Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Kž-591/2022-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Marice Šćepanović, kao predsjednice vijeća te Nevena Cambja i Ivone Rupić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Jasne Veršić, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog M. P., zbog kaznenog djela iz članka 326. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19 i 84/21 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi okrivljenika M. P., podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Sisku, poslovnog broja 19-K- 341/2022-4, od 21. srpnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 30. kolovoza 2022.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se žalba okrivljenika M. P. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinski sud u Sisku proglasio je krivim okrivljenika M. P., zbog počinjenja jednog kaznenog djela protuzakonitog ulaženja, kretanja ili boravka u Republici Hrvatskoj, drugoj državi članici Europske unije ili potpisnici Šengenskog sporazuma, iz članka 326. stavak 2. KZ/11 te ga je, na temelju te odredbe, u svezi s odredbama članka 48. stavka 2. i članka 49. stavka 1. točke 3. KZ/11, osudio na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci. Na temelju članka 54. KZ/11, u izrečenu kaznu zatvora okrivljeniku je uračunato vrijeme koje je proveo u pritvoru i istražnom zatvoru i to od 16. svibnja 2022. pa nadalje.

2. Na temelju članka 79. KZ/11, od okrivljenika je oduzeto jedno kombi vozilo marke Opel Movano, talijanskih registarskih oznaka DF …., s pripadajućim ključevima i prometnom dozvolom na ime C. F., koji su oduzeti po potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta Policijske postaja G., serijskog broja 01404649 od 16. svibnja 2022., u korist Republike Hrvatske te mobilni uređaj marke Samsung model A5, s pripadajućom SIM karticom broja …., koji su oduzeti po potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta Policijske postaje G., serijskog broja 01404648, od 16. svibnja 2022., a koji se nalazi u ODO u Sisku, pod brojem CD KOP-41/22 te se isti imaju uništiti.

3. Na temelju članka 148. stavka 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda broj 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 126/19 i 80/22 – dalje u tekstu: ZKP/08), okrivljenik je oslobođen plaćanja troškova ovog kaznenog postupka.

4. Protiv ove presude, žalbu je podnio okrivljenik osobno, zbog odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači, na način da mu se izrekne blaža kaznena sankcija, kojom bi se također postigla svrha kažnjavanja.

5. Žalbu protiv prvostupanjske presude okrivljenik M. P. je podnio i po svom branitelju A. V., odvjetniku iz K., zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači te "unekoliko ublaži izrečena kazna zatvora".

6. S obzirom da su se žalbe okrivljenika koju je podnio osobno i ona koju je podnio po svom branitelju odnosile na iste žalbene razloge te su se međusobno nadopunjavale to ih je ovaj drugostupanjski sud razmatrao kao jednu žalbu podnesenu u korist okrivljenika.

7. Odgovor na žalbu okrivljenika nije podnesen.

8. Sukladno odredbi članka 474. stavka 1. ZKP/08, spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu koje ga je, nakon uvida, vratilo ovom sudu na daljnje nadležno postupanje.

9. Žalba okrivljenika M. P. nije osnovana.

10. Budući da okrivljenik prvostupanjsku presudu nije pobijao zbog žalbenih osnova bitne povrede odredaba kaznenog postupka i povrede kaznenog zakona, to je ovaj sud, kao sud drugog stupnja, povodom podnesene žalbe, pobijanu presudu ispitao po službenoj dužnosti, u smislu članka 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP/08, ali nije našao da bi bile počinjene povrede zakona koje sadrži ta odredba.

11. Okrivljenik je u svojoj žalbi istakao da prvostupanjsku presudu pobija i zbog žalbene osnove nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, međutim kako se isti, prilikom očitovanja o krivnji, izjasnio da se smatra krivim za počinjeno kazneno djelo, to prema odredbi članka 464. stavak 7. ZKP/08, nije mogao podnijeli žalbu zbog navedene žalbene osnove pa stoga žalbene navode, u okviru žalbene osnove nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ovo drugostupanjsko vijeće nije niti uzelo u razmatranje.

12. U svojoj žalbi okrivljenik je istako kako on, kao državljanin R. S., nije bio upućen u činjenicu da ovakvim svojim postupanjem čini kazneno djelo, čime očigledno želi ukazati da je on bio u zabludi o protupravnosti ovog kaznenog djela, u kojem slučaju on ne bi bio kriv, s obzirom da je svijest o protupravnosti jedan od konstitutivnih elemenata sadržaja krivnje, propisanih člankom 23. KZ/11. Međutim, s obzirom da se on, prilikom očitovanja o krivnji, izjasnio da se smatra krivim za djelo koje mu se optužnicom stavlja na teret, u žalbi više ne može pobijati niti jedan element sadržaja krivnje, osim u situaciji ako je za dokaze o isključenju protupravnosti ili krivnje saznao nakon donošenja prvostupanjske presude. Kako se u konkretnom slučaju ne radi o takvoj situaciji, to se okrivljenik u žalbi nije mogao pozivati na to da je bio u zabludi o protupravnosti.

12.1. Ipak, u odnosu na taj prigovor okrivljenika, za istaknuti je kako je opće poznata stvar da je prebacivanje imigranata preko državne granice, odnosno omogućavanje nedozvoljenog kretanja takvim osobama kažnjivo te da isto predstavlja kazneno djelo i u Republici Srbiji, isto kao i u Republici Hrvatskoj, čega je okrivljenik, kao odrasla i duševno zdrava osoba, nesumnjivo morao biti svjestan.

13. Nadalje, okrivljenik je u svojoj žalbi istakao da je u ovom slučaju postupao s ciljem da koliko-toliko riješi lošu financijsku situaciju svoje obitelji, odnosno da bi postupao u krajnjoj nuždi. Institut krajnje nužde je definiran člankom 22. KZ/11, kojim je propisano da je isključena protupravnost dijela počinjenog radi toga da se od sebe ili drugoga otkloni istodobna opasnost, koja se na drugi način nije mogla otkloniti, ako je učinjeno zlo manje od onoga koje je prijetilo. Prema navodima žalbe, istodobna opasnost, koja se na drugi način nije mogla otkloniti, je loša financijska situacija okrivljenika i njegove obitelji, radi čega se on upustio u počinjenje ovog kaznenog djela, pri čemu smatra kako je to kazneno djelo manje zlo od onoga koje bi prijetilo njegovoj obitelji zbog te loše financijske situacije. Međutim, ovi žalbeni navodi se ne mogu prihvatiti, budući da se postupanje okrivljenika ni u kojem slučaju ne može podvesti pod institut krajnje nužde.

13.1. Naime, zasigurno nije ugodno biti u lošoj financijskoj situaciji, ali se, isto tako, takva situacija ne može smatrati ni istodobnom opasnosti, u smislu odredbe članka 22. stavak 1. KZ/11, koja je potrebna kako bi se da bi se ostvarilo postupanje u krajnjoj nuždi, niti može biti ikome opravdanje za upuštanje u počinjenje kaznenih djela. Štoviše, ovakvo razmišljanje je izuzetno opasno jer bi, po toj logici svima koji smatraju da se nalaze u takvoj situaciji, bilo dopušteno činjenje različitih kaznenih djela, što je neprihvatljivo i dovelo bi do općeg kaosa i bezvlašća. Osim toga, bitan element postupanja u krajnjoj nuždi jest okolnost da se istodobna opasnost nije mogla otkloniti na neki drugi način, dakle da osoba koja se nađe u takvoj situaciji nema drugog izlaza nego počiniti radnju kojom su ostvarena zakonska obilježja nekog kaznenog djela. U konkretnoj situaciji, okrivljenik je imao mogućnost izbora, mogao je izlaz iz teške materijalne situacije potražiti i na način da izabere neku drugu, dopuštenu djelatnost kako bi pokušao sanirati svoje loše financijsko stanje, međutim on je izabrao problem riješiti kroz počinjenje kaznenog djela. Stoga, kod opisanog stanja stvari nije osnovan žalbeni navod da bi se radilo o postupanju u okviru krajnje nužde.

14. Što se, pak, tiče žalbene osnove odluke o kazni, okrivljenik u svojoj žalbi uglavnom ističe kako je sankcija koja mu je izrečena prestroga te da, po svojoj visini, znatno odstupa od uobičajene sudske prakse za ista kaznena djela, na drugim sudovima u Republici Hrvatskoj. Kod ovoga je najprije za kazati kako je prvostupanjski sud prilikom odmjeravanja kazne potpuno pravilno utvrdio i vrednovao sve okolnosti koje utječu na izbor i vrste i mjere kazne pa je tako, kao olakotne okolnosti, okrivljeniku cijenio činjenicu da je do sada neosuđivan, da je priznao počinjenje djela, što je doprinijelo ekonomičnosti postupka, da je mlađe životne dobi te da je izrazio žaljenje i kajanje zbog istog, dok posebnih otegotnih okolnosti u odnosu na okrivljenika sud nije pronašao. Kod toga, prvostupanjski sud drži da su sve pobrojane okolnosti takve kvalitete da bi se radilo o naročito olakotnim okolnostima pa je, stoga, primijenio i odredbe o ublažavanju kazne propisane člankom 48. stavkom 2. i člankom 49. stavkom 1. točkom 3. KZ/11 te je okrivljenika osudio na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci.

14.1. Za kazneno djelo protuzakonitog ulaženja, kretanja ili boravka u Republici Hrvatskoj, drugoj državi članici Europske unije ili potpisnici Šengenskog sporazuma, iz članka 326. stavka 2. KZ/11, zakonom je propisana kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) do 12 (dvanaest) godina, a u slučaju primjene odredbi o ublažavanju kazne, tada se kazna može ublažiti najviše do 1 (jedne) godine zatvora. Dakle, u konkretnoj situaciji kada je prvostupanjski sud okrivljenika osudio na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci, očigledno je da je ta kazna drastično ublažena, gotovo do samog minimuma kojeg zakon predviđa, tako da se, ni u kojem slučaju, ne može raditi o prestrogo odmjerenoj kazni zatvora, niti je točan žalbeni navod da kazna nije izrečena u skladu sa sudskom praksom, odnosno kaznama koje se izriču za ista kaznena djela na drugim sudovima u Republici Hrvatskoj. Ako bi se moglo govoriti o nekakvom odudaranju od ustaljene sudske prakse, tada bi ono, u konkretnom slučaju, bilo u korist okrivljenika jer je doista rijetka situacija da se kod kaznenog djela iz članka 326. stavak 2. KZ/11 primjenjuju odredbe o ublažavanju kazne, a pogotovo da se kazna odmjerava na donjoj granici ublažavanja kazne iz članka 49. KZ/11. U takvoj situaciji doista nije bilo prostora za blaže kažnjavanje okrivljenika, kako je to navedeno u njegovoj žalbi. Ocjena je ovog suda da je kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci, na koju je okrivljenik osuđen, u potpunosti prilagođena stupnju krivnje okrivljenika, jačini ugrožavanja zaštićenog dobra, svim okolnostima vezanim uz počinjenje ovog kaznenog djela, kao i njegovim osobnim i obiteljskim prilikama te će se, upravo ovakvom kaznom, moći u potpunosti ostvariti svrha kažnjavanja propisana člankom 41. KZ/11. Stoga je neosnovana žalba okrivljenika M. P., s prijedlogom da se blaže kazni.

15. Stoga, kako nisu ostvareni žalbeni navodi, te kako ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bile počinjene povrede zakona na koje pazi po službenoj dužnosti, to je žalbu okrivljenika M. P., sukladno članku 482. ZKP/08, valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Split, 30. kolovoza 2022.

Predsjednica vijeća:

Marica Šćepanović, v. r.