Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 60 Gž R-2641/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu tog suda Niki Grospić Ivasović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice M. G. iz L., OIB: …, zastupane po punomoćnici A.–M. L. B., odvjetnici iz Odvjetničkog društva D. i partneri u Z., protiv tuženika Opća bolnica dr. T. B. K. iz K., OIB: …, zastupanog po punomoćniku A. M., odvjetniku iz Odvjetničkog društva J. & partneri d.o.o. u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj Pr-579/2021-9 od 6. svibnja 2021., dana 30. kolovoza 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Opća bolnica dr. T. B. K. kao djelomično neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj Pr- 579/2021-9 od 6. svibnja 2021. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke te pod točkom III. izreke u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici M. G. trošak parničnog postupka u iznosu od 1.875,00 kn, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

II. Preinačava se presuda Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj Pr- 579/2021-9 od 6. svibnja 2021. u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke u kojem je naloženo tuženiku Opća bolnica dr. T. B. K. naknaditi tužiteljici M. G. trošak parničnog postupka u iznosu preko 1.875,00 kn do 2.812,50 kn (za iznos od 937,50 kn), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama i sudi:

Odbija se zahtjev tužiteljice M. G. za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 937,50 kn, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tuženika Opća bolnica dr. T. B. K. za naknadu troška nastalog povodom žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Predmetnom je presudom pod točkom I. izreke naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici na ime razlike plaće bruto iznos od 7.868,75 kn, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na pojedine iznose kako je to pobliže navedeno u istoj točki izreke, izuzev zateznih kamata tekućih na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosu, sve to u roku od 15 dana.

2. Pod točkom II. izreke odbijen je kao neosnovan zahtjev tužiteljice za isplatu zateznih kamata tekućih na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu.

3. Pod točkom III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 2.812,50 kn, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na taj iznos od 6. svibnja 2022. pa do isplate kako je to pobliže navedeno u istoj točki izreke, sve to u roku od 15 dana.

4. Predmetnim je rješenjem utvrđeno da je tužba povučena za bruto iznos od 331,25 kn, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

5. Protiv navedene presude, a kako to iz sadržaja žalbe proizlazi, pod točkom I. i III. izreke, žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 – u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući da se ista u pobijanom dijelu preinači na način da se tužbeni zahtjev u tome dijelu odbije i da se zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka prihvati u cijelosti, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, kao i da mu se naknadi trošak nastao povodom žalbe u iznosu od 1.171,88 kn.

6. Žalba je neosnovana.

7. Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice, konačno postavljen podneskom od 4. ožujka 2022., da joj tuženik na ime razlike plaće za razdoblje od 1. siječnja 2016. pa do 31. siječnja 2017. isplati bruto iznos od 7.868,75 kn, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na pojedine iznose od sljedećeg dana nakon dana njihovog dospijeća pa do isplate, kao i da joj naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.812,50 kn, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na taj iznos od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

8. Prilikom ispitivanja predmetne presude u pobijanom dijelu i postupka koji joj je prethodio nije utvrđeno da je počinjena neka od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP–a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz čl. 365. st. 2. ZPP–a.

9. U prvostupanjskom postupku utvrđeno je da je tužiteljica u utuženom razdoblju bila zaposlena kod tuženika, da tuženik kao poslodavac predstavlja javnu službu u smislu čl. 2. Zakona o plaćama u javnim službama te da je tuženik u utuženom razdoblju tužiteljici isplaćivao plaću po osnovici 5.108,84 kn.

10. Tijekom prvostupanjskog postupka, kao i u žalbenoj fazi postupka, sporno je primjenjuje li se na tužiteljicu Sporazum o osnovici za plaće u javnim službama od 25. studenog 2006. (u daljnjem tekstu: Sporazum), Dodatak Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 13. svibnja 2009. (u daljnjem tekstu: Dodatak) te Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. (u daljnjem tekstu: Izmjene sporazuma), kao i to obračunava li se slijedom toga plaća tužiteljice s osnovicom od 5.415,37 kn, umjesto s osnovicom od 5.108,84 kn, s time da visina tužbenog zahtjeva i tijek zateznih kamata nisu sporni.

11. Pravilno je prvostupanjski sud otklonio prigovor promašene pasivne legitimacije jer, sukladno odredbi iz čl. 2. Zakona o plaćama u javnim službama (''Narodne novine'' broj 27/01 i 39/09 – u daljnjem tekstu: ZPJS), javne službe su javne ustanove i druge pravne osobe kojima se sredstva za plaće osiguravaju u državnom proračunu, a sukladno odredbi iz čl. 7. Zakona o ustanovama javnu ustanovu može osnovati i jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave u okviru svog samoupravnog djelokruga, što je u konkretnom slučaju i tuženik, koji je ustanova koju je osnovala K.–k. ž., s time da se sredstva za plaće osiguravaju u državnom proračunu.

12. Osnovno obilježje javne službe jest djelatnost koja je prema svojoj prirodi takva da je njezino obavljanje nužno potrebno za zadovoljavanje općih društvenih interesa stanovništva određenog područja i pravna norma koja takvu djelatnost, zbog njezine važnosti izdvaja kao javnu službu, dajući joj time poseban društveni položaj.

13. Odredbama Zakona o zdravstvenoj zaštiti (''Narodne novine'' broj 100/18, 125/19 i 147/20 – u daljnjem tekstu: ZZZ) u kontinuitetu, kao i u propisima koji su mu prethodili, propisano je:

- da se zdravstvena djelatnost obavlja kao javna služba i da tu djelatnost po stručno– medicinskoj doktrini i uz uporabu medicinske tehnologije obavljaju zdravstveni radnici pri pružanju zdravstvene zaštite, pod uvjetima i na način propisan tim Zakonom (čl. 28. st. 1.),

- da zdravstvenu djelatnost između ostalog obavljaju i zdravstvene ustanove (čl. 41. st. 1.), među kojima je i opća bolnica koju osniva jedinica područne (regionalne) samouprave (čl. 70. st. 2.),

- da se sredstva za rad zdravstvene ustanove u mreži javne zdravstvene službe ostvaruju, između ostalog, ugovorom sa Zavodom, ugovorom s Ministarstvom, odnosno drugim tijelima državne vlasti za poslove koji se na osnovi zakona financiraju iz državnog proračuna Republike Hrvatske te ugovorom s jedinicom područne (regionalne) samouprave (čl. 81. st. 1. alineja 1. i 2. i 4.).

14. Prema tome, kako je djelatnost tuženika prema svojoj prirodi takva da je njezino obavljanje nužno potrebno za zadovoljavanje općih društvenih interesa stanovništva određenog područja i da je na temelju ZZZ–a izdvojena kao javna služba, s time da i sredstva za svoj rad i poslovanje (među kojima su i plaće zaposlenika), između ostalog, ostvaruje ugovorom s ministarstvom, odnosno drugim tijelima državne vlasti za poslove koji se na osnovi zakona financiraju iz državnog proračuna, tako je pravilno prvostupanjski sud zaključio da tuženik ima sva obilježja javne službe u smislu odredbe iz čl. 2. ZPJS–a, budući da ista odredba pod javnom službom podrazumijeva sve javne ustanove i druge pravne osobe kojima se sredstva za plaće osiguravaju u državnom proračunu, Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Hrvatski zavod za zapošljavanje, Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje i javne ustanove kojima se sredstva za plaće osiguravaju iz sredstava Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, odnosno da nije osnovan prigovor promašene pasivne legitimacije.

15. Stoga se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi tuženika u dijelu u kojem on ustraje na prigovoru pasivne legitimacije.

16. Utvrđeno je da su Vlada Republike Hrvatske i Sindikati javnih službi, i to Sindikat hrvatskih učitelja, Nezavisni sindikat zaposlenih u srednjim školama Hrvatske, Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja, Sindikat zaposlenika u djelatnosti socijalne skrbi Hrvatske, Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske, Hrvatski liječnički sindikat, Hrvatski strukovni sindikat medicinskih sestara- medicinskih tehničara te Hrvatski sindikat djelatnika u kulturi, zaključili 23. studenog 2006. Sporazum o osnovici za plaće u javnim službama, a kojim Sporazumom su ugovorili da se osnovica za izračun plaće u javnim službama povećava za 6% u 2007., zatim u 2008. te u 2009. i da se navedene obračunske osnovice primjenjuju od 1. siječnja svake godine. Vlada Republike Hrvatske i navedeni sindikati javnih službi zaključili su 13. svibnja 2009. Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama, a temeljem kojeg Dodatka su se suglasili na zamrzavanje osnovice za izračun plaća iz 2008. u visini od 5.108,84 kn bruto, s time da su u članku III. utvrdili način povrata osnovice, na način da se osnovica za izračun plaće u javnim službama utvrđuje u iznosu od 5.415,37 kuna nakon što službeni pokazatelji Državnog zavoda za statistiku ukažu na poboljšanje stanja, odnosno rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno prosječno dva ili više posto, a to u odnosu na isto razdoblje prethodne godine. U članku IV. su odredili i način usklađivanja pariteta između prosječne mjesečne bruto plaće početnika s VSS–om u javnim službama (koeficijent 1,25) u odnosu na prosječnu mjesečnu nominalnu bruto plaću u privredi u Republici Hrvatskoj. Vlada Republike Hrvatske te Sindikati javnih službi zaključili su 26. listopada 2011. Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama, s time da te izmjene nisu potpisane po Samostalnom sindikatu zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske, iako su po predstavnicima tog Sindikata parafirane, a kojim Izmjenama je promijenjen članak III. Dodatka te članak IV. koji su se odnosili na način povrata osnovice i način usklađivanja pariteta, a promijenjen je i članak VII. u kojem su kojem utvrđeni odgovarajući uvjeti nužni za ostvarivanje odredbi Dodatka te Izmjena i dopuna, i to na način da se određuje da se, ako realni međugodišnji tromjesečni BDP zabilježi negativan rast u nekom od razdoblja opisanih u članku III.-V. ovih Izmjena i dopuna, uskladba odgađa za onoliko tromjesečja koliko je pad realnog tromjesečnog BDP-a (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) trajao. Arbitraža koja je sastavljena temeljem Sporazuma o arbitraži je 7. prosinca 2011. donijela Arbitražnu odluku kojom je utvrdila sadržaj Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće, a kako je to prethodno opisano. Vlada Republike Hrvatske i Sindikati javnih službi koji su potpisali naprijed spomenute Izmjene i dopune od 26. listopada 2011. donijeli su 28. prosinca 2012. i Vjerodostojno tumačenje Izmjena i dopuna o osnovici za plaće za javne službe, a to u odnosu na članak IV., u svezi članka VII. Dodatka Sporazumu. Pritom su utvrdili da je negativni rast BDP–a prema službenim podacima DZS–a trajao neprestano od četvrtog tromjesečja 2011. pa do zaključno trećeg tromjesečja 2014., tj. 12 tromjesečja uzastopno. Utvrdili su također da je u drugom tromjesečju 2015. zabilježen rast BDP-a od 1,2%, a u trećem tromjesečju 2015. rast BDP–a od 2,8% što daje aritmetičku sredinu od 2,0%, s time da je posljednji podatak za rast BDP–a u trećem tromjesečju od strane DZS–a objavljen 4. prosinca 2015.

17. Neosnovani su prigovori tuženika vezani za ništetnost i nevaljanost Izmjena iz 2011., pa i kasnije iz Arbitražne odluke te konačno Vjerodostojnog tumačenja u cijelosti, kako je to pravilno ocijenio i prvostupanjski sud. Navedene Izmjene nisu doista potpisane od strane jednog od Sindikata koji je potpisao Sporazum o osnovici plaće iz 2006., pa i Dodatak tom Sporazumu iz 2009. (Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske), ali da bi to utjecalo na valjanosti tih Izmjena, odnosno da bi zbog toga bile ništetne, navedeni Sindikat bi trebao biti isključen iz samog pregovaranja za navedene Izmjene, a tuženik u ovom postupku nije dokazao da bi navedeni Sindikat bio isključen iz pregovaranja, već je nedvojbeno da taj Sindikat nije potpisao navedene Izmjene, stoga sud smatra da su Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama zakonite te pravno valjane. slijedom čega proizvode određene pravne učinke. Pri tome je prvostupanjski sud pravilno ukazao na identična shvaćanja zauzeta u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Revr 408/12-2 od 03. travnja 2017., Revr 847/10-2 od 07. prosinca 2011. te odluke Revr 1797/09-2 od 7. veljače 2012.), kao i odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/3535/2013 od 5. ožujka 2015.

18. Odredbom iz čl. 254. st. 2. Zakona o radu (''Narodne novine'' broj 149/09 i 61/11

– u daljnjem tekstu: ZR/09) propisano je da o broju članova i sastavu pregovaračkog odbora sindikati odlučuju sporazumno, dok je odredbom iz čl. 254. st. 3. ZR/09 propisano da tek ako se sindikati ne sporazume o sastavu pregovaračkog odbora, o istome odlučuje Gospodarsko-socijalno vijeće. Činjenica je da u konkretnom slučaju niti jedan sindikat javnih službi od 2006. nije osporavao sastav pregovaračkih odbora za sklapanje predmetnih sporazuma i dodataka o osnovici, a što znači da su svi sindikati javnih službi sporazumno odlučili o broju članova i sastavu pregovaračkih odbora. Izmjene i dopune unesene su i u čl. 51. st. 4. Temeljnog Kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama od 12. prosinca 2012. (''Narodne novine " broj 141/12 – u daljnjem tekstu: TKU), a koji kolektivni ugovor je uredno potpisan, između ostalih, i po navedenom Samostalnom sindikatu zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske, što znači da je i taj Sindikat u cijelosti prihvatio navedene Izmjene i dopune. Stoga su navedene Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće postale i dio TKU–a te da su sadržaj u cijelosti prihvatili svi sindikati koji su sudjelovali u kolektivnom pregovaranju, a koji su ga kasnije i potpisali.

19. Mjerodavno materijalno pravo sadržano je u Zakonu o plaćama u javnim službama (''Narodne novine'' broj: 27/01 i 39/09). Sukladno odredbi iz članka 192. Zakona o radu (''Narodne novine'' broj 93/14 – u daljnjem tekstu: ZR/14) kolektivnim ugovorom se uređuju prava i obveze stranaka koje su sklopile taj ugovor, a može sadržavati i pravna pravila kojima se uređuje sklapanje, sadržaj i prestanak radnog odnosa, pitanja osiguranja te druga pitanja iz radnog odnosa ili u vezi s radnim odnosom, s time da su plaće svakako važan dio radnoga odnosa, te se u čl. 51. TKU–a uređuje i definira plaća zaposlenih u javnim službama. Stoga su Sindikati mogli pregovarati i potpisivati određene anekse, odnosno izmjene i dopune pojedinih kolektivnih ugovora, odnosno sporazuma zaključenih s Vladom RH, koja u ovim slučajevima predstavlja poslodavca i u kojim se odlučivalo i o plaćama, tj. osnovici i dodacima za zaposlene u javnim službama. Izmjene i dopune sklopljene su na rok od pet godina, a kako to proizlazi iz čl. XI. navedenih Izmjena, što znači da bi iste istekle s danom 25. listopada 2016., ali sukladno odredbi iz čl. 199. st. 1. ZR/14 na njih se primjenjuju pravila o produženoj primjeni kolektivnih ugovora, što znači da važe i daljnja tri mjeseca od isteka roka na koji su bile zaključene. Prema tome, rok je važenja navedenih Izmjena istekao s danom 26. siječnja 2017.

20. S obzirom da prethodno navedene Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu od 26. listopada 2011. predstavljaju kolektivni ugovor sklopljen sukladno citiranoj odredbi iz čl. 2. Zakona o osnovici plaće u javnim službama, temeljem kojeg se osnovica plaće u javnim službama određuje kolektivnim ugovorom između Vlade Republike Hrvatske i sindikata javnih službi, kao i odredbe iz čl. 51. st. 4. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (''Narodne novine'' broj 115/10), a kojim je bila utvrđena primjena Dodatka Sporazumu, kao i svih njegovih Izmjena i dopuna. Pritom je odredbom iz čl. 51. st. 4. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (''Narodne novine'' broj 115/10) bilo propisano da ugovorne strane zajednički utvrđuju da su Dodatak Sporazumu od 13. svibnja 2009., kao i sve njegove Izmjene i dopune ili novi Sporazumi koji se na njega nastavljaju ili iz njega proizlaze te Sporazum o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti od 25. studenog 2006., važeći dokumenti koji se primjenjuju na način i u rokovima određenim tim dokumentima. Valja reći da je slično navedenom bilo propisano i u odredbi iz čl. 51. st. 4. TKU–a. Zbog prethodno navedenog, Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu od 26. listopada 2011., a na koje se poziva tužiteljica u svezi svog zahtjeva za isplatu razlike plaće, predstavljaju pravno valjani kolektivni ugovor. Sud pritom dodaje da sve navedeno proizlazi i iz činjenice da su Vlada Republike Hrvatske i sindikati javnih službi 28. prosinca 2012. prihvatili Vjerodostojno tumačenje Izmjena Dodatka Sporazumu radi pojašnjenja primjene čl. IV. st. 5., a u svezi čl. VII. stavak 1. Izmjena Dodatka Sporazumu. Stoga su uvjeti za povećanje osnovice temeljem odredbe članka III. citiranih Izmjena Dodatka Sporazumu ispunjeni krajem 2015., s početkom primjene od siječnja 2016., a što proizlazi iz sadržaja već citirane odredbe članka III. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu od 26. listopada 2011.

21. Prema tome, kako je to prethodno detaljno obrazloženo, pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je prihvatio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužiteljica na ime razlike plaće potražuje bruto iznos od 7.868,75 kn, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na pojedine iznose od sljedećeg dana nakon dana njihovog dospijeća pa do isplate, a koje tužiteljici sukladno odredbi iz čl. 92. st. 3. ZR/14, u svezi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – u daljnjem tekstu: ZOO) također pripadaju, izuzev zateznih kamata tekućih na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu te kada je odlučio kao pod točkom I. izreke predmetne presude.

22. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženika u kojima on u bitnom ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev u tome dijelu.

23. Međutim, djelomično su osnovani daljnji žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo prilikom donošenja odluke o trošku parničnog postupka pod točkom III. izreke predmetne presude.

24. Uzimajući pri tome u obzir da vrijednost predmeta spora u ovom predmetu prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu iznosi 7.868,75 kn, tužiteljica ima pravo na naknadu troška sastava tužbe od 14. veljače 2021. u iznosu od 750,00 kn te troška pristupa na ročište od 8. ožujka 2022. na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari u iznosu od 750,00 kn, odnosno pravo na naknadu troška parničnog postupka nastalog zastupanjem po odvjetniku u iznosu od 1.500,00 kn, uvećanom za porez na dodanu vrijednost po stopi od 25% u iznosu od 375,00 kn, što zbrojeno iznosi 1.875,00 kn, sve sukladno odredbama iz Tbr. 7. st. 1., Tbr. 9. st. 1., Tbr. 42. i Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 – u daljnjem tekstu: Tarifa) te čl. 38. st. 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (''Narodne novine'' broj 73/13, 99/13, 148/13, 153/13, 143/14, 115/16, 106/18, 121/19 i 138/20 – u daljnjem tekstu: ZPDV), u svezi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP–a.

25. Podnesak tužiteljice od 4. ožujka 2022. po svom sadržaju zaista predstavlja obrazloženi podnesak jer se tužiteljica tim podneskom očitavala na tuženikov odgovor na tužbu od 23. ožujka 2021., slijedom čega bi joj na ime naknade troška sastava tog podneska pripadao iznos od 750,00 kn, uvećan za porez na dodanu vrijednost po stopi od 25% u iznosu od 187,50 kn, što zbrojeno iznosi 937,50 kn, sve sukladno odredbama iz Tbr. 8. st. 1., Tbr. 42. i Tbr. 50. Tarife te čl. 38. st. 1. ZPDV– a, u svezi čl. 154. st. 1. ZPP–a.

26. Međutim, valja istaknuti da je odredbom iz čl. 299.a st. 2. ZPP–a propisano da se stranka može na navode protivne stranke pravodobno očitovati i bez poziva suda tako da njezin podnesak bude dostavljen sudu i protivnoj strani najkasnije osam dana prije sljedećeg pripremnog ročišta ili ročišta za glavnu raspravu.

27. Kako je tužiteljica svoj podnesak dostavila prvostupanjskom sudu elektroničkim putem 4. ožujka 2022., dakle samo četiri dana prije nego što su 8. ožujka 2022. pred istim sudom održani pripremno ročište i glavna rasprava, a što se ne može smatrati pravovremenim očitovanjem na tuženikov odgovor na tužbu u smislu odredbe iz čl. 299.a st. 2. ZPP–a, tako trošak sastava konkretnog podneska, prema stavu ovog drugostupanjskog suda, nije bio potreban za vođenje ovog postupka.

28. Naime, tužiteljica je, imajući u vidu da je vremenski razmak između dana podnošenja podneska i dana održavanja ročišta bio kraći od osam dana, sve navode sadržane u podnesku od 4. ožujka 2022. mogla iznijeti na ročištu od 8. ožujka 2022.

29. Tu valja napomenuti i da, uzimajući u obzir da se tužiteljica konkretnim podneskom očitovala na odgovor na tužbu nakon što je proteklo više od jedanaest mjeseci, nije bilo mjesta primjeni odredbe iz čl. 299.a st. 3. ZPP–a kojom je propisano da podneske koji su predani nakon isteka roka iz čl. 299.a st. 1. ZPP–a ili protivno odredbi iz čl. 299.a st. 2. ZPP–a sud neće uzeti u obzir, ali da, iznimno, stranka može tražiti da ih sud uzme u obzir ako ih bez svoje krivnje nije mogla podnijeti pravodobno ili ako njihovo uzimanje u obzir ne bi dovelo do odugovlačenja postupka.

30. Prema tome, zahtjev tužiteljice za naknadu troška sastava podneska od 4. ožujka 2022. je u konačnici neosnovan u smislu odredbe iz čl. 155. st. 1. ZPP–a, u svezi čl. 299.a st. 2. ZPP–a.

31. Valja dodati i da tuženik u smislu odredbe iz čl. 154. st. 1. ZPP–a nema pravo na naknadu troška parničnog postupka u ovom predmetu jer u pogledu glavne stvari u cijelosti nije uspio.

32. Na kraju valja reći i da ovaj drugostupanjski sud nije razmatrao preostale žalbene navode tuženika u kojima on u bitnom ističe da je prvostupanjski sud svoju odluku o tužbenom zahtjevu u dijelu koji se odnosi na glavno potraživanje tužiteljice, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, utemeljio na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju.

33. Naime, u ovom je predmetu, u smislu odredbe iz čl. 458. st. 1. ZPP–a, riječ o sporu male vrijednosti pa se predmetna presuda sukladno odredbi iz čl. 467. st. 1. ZPP–a ne može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, već samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP–a (osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. t. 3. ZPP–a) te pogrešne primjene materijalnog prava.

34. Slijedom svega navedenog, valjalo je primjenom odredaba iz čl. 368. st. 1. i 2. ZPP–a odlučiti kao pod točkom I. izreke, a primjenom odredbe iz čl. 373. t. 3. ZPP–a kao i pod točkom II. izreke ove odluke.

35. Tuženik nema pravo na naknadu troška nastalog povodom žalbe jer je s istom samo djelomično uspio u pogledu odluke o trošku parničnog postupka, kao sporednom potraživanju tužiteljice, dok u pogledu odluke o glavnoj stvari u cijelosti nije uspio, slijedom čega je primjenom odredbe iz čl. 154. st. 1. ZPP–a valjalo odlučiti kao i pod točkom III. izreke ove odluke.

U Zagrebu 30. kolovoza 2022.

Sudac:

Nika Grospić Ivasović, v.r.