REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U ZAGREBU

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 9 Kžmp-38/2022-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca toga suda Jasne Smiljanić kao predsjednice vijeća te Marijana Garca i Renate Miličević, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Kornelije Mandić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog R. L., zbog kaznenog djela protiv osobne slobode – prijetnjom iz članka 139. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. i 126/19. – dalje u tekstu: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbi optuženika podnesene protiv presude Općinskog suda u Zadru, broj: Kmp-13/2020-43. od 4. veljače 2022., u javnoj sjednici vijeća održanoj 30. kolovoza 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optuženog R. L. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Zadru, broj: Kmp-13/2020-43. od 4. veljače 2022., optuženi R. L. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenih djela i to djelom pod točkom 1) dva kaznena djela protiv osobne slobode – prijetnjom iz članka 139. stavka 3. u svezi stavka 2. KZ/11. i prijetnja iz članka 139. stavka 2. KZ/11. te djelom pod točkom 2) kazneno djelo protiv imovine – oštećenje tuđe stvari iz članka 235. stavka 1. KZ/11. sve u svezi članka 51. KZ/11., činjenično opisano kao u izreci pobijane presude te mu je na temelju članka 139. stavka 3. KZ/11. za to kazneno djelo utvrđena kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci, na temelju članka 139. stavka 2. KZ/11. za to kazneno djelo utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) mjeseca, na temelju članka 235. stavka 1. KZ/11. za to kazneno djelo utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) mjeseca pa je na temelju članka 51. stavka 1. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 11 (jedanaest) mjeseci, a na temelju članka 56. KZ/11. izrečena je uvjetna osuda pa se kazna zatvora koja je izrečena neće izvršiti ukoliko u roku od 2 (dvije) godine ne počini novo kazneno djelo.

2. Na temelju članka 158. stavka 2. KZ/11. oštećenici Ž. L. i I. L. upućeni su sa svojim imovinskopravnim zahtjevom u parnicu.

3. Na temelju članka 158. stavka 2. KZ/11. prihvaćen je imovinskopravni zahtjev Republike Hrvatske te je optuženom R. L. naloženo da Republici Hrvatskoj isplati iznos od 296,40 kuna u roku od 15 dana od pravomoćnosti ove presude.

4. Na temelju članka 148. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje u tekstu: ZKP/08.) optuženom R. L. naloženo je snositi troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točka 6. ZKP/08. u paušalnom iznosu od 500,00 kuna, u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude.

5. Žalbu protiv presude pravodobno je podnio optuženi R. L. po branitelju D. M., odvjetniku iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili da se pobijana presuda preinači na način da se optuženik oslobodi optužbe ili da se pobijana presuda preinači na način da se optuženiku izrekne blaža kaznenopravna sankcija te da se obavijesti o održavanju sjednice vijeća drugostupanjskog suda.

6. Odgovor na žalbu nije podnesen.

7. Sukladno članku 474. stavka 1. ZKP/08., spis je prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu.

8. Na sjednicu vijeća nisu pristupili uredno pozvani optuženik R. L., njegov branitelj D. M., odvjetnik iz Z. te državni odvjetnik pa je vijeće odlučilo održati sjednicu u njihovoj odsutnosti.

9. Žalba nije osnovana.

10. Nije u pravu optuženik kad tvrdi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka.

11. U vezi ove žalbene osnove optuženik ističe da je „obrazloženje“ pobijane presude „u kontradikciji i suprotnosti s izvedenim materijalnim i personalnim dokazima“, da je „ista nerazumljiva, proturječna i kontradiktorna“, zbog čega se „ne može ispitati“, na koji način samo parafrazira dio teksta odredbe članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., ne navodeći u čemu bi se konkretno sastojala.

12. Suprotno tim žalbenim tvrdnjama optuženika, pobijana presuda se može ispitati jer je razumljiva, nema bilo kakve proturječnosti u samoj izreci, niti između izreke i njenih razloga, a ni razlozi o odlučnim činjenicama nisu proturječni. Nema nikakve proturječnosti između onog što se u njima navodi i zapisnika o iskazima danim u postupku, jer prvostupanjski sud je određeno i potpuno izložio kako obranu optuženika, tako i sve druge izvedene dokaze, zatim je sve detaljno analizirao i pravilno ocijenio vjerodostojnost svih proturječnih dokaza ali i razloga kojima se je vodio prilikom utvrđivanja postojanja kaznenih djela i kaznene odgovornosti optuženika.

13. Stoga, nije ostvarena istaknuta bitna povreda odredaba kaznenog postupka, a niti bilo koja druga koja bi proizlazila iz žalbenih navoda.

14. Optuženik se žali i zbog povrede kaznenog zakona ali izrekom ne ukazuje koju bi to povredu prvostupanjski sud ostvario iz članka 469. ZKP/08., dok se iz sadržaja žalbe može razabrati kako smatra da se pobijana presuda temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanja.

15. Međutim, prvostupanjski sud je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje u svemu pravilno primijenio odredbe kaznenog zakona, kada je dva kaznena djela pod točkom jedan izreke presude, pravno označio po članku 139. stavka 2. i 3. KZ/11., a djelo pod točkom 2. izreke, po članku 235. stavka 1. KZ/11., koja su i navedena u izreci pobijane presude i u njenom obrazloženju, dok prigovor o primjeni maloljetničkog prava vezan uz žalbenu osnovu pogrešne odluke o sankciji, što će biti nastavno razmotreno.

16. Žaleći se zbog pogrešno i nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja, optuženik ističe da nije dokazano da je prijetio stricu i strini Ž. i I. L., jer to ne proizlazi ni iz jednog izvedenog dokaza, a kritične zgode obraćao se je isključivo stricu. Tvrdi da nije prijetio njihovim usmrćivanjem, a niti postoje dokazi o njegovoj namjeri. Nije bilo osnove da se proglasi krivim za kaznena djela prijetnji, a niti je utvrđeno da su oštećenici Ž. i I. L. bili šokirani. Naglašava, da sa sigurnošću nije dokazano je li lokot- brava u pritvorskoj jedinici PU … oštećena od njegove strane. Na ovaj način, optuženik prigovara ocjeni izvedenih dokaza, kao i zaključivanjima prvostupanjskog suda o postojanju odlučnih i važnih činjenica glede kaznenih djela za koja je optužen. Pri tome ne iznosi nove činjenice ili nove dokaze koje eventualno tijekom postupka nisu utvrđivane ili izvedeni, radi toga njegova žalba predstavlja samo žalbu zbog pogrešno, a ne i zbog nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja.

17. Protivno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je sa sigurnošću utvrdio da je optuženik počinio kaznena djela za koja je i optužen, a za koja djela je kazneno i odgovoran. Za svoja činjenična utvrđenja dao je logične i razumljive razloge, koje u svemu prihvaća i ovaj sud. Valjano je iskaze svjedoka oštećenika Ž. i I. L., svjedoka N. B., I. U., D. Š., M. R., D. Č., ocijenio vjerodostojnim, dok je iskaze svjedoka D., A. i V. L., ocijenio neistinitima, koja je doveo u međusobnu vezu sa svim pregledanim i pročitanim ispravama, na koji način je nasuprot tvrdnjama optuženika, činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, što je u svim odlučnim činjenicama i obrazložio, uslijed čega, prvostupanjski sud osnovano nije prihvatio iskaz optuženika, kada je poricao počinjenje kaznenih djela koja mu se stavljaju na teret.

18. Glede prijetnji koje je optuženik uputio oštećenim Ž. i A. L., valja kazati da su one bile ozbiljne, jer držeći sjekiru u rukama, rekao „jebem“ vam mater, da će ih „zapaliti“ i sve „pobiti“, nakon čega je došao do dimnjaka i sjekirom počeo lupati po njemu. Ove prijetnje u vidu kaznenog djela iz članka 139. stavka 2. i 4. KZ/11., očito su bile ozbiljne i ne samo da su izrečene i manifestirane, već su bile jasne i konkretne. Bile su u pravom smislu vrlo ozbiljne i pogodne, kako to jasno proizlazi iz iskaza ovih svjedoka oštećenika, koje su kod njih izazvale osjećaj straha i uznemirenosti, upravljene da će ih usmrtiti s tim da su kao takve bile djelotvorne u objektivnom i u subjektivnom smislu pa je prvostupanjski sud optuženika za ova djela zakonito proglasio krivim.

19. Osim toga, prvostupanjski sud je pozornom ocjenom iskaza već spomenutih svjedoka (N. B., I. U., D. Š., M. R., D. Č.), koje je doveo u vezu s obranom optuženika ali i sa svim pregledanim i pročitanim ispravama, cijeneći ih pojedinačno i u međusobnoj vezi, nakon čega je dao ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza, utvrdivši da je optuženik kritične zgode nakon što je uhićen zbog počinjenja kaznenih djela prijetnje, bio smješten u prostoriju za zadržavanja PU …, kada je udarao nogama po rešetkastim ulaznim metalnim vratima prostorije za zadržavanje, na kojima je došlo do loma metalnog jezičca brave i uništenje same brave, oštetivši Republiku Hrvatske za novčani iznos od 296,75 kuna, dajući za sve to utemeljene i valjane razloge, koji nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima, na koje razloge se upućuje žalitelj, radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja.

20. Neosnovano optuženik ističe da se u konkretnom slučaju radi o beznačajnoj šteti, jer visina štete nastala uslijed oštećenja tuđe stvari ne predstavlja bitni element ovog kaznenog djela, s obzirom da ovo kazneno djelo čini onaj tko ošteti, uništi, izobliči, ili učini neuporabljivom tuđu stvar, neovisno o visini štete.

21. Stoga, iz svega iznesenog jasno proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice vezane za objektivni učin sviju kaznenih djela, kao i subjektivan odnos prema djelima, što sve ukazuje na neutemeljenost žalbene osnove glede pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

22. U žalbi optuženik prigovara da je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju pogrešno primijenio opće odredbe kaznenog prava, pojašnjavajući da je njegovo postupanje kritične zgode odraz nezrelog ponašanja, radi čega je trebao primijeniti maloljetničko pravo, jer je „tijekom postupka iskazao kajanje zbog svog neprimjerenog ponašanja“ i u tom smislu odlučiti o kaznenopravnoj „sankciji“.

23. Nasuprot žalbenim navodima, ovaj sud prihvaća argumentaciju pobijane presude o primjeni općeg kaznenog prava. Naime, optuženik je u vrijeme djela imao status mlađeg punoljetnika i neosuđivane osobe, a prema izviješću stručnih službi CZSS … djela su posljedica mladenačke nepromišljenosti te da se može očekivati ostvarenje svrhe sankcija primjenom maloljetničkog prava, koje prvostupanjski sud opravdano ne prihvaća, nakon čega je pravilno odlučio da ne dolazi u obzir primjena maloljetničkog prava.

24. Kod izbora vrste i mjere kazne, ovaj sud prihvaća sva utvrđenja prvostupanjskog suda o svim činjenicama koje su utjecale da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža, što je valjano cijenio i vrednovao.

25. Pored utvrđenih okolnosti (neosuđivanost, da je zaposlen i bez imovine iz koje bi ostvarivao prihode) prvostupanjski sud je uzeo u obzir težinu i okolnosti pod kojima su djela počinjena, ponašanje nakon počinjenja kaznenih djela pod točkom jedan izreke, iskazujući svoje nezadovoljstvo na neprimjeren način, kada se je divljački ponašao, lupanjem i udaranjem, u prostoriji za zadržavanje. Ovakvo postupanje optuženika, svakako odskače od uobičajenog pojavnog oblika kaznenog djela oštećenje tuđe stvari, što je sve prvostupanjski u dostatnoj mjeri i respektirao, utvrđujući pojedinačne kazne zatvora, izričući jedinstvenu kaznu zatvora, a u konačnici i uvjetnu osudu, zbog čega su prigovori žalitelja u svemu neosnovani.

26. Uvažavajući sve utvrđene okolnosti na strani optuženika, a uzimajući u obzir jačinu ugrožavanja zaštićenog dobra, pobude iz kojih je kaznena djela počinio, težinu, način i posljedice ovih djela, kao i njihovu društvenu opasnost, onda sve to i svojoj ukupnosti opravdava da se osudi na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedanaest mjeseci, nakon čega primijenjena uvjetna osuda s tim da se kazna zatvora neće izvršiti ako u roku od dvije godine ne počini novo kazneno djelo, koja je kao takva primjerena stupnju njegove krivnje i pogibeljnosti djela za koja je proglašen krivim, a ona je ujedno i logičan rezultat utvrđenih pojedinačnih kazni, ne narušavajući uz to razmjernost između jedinstvene izrečene kazne i pojedinačnih utvrđenih kazni, uslijed čega će se i po ocjeni ovoga suda, samo ovakvom izrečenom kaznenopravnom sankcijom, ostvariti svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11. (odgojni utjecaj na njega i na druge da ne čine kaznena djela, tzv. specijalna i generalna prevencija).

27. Kako nije utvrđeno postojanje povrede zakona koje ovaj sud povodom žalbe ispituje po službenoj dužnosti u smislu članka 476. stavka 1. točka 1. i 2. ZKP/08., valjalo je na temelju članka 482. ZKP/08., odbiti žalbu optuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Zagrebu, 30. kolovoza 2022.

Predsjednica vijeća:

Jasna Smiljanić, v.r.