Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Borelli 9

Poslovni broj: 13 Gž -1502/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca i to Marina Grbića, predsjednika vijeća te Katije Hrabrov, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Željka Đerđa, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. d.o.o., OIB: …, iz L., …, zastupanog po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćniku K. L., odvjetniku u V., …, protiv tuženika: 1) C. b. d.d., OIB: …, iz Z., …, zastupane po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćnicima – odvjetnicima u Z. o. u. H. & G. u Z., …, 2) B. D., OIB: …, iz S., …, zastupanog po punomoćniku Ž. P., odvjetniku u V., … i 3) A. A., OIB: …, iz V., …, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tužitelja i tuženika pod 1) i 2) protiv presude Općinskog suda u Virovitici, poslovni broj P-257/2019-16 od 7.listopada 2021., u sjednici održanoj 30. kolovoza 2022.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužitelja D. d.o.o. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Virovitici, poslovni broj P-257/2019-16 od 7. listopada 2021. pod toč. I. izreke.

II Preinačuje se presuda Općinskog suda u Virovitici, poslovni broj P- 257/2019-16 od 7. listopada 2021. u dijelu pod toč. II. izreke kojim je utvrđena nedopuštenom ovrha u predmetu ovog suda broj Ovr-185/2018 na temelju rješenja o ovrsi istog suda broj Ovr-938/08 i Ovr-462/09 na cijelom z.k. suvlasničkom dijelu nekretnina A. A. iz zk. ul. … k.o. L., ranije upisanima kao čkbr…. poslovne zgrade i ekonomsko dvorište B. sa … ral … čhv, čkbr…. poslovna zgrada i ekonomsko dvorište B. sa … čhv, čkbr…. ekonomski dvor B. sa čhv i čkbr…. ekonomski dvor B. sa čhv, a sada čkbr…. ul. I. M. sa … m2, gospodarsko dvorište sa … m2, poslovna zgrada, L., I. M. sa … m2, gospodarska zgrada sa … m2, gospodarska zgrada sa … m2,gospodarska zgrada sa … m2, gospodarska zgrada sa … m2, gospodarska zgrada sa … m2, gospodarska zgrada sa … m2 gospodarska zgrada sa … m2, gospodarska zgrada sa … m2,gospodarska zgrada sa … m2, gospodarska zgrada sa … m2, čkbr…. I. M. sa … m2, gospodarsko dvorište sa … m2, poslovna zgrada sa … m2, čkbr…. ekonomsko dvorište B. sa 2 čhv i čkbr…. ekon. dvorište B. sa … čhv, radi namirenja ovršne tražbine u dijelu koji prelazi iznos od 485.500,00 kn, koliko iznosi tržišna vrijednost ostatka ½ dijela nekretnina prethodno upisane kao vlasništvo ovršenika A. A., tako da se u tom dijelu zahtjev tužitelja D. d.o.o. odbija kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Uvažava se žalba tuženika pod 1) C. b. d.d. i tuženika pod 2) B. D., ukida presuda suda prvog stupnja pod toč. III. izreke i predmet u tom dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovan postupak, s tim što će se o troškovima u povodu izjavljenih pravnih lijekova odlučiti u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom suđeno je:

''I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Utvrđuje se nemogućom i nedopuštenom ovrha u predmetu ovog suda broj Ovr-185/2018 na temelju rješenja o ovrsi istog suda broj Ovr-938/08 i Ovr-462/09 na cijelom suvlasničkom dijelu nekretnina ovršenika-treće tuženika A. A. iz z.k.ul.br…. k.o. L., ranije upisanom kao čkbr…. 2 poslovne zgrade i ekonomsko dvorište B. sa 1 ral … čhv, čkbr…. poslovna zgrada i ekonomsko dvorište B. sa … čhv, čkbr…. ekonomski dvor B. sa 2 čhv i čkbr…. ekonomski dvor B. sa 6 čhv, a sada na čkbr…. ul. I. M. sa … m2, gospodarsko dvorište sa … m2, poslovna zgrada, L., I.M. sa … m2, gospodarska zgrada sa … m2, gospodarska zgrada sa … m2, gospodarska zgrada sa … m2, gospodarska zgrada sa … m2, gospodarska zgrada sa … m2, gospodarska zgrada sa … m2 gospodarska zgrada sa … m2, gospodarska zgrada sa … m2,gospodarska zgrada sa … m2, gospodarska zgrada sa … m2, čkbr…. I. M. sa … m2, gospodarsko dvorište sa … m2, poslovna zgrada sa … m2, čkbr…. ekonomsko dvorište B. sa 2 čhv i čkbr…. ekon. dvorište B. sa … čhv."

II. Usvaja se kao osnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji glasi:

"Utvrđuje se nedopuštenom ovrha u predmetu ovog suda broj Ovr-185/2018 na temelju rješenja o ovrsi istog suda broj Ovr-938/08 i Ovr-462/09 na cijelom z.k. suvlasničkom dijelu nekretnina A. A. iz z.k.ul.br…. k.o. L., ranije upisanima kao čkbr…. 2 poslovne zgrade i ekonomsko dvorište B. sa 1 ral … čhv, čkbr…. poslovna zgrada i ekonomsko dvorište B. sa … čhv, čkbr…. ekonomski dvor B. sa 2 čhv i čkbr…. ekonomski dvor B. sa 6 čhv, a sada čkbr…. ul. I. M. sa … m2, gospodarsko dvorište sa … m2, poslovna zgrada, L., I. M. sa … m2, gospodarska zgrada sa … m2, gospodarska zgrada sa … m2,gospodarska zgrada sa … m2, gospodarska zgrada sa … m2, gospodarska zgrada sa … m2, gospodarska zgrada sa … m2 gospodarska zgrada sa … m2, gospodarska zgrada sa … m2,gospodarska zgrada sa … m2, gospodarska zgrada sa … m2, čkbr…. I. M. sa … m2, gospodarsko dvorište sa … m2, poslovna zgrada sa … m2, čkbr…. ekonomsko dvorište B. sa 2 čhv i čkbr…. ekon. dvorište B. sa … čhv, radi namirenja ovršne tražbine u dijelu koji prelazi iznos od 485.500,00 kn, koliko iznosi tržišna vrijednost ostatka ½ dijela nekretnina prethodno upisane kao vlasništvo ovršenika A. A.", dok se preostali dio tužbenog zahtjeva koji se odnosni na nemogućnost ovrhe na nekretninama odbija kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženicima da tužitelju solidarno plate trošak postupka u iznosu od 95.980,81 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku do 15 dana.''

2. Protiv citirane presude u dijelu pod toč. I. izreke žalbu je izjavio tužitelj pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se udovolji osnovnom tužbenom zahtjevu te tužitelju uz ranije zatražen trošak naknadi i trošak sastava žalbe, koji popisuje. U žalbi ističe da je pri donošenju presude u pobijanom dijelu sud prvog stupnja počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. Zakona o parničnom postupku, budući da presuda nije rezultat savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno ni na temelju rezultata cjelokupnog postupka, kao i one iz čl. 354. st. 2. toč. 11. istoga Zakona, jer presuda u pobijanom dijelu ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Na okolnost nepostojanja nekretnina na kojima se provodi ovrha tužitelj je predložio više dokaza, a ta činjenica proizlazi iz pravomoćne presude Općinskog suda u Virovitici poslovni broj P-172/2016 od 24. listopada 2016. i nalaza i zaključka vještaka građevinske struke S. V., dipl. ing. građ., koju činjenicu tuženici nisu osporili niti dokazivali da te nekretnine postoje. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev nije temeljio na promjeni podataka u zemljišnim knjigama, već prvenstveno na činjenici da nekretnine više ne postoje. Drugo je pitanje založnog prava i namirenja vjerovnika. Ono i nakon donošenja pravomoćne presude o nemogućnosti/nedopuštenosti ovrhe formalno ostaje upisano u zemljišnim knjigama, ali pravo na namirenje više nije na (nepostojećoj) nekretnini, nego ''na pravu na naknadu'' (novčanoj tražbini naknade), koje ovršenik ima prema tužitelju. U tom kontekstu ukazuje da vjerovnik svoju tražbinu namiruje iz ''vrijednosti zaloga'', a ne iz predmeta zaloga kao takvog. Ističe da ne osporava pravo ovrhovoditelja da namiri svoju tražbinu, već je protiv toga da se ona namiruje prodajom zapravo nove nekretnine koja je nastala njegovim ulaganjima i čiji je on sada faktički vlasnik u cijelosti. Do predmetnog postupka je i došlo jer je sporno može li se založni vjerovnik namiriti iz vrijednosti cijele nekretnine, tj. i iz vrijednosti onoga što je tužitelj kao suvlasnik, uz izričitu suglasnost drugog suvlasnika, samostalno za svoj račun izgradio nakon kupnje ½ dijela nekretnine od drugog bivšeg suvlasnika.

3. Na žalbu tužitelja nije odgovoreno.

4. Žalbu protiv citirane presude u dosuđujućem dijelu pod toč. II. izreke, te u dijelu pod toč. III. izreke izjavila je tuženica pod 1) C. b. d.d. (dalje: tuženica pod 1)) pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja te tuženici naknadi trošak postupka, zajedno s troškom sastava žalbe, koji popisuje, podredno da se ista presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U žalbi ističe kako je izreka u pobijanom dijelu kontradiktorna sa obrazloženjem, zbog čega se ne može ispitati, a u obrazloženju presude nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Sud prvog stupnja u obrazloženju zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do promjene identiteta nekretnine i da se i dalje radi o istoj nekretnini, slijedom čega razlog zbog kojeg je treća osoba upućena u parnicu nije osnovan. Navodi da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, jer je sud prvog stupnja u potpunosti pogrešno ocijenio poštenje i savjesnost treće osobe kojoj je bilo poznato da je nekretnina predmet ovršnog postupka i koja je, znajući da je ista opterećena založnim pravima te da se više ovrha provodi nad istom, i dalje nastavio sa ulaganjima vezanim za navedenu nekretninu. Sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude sasvim pogrešno, neživotno i nelogično sagledava konkretnu situaciju i tretira ju kao da tužitelj nije poduzetnik i kao da nije na uvid imao zemljišnoknjižno stanje, što je potpuno pogrešno i neprimjereno u ovom konkretnom slučaju. Zakonom je određeno i predviđeno kako i kada se ovrha na nekretninama upisuje te koje su pravne posljedice tih upisa, a upravo je zemljišna knjiga ta koja pruža jasan dokaz o tome da je tužitelj znao za ovršni postupak prilikom ulaganja u nekretninu te su zakonom propisane posljedice kako prijenosa vlasništva, tako i drugih ulaganja u nekretninu koja je predmet ovrhe, a što ne sprječava ovrhu niti namirenje ovrhovoditelja. Predmet postupka nije utvrđenje iznosa za koji ili do kojeg bi se založni vjerovnik mogao namiriti iz založene stvari niti je isto bio razlog zbog kojeg je tužitelj upućen u parnicu. Razlozi za nedopuštenost ovrhe ne temelje se na visini nekog potraživanja i nejasno je temeljem kojih dokaza i iz kojih okolnosti sud odlučuje da bi nedopuštenom ovrha bila iznad određenih iznosa. Suvlasnički dio R. S. nije predmetom ovog postupka i nema nikakve potrebe za obrazloženjem istog. Iz same činjenice da nekretnina nije promijenila svoj identitet proizlazi da ne postoji niti jedan valjani razlog za proglašenje ovrhe nedopuštenom u predmetnoj pravnoj stvari u cijelosti, a niti za određeni dio vrijednosti namirenja. Pobija i odluku o troškovima postupka, posebno što sud prvog stupnja nije uzeo u obzir da je tužitelja odbio u većinskom dijelu te je u tom omjeru trebao ocjenjivati i uspjeh u sporu. Također sud prvog stupnja nije odlučio na pravilan način o troškovima niti je troškove uredno naznačio na način koji trošak bi konkretno predstavljao koju radnju. Sud prvog stupnja je prilikom donošenja presude u pobijanom dijelu počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku.

5. Protiv citirane presude u dosuđujućem dijelu pod toč. II. izreke, te u dijelu pod toč. III. izreke žalbu je izjavio tuženik pod 2) B. D. (dalje: tuženik pod 2)) pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja te tuženiku dosudi trošak zajedno s troškom sastava žalbe koji popisuje. U žalbi ističe kako sud prvog stupnja smatra da uslijed promjena na predmetnoj nekretnini nije došlo do gubitka identiteta nekretnine te da se založni vjerovnik ima pravo namiriti iz založne stvari. Sud prvog stupnja potom ističe i kako smatra da je za namirenje iz založene stvari bitan iznos do kojeg se založni vjerovnik može namiriti iz založene stvari, a takav stav je pogrešan i nejasan. Prema obrazloženju suda prvog stupnja predmet ovrhe nije nekretnina ili idealni dio nekretnine kako je to definirano Ovršnim zakonom, već je predmet ovrhe konkretna vrijednost nekretnine (kao posebna kategorija) i to vrijednost određenog idealnog dijela nekretnine. Naše pravo ne poznaje takav institut te se u parničnom postupku radi proglašenje ovrhe nedopuštenom ne može niti predmet ovrhe na taj način definirati. Predmet ovrhe je određena nekretnina ili njezin idealni dio, a predmet spora može biti samo nedopuštenost konkretne ovrhe koja se vodi na temelju konkretnog rješenja o ovrsi. Dakle, ukoliko je ovrha na predmetnoj nekretnini (idealni suvlasnički dio) dopuštena, a stav suda prvog stupnja je da jest, ne može takvu ovrhu ograničiti visinom na način kako je to definirano u pobijanom dijelu presude. Obrazloženje presude i izneseni stavovi suda zapravo ulaze u domenu namirenja, a ne dopuštenosti ili nedopuštenosti ovrhe. Stoga je izreka presude proturječna sama sebi, a pored toga proturječi razlozima presude čime je počinje bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. Naglašava da tužiteljevi radovi, u kojem god oni obliku, obujmu i vrijednosti bili, ne mogu utjecati na tijek ovršnog postupka koji je započeo još 2008., dakle, u vrijeme kada je tužitelj postao suvlasnik predmetnih nekretnina ovrha je već bila u tijeku.

6. U odgovoru na žalbu tuženice pod 1) tužitelj je osporio žalbene navode ističući da je ista od prvog dana znala za ulaganja tužitelja i tome se nije protivila, što znači da je tijekom postupka postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja i svojim legitimnim očekivanjima. Ovrhovoditelji zloupotrebljavaju svoje pravo za namirenjem jer posežu i u imovinu treće osobe, ovdje tužitelja, što predstavlja nedopušteno miješanje u pravo vlasnika na mirno uživanje vlasništva. Inzistiranje tuženice pod 1) da svoju tražbinu namiri prodajom nekretnine, neovisno o izvršenim ulaganjima tužitelja i o promjeni istovjetnosti predmeta ovrhe predstavlja nedopušteno raspolaganje, koje je kao takvo protivno odredbi čl. 3. st. 3. Zakona o parničnom postupku i sud ga ne može uvažiti. Nije osnovan žalbeni navod da predmet ovrhe nije nekretnina ili idealni dio nekretnine, već da je predmet ovrhe njezina vrijednost. Ovo stoga što je sud prvog stupnja odredio da se ovrha ograničava na ovrhu suvlasničkog dijela nekretnine ovršenika, ovdje tuženika pod 3) A. A. (dalje: tuženik pod 3)) koja ima svoju vrijednost prema stanju u vrijeme pokretanja ovrhe. Sud prvog stupnja nije odlučio na štetu tuženice pod 1), već je poštivao njeno pravo ali je spriječio da se namiri preko vrijednosti zaloga, što znači da je postupio u smislu čl. 301. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Netočan je žalbeni navod da je pobijanom presudom onemogućio tuženicu pod 1) da namiri svoju osiguranu tražbinu. Tužitelj je ulaganje vršio u svoj suvlasnički dio, čime je ujedno očuvao i vrijednost ostatka suvlasničkog dijela ovršenika. Nije točno da je ulaganjima tužitelj svjesno preuzeo rizik da nekretnine budu ovršene, njegov rizik je isključen njegovim ranije navedenim pravima i legitimnim očekivanjima, kao i zakonskom obvezom da očuva i unapređuje svoje vlasništvo. Kada je riječ o vrijednosti do koje se tuženici, kao ovrhovoditelji mogu namiriti, naglašava da je taj prigovor tuženice pod 1) neosnovan, a istaknut je i sa zakašnjenjem jer ga prvi put stavlja u žalbi. Neosnovan je i dio žalbe koji se odnosi na dosuđene troškove postupka. Predlaže da se žalba tuženice pod 1) odbije kao neosnovana, a tužitelju dosudi trošak sastava odgovora na žalbu, koji popisuje.

7. U odgovoru na žalbu tuženika pod 2) tužitelj je također osporio njegove žalbene navode ističući da žalbeni navod da je tuženica pod 1) ovrhu pokrenula 2008., a on 2009., nije argument koji ide u njegov prilog nego upravo u prilog tužitelja. Naime, tuženici pod 1) i 2) su od prvog dana znali za ulaganje tužitelja i tome se nisu protivili, što znači da su tijekom postupka postupali protivno načelu savjesnosti i poštenja i svojim legitimnim očekivanjima. Želeći se namiriti i iz vrijednosti drugog suvlasnika ovrhovoditelji zloupotrebljavaju svoje pravo na namirenje, jer posežu i u imovinu treće osobe, ovdje tužitelja, a isto predstavlja i nedopušteno raspolaganje te kao takvo protivno odredbi čl. 3. st. 3. Zakona o parničnom postupku te ga sud ne može uvažiti. Sud prvog stupnja je presudio da se ovrha ima ograničiti na suvlasnički dio ovršenika A. A., ovdje tuženika pod 3), koji ima točno određenu vrijednost, što znači da se ne može širiti i na suvlasnički dio i vrijednost ulaganja tužitelja, kao suvlasnika. Prema tome, sud prvog stupnja odlučujući o (ne)dopuštenosti ovrhe nije mogao prijeći preko realnog stanja nekretnine na terenu, a uzeti samo ono što je formalno upisano u zemljišne knjige. Predlaže da se žalba tuženika pod 2) odbije kao neosnovana, te da mu se naloži da tužitelju naknadi trošak sastava odgovora na žalbu, koji popisuje.

8. Žalba tužitelja nije osnovna, dok je žalba tuženika pod 1) i 2) osnovana.

9. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14

- dalje ZPP), koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP ("Narodne novine", broj 70/19).

9.1. Međutim, iako izvedene dokaze sud prosuđuje po slobodnom uvjerenju, dužan je stečeno uvjerenje opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima da bi se moglo provjeriti ima li takvo uvjerenje pravnu i činjeničnu osnovu, a što je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud i učinio. Stoga nije utemeljen prigovor tužitelja da bi prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.

1. u vezi čl. 8. ZPP.

10. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju u žalbi ukazuju tužitelj i tuženici pod 1) i 2), budući da presuda u pobijanom dijelu ima razloga o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, slijedom čega se ista može ispitati.

11. Prvostupanjski sud nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. istoga Zakona.

12. Predmet spora je glavni zahtjev tužitelja da se utvrdi nemogućom i nedopuštenom ovrha u predmetu istog prvostupanjskog suda poslovni broj Ovr- 185/2018, donesena na temelju rješenja o ovrsi istog suda poslovni broj Ovr-938/08 i Ovr-462/09 i to na cijelom suvlasničkom djelu nekretnina ovršenika – tuženika pod 3) A. A. (dalje: tuženik pod 3)) iz zk. ul. … k.o. L., u naravi poslovne zgrade, gospodarska i ekonomska dvorišta, budući da su nekretnine koje su predmet ovrhe izgubile identitet i više ne postoje, zatim eventualni zahtjevi postavljeni sukladno odredbi čl. 188. st. 2. ZPP da se utvrdi nemogućom i nedopuštenom ista ovrha na istim nekretninama i na cijelom suvlasničkom dijelu nekretnina tuženika pod 3) radi namirenja ovršne tražbine u dijelu koji prelazi iznos od 485.500,00 kn, koliko iznosi tržišna vrijednost ostatka ½ dijela nekretnina prethodno upisane kao vlasništvo tuženika pod 3), odnosno da se utvrdi nemogućom i nedopuštenom ista ovrha na istim nekretninama i na cijelom suvlasničkom dijelu nekretnina tuženika pod 3) radi namirenja ovršne tražbine u dijelu koji prelazi iznos od 890.462,25 kn, koliko iznosi tržišna vrijednost ostatka ½ dijela nekretnina prethodno upisane kao vlasništvo tuženika pod 3).

13. Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, utvrdio kako je na predmetnim nekretninama uknjiženo pravo zaloga za korist tuženice pod 1), kako je R. S., kao izvanbračna supruga zemljišnoknjižnog vlasnika predmetnih nekretnina tuženika pod 3), pravomoćnom presudom utvrdila pravo suvlasništva za ½ dijela na predmetnim nekretninama te ishodila pravomoćnu presudu prema kojoj je ovrha na ½ dijela nekretnina koje su suvlasništvo R. S. nedopuštena te je u tom dijelu ovrha obustavljena. Nadalje, utvrđeno je kako je R. S. 30. ožujka 2012. svoj suvlasnički udio predmetnih nekretnina prodala tužitelju, koji je stupio u posjed istih te uz suglasnost drugog suvlasnika, tuženika pod 3), u svoje ime i za svoj račun ulagao u nekretnine koje je kupio na način da ih je dogradio i nadogradio, opremio raznim uređajima, pri čemu je bio savjestan i pošten, a očito je i da je tuženici pod 1) ulaganje tužitelja u nekretnine opterećene založnim pravom bilo poznato, čemu se ova nije protivila.

13.1. Iako je u zemljišnim knjigama izvršen upis promjene izgrađenosti zemljišta, odnosno namjene i opisa pokretnina te njihove površine, sud prvog stupnja smatra kako uslijed navedenih promjena nije došlo do gubitka identiteta nekretnine, imajući u vidu odredbu čl. 164. st. 4. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13, 60/13, 108/17 i 63/19), tako da je založno pravo i dalje ostalo upisano te ovrha na tim nekretninama nije postala nemoguća, slijedom čega je dio tužbenog zahtjeva, kako glavnog, tako i prvog eventualnog, koji se odnosi na utvrđenje nemogućnosti predmetne ovrhe odbio kao neosnovan.

13.2. S obzirom da između stranaka nije sporno da je potraživanje založnog vjerovnika upisano na ½ dijela nekretnina tuženika pod 3), to sud prvog stupnja zaključuje kako se založni vjerovnik ima pravo namiriti iz založene stvari, sve pozivom na odredbu čl. 297. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 81/15 - pročišćeni tekst - dalje ZVDSP), slijedom čega u cijelosti odbija glavni tužbeni zahtjev tužitelja.

13.3. Međutim, sud prvog stupnja smatra kako je legitimno pravo založnog vjerovnika da se namiri iz vrijednosti založene stvari, kao što je legitimno i da bude zaštićeno pravo vlasništva tužitelja koje je stekao kupnjom i svojim radom i ulaganjima u svoj suvlasnički dio nekretnine, te smatra da se ovrha radi ostvarivanja založnog prava i namirenja založnog vjerovnika ne bi mogla provesti na onoj vrijednosti koja je povećana ulaganjem tužitelja uslijed dogradnje i nadogradnje te opremanja nekretnine raznim uređajima, s obzirom da je on ta ulaganja izvršio u svoje ime i za svoj račun ulaganjem u svoj suvlasnički dio nekretnine postupavši u dobroj vjeri, slijedom čega smatra da ovrha nije dopuštena kako na vrijednosti suvlasničkog dijela nekretnine koju je tužitelj kupio od R. S. tako niti na vrijednosti koju je svojim radom znatno povećao. Pri tome je sud prvog stupnja uzeo u obzir vrijednost cijele nekretnine na dan kupnje 2012., koja je iznosila 971.000,00 kn, pa kako je zaključio da je ovrha dopuštena samo na ½ dijela vrijednosti nekretnina koje predstavljaju ½ suvlasničkog dijela nekretnine tuženika pod 3), to je udovoljio prvom eventualnom postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelja.

14. Iz stanja spisa proizlazi kako je u predmetu Općinskog suda u Virovitici poslovni broj Ovr-938/2008 u predmetu ovdje tuženika pod 1) i 2) protiv ovdje tuženika pod 3), tuženica pod 1) kao ovrhovoditeljica, ishodila uknjižbu založnog prava na svim nekretninama iz zk. ul. … k.o. L., da je naknadno pravomoćno utvrđeno da nije dopuštena ovrha na ½ dijela nekretnina iz zk. ul. … k.o. L. te je obustavljena ovrha na ½ dijela tih nekretnina i naloženo brisanje zabilježbe ovrhe slijedom čega se ovrha provodi na ½ dijela predmetnih nekretnina upisanih kao vlasništvo ovdje tuženika pod 3), dok je tužitelj temeljem kupoprodajnog ugovora sklopljenog sa R. S.uknjižio vlasništvo predmetnih nekretnina za ½ dijela.

14.1. Rješenjem Općinskog suda u Virovitici poslovni broj Ovr-185/2018 od 23. kolovoza 2018. tužitelj je, kao treća osoba, upućen na pokretanje parnice protiv tuženika pod 1) i 2), kao ovrhovoditelja i tuženika pod 3), kao ovršenika, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom na nekretninama upisanim u zk. ul. … k.o. L. na suvlasničkom dijelu ovdje tuženika pod 3).

15. Odredbom čl. 297. st. 1. ZVDSP propisano je da je založno pravo ograničeno stvarno pravo na određenoj stvari (zalogu) koja ovlašćuje svog nositelja (založnog vjerovnika) da određenu tražbinu, ne bude li mu o dospijeću ispunjena namiri iz vrijednosti te stvari, ma čija ona bila, a njezin svagdašnji vlasnik (založni dužnik) dužan je to trpjeti.

16. Založno pravo u smislu odredbe čl. 299. st. 1. ZVDSP ne može se odvojiti od zaloga koji opterećuje, pa tko na bilo kojem pravnom temelju stekne zalog, stekao ga je opterećenog založnim pravom, ako zakonom nije drugačije određeno.

17. Prema odredbi čl. 301. st. 1. ZVDSP založnim se pravom osigurava namirenje iz vrijednosti zaloga određene novčane tražbine ili tražbine kojoj je vrijednost izražena u novcu.

18. Tužitelj tvrdi da nekretnine na kojima se provodi ovrha više ne postoje ni u građanskom ni u gospodarskom ni u bilo kojem drugom smislu te osporava pravo ovrhovoditeljima da svoju tražbinu namiruju prodajom (nove) nekretnine koja je nastala njegovim ulaganjima i čiji je sada faktički vlasnik u cijelosti.

19. Predmet ovrhe i osiguranja su u smislu čl. 4. st. 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 112/12, 25/13, 93/14 i 73/17) stvari i prava na kojima se po zakonu može provesti ovrha radi ostvarenja tražbine ili njezina osiguranja.

20. U konkretnom slučaju predmet ovrhe, iz koje je nastala predmetna parnica, je ½ suvlasničkog dijela tuženika pod 3) na nekretninama upisanima u zk. ul. … k.o. L., a ne utvrđenje iznosa za koji ili do kojeg bi se založni vjerovnik mogao namiriti iz založene stvari, a niti je to bio razlog zbog kojeg je tužitelj upućen u parnicu.

20.1. Naime, razlozi za nedopuštenost ovrhe ne temelje se na visini nekog potraživanja te se ovrha ne može ograničiti visinom na način kako je to definirano eventualnim tužbenim zahtjevom.

20.2. Upisano založno pravo prati nekretninu, a ulaganje u nekretninu ne sprječava namirenje ovrhovoditelja, već ono može biti predmetom obvezno pravnih odnosa sa založnim vjerovnicima, ali ne na način da tužitelj može osnovano zahtijevati proglašenje ovrhe nedopuštenom na cijelom suvlasničkom udjelu tuženika pod 3), a niti na istom tom udjelu radi namirenja ovršne tražbine u visini tržišne vrijednosti ostatka ½ dijela tuženika pod 3) koji prelazi iznos od 485.500,00 kn. Ovo posebno i stoga što je tužitelj mogao i morao znati da ulaže u nekretninu koja je za ½ dijela u suvlasništvu druge osobe, ovdje tuženika pod 3), opterećena založnim pravom, jer je tužitelj u svako vrijeme mogao u zemljišnim knjigama vidjeti da postoji upisani zalog na predmetnim nekretninama, što tužitelja, suprotno zaključku suda prvog stupnja čini nesavjesnim suvlasnikom.

21. Stoga je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je u cijelosti odbio glavni zahtjev tužitelja, dok je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je udovoljio prvom postavljenom eventualnom tužbenom zahtjevu kao pod toč. II. izreke.

22. Slijedom iznesenog valjalo je, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja pod toč. I. izreke, a temeljem čl. 373. toč. 3. istoga Zakona preinačiti presudu suda prvog stupnja u dosuđujućem dijelu pod toč. II. izreke i u tom dijelu odlučiti kao pod toč. II izreke ove drugostupanjske presude.

23. Tužitelj je u jednoj tužbi protiv istih tuženika u smislu čl. 188. st. 2. ZPP uz glavni tužbeni zahtjev i prvi eventualni zahtjev istaknuo i drugi eventualni zahtjev, o kojem sud prvog stupnja nije odlučivao, jer je udovoljio prvom eventualnom zahtjevu. Međutim, kako su donošenjem ove drugostupanjske presude pravomoćno odbijeni kao neosnovani i glavni tužbeni zahtjev i prvi eventualni zahtjev, to je prvostupanjski sud dužan odlučiti o drugom eventualnom tužbenom zahtjevu, a onda i o troškovima cijelog postupka.

24. Zbog navedenog valjalo je, temeljem čl. 373. toč. 3. ZPP, ukinuti presudu suda prvog stupnja u dijelu pod toč. III. izreke, kojom je odlučeno o troškovima postupka, i u tom dijelu predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje.

25. U nastavku postupka sud prvog stupnja će odlučiti o drugom eventualnom tužbenom zahtjevu tužitelja i troškovima cijelog postupka.

26. Odluka o troškovima u povodu izjavljenih pravnih lijekova temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

27. U nepobijanom dijelu pod toč. II. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja koji se odnosi na nemogućnost ovrhe na nekretninama kao neosnovan, presuda suda prvog stupnja ostaje neizmijenjena.

Zadar, 30. kolovoza 2022.

Predsjednik vijeća

Marin Grbić, v.r.