REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 1683/2019-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Republike Hrvatske, OIB: ..., kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci, protiv tuženika Općine Lopar, OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik F. M., odvjetnik u Odvjetničkom društvu V. i M. j.t.d. u R., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7080/15-2 od 12. prosinca 2018., kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Rijeci br. P-2211/14-11 od 22. srpnja 2015., u sjednici održanoj 30. kolovoza 2022.,
p r e s u d i o j e:
I. Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je traženo da se utvrdi da je tužitelj vlasnik kčbr. 1027, 1072, 4048 i 4049, sve upisane u zk. ul. 151 k.o. L., zahtjev da je tuženik dužan trpjeti uknjižbu prava vlasništva tužitelja na predmetnim nekretninama u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Rabu, kao i je tuženik dužan naknaditi tužitelju troškove postupka (toč. I.). Tužitelj je obvezan tuženiku nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 15.650,00 kn (toč. II.).
2. Presudom suda drugoga stupnja prihvaćena je žalba tužitelja i preinačena je prvostupanjska presuda na način da je tužitelj utvrđen vlasnikom nekretnina kč.br. 1027, 1072, 4048 i 4049, sve k.o. L., te da je tuženik dužan trpjeti uknjižbu prava vlasništva na navedenim nekretninama u korist tužitelja (toč. I. i II.). Ujedno je tuženik obvezan tužitelju nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 22.545,00 kn (toč. III.).
3. Protiv presude suda drugoga stupnja tuženik je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženik predlaže da se revizija prihvati, pobijana presuda preinači na način da se odbije žalba tužitelja i potvrdi prvostupanjska presuda, podredno da se pobijana presude ukine i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
4. U odgovoru na reviziju tužitelj poriče sve navode revizije, predlaže da se revizija odbije kao neosnovana, te traži naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.
5. Revizija tuženika nije osnovana.
6. U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP, prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
7. Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja utvrdivši da su sporne nekretnine bila upisane kao općenarodna imovina s organom upravlja Narodni odbor Kotara u R. (rješenje zemljišnoknjižnog suda br. Z-264/1954). Nadalje da je na temelju rješenja prvostupanjskog suda br. Z-229/99 uknjiženo pravo vlasništva istih nekretnina u korist Grada R., da bi rješenjem br. Z-1329/07 pravo vlasništva bilo upisano u korist tuženika i to na temelju Sporazuma o podjeli imovine, prava i obveza između Grada R. i Općine Lopar.
8. Nadalje je nije sporno da se predmetne nekretnine nalaze unutar Auto kampa S. M. u L. Pri tome prvostupanjski sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o nekretninama iz čl. 2. Zakona o turističkom i ostalom građevinskom zemljištu neprocijenjenom u postupku pretvorbe i privatizacije („Narodne novine“ br. 92/10 – dalje: ZTGZ), te da na spornim nekretninama pravo korištenja, upravljanja i raspolaganja nije imalo društveno poduzeće. Prvostupanjski sud nadalje smatra da trgovačko društvo I. d.d. R. ili njegovi pravni prednici nisu dokazali da bi bili izvanknjižni nositelji prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja spornim nekretninama.
9. Drugostupanjski sud je prihvatio žalbu tužitelja i preinačio prvostupanjsku presudu, te u cijelosti usvojio zahtjev tužitelja. Pri tome drugostupanjski sud smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.
2. toč. 11. ZPP, te je primjenom odredbe čl. 373.a ZPP utvrdio sljedeće:
- da je prednik društva Imperial d.d., bivše društveno poduzeće I. u posjedu spornih nekretnina,
- da je prednik društva I. d.d. dobio dozvolu za gradnju i uporabu autokampa u L.,
- da je pretpostavka za izdavanje takvih rješenja bilo pregled cjelokupne investicijsko- tehničke dokumentacije, pri čemu je investitor bio dužan podnijeti dokaz o pravu korištenja ili pravu služnosti na zemljištu na kome će se graditi autokamp,
- da sporne nekretnine nisu bile procijenjene u društveni kapital prednika društva I. d.d. R.,
- da se sporne nekretnine nalaze unutar auto kampa S. M. u L., te da su se iste nalazile na dan 1. kolovoza 2010. unutar zone izgrađenog dijela ugostiteljsko turističke namjene – kampovi.
10. Obzirom na takva činjenična utvrđenja drugostupanjski sud smatra da se radi o turističkom zemljištu u smislu odredbe čl. 2. ZTGZ, čija vrijednost nije procijenjena u društvenom kapitalu društva Imperial d.d., radi čega je tužitelj dokazao svoje vlasništvo na spornim nekretninama.
11. Tuženik u reviziji prije svega ukazuje da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da su razlozi o odlučnim činjenicama nejasni i proturječni, te protivni ispravama koje se nalaze u spisu.
12. Suprotno tvrdnji revidenta drugostupanjski sud nije počinio navedenu povredu, budući da su razlozi drugostupanjske presude potpuno jasni i razumljivi, te nisu proturječni ispravama koje se nalaze u spisu.
13. Tuženik tvrdi da je isti pravo vlasništva stekao na temelju pravomoćne sudske odluke Općinskog suda u Rabu br. Z-1329/07 i to kao pravni sljednik Grada R., a da je Grad R. isto stekao na temelju pravomoćne odluke br. Z-229/99.
Prije svega valja navesti da se ne radi o stjecanju prava vlasništva na temelju pravomoćne odluke suda, već se Grad R. upisao na temelju propisa o pretvorbi društvenog vlasništva, budući da je u režimu društvenog vlasništva kao nositelj prava korištenja i upravljanja na spornim nekretninama bio upisan Narodni odbor Kotara u R. Radi toga se tuženik neosnovano poziva na konvencijsku odnosno ustavnu zaštitu prava vlasništva, pri čemu valja navesti da tužba za zaštitu prava vlasništva ne zastarijeva, niti pravomoćnost odluka u zemljišnoknjižnom postupku ne sprečava tužitelja da u vlasničkoj parnici traži utvrđenja da je vlasnik spornih nekretnina.
Dakle, do uknjižbe prava vlasništva u korist Grada R. došle je primjenom odredbe čl. 360. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14 – dalje: ZVDSP). Odredbe čl. 360. do 365. ZVDSP ne odnose se na stvari na kojima su pravo upravljanja, korištenja i raspolaganja imale bivše društvene i društveno-političke organizacije, na stvari koje nisu unesene u društveni kapital pravnih osoba u postupku pretvorbe na temelju propisa o pretvorbi društvenih poduzeća, te na stvari pravnih osoba u društvenom vlasništvu sa sjedištem na prije okupiranom, a sada oslobođenom području Republike Hrvatske.
14. Slijedom navedenog tužitelj ima pravo u posebnoj parnici dokazivati, a što je i s uspjehom učinio u ovoj parnici, da predmetne nekretnine nisu procijenjene u društveni kapital društva Imperial u postupku pretvorbe, te da se radi o iznimci od pretvorbe prava upravljanja, korištenja i raspolaganja.
15. Suprotno tvrdnji revidenta pravilno je primijenjeno materijalno pravo kada je drugostupanjski sud utvrdio da sporne nekretnine, predstavljaju turističko zemljište u smislu čl. 2. ZTGZ, te da prema čl. 6. st. 1. ZTGZ turističko zemljište čija vrijednost nije procijenjena u društveni kapital u postupku pretvorbe, odnosno privatizacije, je vlasništvo Republike Hrvatske tj. tužitelja. Pri tome nije sporno da se sporne nekretnine nalaze unutar auto kampa S. M. u L.
16. Slijedom navedenog nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, radi čega je valjalo reviziju tuženika odbiti primjenom odredbe čl. 393. ZPP.
17. Ujedno je valjalo odbiti zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju, budući da navedeni trošak nije bio potreban za vođenje ovog postupka u smislu odredbe čl. 155. ZPP.
Zagreb, 30. kolovoza 2022.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Jadranko Jug, v.r.
