Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 26 Gž-1051/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Gordane Držaić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. M. iz K., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik N. M., odvjetnik u K., protiv tuženog D. L., iz K., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici S. R., M. O., D. B., H. R. i A. C., odvjetnici iz Odvjetničkom društvu R. & O. u K., radi isplate te u pravnoj stvari D. L., iz K., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici S. R., M. O., D. B., H. R. i A. C., odvjetnici iz Odvjetničkog društva R. & O. u K., kao protutužitelja, protiv T. M. iz K., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik N. M., odvjetnik u K., kao protutuženika, radi isplate, odlučujući o žalbama obje stranke protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-259/2021-9 od 30. prosinca 2021., ispravljene rješenjem Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-259/2021-10 od 31. prosinca 2021., u sjednici vijeća održanoj 30. kolovoza 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tužitelja-protutuženog T. M. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-259/2021-9 od 30. prosinca 2021., ispravljena rješenjem Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P- 259/2021-10 od 31. prosinca 2021., u dijelu pod točkom I. izreke kojim je naloženo tužitelju-protutuženom T. M. da tuženom-protutužitelju D. L. isplati iznos od 30.930,55 kuna sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, i to kako slijedi:

- na iznos od 3.300,36 kuna od 1. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 3.654,14 kuna od 1. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 3.654,14 kuna od 1.srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 3.684,09 kuna od 1.kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 3.684,09 kuna od 1. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 3.684,09 kuna od 1. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 3.684,09 kuna od 1. studenog 2009. do isplate,

- na iznos od 3.684,09 kuna od 1. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 1.901,46 kuna od 1. siječnja 2010. do isplate, s time da se žalba tužitelja-protutuženog T. M. odbija i u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev tužitelja- protutuženika za naknadu troškova parničnog postupka pod točkom III. izreke, u iznosu od 17.635,35 kuna

II. Preinačuje se navedena presuda u dijelu pod točkom I. izreke kojim je prihvaćen protutužbeni zahtjev tuženog-protutužitelja D. L. preko iznosa od 30.930,55 kuna (za iznos od 31.556,64 kuna), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama te u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev tužitelja-protutuženika za naknadu troškova parničnog postupka pod točkom III. izreke za iznos od 10.809,60 kuna i u tom dijelu sudi:

1. Odbija se protutužbeni zahtjev tuženog-protutužitelja D. L. u dijelu kojim zahtijeva naložiti tužitelju-protutuženom T. M. isplatu iznosa od 31.556,64 kuna (preko iznosa od 30.930,55 kuna), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Nalaže se tuženom-protutužitelju D. L. naknaditi tužitelju-protutuženom T. M. trošak parničnog postupka u daljnjem iznosu od 10.809,60 kuna, u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovana žalba tuženog-protutužitelja D. L. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-259/2021-9 od 30. prosinca 2021., u dijelu pod točkom II. i III. izreke.

IV. Odbija se zahtjev tuženog-protutužitelja D. L. za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Nalaže se tužitelju-protutuženiku T. M. da tuženiku-protutužitelju D. L. isplati iznos od 62.487,19 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, i to kako slijedi:

- na iznos zakupnine od 6.358,17 kuna od dana 1.5.2009.

- na iznos zakupnine od 7.500,00 kuna od dana 1.6.2009.

- na iznos zakupnine od 7.500,00 kuna od dana 1.7.2009.

- na iznos zakupnine od 7.500,00 kuna od dana 1.8.2009.

- na iznos zakupnine od 7.500,00 kuna od dana 1.9.2009.

- na iznos zakupnine od 7.500,00 kuna od dana 1.10.2009.

- na iznos zakupnine od 7.500,00 kuna od dana 1.11.2009.

- na iznos zakupnine od 7.500,00 kuna od dana 1.12.2009.

- na iznos zakupnine od 3.629,02 kuna od dana 1.1.2010.,

sve to u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

II. Odbija se tuženik - protutužitelj D. L. s preostalim dijelom potraživanja iz protutužbenog zahtjeva i zakonskom zateznom kamatom na taj iznos.

III. Nalaže se tuženiku-protužitelju D. L. da tužitelju-protutuženiku T. M. plati parnični trošak prouzročen ovim postupkom u iznosu od 10.134,00 kn, u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“

2. Protiv navedene presude u dijelu pod točkom I. izreke (kao dijelu u kojem stranka nije uspjela u sporu) te u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev tužitelja-protutuženika za naknadu troškova parničnog postupka pod točkom III. izreke, žali se tužitelj- protutuženi T. M. zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, i 80/22, dalje: ZPP). Predlaže u pobijanom dijelu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Protiv dijela navedene presude u točki II. te u dijelu kojim je odlučeno o troškovima parničnog postupka pod točkom III. izreke, žali se tuženi-protutužitelj D. L. zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP-a. Predlaže u pobijanom dijelu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, odnosno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva i naknadu troška za sastavljanje žalbe u točno nenaznačenom iznosu.

4. Žalba tužitelja-protutuženika je djelomično osnovana.

5. Žalba tuženika-protutužitelja nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP- a, pa tako niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju tužitelj-protutuženik u žalbi posebno upire, budući da pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe.

7. Suprotno žalbenim prigovorima tuženika-protutužitelja, nije počinjena relativno bitna povreda iz čl. 354. st.1. ZPP-a u svezi s čl. 335. st. 4. ZPP-a, na koju u žalbi sadržajno upire. Naime, propust suda prvog stupnja da donese, objavi, izradi i uruči presudu u roku od 45 dana od dana zaključenja glavne rasprave (čl. 335. st. 4. ZPP- a), nije utjecao na donošenje zakonite i pravilne odluke, kao niti činjenica da je u pouci o pravnom lijeku pogrešno naznačen rok za žalbu od 8 dana, umjesto ispravno od 15 dana (čl. 348. st. 1. ZPP-a), s time da navedeno ne utječe niti na pravodobnost podnesene žalbe tuženika-protutužitelja, koja žalba je pravovremeno podnesena u zakonskom roku od petnaest dana od dana kada mu je presuda dostavljena.

8. U provedenom postupku utvrđene su sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom sporu te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene, sukladno čl. 8 ZPP-a, u potpunosti i pravilno utvrđeno činjenično stanje, s time da je materijalno pravo djelomično pogrešno primijenjeno.

9. Po tužbi T. M. koji je od tuženika-protutužitelja zahtjevao isplatu iznosa od ukupno 88.903,93 kuna s pripadajućim zateznim kamatama, koji zahtjev je temeljio na tvrdnji da mu je zbog izvršenih ulaganja u poslovni prostor vlasništvo tuženika-protutužitelja nastala šteta u visini uloženih radova i materijala uz odbitak amortizacije u iznosu od 84.408,17 kuna, što je utvrđeno u izvanparničnom postupku osiguranja dokaza koji je vođen pred istim sudom pod brojem R1-488/09, za potrebe kojeg postupka je platio iznos sudske dostave od 128,92 kune, predujam za uviđaj i vještačenje od 3.886,76 kuna te iznos od 615,00 kuna na prijedlog za osiguranje dokaza (ukupno 4.630,68 kuna), nakon što je presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-2090/2010- 35 od 15. prosinca 2016., potvrđena presudom ovoga suda poslovni broj Gž- 1159/2017-7 od 16. ožujka 2021. u dijelu kojim je naloženo tuženom-protutužitelju D. L. da tužitelju-protutuženom T. M. isplati iznos od 84.408,17 kuna s pripadajućim zateznim kamatama, ostalo je raspraviti zahtjev tužitelja-protutuženika za naknadom cjelokupnog troška ovoga postupka, između ostalog i zahtjev za naknadu troškova koji se odnose na izvanparnični postupak osiguranja dokaza R1-488/09 u ukupnom iznosu od 4.630,68 kuna.

10. Po protutužbi D. L., predmet spora je zahtjev za isplatom iznosa od ukupno 81.774,18 kuna s pripadajućim zateznim kamatama, koji zahtjev temelji na tvrdnji da je u tom iznosu pretrpio štetu u vidu izmakle koristi koju bi ostvarivao da je poslovni prostor koji je tužitelj-protutuženik koristio bez pravnog osnova, izdavao u zakup po slobodno ugovorenoj zakupnini u razdoblju od 1. prosinca 2008. pa do 16. siječnja 2010. i to u razdoblju od 1. prosinca 2008. pa do 7. svibnja 2009. mjesečno po 3.750,00 kuna (u kojem razdoblju je bio suvlasnik spornog poslovnog prostora u ½ dijela), a u razdoblju od 7. svibnja 2009. (kada je postao samovlasnik spornog poslovnog prostora) pa do 16. siječnja 2010., mjesečno po 7.500,00 kuna.

11. U provedenom postupku utvrđeno je:

- da je tužitelj-protutuženik, kao zakupac, od 5.ožujka 2001. do 5. ožujka 2003., bio u zakupu predmetnog poslovnog prostora temeljem Ugovora o zakupu sklopljenog s

Gradom K., kao tadašnjim zakupodavcem,

- da je tuženik-protutužitelj, kao ovlaštenik naknade, po Zakonu o naknadi za oduzetu imovinu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (Narodne novine br. 92/96, 92/99, 39/99, 42/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02, 81/02, 98/19, dalje: Zakon o naknadi), stekao pravo suvlasništva predmetnog poslovnog prostora u 1⁄2 dijela (zajedno s Republikom Hrvatskom u drugoj polovini) i to pravomoćnošću odluke o povratu (čl. 126. st.1. i 2. ZV-a), t.j. danom 21. ožujka 2005., (opisan kao poslovni prostor lijevo od ulaza za stanare, u najamno-stambenoj zgradi-uličnoj, u K., koji poslovni dio se sastojao od dvije prostorije i sanitarnog čvora ukupne korisne površine 93,60 m2), dok je vlasništvo druge polovine dijela, odnosno pretpostavljeno vlasništvo, stekao na temelju pravnog posla-Sporazuma o razvrgnuću suvlasničke zajednice nekretnina sklopljenog s Republikom Hrvatskom 7. svibnja 2009. (čl. 115. st. 1. ZV-a u svezi s čl. 119. st. 1. ZV-a), kojim Sporazumom je predmetni prostor opisan kao poslovni prostor u prizemlju ulične zgrade, lijevo od ulaza, ukupne površine 93,60 m2, što između stranaka nije sporno,

- da je tužitelj-protutuženik koristio poslovni prostor do 16. siječnja 2010. kada ga je predao tuženiku-protutužitelju (kako to proizlazi iz izjave tuženika-protutužitelja s lista 12 spisa),

- da je tužitelj-protutuženik plaćao tuženiku-protutužitelju zakupninu u iznosu od 1.600,00 kuna mjesečno od 29. prosinca 2004. (kada je doneseno rješenje o povratu imovine), pa do 1. svibnja 2009. (kada je tužitelj-protutuženik po pozivu tuženika- protutužitelja odbio sklapanje ugovora o zakupu), što je između stranaka također nesporno,

- da tužitelj-protutuženik nije plaćao naknade za korištenje spornog poslovnog prostora u razdoblju od 1. svibnja 2009. pa do 16. siječnja 2010.,

- da iz Ugovora o zakupu poslovnog prostora od 5. ožujka 2001. (list 41-44 spisa), proizlazi da je sklopljen između Grada K. kao zakupodavca i M. M. (prednika tužitelja-protutuženika), kao vlasnika E. R. obrtničkog servisa i zakupnika, da je predmet zakupa poslovni prostor u K., površine 95 m2,

- da se tužitelj-protutuženik člankom 8. naprijed navedenog Ugovora o zakupu poslovnog prostora, obvezao zakupodavcu plaćati zakupninu od 3.040,00 kuna mjesečno uvećano za PDV (32,00 kn/m2 za 95 m2 poslovnog prostora),

- da iz cjelokupnog dokaznog postupka u ovom predmetu te iz predmeta ovoga suda broj R1-488/09 (koji se nalazi u priklopu osnovnog spisa), proizlazi da je tužitelj protutuženik izvršio ulaganja u predmetni poslovni prostor u vrijednosti od 84.408,17 kuna, kako to proizlazi i iz nalaza građevinskog vještaka od 19. veljače 2010. sačinjenog u spisu poslovni broj R1-488/09 (list 22-33 spisa), te je temeljem dopunskog građevinskog vještačenja provedenog u predmetnom postupku po vještaku dipl. ing. građ. D. P. (list 104-110 spisa), koji je sačinio nalaz i mišljenje u predmetu broj R1-488/09, utvrđeno da sva izvršena ulaganja od strane tužitelja- protutuženika predstavljaju nužne i korisne troškove, slijedom čega je o tom potraživanju donesena pravomoćna odluka (presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-2090/2010-35 od 15. prosinca 2016., potvrđena presudom ovoga suda poslovni broj Gž-1159/2017-7 od 16. ožujka 2021. u dijelu kojim je naloženo tuženom-protutužitelju D. L. da tužitelju-protutuženiku T. M. isplati iznos od 84.408,17 kuna s pripadajućim zateznim kamatama),

- da prema podacima Porezne uprave, Ispostave K. od 22. svibnja 2013. proizlazi da je zakupnina za poslovni prostor u K., za period od prosinca 2008. do siječnja 2010.godine iznosila 30,00 kuna po metru kvadratnom,

- da iz Ugovora o zakupu od 1. veljače 2010. (15 dana nakon što je tužitelj- protutuženik predao predmetni poslovni prostor tuženiku-protutužitelju), proizlazi da je tuženik-protutužitelj s novim zakupcem za isti poslovni prostor koji je predmetom ovoga spora, uspio ugovoriti zakupnininu u iznosu od 1.100,00 EUR-a koja se imala isplatiti po srednjem tečaju HNB-a, a po drugom Ugovoru o zakupu od 4. svibnja 2012., u iznosu od 1.000,00 EUR-a.

12. U žalbenom stupnju postupka po žalbi tužitelja-protutuženika sporna je ocjena prvostupanjskog suda o iznosu visine slobodno ugovorene mjesečne zakupnine za korištenje spornog poslovnog prostora.

13. Po žalbi tuženika-protutužitelja, u žalbenom stupnju postupka tuženik-protutužitelj ukazuje na pogrešan zaključak suda prvog stupnja o tome da je plaćeni iznos najamnine u iznosu od 1.600,00 kuna mjesčno za razdoblje od 1. lipnja 2009. pa do prosinca 2009., dostatan, uz tvrdnju da mu je pored navedenog iznosa, trebalo priznati i preostali iznos mjesečne najamnine od 3.750,00 kuna.

14. Iz stanja spisa proizlazi da je prvostupanjski sud u postupku koji je prethodio pobijanoj presudi, izveo sve po strankama predložene dokaze na temelju kojih je utvrdio da u konkretnom slučaju niti Grad K. (kao prijašnji zakupodavac), a niti tuženik-protutužitelj, kada je postao suvlasnik osnovom povrata nacionalizirane imovine, nisu pokretali postupak ili podnosili tužbu protiv tužitelja-protutuženika radi predaje u posjed predmetnog poslovnog prostora, već su pristali na zadržavanje posjeda predmetne nekretnine od strane tužitelja-protutuženika te su od njega pristali primati pripadajući dio zakupnine, s time da je tuženik-protutužitelj tek početkom 5.- og mjeseca 2009. poslao tužitelju-protutuženiku Ugovor o zakupu, koji tužitelj- protutuženik nije želio potpisati zbog „nerealno visoke najamnine od 7.500,00 kuna“, i dalje ostajući u posjedu spornog prostora sve do 16. siječnja 2010., kada je iz njega iselio i prostor predao tuženiku-protutužitelju, temeljem čega sud prvog stupnja zaključuje da u periodu do početka 5.-og mjeseca 2009. kada je tuženik-protutužitelj poslao tužitelju-protutuženiku Ugovor o zakupu (koji tužitelj-protutuženik nije želio potpisati zbog „nerealno visoke najamnine od 7.500,00 kuna“), sukladno odredbi čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO), na strani tužitelja-protutuženika ne postoji krivnja za štetu koju tuženik-protutužitelj potražuje zbog izmakle koristi, čime za razdoblje od prosinca 2008. do svibnja 2009. (u obrazloženju presude očito omaškom navodeći razdoblje od lipnja 2009. do prosinca 2009., umjesto ispravno od prosinca 2008. do svibnja 2009.), utvrđuje dostatnim već plaćeni iznos zakupnine od 1.600,00 kuna mjesečno, cijeneći da je između stranaka o tome postojao i pravovaljani usmeni dogovor.

15. U razdoblju od svibnja 2009. (nakon što je tuženik-protutužitelj poslao tužitelju- protutuženiku Ugovor o zakupu koji tužitelj-protutuženik nije želio potpisati i kada je tuženik-protutužitelj postao samovlasnik spornog poslovnog prostora) pa do 16. siječnja 2010. (kada je tužitelj-protutuženik sporni poslovni prostor predao tuženiku- protutužitelju), prvostupanjski sud obvezu tužitelja-protutuženika na plaćanje naknade za korištenje spornog prostora utvrđuje u iznosu od 7.500,00 kuna mjesečno, cijeneći da se radi o realnom i ostvarivom iznosu, koji zaključak temelji na Ugovoru o zakupu od 1. veljače 2010. (list 80-81 spisa), prema kojem Ugovoru je tuženik-protutužitelj s novim zakupcem ugovorio zakupninu od 1.100,00 EUR-a mjesečno u kunskoj protuvrijednosti (7.500,00 kuna), dakle, 15 dana nakon što je tužitelj-protutuženik predao tuženiku-protutužitelju predmetni poslovni prostor, te na Ugovoru o zakupu od 4. svibnja 2012. prema kojem Ugovoru je tuženik-protutužitelj s drugim zakupcem za isti prostor ugovorio zakupninu u iznosu od 1.000,00 EUR-a, i to neovisno o tome što iz dopisa Porezne uprave, Ispostava K. od 22. svibnja 2013., proizlazi da zakupnina za poslovni prostor u K., iznosi 30,00 kuna po m2 za period od prosinca 2008. do siječnja 2010.godine, slijedom čega je tužitelja-protutuženika obvezao na plaćanje utužene naknade za razdoblje od 1. svibnja 2009. pa do 16. siječnja 2010. u ukupnom iznosu od 62.487,19 kuna, dok je u preostalom dijelu odbio postavljeni protutužbeni zahtjev.

16. U konkretnom slučaju, rukovodeći se iznijetim činjenicama u protutužbi, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, tuženik-protutužitelj u ovoj pravnoj stvari postavlja zahtjev za naknadu štete zbog nemogućnosti davanja u zakup predmetnog poslovnog prostora, temeljem čega osnovanost protutužbenog zahtjeva prvostupanjski sud pravilno raspravlja kroz odredbe ZOO-a koje reguliraju institut naknade štete i pretpostavke odgovornosti za njezin nastanak i visinu iz čl. 1045. st. 1., čl. 1046. i čl. 1089. ZOO-a.

17. Kako to proizlazi iz rezultata provedenog postupka, između stranaka nije sporno da je tuženik-protutužitelj u razdoblju od 21. ožujka 2005. do 7. svibnja 2009. bio suvlasnik predmetnog poslovnog prostora u 1⁄2 dijela, nakon čega je 7. svibnja 2009. stekao vlasništvo i druge polovine dijela predmetnog poslovnog prostora, odnosno pretpostavljeno vlasništvo, a nije sporno niti to da je tužitelj-protutuženik u posjedu predmetnog prostora bio do 16. siječnja 2010. kada ga je predao tuženiku- protutužitelju, u kojem razdoblju je od 29. prosinca 2004. (donošenjem rješenja o povratu imovine) pa do 1. svibnja 2009., plaćao tuženiku-protutužitelju naknadu za korištenje u mjesečnom iznosu od 1.600,00 kuna, a nakon čega je prestao s plaćanjem naknade (u razdoblju od 1. svibnja 2009. pa do 16. siječnja 2010.).

18. U žalbenom stupnju postupka, istovjetno kao i tijekom postupka koji je prethodio donošenju pobijane odluke, sporno je između stranaka, je li tužitelj-protutuženik odgovoran tuženiku-protutužitelju za štetu s osnova izmakle koristi zbog nemogućnosti ubiranja zakupnine za korištenje poslovnog prostora, koja mu je, kako to tvrdi, nastala zbog toga što je tužitelj-protutuženik bio u njegovu posjedu u razdoblju od 1. prosinca 2008. do 16. siječnja 2010., bez pravne osnove i bez da mu je za korištenje prostora plaćao naknade

19. Prvostupanjski sud je, po ocjeni ovoga suda, tijekom postupka raspravio sva sporna pitanja temeljem kojih je zaključivao o osnovanosti postavljenog protutužbenog zahtjeva tuženika-protutužitelja i pri tome ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke o njemu, međutim, pri tome je djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo.

20. Naime, imajući u vidu činjenice i dokaze na kojima tuženik-protutužitelj temelji postavljeni protutužbeni zahtjev, u konkretnom slučaju, i po stavu ovoga suda, tuženik-protutužitelj je dokazao da bi u spornom razdoblju predmetni poslovni prostor bio u mogućnosti iznajmljivati (odnosno davati u zakup), kako to pravilno, suprotno žalbenim prigovorima tužitelja-protutuženika, zaključuje i sud prvog stupnja, imajući uvidu da je i sam tužitelj-protutuženik u ranijem razdoblju već bio u zakupu istog poslovnog prostora (temeljem Ugovora o zakupu s Gradom K.), kao i činjenicu da je za isti poslovni prostor tuženik-protutužitelj, 15 dana nakon što mu je tužitelj- protutuženik predao predmetni poslovni prostor u posjed, za isti prostor s novim zakupcem već 1. veljače 2010. zaključio Ugovor o zakupu, a nakon toga i drugi Ugovor o zakupu s drugim zakupcem 4. svibnja 2012.

21. Suprotno žalbenim prigovorima tuženika-protutužitelja, pravilno je sud prvog stupnja na temelju utvrđenog činjeničnog stanja ocijenio neosnovanim zahtjev tuženika-protutužitelja za naknadu štete s osnova izmakle koristi zbog nemogućnosti iznajmljivanja poslovnog prostora u razdoblju od prosinca 2008. do svibnja 2009., pravilno se pri tome rukovodeći odredbom čl. 1046. ZOO-a, prema kojoj je šteta umanjenje nečije imovine (obična štete), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta) te odredbom čl. 1089. st. 3. ZOO-a, prema kojoj je izmakla korist dobitak kojeg je netko mogao osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem, budući je tuženik- protutužitelj za korištenje spornog poslovnog prostora u tom razdoblju od tužitelja- protutuženika naplaćivao zakupninu, pravilno pri tome cijeneći da je između stranaka o tome postojao i pravovaljani usmeni dogovor. Postojanje navedenog dogovora jasno proizlazi i iz iskaza obje stranke pa tako i iskaza samog tuženika-protutužitelja koji u svom iskazu i sam priznaje da mu je od kada mu je prostor u ½ dijela vraćen u postupku povrata, od tada pa do dana kada je postao samovlasnik prostora, temeljem međusobnog usmenog dogovora tužitelj-protutuženik plaćao najamninu po 1.600,00 kuna mjesečno (zapisnik s ročišta od 24. travnja 2013., list 73-74 spisa), dok mogućnost realiziranja veće najamnine od navedene u tom razdoblju, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, tuženik-protutužitelj, nije dokazao (čl. 219. st. 1. ZPP-a, u svezi s čl. 221.a ZPP-a), a time nije dokazao niti nastanak štete s osnove izmakle koristi za razliku najamnine od plaćenih 1.600,00 kuna mjesečno do zatraženih 3.750,00 kuna, zbog čega je tužbeni zahtjev u tom dijelu pravilno ocijenjen neosnovanim.

22. Međutim, pogrešno je sud prvog stupnja na temelju utvrđenog činjeničnog stanja ocijenio osnovanim zahtjev tuženika-protutužitelja za naknadu štete s osnova izmakle koristi zbog nemogućnosti iznajmljivanja poslovnog prostora u razdoblju od 7. svibnja 2009. pa do 16. siječnja 2010., u mjesečnom iznosu od 7.500,00 kuna. To stoga što, suprotno shvaćanju suda prvog stupnja, čemu tužitelj-protutuženik osnovano prigovara u žalbi, tuženik-protutužitelj nije dokazao da bi zaista prema redovnom tijeku stvari, predmetni poslovni prostor davao u zakup za zakupninu od 7.500,00 kuna mjesečno.

23. Naime, s obzirom na izvedene dokaze, po stavu ovoga suda, tuženik-protutužitelj nije dokazao (čl 219. st. 1. u svezi s čl. 221. a ZPP-a), da bi se osnovano moglo očekivati da bi prema redovnom tijeku stvari predmetni poslovni prostor u utuženom razdoblju mogao davati u najam za iznos od 7.500,00 kuna mjesečno, već iz izvedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da bi prema redovnom tijeku stvari tuženik-protutužitelj predmetni poslovni prostor u navedenom razdoblju mogao davati u zakup za iznos zakupnione koju bi realno mogao ostvariti, a to je onaj iznos za koji je predmetni poslovni prostor bio u zakupu u prethodnom razdoblju kada je tužitelj-protutuženik plaćao za njega zakupninu od 32,00 kn/m2 uz pripadajući PDV, to naročito kada se imaju u vidu i podaci Porezne uprave, Ispostave K. od 22. svibnja 2013., iz kojih proizlazi da je zakupnina za poslovni prostor u K., za period od prosinca 2008. do siječnja 2010., iznosila 30,00 kuna po metru kvadratnom, dakle i manje od one koja je za isti prostor u ranijem razdoblju bila ugovorena s prijašnjim zakupodavcem.

24. Potrebno je naglasiti da u situaciji u kojoj tužitelj-protutuženik osporava postojanje realne mogućnosti davanja u zakup predmetnog poslovnog prostora za veći iznos zakupnine od one koju je za korištenje tog prostora on sam plaćao ranijem zakupodavcu Gradu K., te od one koja proizlazi iz podataka Porezne uprave, tada je na tuženiku-protutužitelju teret dokazivanja postojanja realne mogućnosti davanja u zakup predmetnog poslovnog prostora za veći iznos zakupnine od naprijed navedenog (7.500,00 kuna mjesečno), pri čemu postojanje kasnije sklopljenih Ugovora o zakupu istog poslovnog prostora s drugim zakupcima, za veću zakupninu (zakupninu od 1.000,00 i 1.100,00 EUR-a, što je preračunato u kune iznosilo približno 7.500,00 kuna), za kasnije razdoblje od onog koje je predmetom ovoga spora, u okolnostima konkretnog slučaja (u kojima tužitelj-protutuženik osporava postojanje realne mogućnosti davanja u zakup predmetnog poslovnog prostora za taj veći iznos zakupnine), samo po sebi, stoga, nije adekvatan dokaz postojanja navedene sporne činjenice veće zakupnine (čl. 221.a ZPP-a), radi čega, suprotno zaključku suda prvog stupnja, po stavu ovoga suda, tuženik-protutužitelj nije dokazao postojanje realne mogućnosti iznajmljivanja predmetnog poslovnog u razdoblju od 1. svibnja 2009. pa do 16. siječnja 2010., u mjesečnom iznosu od 7.500,00 kuna, čime nije dokazao niti nastanak štete s osnove izmakle koristi za razliku najamnine od one koju je tužitelj-protutuženik do tada plaćao ranijem zakupodavcu Gradu K. (32 kn/m2 uz pripadajući PDV), do zatraženih 7.500,00 kuna.

25. Stoga, kako dio potraživanja tuženika-protutužitelja za naknadu štete u razdoblju od 1. svibnja 2009. pa do 16. siječnja 2010., za razliku najamnine od one koju je tužitelj-protutuženik plaćao ranijem zakupodavcu Gradu K. (32 kn/m2 uz pripadajući PDV), do zatraženih 7.500,00 kuna., nije osnovan, to je valjalo pobijanu odluku u tom dijelu preinačiti i odlučiti kao u točki II.1. izreke ove drugostupanjske presude.

26. Kako je za predmetni poslovni prostor u Djelomičnom rješenju o povratu od 29. prosinca 2004. (list 46-49 spisa) i Sporazumu o razvrgnuću suvlasničke zajednice nekretnina sklopljenom s Republikom Hrvatskom 7. svibnja 2009. (list 50-52 spisa), navedena njegova površina od 93,60 m2, rukovodeći se navedenom kvadraturom te iznosom zakupnine od 32 kn/m2 uz pripadajući PDV (koju je tužitelj-protutuženik plaćao ranijem zakupodavcu Gradu K.), slijedi da je u razdoblju od 5. mjeseca 2009. pa do kolovoza 2009., kada je PDV iznosio 22%, za korištenje spornog poslovnog prostora bilo moguće ostvariti zakupninu u mjesečnom iznosu od 3.654,14 kuna (93,60 m2 x 32 kn/m2 = 2.995,20 kuna + 22% PDV-a u iznosu od 658,94 kuna = 3.654,14 kuna), a u razdoblju od kolovoza 2009. pa do 16. siječnja 2010., kada je PDV iznosio 23%, u iznosu od 3.684,09 kuna (93,60 m2 x 32 kn/m2 = 2.995,20 kuna + 23% PDV-a u iznosu od 688,89 kuna = 3.684,09 kuna).

27. Stoga, za prvih 6 dana 5. mjeseca 2009. (kada je tuženik-protutužitelj bio suvlasnik u ½ dijela spornog poslovnog prostora), valjalo je tuženiku-protutužitelju priznati iznos zakupnine razmjerno njegovom suvlasničkom dijelu, u iznosu od 353,61 kuna (3.654,14 kuna : 31 dan = 117,87 kuna po danu, što razmjerno suvlasničkom omjeru od ½ iznosi 58,93 kuna po danu x 6 dana = 353,61 kuna), a za preostalih 25 dana (kada je tuženik-protutužitelj bio samovlasnik spornog poslovnog prostora), priznati mu 2.946,75 kuna (117,87 kuna po danu x 25 = 2.946,75 kuna), što ukupno za 5. mjesec 2009. iznosi 3.300,36. Potom je za 6. i 7. mjesec 2009. valjalo tuženiku-protutužitelju priznati iznos zakupnine od po 3.654,14 kuna mjesečno, nakon toga za 8., 9., 10., 11. i 12. mjesec 2009. iznos zakupnine od po 3.684,09 kuna i konačno za 16 dana 1. mjeseca 2010., iznos zakupnine od 1.901,46 kuna ((3.684,69 kuna : 31 dan = 118,84 kuna po danu x 16 dana = 1.901,46 kuna).

28. Dakle, u razdoblju od 1. svibnja 2009. pa do 16. siječnja 2010., sveukupno je tuženiku-protutužitelju valjalo dosuditi iznos od 30.930,55 kuna.

29. Slijedom svega navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odbiti kao djelomično neosnovanu žalbu tužitelja-protutuženog T. M. i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom I. izreke, u dijelu kojim je naloženo tužitelju-protutuženiku da isplati tuženiku-protutužitelju iznos od 30.930,55 kuna zajedno s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate (točka I. izreke ove presude), a temeljem odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a, preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja u dijelu kojim zahtijeva naložiti tužitelju-protutuženiku isplatu iznosa od 31.556,64 kuna (preko iznosa od dosuđenih 30.930,55 kuna) s pripadajućim zateznim kamatama (točka II.1. izreke ove presude), dok je žalbu tuženog-protutužitelja D. L. temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, valjalo u cijelosti odbiti kao neosnovanu (točka III. izreke ove presude).

30. S obzirom na izmijenjeni uspjeh stranaka u sporu, osnovana je žalba tužitelja- protutuženika kada osporava odluku o troškovima postupka te je sukladno odredbi čl. 154. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a, u svezi s čl. 166. st. 2. ZPP-a, valjalo preinačiti i odluku o troškovima postupka.

31. Budući je tužitelj-protutuženik u pogledu pravne osnove i visine tužbenog zahtjeva uspio u cijelosti u omjeru od 100%, dok je tuženik-protutužitelj sa svojim protutužbenim zahtjevom, u osnovu i visini uspio s približno 38%, valjalo je uspjeh tužitelja-protutuženika u sporu umanjiti za uspjeh tuženika-protutužitelja u sporu od približno 38%, čime se dobije uspjeh tužitelja-protutuženika u sporu u konačnome u omjeru od približno 62%.

32. Stoga, tužitelju-protutuženiku prema odredbi čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a, pripada pravo na naknadu troškova za zastupanje po punomoćniku – odvjetniku prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/2022, dalje: Tarifa), i to prema vrijednosti predmeta spora u vrijeme poduzimanja svake pojedine parnične radnje (za radnje poduzete prije ukidne odluke ovoga suda poslovni broj Gž- 1159/2017-7 od 16. ožujka 2021., po vrijednosti predmeta spora tužbenog i protutužbenog zahtjeva, a nakon toga, u ponovljenom postupku, po vrijednosti predmeta spora samo u odnosu na protutužbeni zahtjev koji je ostalo za raspraviti), te pravo na naknadu plaćenih sudskih pristojbi, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, pri čemu je navedeni trošak odmjerio tužitelju-protutuženiku u visini od 33.780,00 kuna, s time da je sada prema izmijenjenom uspjehu tužitelja- protutuženika u postupku od približno 62%, tužitelju-protutuženiku valjalo u konačnome priznati trošak u iznosu od 20.943,60 kuna.

33. S obzirom na navedeno, imajući u vidu da je tužitelj-protutuženik troškovnikom predanim na ročištu od 16. studenog 2016. (list 117 spisa) te na ročišu od 22. rujna 2022. (list 208-209 spisa), tražio trošak parničnog postupka u iznosu od sveukupno 38.578,95 kuna, valjalo je odbiti žalbu tužitelja-protutuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkom III. izreke u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev tužitelja-protutuženika za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 17.635,35 kuna (točka I. izreke ove odluke), a u preostalom dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev tužitelja-protutuženika za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 10.809,60 kuna, preinačiti prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom III. izreke te naložiti tuženiku-protutužitelju da naknadi tužitelju-protutuženiku trošak parničnog postupka u daljnjem iznosu od 10.809,60 kuna (točka II.2. izreke ove odluke).

34. U odnosu na žalbene navode tuženika-protutužitelja, valja odgovoriti da pogrešno tuženik-protutužitelj tvrdi da je prvomoćnom presudom Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-2090/2010-35 od 15. prosinca 2016. tužitelju-protutuženiku već dosuđen trošak ovoga postupka u iznosu od 15.513,22 kuna pa da je pobijanom odlukom tužitelju-protutuženiku dva puta dosuđen isti trošak. To stoga što je odlukom ovoga suda poslovni broj Gž-1159/2017-7 od 16. ožujka 2021. (list 158-170 spisa), naprijed navedena presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P- 2090/2010-35 od 15. prosinca 2016., ukinuta, između ostalog i u dijelu kojim je naloženo tuženiku-protutužitelju da tužitelju-protutuženiku naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 15.513,22 kuna.

35. Tuženiku-protutužitelju nije dosuđen trošak nastao podnošenjem pravnog lijeka jer je njegova žalba neosnovana (čl. 154. st. 1. ZPP u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP), kako je to navedeno pod točkom IV. izreke ove presude.

36. Slijedom svega obrazloženog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 30. kolovoza 2022.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš, v.r.