokaza i rezultata cjelokupnog postupka, donio svoju odluku, a isto tako drugostupanjski sud je pravilno, na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, ocijenio sve žalbene navode.

12. Naime, tužitelji osnov za naknadu štete od tuženika temelje na njihovoj objektivnoj odgovornosti kao sljednika prijevoznika (H. ž. d.d.) za sigurnost putnika. Prema odredbi čl. 684. st. 1. ZOO prijevoznik odgovara za sigurnost putnika od početka do završetka prijevoza, kako u slučaju prijevoza uz naknadu, tako i u slučaju besplatnog prijevoza, te je dužan naknaditi štetu koja nastane oštećenjem zdravlja, povredom ili smrću putnika, izuzev ako je šteta uzrokovana radnjom putnika ili stranim uzrokom koji se nije mogao predvidjeti, ni izbjeći ili otkloniti te su prema st. 2. istog članka ništave odredbe ugovora te općih uvjeta prijevoza, tarifa ili kojeg drugog općeg akta, kojima se ova odgovornost smanjuje. S druge strane, prema odredbi čl. 652. ZOO, odredbe te glave (Glava XIV PRIJEVOZ) primjenjuju se na sve vrste prijevoza ako zakonom za pojedine vrste nije drugačije određeno.

13. Revidenti nepravilno smatraju da se u konkretnom slučaju ima primijeniti Zakon o ugovorima o prijevozu u željezničkom prometu (Službeni list SFRJ, broj 2/74, 17/90, Narodne novine br. 53/91, 71/91 - dalje: ZUPŽP), koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja. Ovo stoga jer, prema odredbi čl. 16. ZUPŽP, prijevoznik prema tom Zakonu odgovara za štetu što nastane zbog smrti, ranjavanja ili druge tjelesne ozljede ili duševne povrede putnika prouzročene nesrećom ili nezgodom u toku prijevoza željeznicom odnosno dok se putnik nalazio u kolima ili dok je ulazio u kola ili izlazio iz kola te za štetu nastalu zbog zakašnjenja ili prekida putovanja, kao i za štetu što je putniku uzrokuje osoba koja po njegovu nalogu radi na prijevozu.

14. Budući se u konkretnom slučaju nije radilo o situacijama koje predviđa citirana odredba čl. 16. ZUPŽP, već o ozljeđivanju i usmrćivanju putnika vlaka od strane drugih putnika, to su pravilno nižestupanjski sudovi o osnovu odgovornosti revidenata prosuđivali temeljem odredbi ZOO. Slijedom navedenog, za ocijeniti je da su pravilno sudovi otklonili prigovor zastare budući od dana štetnog događaja 27. rujna 1996. (kada su i nastupile duševne boli zbog smrti bliske osobe, a nakon toga i materijalna šteta) do dana podnošenja tužbe 16. rujna 1999., nije protekao trogodišnji zastarni rok predviđen odredbom čl. 376. st. 1. ZOO.

15. Do smrti prednika tužitelja, pok. D. M., pravilno sudovi utvrđuju da je došlo zbog neosiguravanja sigurnosti putnika vlaka od mogućih postupaka drugih putnika, temeljeći svoj zaključak na sljedećim utvrđenjima:

- da je dana 27. rujna 1996. prednik tužitelja izudaran u vagonu vlaka broj ..., koji je prometovao na relaciji Č. - K., od strane putnika istog vlaka F. S. i M. K., uslijed kojih ozljeda je odmah preminuo;

- da su navedene osobe pravomoćno kazneno osuđene za kazneno djelo nanošenja teške tjelesne povrede uslijed čega je ozlijeđeni umro, na po četiri godine zatvora (presuda Županijskog suda u Čakovcu broj Kž-218/06 od 20. listopada 2006.) do koje je došlo na način da je pok. prednik tuženika, koji je bio u alkoholiziranom stanju, prvi započeo verbalni sukob a potom i prvi udario M. K., nakon čega su ga oba pretukli lakomisleno držeći da on neće zadobiti ozljede opasne po život niti umrijeti;

- da su, u odnosu na njih, tužiteljima solidarno već pravomoćno dosuđeni iznosi naknade štete;

- da je u odnosu na C. o. d.d., osiguravatelja prednika tuženika, tužba povučena jer je sklopljena nagodba za isplatu cjelokupnog ugovorenog iznosa od 20.000,00 kn. 16. Sudovi pravilno smatraju da je odgovornost prijevoznika za sigurnost putnika, od početka do završetka prijevoza, objektivna ali i da radnici prednika revidenata - kondukteri, nisu postupali na način propisan Pravilnikom o unutrašnjem redu na željeznicama (Odluka o propisima Zajednice JŽ koji se u Hrvatskom željezničkom poduzeću primjenjuju kao propisi HŽP, Službeni vjesnik HŽP - Hrvatskog željezničkog poduzeća br. 20/91 - dalje: Pravilnik) jer nisu pazili na održavanje unutarnjeg reda. Naime, odredba čl. 68. Zakona o sigurnosti u željezničkom prometu („Narodne novine“, broj 77/92) propisuje da postoji obveza prednika revidenata u smislu održavanja unutarnjeg reda u željezničkom prometu, a to je dužan činiti u skladu sa svojim općim aktima odnosno odredbama čl. 27. i čl. 28. Pravilnika.

17. Utvrđeno činjenično stanje, a pogotovo alkoholiziranost prednika tužitelja, nalagala je ovlaštenim radnicima prednika revidenata dodatnu pažnju u njihovom radu odnosno zahtijevalo je od konduktera vlaka poduzimanje konkretnih mjera radi uspostavljanja i održavanja unutarnjeg reda u vlaku, čemu nužno prethodi njihova nazočnost u vagonu vlaka, što je u potpunosti izostalo. Pritom, prema odredbi čl. 11. st. 1. ZUPŽP prijevoznik nije dužan primiti na prijevoz osobu za koju se, zbog njezina ponašanja, može opravdano pretpostaviti da će onemogućiti prijevoznika u izvršenju njegovih obveza prema drugim putnicima (pijane osobe, nasilnici i sl.).

18. S druge strane, pravilno sudovi navode da fizički sukob putnika u vlaku nije događaj koji se nije mogao predvidjeti, izbjeći ili otkloniti posebice kada se radi o vidno alkoholiziranim putnicima, a niti su drugi putnici u vlaku treće osobe (u tom smislu i Rev 151/2014-2 od 9. travnja 2018.). Nadalje, pravilno smatraju da se radi o solidarnoj odgovornosti za štetu, s jedne strane osuđenih štetnika zbog štetne radnje počinjene kaznenim djelom, i s druge strane djelatnika prednika revidenata zbog propusta u organizaciji i provedbi sigurnosti putnika (naime, kondukteri se uopće nisu nalazili u predmetnom vagonu već u drugom gdje su međusobno razgovarali prema iskazu svjedoka - konduktera B. D. te su tek po dolasku vlaka u D. K. obaviješteni da pok. M. leži na podu i ustanovili da je umro), pa je očito da nisu ništa poduzeli da se sukob (posebice dok je još bio verbalni) prekine, sve u smislu odredbe čl. 206. st. 1. u svezi st. 3. ZOO.

19. Konačno, pravilno su nižestupanjski sudovi smatrali da postoji suodgovornost prednika tužitelja za nastanak štetnog događaja i štetne posljedice zbog započinjanja verbalnog sukoba (prigovaranja K. zbog nezatvaranja vrata vagona i povlačenja istoga za lakat uz riječi „balavurdija“), kojem ponašanju je uzrok očito njegova alkoholiziranost (u tom smislu, doprinosa zbog alkoholiziranosti i time nesposobnosti putnika da postupa sa pažnjom prosječnog putnika, i odluka ovog suda broj Rev- 2822/00-2 od 14. siječnja 2004.).

20. U odnosu na preostale revizijske navode 3. i 4. tuženika, za odgovoriti je da revidenti pogrešno tumače shvaćanja revizijskog suda iz odluke broj Rev 265/82 od 18. lipnja 1982. jer, u konkretnom slučaju, S. i K. nisu treće osobe upravo zbog činjenice da se radilo o djelovanju njih kao osoba koje su kao putnici, zbog tog svojstva, upravo i vezane uz prijevozničku djelatnost prednika revidenata; nadalje, iz odluke broj Rev 1020/2007 od 9. listopada 2008. jer su ovdje sudovi cijenili postupanje prednika tužitelja kao njegov doprinos šteti dok je tom predmetu utvrđena isključiva odgovornost same tužiteljice.

21. Preostali revizijski navodi 5. tuženika, pa tako i da je tom tuženiku „neprihvatljiv“ stav o dopuštenosti preinake tužbe te o suodgovornosti prednika tužitelja u visini od 10%, nisu posebno obrazloženi a sudovi su jasno argumentirali svoje odluke i u tom dijelu, pri čemu su pravilno primijenili materijalno pravo, pa se ti revizijski navodi ukazuju paušalnim i neosnovanim.

22. Slijedom navedenog, valjalo je revizije 3., 4. i 5. tuženika odbiti kao neosnovane temeljem odredbe čl. 393. ZPP.

23. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 155. st. 1. ZPP i tužiteljima nije priznat trošak sastava odgovora na reviziju jer isti nije bio nužan za vođenje parnice.

Zagreb, 30. kolovoza 2022.

Predsjednik vijeća:

Branko Medančić, v.r.