REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2879/2018-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Branka Medančića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj, Eparhija Zagrebačko-Ljubljanska, Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku Z. N., odvjetniku u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: ..., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-2925/17-2 od 4. srpnja 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn- 5737/02-30 od 21. siječnja 2015., u sjednici održanoj 30. kolovoza 2022.,

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e:

I. Revizija tužitelja protiv presude odbija se kao neosnovana.

II. Revizija tužitelja protiv odluke o troškovima postupka se odbacuje kao nedopuštena.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je isti tražio od tuženice isplatu iznosa od 9.605.010,00 kn sa zateznom kamatom od 19. listopada 1998. do isplate (toč. I. izreke) te je tužitelj obvezan naknaditi tuženici na ime troškova parničnog postupka iznos od 547.687,50 kn (toč. II. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska odluka u cijelosti.

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj podnosi reviziju temeljem odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14

- dalje: ZPP) a zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se revizija prihvati i obje nižestupanjske odluke preinače podredno ukinu uz naknadu troškova revizije.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija tužitelja nije osnovana.

6. Revizijski sud pobijanu je drugostupanjsku presudu ispitao u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Suprotno tvrdnji revidenta, osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje sukladno odredbi čl. 375. st. 1. ZPP i jasne razloge o svim odlučnim činjenicama koji je opravdavaju i koji nisu ni nejasni ni proturječni, pa je drugostupanjsku presudu moguće ispitati slijedom čega proizlazi da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju povredu isti ukazuje. Pritom, drugostupanjski sud je prihvatio činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom, kao i primjenu materijalnog prava.

8. Nadalje, drugostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP, pa tako ni u dijelu odbijanja pojedinih dokaznih prijedloga (ocijenivši u suštini da je izvođenje daljnjih dokaza, kraj osnovanosti prigovora zastare, neekonomično), što su sudovi dostatno i argumentirano obrazložili pa nije došlo do povrede prava na pravično suđenje ni načela jednakosti oružja.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete nastale uslijed podmetanja eksploziva u kuću izgrađenu na zk.č.br. 3522 Z.U. 154 K.O. G. Z., vlasništvo tužitelja, anagrafske oznake ...., dana 11. travnja 1992., i to naknadu materijalne štete u vidu troškova otklanjanja štete (troškova popravka jer da je postojala opasnost od urušavanja kuće), u iznosu od 3.810.000,00 kn, i u vidu izgubljene zarade zbog uopće nemogućnosti iznajmljivanja nekretnine u razdoblju od 11. travnja 1992. do 19. listopada 1998., kao i zbog nemogućnosti iznajmljivanja nekretnine zakupodavcu F. R. prema Ugovoru o zakupu od 27. prosinca 1995. u iznosu od 5.795.010,00 kn, sve sa zateznim kamatama od dana izdavanja uporabne dozvole 19. listopada 1998. do isplate.

10. U postupku koji je prethodio ovome među strankama nije sporan štetni događaj ali je sporna odgovornost tuženice i osnovanost prigovora zastare.

11. Tužitelj je tijekom postupka tvrdio da su štetu uzrokovali pripadnici Hrvatske vojske pa da tuženica odgovara primjenom odredbi Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata („Narodne novine“, broj 117/03 - dalje: Zakon o odgovornosti) a svoj zahtjev temelji i na odredbi čl. 172. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje: ZOO/91), koji se ovdje primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 - dalje: ZOO/05), zbog propusta na strani tuženice u osiguravanju zaštite objekata tužitelja.

12. Prvostupanjski sud je utvrdio u bitnom, da je rješenjem Vojnog tužiteljstva Zagreb broj KTV-2069/92 od 5. studenog 1996. odbačena kaznena prijava MORH-a radi kaznenih djela terorizma podnesena protiv T. S., T. F., V. I. i Z. M., pa je zaključio da se stoga radi o nepoznatom počinitelju slijedom čega se primjenjuje samo objektivni zastarni rok iz odredbe čl. 376. st. 2. ZOO/91. Kako je, od štetnog događaja 11. travnja 1992. do dana podnošenja tužbe 8. travnja 2002., protekao objektivni petogodišnji zastarni rok, to je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

13. Razloge prvostupanjskog suda prihvatio je drugostupanjski sud dodatno navodeći da nema mjesta primjeni privilegiranog roka zastare iz odredbe čl. 377. ZOO/91 budući da u konkretnom slučaju nije pravomoćnom osuđujućom presudom kaznenog suda utvrđeno postojanje kaznenog djela i odgovornost počinitelja (u tom smislu odluka revizijskog suda broj Rev 1910/2011-2 od 28. siječnja 2015.). Parnični sud samo je iznimno ovlašten kao prethodno pitanje utvrđivati je li šteta uzrokovana kaznenim djelom i to ako su postojale određene procesne smetnje zbog kojih se protiv poznatog počinitelja nije mogao provesti kazneni postupak (primjerice u slučaju smrti štetnika ili njegova nesposobnosti za rasuđivanje), a što ovdje nije slučaj.

14. Isto shvaćanje revizijski sud je već izrazio i u presudi broj Rev 1865/10-2 od 18. travnja 2012.: "...u parničnom postupku se može utvrđivati postojanje kaznenog djela samo ako je kazneni postupak obustavljen ili se nije mogao provesti zbog toga što je okrivljenik umro, duševno obolio ili ako je okrivljenik amnestiran ili pomilovan odnosno ako postoje druge okolnosti koje isključuju kaznenu odgovornost ili gonjenje okrivljenog." Isto shvaćanje se izražava u odluci Rev 643/2018-4 od 5. siječnja 2021.

15. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

16. Nije u pravu tužitelj kada smatra da je zastaru valjalo računati sukladno odredbi čl. 377. st. 1. ZOO/91 prema kojoj, kada je šteta uzrokovana kaznenim djelom, a za kazneno gonjenje je predviđen dulji rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru kaznenog gonjenja. Okolnost da je počinitelj ostao nepoznat ne predstavlja procesnu smetnju zbog koje bi parnični sud bio ovlašten ispitati je li šteta učinjena radnjama koje čine biće nekog kaznenog djela. Pravilno su stoga, budući da tužitelj niti ne tvrdi da je postojala takva procesna smetnja za vođenje kaznenog postupka, a u situaciji izostanka osuđujuće kaznene presude, nižestupanjski sudovi otklonili primjenu odredbe čl. 377. st. 1. ZOO/91.

17. U odnosu na revizijske navode koji upućuju na stavove izražene u domaćoj pravnoj literaturi, za odgovoriti je da se u konkretnom slučaju ne radi o ratnoj šteti u smislu odredbe čl. 3. Zakona o odgovornosti, niti su postojali uvjeti da nižestupanjski sudovi ispituju, kao prethodno pitanje, je li u konkretnom slučaju štetnom radnjom nepoznatog počinitelja počinjeno kazneno djelo, a u pogledu spornog pitanja zastare, kao što je već navedeno, pobijana odluka ne odstupa od ustaljene prakse revizijskog suda niti postoji potreba za preispitivanje sudske prakse.

18. S druge strane, u odnosu na ukazivanje revidenta na odluku Europskog suda za ljudska prava u predmetu Dvorski protiv Hrvatske (Zahtjev br. 25703/11) od 20. listopada 2015. i Perić protiv Hrvatske (Zahtjev br. 34499/04) od 27. ožujka 2008., kao i više odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, za navesti je da su nižestupanjski sudovi dali svoju ocjenu provedenih dokaza te iznijeli razloge svoje odluke pa njihove odluke nisu arbitrarne, slijedom čega nije došlo do povrede prava stranke na pristup sudu i time, prava na pošteno suđenje.

19. Revident smatra da je drugostupanjski sud propustio ocijeniti žalbene navode o odgovornosti tuženice po osnovi odredbe čl. 172. ZOO/91. Naime, nakon početnog činjeničnog supstrata, te i odluke suda o nenadležnosti (rješenjem od 24. listopada 2003.) iz koje proizlazi da bi se u ovoj pravoj stvari imao primijeniti Zakon o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija („Narodne novine“, broj 117/03 - dalje: ZOŠT) i s tim u vezi, obzirom da se radi o materijalnoj šteti, Zakon o obnovi („Narodne novine“, broj 24/96, 54/96, 87/96 i 57/00), tužitelj se u žalbi na to rješenje izričito usprotivio takvim navodima suda i ustvrdio da svoje traženje temelji na Zakonu o odgovornosti i na čl. 172. ZOO/91.

20. Međutim, kraj pravilne ocjene sudova o zastari utužene tražbine, nije bilo oportuniteta ocjenjivati te, a ni druge razloge na koje ukazuje revizija a posebice ne one koji u suštini predstavljaju prigovore pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer iz tog razloga po odredbi čl. 385. ZPP revizija se ne može izjaviti, kao što se ne može izjaviti revizija ni zbog relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka eventualno učinjene pred prvostupanjskim sudom.

21. Obzirom na sve navedeno nije osnovan ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Slijedom iznijetog, valjalo je reviziju tužitelja odbiti temeljem odredbe čl. 393. ZPP.

22. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija. Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet - meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, kao i da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na kojeg bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP (tako npr. u Rev-1353/11-2 od 17. studenog 2015., Rev 1834/2018-2 od 26. travnja 2022. i dr.).

23. Radi navedenog valjalo je reviziju tužitelja u tom dijelu odbaciti kao nedopuštenu primjenom odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP u vezi čl. 400. st. 1. ZPP.

Zagreb, 30. kolovoza 2022.

Predsjednik vijeća:

Branko Medančić, v.r.