Republika Hrvatska

Trgovački sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 7 P-6/2021-41

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Trgovački sud u Varaždinu, po sucu Mariji Levanić-Škerbić, u parničnom predmetu tužitelja Z. T. d.d. V., P. M. 49, OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik D. C., odvjetnik u V., protiv tuženika: 1. Ž. F. iz V., V. V. 36, OIB: … i 2. S. G., G. K- V., D.

V. 32/3, OIB: …, koje zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu P. i dr. iz V., u ponovnom postupku odlučujući o tužbenom zahtjevu tužitelja radi naknade štete (VPS: 604.300,44 kn), nakon zaključenja glavne rasprave na ročištu 24. lipnja 2022., u prisutnosti punomoćnika tužitelja, punomoćnice tuženika, odvjetnice A. P. te prvo i drugo tuženika osobno, na ročištu za objavu i uručenje presude 29. kolovoza 2022.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„Nalaže se tuženicima Ž. F. iz V., V. V. 36, OIB: …, i S. G. iz G. K. – V., D. V. 32/4, OIB: … da tužitelju Z.-T. d.d. V., P. u. 7, OIB: …, solidarno isplate iznos od 604.300,44 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 312.034,77 kn od 18.11.2014.g. pa do isplate;

- na iznos od 292.265,67 kn od 16.09.2015.g. pa do isplate;

po stopi od 12 % godišnje do 31.07.2015.g., a od 01.08.2015.g. pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve to u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe."

II Nalaže se tužitelju Z.-T. d.d. V., P. M. 49, OIB: …, nadoknaditi tuženicima troškove parničnog postupka u iznosu od 152.037,00 kn, u roku od 15 dana, dok se za iznos od 9.185,00 kn zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka odbija.

r i j e š i o  j e

Odbija se prijedlog tužitelja za osiguranje određivanjem privremene mjere koji glasi:

"I Radi osiguranja novčane tražbine tužitelja Z.-T. d.d. iz V., P. u. 7, OIB: … prema tuženicima: 1. Ž. F. iz V., V. V. 36, OIB: …, 2. S. G. iz V., S. 19, OIB: …, u iznosu od 604.300,44 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 312.034,77 kn od dana 18.11.2014.g. pa do isplate

- na iznos od 292.265,67 kn od dana 16.09.2015.g pa do isplate; po stopi od 12% godišnje do 31.07.2015.g., a od 01.08.2015.g. pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

te radi osiguranja nastalih troškova postupka osiguranja u iznosu od 10.062,25 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos tekućim od dana donošenja rješenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, određuje se sljedeće privremene mjere:

1. ZABRANA RASPOLAGANJA NOVČANIM SREDSTVIMA II Kojom se zabranjuje bankama da po nalogu prvotuženika Ž. F. iz V., V. V. 36, OIB: … i drugotuženika S. G. iz V., S. 19, OIB: … isplate s njihovih računa ili oročenih novčanih sredstava novčani iznos za koji je određena privremena mjera tako što se nalaže Financijskoj agenciji da izda nalog kojim će zabraniti svim bankama kod kojih se vode računi ili oročena novčana sredstva prema osobnom identifikacijskom broju tuženika da tuženicima ili trećim osobama po nalogu tuženika isplate sa njihovih računa ili oročenih sredstava iznos za koji je određena ova privremena mjera.

III Zabrana se smatra provedenom danom dostave ovog rješenja Financijskoj agenciji.

IV Iznos novčanih sredstava tuženika kod banaka, za koji je određena zabrana isplate, ne može se prenijeti s tog računa dok zabrana traje, osim radi namirenja osigurane tražbine tužitelja kao predlagatelja osiguranja.

V U slučaju da banke ne postupe po ovoj zabrani, tužitelj Z. T. d.d. iz V., P. u. 7, OIB: ….. je ovlašten protiv banaka tražiti naknadu štete koju su mu banke nanijele postupivši protivno zabrani.

VI Ova privremena mjera određuje se na vrijeme do proteka petnaest dana nakon nastupanja uvjeta za ovrhu.

2. ZABRANA OTUĐENJA I OPTEREĆENJA NEMATERIJALIZIRANIH VRIJEDNOSNIH PAPIRA

VII Kojom se zabranjuje prvotuženiku Ž. F. iz V., V. V. 36, OIB: …, ovdje protivniku osiguranja da otuđuje i opterećuje sve svoje nematerijalizirane vrijednosne papire po svim računima ubilježene u depozitoriju S. k. d. d. uz upis ove zabrane na svim računima prvotuženika koji se vode kod S. k. d. d. VIII Zabrana se smatra provedenom danom dostave ovog rješenja Središnjem klirinškom depozitarnom društvu d.d. Z., H. 62a.

IX Učinak ove zabrane je u tome što tužitelj kao predlagatelj osiguranja može predložiti ovrhu radi naplate svoje tražbine kada ona postane ovršna na svim nematerijaliziranim vrijednosnim papirima na koje se ova zabrana odnosi, bez obzira na to što je treća osoba na temelju dobrovoljne raspoložbe protivnika osiguranja ubilježila te nematerijalizirane vrijednosne papire na svoje ime ili neko svoje pravo.

X Ova privremena mjera određuje se na vrijeme do proteka petnaest dana nakon nastupanja uvjeta za ovrhu."

Obrazloženje

1. U povodu tužbe tužitelja Z. T. d.d. V., protiv tuženika: 1. C. O. d.d. Z., 2. Ž. F. iz V. i 3. S. G. iz G. K.-V., ovaj sud je proveo prvostupanjski postupak i donio presudu poslovni broj P-128/2017-49 od 9. travnja 2019., kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja.

2. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu u povodu koje je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu i rješenje poslovni broj Pž- 3490/2019-3 od 15. prosinca 2020., kojom se uvažava tužiteljeva žalba i ukida presuda ovog suda poslovni broj P-128/2017-49 od 9. travnja 2019. i to u dijelu točke I. njene izreke u kojem je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženika i trećetuženika, koji glasi: „Nalaže se tuženiku Ž. F. iz V., i tuženiku S. G. iz G. K.-V., da kao solidarni dužnici tužitelju Z.-T. d.d. Varaždin, isplate iznos od 568.590,62 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos tekućim od 1. rujna 2015. pa do isplate po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 5% sve u roku od 8 dana.“, - te u dijelu točke III. njene izreke kojim je tužitelju naloženo da naknadi troškove parničnog postupka drugotuženiku i trećetuženiku, i predmet je u tom dijelu vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U preostalom dijelu, dakle u dijelu koji se odnosi na tužbeni zahtjev u odnosu na tuženika C. O. d.d. Zagreb, kao i u dijelu u odnosu na protutužbeni zahtjev, prvostupanjska presuda je potvrđena.

3. U ponovnom postupku predmet spora između tužitelja i prvo tuženika Ž. F. te drugotuženika S. G., je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 604.300,44 kn po osnovi naknade štete zbog protuzakonite promjene korisnika u policama osiguranja od strane prvo i drugo tuženika koji su bili su članovi tužiteljeve uprave i ugovorne strane u menadžerskim ugovorima o zapošljavanju, sklopljenim s tužiteljem. Prema tvrdnji tužitelja radi se o šteti u vidu izmakle koristi, koju predstavlja iznos koji je tužitelj trebao po redovitom tijeku stvari dobiti da nije bilo protuzakonite promjene korisnika za slučaj doživljenja po predmetne dvije police osiguranja, odnosno to je iznos osigurane svote za doživljenje koji se isplaćuje po isteku osiguranog razdoblja.

4. U prvotnom postupku sud je odlučivao o tužbenom zahtjevu radi naknade štete u iznosu od 568.590,62 kn, a tijekom ponovnog postupka tužitelj je povećao tužbeni zahtjev (u podnesku od 17. lipnja 2021. - listovi 648-650 spisa) na iznos glavnice od 604.300,44 kn, uz obrazloženje da su podaci na temelju kojih je preinačen tužbeni zahtjev pribavljeni tek nakon zaključenja prethodnog postupka, zbog čega do zaključenja prethodnog postupka nije mogao precizirati tužbeni zahtjev prema stvarnoj šteti

.

5. Tuženici su se usprotivili navedenoj preinaci tužbe na ročištu 18. ožujka 2022., nakon čega je sud na istom ročištu donio rješenje kojim se dopušta preinaka tužbe, budući da iz stanja spisa proizlazi da tužitelj, prema odredbi čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91,1 91/92,112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 (pročišćeni tekst), 25/13, 89/14 i 70/19, dalje u tekstu skraćeno: ZPP), iznimno ima pravo preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave. Naime, tadašnji tuženik C. o. d.d. je tek dana 3. svibnja 2018. dostavio podatke o isplati osigurane svote doživljenja po predmetnim policama nakon zaključenja prethodnog postupka (koji je u ovome predmetu zaključen 11. travnja 2018.), slijedom čega tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, pa je iznimno mogao preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, prema novoj odredbi stavka 2. čl. 190. ZPP-a, koja je dodana temeljem čl. 39. ZID ZPP/19, a temeljem čl. 117. st. 2. ZID ZPP/19 izmjena se primjenjuje i na postupke u tijeku.

6. Tužitelj tužbeni zahtjev obrazlaže ističući u bitnome da je na temelju odredbe čl. X. oba menadžerska ugovora, tužitelj sklopio ugovore o životnom osiguranju s C. o. d.d., a u odnosu na prvo i drugo tuženika. U policama su kao osiguranici označeni ovdje tuženici, a kao korisnici osiguranja za slučaj njihove smrti, njihove supruge. Kao korisnik osiguranja za slučaj njihovog doživljenja bio je označen tužitelj. 1. travnja 2014. tuženici su zajednički kao članovi tužiteljeve uprave, u ime tužitelja, a bez znanja i dozvole tužiteljeve glavne skupštine i nadzornog odbora, podnijeli C. o. d.d. zahtjeve da se u navedenim policama životnog osiguranja promijeni ugovaratelj osiguranja, na način da umjesto tužitelja to sada postanu oni, kao i izvršili promjenu korisnika za slučaj doživljenja, na način da su u tom svojstvu također označili sebe. Tužitelj je u obje police za slučaj doživljenja po isteku osiguranog razdoblja 1. rujna 2015. trebao primiti isplatu osiguranih svota za slučaj doživljenja oba tuženika, ali je nije primio, već je ona njima isplaćena, i to prvotuženiku Ž. F. iznos od 345.772,67 kn, a drugotuženiku S. G. iznos od 334.004,80 kn. Na ovaj način tužitelj je pretrpio štetu u vidu izmakle koristi, jer je do isplate došlo zbog protuzakonite promjene korisnika u policama osiguranja. Prvotuženik Ž. F. na ime premija isplatio je ukupno iznos od 53.507,03 kn, dok je drugotuženik S. G. na ime premija isplatio ukupno 21.970,03 kn. Iz toga razloga tužitelj na ime naknade štete po polici broj … zaključene dodatkom 2 u korist prvotuženika Ž. F. traži isplatu iznosa od 292.265,67 kn, odnosno iznos isplaćene osiguranine umanjene za iznos premije uplaćene od strane prvotuženika (345.772,67 kn - 53.507,00 kn) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos tekućim od 16.09.2015. pa do isplate, a na ime naknade štete po polici broj 402090023929 zaključene dodatkom 4 u korist drugotuženika S. G. isplatu iznosa od 312.034,77 kn, odnosno isplatu iznosa isplaćene osiguranine umanjeno za iznos premije plaćene od strane drugotuženika (334.004,80 kn – 21.970,03 kn) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos tekućim od 18.11.2014. pa do isplate.

7. Prvostupanjskom presudom ovaj sud je odbio tužbeni zahtjev jer je ocijenio da radnje tuženika usmjerene na promjenu ugovaratelja i korisnika osiguranja za slučaj doživljenja po predmetnim policama, nisu bile nedopuštene ni nezakonite te da oni na taj način nisu stekli imovinsku korist koja im ne pripada, već su ostvarili svoje pravo iz čl. X. Ugovora o zapošljavanju. Posljedično tome, izostala je i šteta na tužiteljevoj strani, a time i odgovornosti prvo i drugo tuženika za tu štetu.

8. Drugostupanjski sud ukinuo je prvostupanjsku presudu iz razloga što je zaključio da su tuženici prekršili prava i obveze iz ugovora te postupili suprotno temeljnim načelima obveznog prava jer su, postupajući kao tužiteljevi zastupnici po zakonu, neovlašteno iskoristili svoj položaj u svoju korist i izmijenili odredbe ugovora o osiguranja na tužiteljevu štetu. Ovom izmjenom ugovora o osiguranju, oni su sebi priskrbili nedopuštenu imovinsku korist koja je po redovnom tijeku u najvećem dijelu trajanja ovih desetogodišnjih ugovora o osiguranju, pripadala tužitelju. Na ovaj način nanijeli su tužitelju štetu koju su mu dužni naknaditi.

8.1. Uz navedeno, u ukidnom rješenju je drugostupanjski sud naveo da za sada ne raspolaže elementima na temelju kojih bi mogao točno utvrditi visinu te štete i time preinačiti prvostupanjsku presudu i dao je uputu prvostupanjskom sudu u nastavku postupka sukladno prijedlozima stranaka točno utvrditi koji iznos iz ovih ugovora o osiguranju pripada tužitelju. U tom pogledu naloženo je prvostupanjskom sudu izvesti po tužitelju već predložene dokaze pribavljanja podataka o isplati osigurnine prvo i drugo tuženiku te podatke u uplatama premija s njihove strane. Po potrebi izvest će se i dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem. Na opisani način utvrdit će koji iznos od isplaćene osigurnine prvo i drugo tuženiku, pripada tužitelju (umanjit će ga za iznose premija koje su tuženici uplatili osiguravajućem društvu) i potom će donijeti novu pravilnu i zakonitu odluku o tužbenom zahtjevu.

9. Postupajući u ponovnom postupku po uputi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (u smislu odredbe čl. 377. st. 3. ZPP-a, prema kojoj je prvostupanjski sud dužan izvesti sve parnične radnje i raspraviti sva sporna pitanja na koja je upozorio drugostupanjski sud u svom rješenju), ovaj sud je tijekom ponovnog postupka prvenstveno utvrđivao činjenice koje se tiču isplate osigurnine prvo i drugo tuženiku te podatke o uplatama premija s njihove strane.

9.1. Tako je uvidom u pregled prometa po žiro računu C. o. d.d. - izvode Financijske agencije – MOP=01 (na listovima 234 i 235 spisa) sud utvrdio da je prvotuženiku Ž. F. po osnovi osigurnine iz predmetnih polica osiguranja života isplaćen ukupni iznos od 345.772,67 kn dana 16. rujna 2015., a drugotuženiku S. G. iznos od 334.004,80 kn dana 18. studenoga 2014. Navedene isplate tuženici tijekom ponovnog postupka ne osporavaju.

9.2. Nadalje, između stranaka su nesporne činjenice oko plaćanja premija po osnovi osiguranja od strane prvo i drugo tuženika osiguravajućem društvu C. o. d.d. Već su i sami tuženici tijekom ranijeg prvostupanjskog postupka, u podnesku od 2. veljače 2018. (listovi 133-140 spisa), iznijeli tvrdnje da su zbog krizne financijske situacije tužitelja u 2014. godini uplaćivali samostalno premije osiguranja za police osiguranja života te da je tako prvotuženik u razdoblju od 4. mjeseca 2014. do 31. srpnja 2015. uplatio premije u ukupnom iznosu od 53.507,00 kn, a drugotuženik u razdoblju od 4. mjeseca 2014. do 30. rujna 2014. uplatio premije u ukupnom iznosu od 21.970,03 kn.

9.3. Ove činjenične tvrdnje o plaćanju premije od strane prvo i drugo tuženika je tužitelj tijekom ponovnog postupka učinio nespornima u podnesku od 17. lipnja 2021., kojim je postavio konačni tužbeni zahtjev radi naknade štete u iznosu od 604.300,44 kn. Navedeni ukupni iznos od 604.300,44 kn odnosi se prema tome: - na iznos od 292.265,67 kn na ime naknade štete po polici broj … zaključene dodatkom 2 u korist prvotuženika Ž. F., a dobiven je tako da je iznos njemu isplaćene osigurnine (345.772,67 kn) umanjen za iznos premija koja je on platio (53.507,00 kn),

- kao i na iznos od 312.034,77 kn na ime naknade štete po polici broj 402090023929 zaključene dodatkom 4 u korist drugotuženika S. G., a dobiven je tako da je iznos njemu uplaćene osigurnine (334.004,80 kn) umanjen za iznos premija koje je on platio (21.970,03 kn).

10. U ponovnom postupku, nakon ukidne odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, pojavile su se nove sporne činjenice koje se tiču postojanja poslovne prakse kod tužitelja u svezi životnih osiguranja njegovih menadžera, odnosno pojavilo se sporno pitanje jesu li postojala pravila internog poslovnog postupanja koja obvezuju tužitelja i njegove menadžere, a koja su, prema obrazloženju u drugostupanjskom rješenju, tuženici prekršili i time sebi priskrbili nedopuštenu imovinsku korist.

10.1. Naime, nakon što je ovaj predmet vraćen na ponovni postupak, na novoj glavnoj raspravi pred prvostupanjskim sudom stranke mogu iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze te poduzimati ostale procesne dispozicije ako u odnosu na njih nije došlo do prekluzije, odnosno prvostupanjski sud može ponovno raspravljati o činjenicama o kojima je drugostupanjski sud iznio svoje pravno mišljenje.

10.2. S obzirom da tužitelj tijekom ponovnog postupka opetovano tvrdi da činjenična utvrđenja iz ukidnog rješenja Visokog trgovačkog suda RH predstavljaju pravomoćno presuđenu stvar, ovdje je potrebno istaknuti da to nije tako, budući da je obveza prvostupanjskog suda na postupanje sukladno ukidnom rješenju VTS-a ograničena na izvođenje svih parničnih radnji i raspravu svih spornih pitanja na koja je upozorio drugostupanjski sud (čl. 377. ZPP-a). No pri donošenju odluke o rezultatima ponovnog raspravljanja prvostupanjski sud nije vezan za pravna shvaćanja izražena u obrazloženju rješenja drugostupanjskog suda (vezan je za pravne stavove žalbenog suda o procesnim pitanjima). Osim toga, pravno shvaćanje izraženo u drugostupanjskom ukidnom rješenju ne veže ni drugostupanjski sud kad dođe u priliku ponovno odlučivati u povodu žalbe protiv nove prvostupanjske presude.

10.3. U konkretnom slučaju, prema stanju spisa, ovaj sud je utvrdio da su se u ponovnom postupku na strani tuženika stekli uvjeti za isticanje novih činjenica i predlaganje dokaza tijekom nove glavne rasprave (nakon zaključenja prethodnog postupka), budući da tuženici do zaključenja prethodnog postupka (koji je zaključen na ročištu 11. travnja 2018.), nisu iznosili određene činjenice i predlagali dokaze u pogledu poslovne prakse tužitelja, a to s obzirom da tužitelj svoj tužbeni zahtjev u tužbi niti nije zasnovao na činjeničnoj tvrdnji da su tuženici prekršili dotadašnju poslovnu praksu. Naime, tužitelj prema činjeničnim navodima iz tužbe tužbeni zahtjev temelji na tvrdnjama da je promjena korisnika za slučaj doživljenja protupravna i ništetna zbog povrede barem tri zakonske odredbe: čl. 41. st. 3. u svezi čl. 49. ZTD- a, čl. 249. ZTD-a te čl. 268. ZTD-a. Navode tužbe tužitelj je dopunio podneskom od 7. ožujka 2018. u kojem ističe da su stranke usmenim pogodbama izmijenile obvezu tužitelja na sklapanje ugovora o životnom osiguranju u korist tuženika na način predviđen člankom X njihovih Ugovora o zapošljavanju. Dakle, tužitelj u tijeku prethodnog postupka, niti u podnescima niti pak na pripremnim ročištima nije posebno isticao postojanje navodnih internih pravila postupanja s policama životnog osiguranja koja bi obvezivala tuženike.

10.4. Osim što se tužitelj nije posebno pozivao na navodna interna pravila, ni ovaj sud na pripremnim ročištima koja su održana 7. veljače, 12. ožujka i 11. travnja 2018. nije u skladu s načelom otvorenog pravosuđenja, u smislu čl. 288.a st. 2. ZPP- a, skrenuo pažnju strankama na navedeno, a to stoga što do zaključenja prethodnog postupka ovaj sud nije navodna interna pravila tužitelja za postupanje s policama životnog osiguranja držao pravnim pitanjem relevantnim za odlučivanje u ovom sporu.

10.5. Zbog navedenog, ovaj sud prihvaća argumentaciju tuženika iznijetu tijekom ponovnog postupka, da tuženici do zaključenja prethodnog postupka nisu imali poseban razlog isticati detaljno sve činjenice koje se tiču (ne)postojanja tužiteljevih internih pravila postupanja s policama životnog osiguranja, kao i argumentaciju tuženika da izneseno pravno shvaćanje drugostupanjskog suda u ukidnom rješenju u ovoj parnici predstavlja prijelomnu točku nakon koje je tuženicima otvoren put za dodatnu raspravu da takve prakse nije bilo i da oni istom nisu mogli biti vezani. Drugim riječima, u konkretnom predmetu tek su se u ponovljenom postupku nakon ukidne odluke VTS-a stekli uvjeti za isticanje svih činjenica i predlaganje dokaza na okolnost da kod tuženika nisu postojala interna pravila postupanja s policama, pa proizlazi da isticanje činjenica i predlaganje dokaza na opisane okolnosti tuženici bez svoje krivnje nisu niti mogli iznijeti, odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka.

10.6. Stoga je ovaj sud, primjenom odredbe čl. 299. st. 2. ZPP-a, tijekom glavne rasprave u ponovnom postupku omogućio tuženicima iznošenje novih činjenica i predlaganje novih dokaza, odnosno ponovno je i dodatno raspravio činjenice (o kojima je drugostupanjski sud iznio svoje pravno mišljenje) te prema svom uvjerenju, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP-a), ponovno zaključio o neosnovanosti tužbenog zahtjeva, kako slijedi u nastavku obrazloženja.

11. Tužitelj uz navode kojima obrazlaže tužbeni zahtjev u tužbi, u ponovnom postupku ističe sljedeće tvrdnje:

- da je tužitelj ugovarao osiguranja u korist svojih menadžera na način da je prenosio već postojeće police s ranijih na nove menadžere,

- da u odredbi čl. X. ugovora o zapošljavanju nigdje ne stoji da tuženici imaju pravo naplatiti osiguranu svotu za doživljenje, posebno ne onu koja se odnosi i na osiguranje prethodnih osiguranika,

- da se odredba čl. X. ugovora ne može tumačiti u korist tuženika, jer u toj odredbi nigdje ne piše da menadžeri imaju pravo naplatiti osiguranu svotu za slučaj doživljenja, niti je to ikada bila tužiteljeva namjera, već je uvijek kao korisnik bio označen tužitelj, a ne osiguranici,

- da je iz tužiteljeve poslovne prakse vidljivo da je postojalo pravilo, koje se primjenjivalo bez izuzetka, prema kojemu samo inicijalni osiguranici budu ugovoreni kao korisnici za doživljenje, a da u slučaju naknadnih osiguranika korisnik za doživljenje bude tužitelj,

- da su tuženici, promijenivši korisnika za slučaj doživljenja neovlašteno prisvojili osiguranu svotu iz ugovora o osiguranju koji su trajali ukupno 10 godina, premda je prvotuženik po polici koje se odnosi na njega bio osiguranik tek 19 mjeseci (od 1. veljače 2014. do 1. rujna 2015.), a drugotuženik još i kraće.

12. Tuženik tijekom ponovnog postupka ističe u bitnome:

- da u pogledu sklapanja menadžerskih ugovora i ugovora o osiguranju nije postojala redovna, stabilna i uobičajena poslovna praksa kod tužitelja, već da je praksa bila različita od slučaja do slučaja,

- da sve i da je postojao određeni uobičajeni obrazac postupanja, odnosno tužiteljeva poslovna praksa, isti na tuženike ne bi mogao biti primjenjiv ukoliko se isti razlikovao od onoga što su oni ugovorili s tužiteljem, a niti su tuženici za tužiteljeva interna pravila, ukoliko su i postojala, znali ili mogli znati,

- da su tuženici postupali u dobroj vjeri kada su potpisali promjene po policama, pouzdajući se da će na taj način doći do ispunjenja članka X Ugovora o zapošljavanju, dok je tužitelj donio odluku da se za tuženike kao osiguranike ne sklapaju novi ugovori o životnom osiguranju, već da se na njih prenesu postojeće police osiguranja.

13. Između stranaka nije sporno:

- da je tužitelj s prvotuženikom dana 1.2.2014., a s drugotuženikom dana 17.4.2012. zaključio Ugovore o zapošljavanju (menadžerske ugovore),

- da je tužitelj s C. o. d.d. imao sklopljene police životnog osiguranja broj …te broj …,

- da je tužitelj ugovorio životna osiguranja za prvo i drugo tuženika na način da su 1. veljače 2014. preinačene navedene police: Dodatkom 2. police životnog osiguranja broj … kao osiguranik naznačen je prvotuženik, kao korisnik za slučaj doživljenja (istek osiguranog razdoblja bez nastupa osiguranog slučaja) naznačen je tužitelj, a kao korisnik za slučaj smrti prvotuženika naznačena je supruga prvo tuženika, a Dodatkom 4. police životnog osiguranja broj … je drugotuženik naznačen kao osiguranik, tužitelj kao korisnik za slučaj doživljenja, te supruga drugotuženika kao korisnik za slučaj smrti;

- da su 1.4.2014. tuženici kao osobe ovlaštene za zastupanje tužitelja podnijele C. o. d.d. zahtjeve za promjenu ugovaratelja osiguranja i korisnika za slučaj doživljenja i to po obje police;

- da nije donijeta odluka nadzornog odbora niti odluka skupštine tužitelja za podnošenje takvog zahtjeva;

- da su zatražene promjene provedene od strane C. o. d.d., nakon čega je prvotuženik postao i ugovaratelj osiguranja i korisnik za slučaj doživljenja po polici broj …, a drugotuženik po polici broj …;

- da je C. o. d.d. prvo tuženiku i drugo tuženiku isplatio osigurane svote po predmetnim policama.

14. Prema tome, tijekom ponovnog postupka kao sporne, a odlučne činjenice pojavila su se sljedeća pitanja:

- je li kod tužitelja postojala redovna, stabilna i uobičajena poslovna praksa, temeljem koje je istekom ugovora o životnom osiguranju sklopljenih u odnosu na menadžere pravo primiti i zadržati osiguranu svotu iz tih ugovora imao samo tužitelj,

- je li tužitelj u realizaciji odredbe čl. X. menadžerskih ugovora sklopljenih sa tuženicima postupio u skladu sa odredbama ugovora i svojom uobičajenom poslovnom praksom koju je imao u odnosu na ranije menadžere,

- jesu li tuženici, promijenivši korisnika za slučaj doživljenja po predmetnim policama, postupali protupravno.

15. Sud je proveo dokaze uvidom u cjelokupnu dokumentaciju u spisu i to ugovore o zapošljavanju (listovi 8-19), police osiguranja života uz dodatke i e-mail prepisku (list i 20-42), opomene pred tužbu, odštetni zahtjev (list 43-48), kaznenu prijavu (list 51-55), pregled plaćenih premija po policama (list 56-59), važnu informaciju o kritičnom stanju društva Z.T.B. d.d. od 7.2.2014. (list 77), odluku o mjerama smanjenja troškova od 26.2.2014. (list 78-80), Odluku o kriznoj mjeri smanjenja vrijednosti boda za plaće zaposlenima u Z.T.B.-u od 14.3.2014. (list 81- 83), Odluku o promjeni ugovaratelja osiguranja na policama životnog osiguranja od 20.3.2014. (list 84-86), u Statut Z.T.B (list 88-98), promjene podataka o ugovaratelju/osiguraniku uz zahtjeve za ispravak i promjenu po policama životnog osiguranja (list 105-111), posebne uvjete za osiguranje života za slučaj smrti i doživljenja (list 112-113), pregled plaćenih premija po polici za osiguranje života korisnika Ž. F., uz pozive na uplatu premije s nalozima za plaćanja (list 143-185), ponudu za osiguranje života uz izračun premije (list 213-220), Ugovor o zapošljavanju za R. P. (list 223-228), Ugovor o radu za G. H. (list 229-231), podatke o osiguranju osigurane svote (list 234), sve police osiguranja koje je tužitelj sklopio s prvo tuženikom od 1.9.2005 do 1.9.2015. sa svim promjenama po tim policama (list 257-491), menadžerske ugovore zaključene između tužitelja i M. B. (list 521-540), kao i u dokumentaciju koja je zaprimljena u spis tijekom ponovnog postupka (nakon ukidnog rješenja VTS-a) i to: dokumentacija priložena uz podnesak tuženika od 9.3.2022., stručno mišljenje C. p. a. od 8.2.2022. (list 721-738 spisa), ugovore o zapošljavanju za I. B., A. P. , B. S., F. B. (738-764), povijesni izvadak iz sudskog registra za tužitelja (list 765-790), zapisnike o ispitivanju svjedoka od 8. ožujka 2022. (list 791-798), e-mail poruke (list 799-802), pročitana je dokumentacija pribavljena po prijedlogu tuženika iz spisa ŽDO Varaždin, broj Kis-DO-…, koja se nalazi u kuverti na stranici 829 spisa, kao i dokumentacija uz prijedlog za određivanje privremene mjere (strine 858-864 spisa).

16. Osim toga tužitelj je predlagao provođenje financijskog vještačenja na okolnost visine tužbenog zahtjeva, no kako je visinu moguće utvrditi na temelju dokumentacije u spisu (obrazloženo pod točkama 9., 9.1., 9.2. i 9.3. ovog obrazloženja), nije bilo potrebno provođenje vještačenja. Tuženici su predlagali još i saslušanje svih zaposlenika tužitelja za koje je imao zaključene ugovore o osiguranju, kao i financijsko vještačenje poslovne prakse tužitelja. Ove dokazne prijedloge sud nije usvojio, kao nepotrebne, budući da je na temelju provedenih dokaza stanje stvari utvrđeno u mjeri dovoljnoj za ponovno odlučivanje o meritumu, iz razloga kako slijedi u nastavku obrazloženja.

17. U konkretnom slučaju, po stavu ovoga suda, prilikom ocjene jesu li tuženici kao bivši članovi uprave tužitelja postupili protupravno, ponovno valja poći od sadržaja menadžerskih ugovora koje je tužitelj s njima zaključio. Tužitelj je s prvo i drugo tuženikom zaključio Ugovore o zapošljavanju (listovi 8-19 spisa), u kojima su definirana prava i obveze između tužitelja kao trgovačkog društva i prvo i drugo tuženika kao menadžera – članova uprave tužitelja.

17.1. Članak X. Ugovora o zapošljavanju od 1.2.2014. - koji se odnosi na prvotuženika Ž. F. te čl. X. Ugovora o zapošljavanju od 17.4.2012. - koji se odnosi na drugotuženika S. G., identični su i u cijelosti glase:

"Društvo će o svom trošku, a za korist managera zaključiti s osiguravajućim društvom osiguranje managera za slijedeće slučajeve:

OSIGURANJE ŽIVOTA

- osigurana svota za doživljenje: 42.871,39 EUR

- osigurana svota za smrt uslijed bolesti: 42.871,39 EUR

- osigurana svota za smrt uslijed nezgode. 85.742,78 EUR

- godišnja premija: 4.528,30 EUR

DOPUNSKO OSIGURANJE OD POSLJEDICA NESRETNOG SLUČAJA

- osigurana svota za trajni invaliditet: 60.000,00 EUR

- osigurana svota za 100% trajni invaliditet: 90.000,00 EUR

- dnevna naknada za liječenje u bolnici: 36,00 EUR

- godišnja premija: 150,00 EUR

- ukupna godišnja premija: 4.678,30 EUR."

17.2. Iz citiranog teksta odredbe X. ugovora jasno proizlazi da se društvo- tužitelj obvezalo o svom trošku, a za korist tuženika zaključiti ugovor o osiguranju života. Prema čl. 966. u vezi čl. 921. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje u tekstu: ZOO) ugovorom o osiguranju života osiguratelj se obvezuje osiguraniku ili osobi koju on odredi isplatiti osigurninu ili rentu u slučaju smrti osiguranika ili u slučaju njegovog doživljenja određenog vremena, a ugovaratelj osiguranja obvezuje se platiti premiju.

17.3. Prema formulaciji citirane ugovorne odredbe čl. X. nadalje jasno proizlazi da su stranke predmetnog ugovora o osiguranju života trebale biti kako slijedi:

- ugovaratelj osiguranja - tužitelj Z. T. d.d. (kao stranka koja sklapa ugovor o osiguranju i plaća premiju osiguratelju). Da je upravo tužitelj trebao biti ugovaratelj osiguranja nedvojbeno proizlazi iz čl. X Ugovora o zapošljavanju i to iz sintagme „Društvo će o svom trošku, a za korist managera zaključiti s osiguravajućim društvom osiguranje managera“;

- osiguranik - tuženik Ž. F. odnosno tuženik S. G. (kao osobe na čije se živote odnosi osiguranje i o čijem doživljenju ili smrti ovisi isplata osigurnine). Da je tome tako jasno je vidljivo iz toga što je ova odredba sastavni dio Ugovora o zapošljavanju upravo navedenih osoba;

- korisnik osiguranja - tuženik Ž. F., odnosno tuženik S. G., odnosno njihove supruge.

18. Daljnjom analizom odredbe čl. X. Ugovora o zapošljavanju proizlazi da u postoje određene nejasnoće, jer u ovoj odredbi nije bilo ugovoreno hoće li se sklapati novi ugovori o osiguranju ili će se koristiti postojeće police, nije vremenski određen osigurani rok za slučaj doživljenja te konačno, ono što je ovdje ključno, ne piše izričito da bi za slučaj doživljenja prvo i drugo tuženik imali pravo na primitak osigurnine od osiguratelja.

18.1. Stoga ukoliko bi se zaključilo da je zbog nejasnoća u odredbi čl. X. menadžerskih ugovora, potrebno njihovo tumačenje, valjalo bi ugovore tumačiti primjenom odredbe čl. 320. st. 1. ZOO-a, prema kojoj se u slučaju kad je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana, nejasne odredbe tumače u korist druge strane.

18.2. Nesporno je između stranaka da su Ugovori o zapošljavanju koji su sklopljeni između tužitelja s jedne strane i prvo i drugotuženika s druge strane, unaprijed pripremljeni od strane tužitelja. Usporedbom tih ugovora s ugovorima o zapošljavanju drugih tužiteljevih članova uprave, a koji su dostavljeni u spis tijekom ponovnog postupka (listovi 738-764 spisa), vidljivo je da se zapravo radi o obrascu ugovora koji je minimalno prilagođavan konkretnom suugovaratelju. Prema tvrdnjama tuženika iznijetih tijekom postupka, kao i iz iskaza tuženika, proizlazi da tuženici na pripremljene tekstove ugovora nisu imali primjedbe jer su, prema njihovom mišljenju, bili sukladni postignutom usmenom dogovoru prema kojemu bi, po shvaćanju prvo i drugotuženika, oni imali pravo na isplatu osigurnine za slučaj doživljenja.

18.3. Tumačenje ugovora prema pravilu iz čl. 320. st. 1. ZOO-a prema tome dovodi, po stavu ovog suda, do zaključka da prvo i drugo tuženik temeljem odredbe čl. X. menadžerskog ugovora imaju pravo na primitak osigurnine od osiguratelja za slučaj doživljenja. Naime, iako u ugovoru ne piše izričito da bi za slučaj doživljenja prvo i drugo tuženik imali pravo na primitak osigurnine od osiguratelja, iz teksta odredbe u kojoj stoji da se ugovor ima zaključiti „za korist managera“, kao i iz same stipulacije odredbe čl. X. ugovora gdje je navedeno da se tužitelj obvezuje zaključiti s osiguravajućim društvom „OSIGURANJE ŽIVOTA ..- osigurana svota za doživljenje: 42.871,39 EUR“, može se osnovano zaključiti da su osiguranici prvotuženik Ž. F. i drugotuženik S. G. trebali biti ujedno i korisnici osiguranja za slučaj doživljenja. Ugovor o osiguranju po kojem bi tužitelj dobio osigurninu za slučaj doživljenja ne bi bio ugovor za korist menadžera, već ugovor za korist tužitelja.

18.4. Valja istaknuti da se u konkretnom slučaju radi o menadžerskim ugovorima s prvo i drugo tuženicima koji su kod tužitelja ujedno bili na funkciji člana uprave (što proizlazi iz povijesnog izvatka iz sudskog registra za tužitelja – listovi 765-790 spisa), dakle menadžeri s ovlaštenjem zastupanja društva. Menadžerski ugovor je ugovor člana uprave društva kapitala ili nekog drugog vodećeg zaposlenika u pojedinom trgovačkom društvu. To znači da se menadžerski ugovor ne odnosi samo na direktore već i na neke niže pozicionirane radnike u društvima kapitala. Menadžerski ugovor je dvostrano obvezni ugovor prema kojemu menadžer ima prava na plaću i ostala davanja, a obveza mu je izvršavanje zadataka koji su navedeni u ugovoru, dok društvo ima pravo zahtijevati od menadžera da izvršava sve obveze iz ugovora, a obveze su mu isplatiti plaću i ostala materijalna prava menadžeru. Zakon o trgovačkim društvima uređuje što predstavlja ukupne primitke članova uprave pa tako navodi da su primanja članova uprave plaće, sudjelovanja u dobiti, nadoknade izdataka, plaćanje premija osiguranja, provizije i sva ostala davanja. Bitan element menadžerskih ugovora su dakle osnovna plaća i naknade vezane za obavljanje posla te oblici stimulacije za ostvarene rezultate. U pravilu menadžerski ugovori predviđaju neki od oblika bonusa: postotak ostvarene dobiti, opcijske dionice, bonus na ostvareni promet, kvartalnu ili godišnju nagradu, uštedu u troškovima te neograničenu upotrebu osobnog automobila, poslovnih kartica, mobitela i sl. Povrh tih oblika nagrađivanja, u indirektne prihode menadžera mogu se ubrojiti i police osiguranja i drugi vidovi nagrada za lojalnost.

18.5. Tumačenje predmetnih menadžerskih ugovora prema pravilu iz čl. 320. st. 1. ZOO-a, s obzirom na analiziranu stipulaciju čl. X. tih ugovora, po stavu ovog suda dovodi do zaključka da je isplata osigurnine za slučaj doživljenja bila među strankama ugovorena kao poseban oblik primanja i nagrađivanja tuženika, kao menadžera, a što je u skladu i sa smislom i svrhom samog menadžerskog ugovora.

19. Nadalje, s obzirom na pravni stav drugostupanjskog suda izražen u ukidnom rješenju, prema kojemu se odredba čl. X. ugovora, iako je sama za sebe jasna, ne može pravilno procjenjivati ili tumačiti bez njenog dovođenja u cjelokupni kontekst, ovaj sud je tijekom ponovnog postupka odredbu čl. X. menadžerskih ugovora dodatno procjenjivao i tumačio dovođenjem u cjelokupni kontekst tužiteljeve poslovne prakse i sadržaja sklopljenih ugovora o osiguranju i pratećih polica osiguranja i njihovih dodataka.

20. Tužitelj je tijekom ponovnog postupka izričitog stava da je ugovorna volja ugovornih strana kod sklapanja menadžerskih ugovora bila da se ugovori o osiguranju sklope upravo na način kako stoji u policama ugovora o osiguranju, dakle da je cilj ugovora o osiguranju bio prvo i drugo tuženika, kao i većinu ostalih menadžera, osigurati od posljedica eventualne nezgode, bolesti i ili smrti, a ne osigurati im osigurninu za slučaj doživljenja.

21. Uvidom u predmetne police osiguranja sud je utvrdio da je u realizaciji odredbe X. menadžerskih ugovora tužitelj postupio tako da je sklopio ugovore o osiguranju s C. o. d.d. na način da je i u polici za prvotuženika (slist 25. spisa; počevši od 1. veljače 2014.) i u polici za drugotuženika (list 33. spisa, počevši 1. veljače 2014.) označeno da je tužitelj ugovaratelj osiguranja i korisnik osiguranja za slučaj doživljenja. Prvo i drugo tuženik su u tim policama označeni kao osiguranici i korisnici osiguranja za slučaj bolesti, nezgode, invaliditeta i liječenja. Kao korisnice osiguranja za slučaj njihove smrti u tim policama, odnosno njihovim dodacima, označene su njihove supruge. Dakle, iz sadržaja jedne i druge police koje čine sastavni dio ugovora o osiguranju i ujedno dokaz o njihovom sklapanju je vidljivo da je tužitelj korisnik osiguranja iz ovih ugovora za slučaj doživljenja prvo i drugotuženika.

22. Međutim, bitno je istaknuti da iz stanja spisa proizlazi da je u konkretnom slučaju tužitelj bio taj koji je odabrao postojeće police osiguranja koje su u tom momentu bile slobodne, odnosno tužitelj po njima nije imao osiguranike budući su osobe koje su bile prethodni osiguranici prekinule radni odnos kod tužitelja, a prema tim policama tužitelj je bio naveden kao korisnik osiguranja za slučaj doživljenja. Tuženici su po menadžerskom ugovoru trebali dobiti police, a tužitelj je imao mogućnost izbora hoće li buduću premiju za njihove ugovore plaćati po novoj ili postojećoj polici. Takva polica, prema kojoj je korisnik osiguranja za slučaj doživljenja naveden tužitelj, nije u potpunosti u skladu s odredbom čl. X. menadžerskog ugovora, prema kojemu bi prvo i drugo tuženik imali pravo na primitak osigurnine od osiguratelja za slučaj doživljenja. Slijedom takvog postupanja tužitelja ovdje se pojavilo ključno pitanje je li tužitelj, sklopivši takve ugovore o osiguranju za prvo i drugo tuženika postupio u skladu sa svojom uobičajenom poslovnom praksom koju je imao i u odnosu na ranije menadžere.

23. Detaljnom analizom ugovora o osiguranju s policama i pratećom dokumentacijom koju je u spis dostavilo osiguravajuće društvo C. o. d.d. (listovi 257- 491 spisa), analizom ugovora o zapošljavanju drugih menadžera (listovi 223-231 te 738-764), kao i na temelju cjelokupnog stanja spisa, ovaj sud je tijekom ponovnog postupka utvrdio da je tužiteljeva praksa bila različita od slučaja do slučaja, da je ovisila o sadržaju ugovora o zapošljavanju te da se stoga ne može zaključiti o postojanju interne uobičajene poslovne prakse na koju upućuje tužitelj, a niti pak se može zaključiti o tome da je tužitelj u realizaciji odredbe čl. X. ugovora postupio sa takvom praksom, pa da bi tuženici jednostrano i samovoljno tu praksu izmijenili u svoju korist.

24. Naime, tužitelj je tijekom 2005. godine s osiguravateljem C. o. d.d. sklopio ukupno 10 (deset) polica osiguranja života za svoju upravu, kao i direktore pojedinih sektora (koji nisu imali funkciju uprave). Prema ponudi C. o. d.d., po devet polica za devet osiguranika ugovoreno je osiguranje po regularnim uvjetima i na rok od 10 godina, za jednog osiguranika je trajanje 7 godina zbog starosti, dok je za osiguranika M. B., koji je bio član uprave tužitelja, sa ovlaštenjem zastupati tužitelja pojedinačno i samostalno, u razdoblju od 29.5.2002. do 14.11.2013., ugovorena znatno uvećana osigurana svota.

25. Za tvrdnju tužitelja da je postojala uobičajena poslovnu praksa kod tužitelja prema kojoj je uvijek kao korisnik za slučaj doživljenja bio označen tužitelj, a ne osiguranici, nema uporišta u dokumentaciji u spisu. Naime, prema dokumentaciji koja se odnosi na 2 predmetne police, kao i prema dokumentaciju u odnosu na preostalih 8 polica, niti je tužitelj u svim policama označen kao korisnik za doživljenje, niti je tužitelju isplaćena osigurnina za slučaj doživljenja po svih preostalih osam polica.

25.1. U odnosu na predmetne dvije police po kojima su krajnji osiguranik bili prvo i drugo tuženik utvrđeno je da je došlo do većeg broja promjena, jer se radilo o slobodnim policama koje su se mogle koristiti za neke nove članove uprave ili menadžere, bez potrebe da se sklapaju novi Ugovori.

Tako je prvi korisnik police broj…., prije prvo tuženika, bio V. V. (list 21. spisa; 1. lipnja 2005.). On je bio član uprave u odnosu na kojega je u polici označeno da je on korisnik osiguranja za slučaj doživljenja. On to svoje pravo nije imao priliku iskoristiti, jer mu je prestala dužnost prije isteka ugovora o osiguranju. Drugi korisnik ove police na temelju dodatka broj 1., bio je R. P. U ovom dodatku je u odnosu na njega (list 23. i 24. spisa; od 2. rujna 2009.) označeno da je tužitelj korisnik osiguranja za slučaj doživljenja. Posljednji korisnik ove police bio je prvo tuženik, na temelju dodatka broj 2., počevši od 1. veljače 2014. U ovom dodatku polici kao korisnik osiguranja za slučaj doživljenja ponovno je označen tužitelj. Prvi korisnik police broj….., prije drugo tuženika, bio je I. B. (str. 28. spisa; 6. listopada 2005.). On je bio član uprave u odnosu na kojega je u polici označeno da je on korisnik osiguranja za slučaj doživljenja. On to svoje pravo nije imao priliku iskoristiti, jer mu je prestala dužnost prije isteka ugovora o osiguranju. Sljedeći korisnik ove police na temelju dodatka broj 3., bio je G. H. U ovom dodatku polici je u odnosu na njega (str. 31. spisa; od 2. siječnja 2009.) označeno da je tužitelj korisnik osiguranja za slučaj doživljenja. Posljednji korisnik ove police bio je drugotuženik na temelju dodatka broj 4., počevši od 1. veljače 2014. U ovom dodatku polici kao korisnik osiguranja za slučaj doživljenja ponovno je označen tužitelj.

25.2. U odnosu na preostalih 8 polica (listovi 257-491 spisa) utvrđeno je kako slijedi:

- prema polici broj … ugovaratelj osiguranja bio je tužitelj, osiguranik R. M., na polici navedena kao član uprave (iako to nikada nije bila – prema podacima iz sudskog registra), koja je imala i ugovorenu isplatu za slučaj doživljenja. Prema zahtjevu za otkup osiguranja koji je R. M. uputila C. o. d.d. dana 29.5.2009. izvršena je likvidacija police i isplata u njezinu korist,

- prema polici broj … ugovaratelj osiguranja bio je tužitelj, osiguranik M. B., na polici naveden kao direktor, a on je ujedno i korisnik osiguranja za slučaj doživljenja. M. B. je dana 25.8.2015. C. o. d.d. uputio prijavu doživljenja te je dana 2. rujna 2015. izvršen likvidacija police i isplata svote za doživljenje u njegovu korist,

- prema polici broj … ugovaratelj osiguranja bio je tužitelj, osiguranik F. B., na polici navedena kao manager, a on je ujedno i korisnik osiguranja za slučaj doživljenja. Prema zahtjevu za otkup osiguranja koji je F. B. uputio C. o. d.d. dana 14.12.2012. izvršena je likvidacija police i isplata u njegovu korist,

- prema polici broj … ugovaratelj osiguranja bio je tužitelj, osiguranik Josip Dučić, na polici naveden kao član uprave (iako to nikada nije bio – prema podacima iz sudskog registra), koji je imao i ugovorenu isplatu za slučaj doživljenja. Prema zahtjevu za doživljenje koji je J. D. uputio C. o. d.d. izvršena je likvidacija police i isplata u njegovu korist,

- prema polici broj ….. ugovaratelj osiguranja bio je tužitelj, osiguranik A. P., na polici navedena kao financijski direktor, koja je imala i ugovorenu isplatu za slučaj doživljenja. Na zahtjev tužitelja je dana 3.11.2008. promijenjen je osiguranik te je umjesto A. P. osiguranje ugovoreno za V. Ž., a korisnik za slučaj doživljenje postao je tužitelj. Prema zahtjevu za otkup osiguranja koji je tužitelj uputio C. o. d.d. izvršena je likvidacija police i isplata u korist tužitelja,

- prema polici broj …. ugovaratelj osiguranja bio je tužitelj, osiguranik B. S., na polici navedena kao manager, koja je imala i ugovorenu isplatu za slučaj doživljenja. Na zahtjev tužitelja je dana 3.11.2008. promijenjen je osiguranik te je umjesto B. S. osiguranje ugovoreno za Č. B., tehničkog direktora a korisnik za slučaj doživljenje postao je tužitelj. Prema zahtjevu za otkup osiguranja koji je tužitelj uputio C. o. d.d. izvršena je likvidacija police i isplata u korist tužitelja,

- prema polici broj ….. ugovaratelj osiguranja bio je tužitelj, osiguranik Z. Š., na polici navedena kao dipl. pravnik, koja je imao i ugovorenu isplatu za slučaj doživljenja. Naplata po polici izvršena je uslijed smrti osiguranika i isplaćena supruzi A. Š.,

- prema polici broj …. ugovaratelj osiguranja bio je tužitelj, osiguranik M. V., na polici naveden kao ing. elektrotehnike, koji je imao i ugovorenu isplatu za slučaj doživljenja. Prema zahtjevu za otkup osiguranja koji je tužitelj uputio C. o. d.d. izvršena je likvidacija police i isplata u korist tužitelja.

25.3. Iz navedenih utvrđenih činjenica proizlazi da je od preostalih 8 polica u korist tužitelja isplaćen iznos po osnovi doživljenja samo po tri police – od osiguranika A. P., B. S. i M. V., kao i da je najveći iznos osigurane svote za slučaj doživljenja isplaćen fizičkim osobama, a ne tužitelju. Prema tome, ne stoji tvrdnja tužitelja da je uvijek kao korisnik za slučaj doživljenja bio označen tužitelj, a ne osiguranici.

26. U odnosu na tvrdnju tužitelja da je iz tužiteljeve poslovne prakse vidljivo da tužitelj nikada nije imao namjeru dodjeljivati menadžerima pravo da po policama osiguranja naplaćuju svotu za doživljenje koja se odnosi na prethodne osiguranike, odnosno da je postojalo pravilo prema kojemu samo inicijalni osiguranici budu ugovoreni kao korisnici za doživljenje, a da u slučaju naknadnih osiguranika korisnik za doživljenje bude tužitelj, ističe se da ovaj sud, sagledavanjem cjelokupnog konteksta poslovne prakse tužitelja u pogledu sklapanja ugovora o osiguranju, nije našao da bi jasno proizlazilo da bi takvo postupanje tužitelja ukazivalo na poslovnu praksu slijedom koje tuženici kao naknadni osiguranici nemaju to pravo.

26.1. Naime, po stavu ovoga suda, pri ocjeni tužiteljeve poslovne prakse u smislu sklapanja ugovora o osiguranju za inicijalne ili naknadne (nove) osiguranike, valja ponovno poći od sklopljenih menadžerskih ugovora, iz razloga što sklapanje ugovora o osiguranju zapravo predstavlja realizaciju ugovornih odredbi menadžerskih ugovora. Drugim riječima, ne može se samo iz činjenice što su prvo i drugo tuženici bili naknadni osiguranici zaključivati o tome da im zbog toga nije pripalo pravo na osiguranu svotu za slučaj doživljenja (jer prije njih to pravo nije pripalo drugim naknadnim osiguranicima), već je odlučno analizirati i usporediti sadržaje menadžerskih ugovora drugih menadžera sa sadržajem ugovora o zapošljavanju prvo i drugo tuženika.

26.2. Sud je stoga posebno analizirao odredbe menadžerskih ugovora koje je tužitelj zaključio s menadžerima, a za koje menadžere je potom zaključio i police po kojima su menadžeri korisnici svote za doživljenje. Tako je uvidom u Ugovore o zapošljavanju za menadžere I. B., A. P., B. S., F. B. i M. B. (listovi 738-764 spisa), koji su prema sklopljenim policama bili inicijalni osiguranici i ujedno korisnici svote za doživljenje (kako je izloženo pod točkom 21.2. obrazloženja), utvrđeno da su njihovi ugovori sadržavali identičnu odredbu koja se odnosila na životno osiguranje kakva je sadržana u čl. X. ugovora o zapošljavanju prvo i drugo tuženika, osim što je postojala razlika u iznosima. Uvidom pak u menadžerski ugovor G. H. (list 229-231 spisa), kao naknadnog (novog) osiguranika, utvrđeno je da u istome uopće nema odredbi o pravu na osiguranje života. Ipak je odlukom tužitelja istome dano to pravo te je on postao naknadni (novi) korisnik police broj …, na temelju dodatka broj 3., temeljem kojeg dodatka je došlo i do promjene korisnika osiguranja za slučaj doživljenja i to je sada postao tužitelj, a ne više osiguranik-menadžer. Naime, prvi korisnik ove police bio je I. B., te je on u polici naznačen i kao korisnik osiguranja za slučaj doživljenja, a to je u skladu s odredbama njegovog menadžerskog ugovora (list 738-744 spisa), koji je sadržavao identičnu odredbu o osiguranju života kao i menadžerski ugovori prvo i drugo tuženika.

26.3. Prema tome, postoji potpuna sadržajna podudarnost između ugovora o zapošljavanju tužiteljevih ranijih menadžera (koji su imali sklopljene ugovore o osiguranju kao inicijalni osiguranici) i ugovora o zapošljavanju prvo i drugo tuženika. S druge strane, naknadni osiguranik, primjerice G. H., u ugovoru o zapošljavanju nije uopće imao sadržanu odredbu o pravu na životno osiguranje. Ovdje je potrebno navesti i da su prvo i drugo tuženik kod tužitelja bili na funkciji člana uprave (što proizlazi iz povijesnog izvatka iz sudskog registra za tužitelja – listovi 765-790 spisa), dakle menadžeri s ovlaštenjem zastupanja društva, dok drugi menadžeri – naknadni osiguranici to nisu bili (primjerice G. H., V. Ž., Č. B.). Iz svega proizlazi zaključak da je pravni status tuženika u vezi s ugovorom o osiguranju života usporediv sa pravnim statusom inicijalnih (prvih) osiguranika, a ne naknadnih (novih) osiguranika, kako to tvrdi tužitelj.

27. Temeljem svega navedenoga, na temelju analiziranih podataka i utvrđenih činjenica objektivno je za zaključiti da kod tužitelja nije postojala ujednačena interna praksa kod odobravanja i korištenja polica osiguranja, kao i kod određivanja korisnika osiguranja za slučaj doživljenja te da je tužiteljevo postupanje s policama ovisilo o sadržaju ugovora o zapošljavanju, te o odluci uprave. Stoga se ne može zaključiti da je tužitelj u realizaciji odredbe čl. X. menadžerskih ugovora sklopljenih s prvo i drugo tuženikom postupio sa svojom uobičajenom poslovnom praksom koju je imao u odnosu na ranije menadžere. Tužitelj je, prenijevši na prvo i drugo tuženika police u kojima je kao korisnik za slučaj doživljenja bio naveden tužitelj, a ne prvo i drugotuženik, postupio protivno njihovim ugovorima o zapošljavanju. Posljedično navedenome ne može se zaključiti da su tuženici izmijenivši odredbe ugovora o osiguranju i promijenivši korisnika za slučaj doživljenja prekršili prava i obveze iz ugovora ili postupali protivno načelima obveznog prava.

28. Kada se radi o isplati osigurane svote, odredbe menadžerskog ugovora definiraju kome će se ista isplatiti. Smisao ugovaranja životnog osiguranja za zaposlenika ili menadžera je upravo njegovo dodatno nagrađivanje. Tužitelj je prema odredbi čl. X. menadžerskih ugovora preuzeo ugovornu obvezu zaključiti ugovore o osiguranju za sve navedene osigurane slučajeve u korist prvo i drugo tuženika te ne postoji osnova isključenja prava u odnosu na njih glede koristi po policama koje su sklopljene sa osiguravajućim društvom u odnosu na osiguranu svotu za doživljenje. Upravo je smisao odredbe čl. X. menadžerskih ugovora da tuženici kao menadžeri društva tužitelja ostvare pravo na isplatu određenih novčanih iznosa taksativno navedenih u toj ugovornoj odredbi.

29. U odnosu na tvrdnju tužitelja da su stranke naknadno usmenim pogodbama izmijenile obvezu tužitelja na sklapanje ugovora o osiguranju života tuženika kako je uređuje citirani članak X. ugovora o zapošljavanju, ističe se da, osim što ovim navodima tužitelj zapravo priznaje da je sadržaj obveze tužitelja iz čl. X bilo i osiguranje na slučaj doživljenja, člankom XXVI. ugovora o zapošljavanju propisano da se sve izmjene i dopune istoga strane obvezuju zaključiti u pismenom obliku. Odredbom čl. 289. st. 1. ZOO-a propisano je da se ugovorne strane mogu sporazumjeti da poseban oblik bude pretpostavka nastanka i valjanosti njihova ugovora. Dakle, budući da su stranke same ugovorile da pisani oblik bude pretpostavka nastanka i valjanosti bilo kakvih izmjena ugovora o zapošljavanju, svaka eventualna usmena izmjena ionako ne bi proizvodila pravne učinke. U konkretnom slučaju stoga ne dolazi do primjene odredba čl. 286. st.4. ZOO-a, na koju upire tužitelj.

30. Konačno, tvrdnje tužitelja da su tuženici, osim što su postupili suprotno ustaljenoj poslovnoj praksi tužitelja, postupili suprotno odredbama čl. 268., 249. st. 1. i čl. 41. st. u vezi s čl. 49. Zakona o trgovačkim društvima, jer je za sporne promjene u policama osiguranja suprotno ugovorenom u ugovorima bila potrebna suglasnost nadzornog odbora, nisu osnovane.

30.1. Naime, u konkretnom slučaju prvo i drugo tuženici, kao članovi uprave tužitelja, nisu trebali posebno odobrenje nadzornog odbora niti skupštine tužitelja za podnošenje spornih zahtjeva od 1.4.2014. kojim su zatražili ispravak i promjenu po predmetnim policama, niti se tu radi o slučaju sklapanja ugovora „sa samim sobom“ u smislu čl. 41. st. 3. u svezi čl. 49. ZTD-a na koji se poziva tužitelj. To zato što su tuženici, podnošenjem toga zahtjeva kao uprava zastupali društvo u provedbi važećih Ugovora o zapošljavanju, odnosno menadžerskih ugovora koji su potpisani od strane predsjednika nadzornog odbora tužitelja. Nije se radilo o sklapanju novih ugovora niti o ugovaranju više prava nego što je to predviđeno predmetnim Ugovorima o zapošljavanju. Da je uprava imala ovlaštenje provoditi potrebne radnje oko polica osiguranja proizlazi i iz iskaza predsjednika nadzornog odbora tužitelja D. Č. koji je iskazao da nadzorni odbor nikada nije dodatno odlučivao o sklapanju ugovora o osiguranju niti sklapao police osiguranja, nego su to odrađivale druge službe, odnosno osobe koje su potpisivale police osiguranja. Odredba čl. 268. ZTD-a (na koju se poziva tužitelj), koja propisuje da nadzorni odbor zastupa društvo prema članovima uprave, te smisao koje odredbe je da nadzorni odbor donosi odluku kojom se stvara volja društva za poduzimanje određene radnje, te da potom predsjednik nadzornog odbora tu volju očituje prema članu uprave, u konkretnom slučaju se ne primjenjuje, odnosno za podnošenje zahtjeva za promjene po predmetnim policama nije bila potrebna dodatna odluka nadzornog odbora. To zbog toga što je volja društva za sklapanje ugovora o osiguranju života za prvo i drugo tuženika manifestirana donošenjem Ugovora o zapošljavanju (menadžerskih ugovora) koji su sklopljeni između društva tužitelja zastupanog po nadzornom odboru i prvo i drugo tuženika (tadašnjih članova uprave). Jednako tako u konkretnom slučaju nije bila potrebna dodatna odluka nadzornog odbora tužitelja niti primjenom čl. 249. ZTD-a, jer se suprotno mišljenju tužitelja, ovdje ne radi o pravnoj radnji koja bi se mogla izjednačiti s kreditom koji se daje članu uprave, budući da su drugo i treće tuženik kao članovi uprave-menadžeri tužitelja stekli imovinsku korist koja im je na temelju njihovih Ugovora o zapošljavanju pripadala.

31. Konačno, ovaj sud prihvaća pravni stav tuženika da u konkretnom slučaju nisu ispunjene sve opće pretpostavke odgovornosti za štetu.

31.1. Prema odredbi čl. 1045. st. 1. ZOO tko drugome prouzroči štetu, dužan ju je naknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Odgovornost za štetu nastaje pod pretpostavkom da je osoba odgovorna za štetu (štetnik) počinila protupravnu štetnu radnju zbog koje je nastala šteta osobi koja zahtijeva naknadu štete (oštećenik). Između štetne radnje i štete kao posljedice mora postojati uzročno- posljedična veza. Prema odredbi čl. 1046. ZOO-a šteta je umanjene nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta). Oštećenik ima pravo, kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi, pri čemu se za ocjenu visine izmakle koristi uzima u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem (čl. 1089. st. 1. i 3. ZOO-a).

31.2. Izmjena po ugovorima o osiguranju života prvo i drugotuženika, tj. izmjene po policama broj … i broj … ne može predstavljati protupravnu štetnu radnju jer je bila sukladna pravima koja su dana prvo i drugo tuženiku menadžerskim ugovorima sklopljenima s tužiteljem. Da bi bila riječ o protupravnosti, potrebno je da je radnjom štetnika povrijeđena neka pravna norma, što u konkretnom slučaju izostaje. Osim toga, tužitelj kao štetnu radnju navodi promjenu korisnika za slučaj doživljenja, a ne promjenu ugovaratelja po ugovorima o osiguranju (koja je izvršena temeljem odluke od 20. ožujka 2014. godine, a koja je donijeta u sklopu odluka o smanjenju troškova i racionalizaciji poslovanja tužitelja). Međutim, jednom kada je izvršena promjena ugovaratelja osiguranja sa imena tužitelja na ime svakog pojedinog osiguranika (M. B., Ž. F. i S. G.), isti su bili stranka ugovora o osiguranju koja je ovlaštena samostalno odrediti korisnika osiguranja. Naime, odredbom čl. 981. st. 1. ZOO-a jasno je propisano da ugovaratelj osiguranja života može u ugovoru, a i nekim kasnijim pravnim poslom, pa i oporukom, odrediti osobu kojoj će pripasti prava iz ugovora. Dakle, budući da tužitelj u vrijeme promjene korisnika uopće više nije bio stranka ugovora o osiguranju, jasno je da promjena korisnika ne može za njega predstavljati protupravnu štetnu radnju.

32. Temeljem svega navedenoga, ovaj sud i nakon ponovnog postupka zaključuje da promjene korisnika za slučaj doživljenja po predmetnim policama, poduzete od strane prvo i drugo tuženika, ne predstavljaju nedopušteno niti nezakonito postupanje te da drugo i treće tuženici naplatom osigurane svote za slučaj doživljenja nisu stekli imovinsku korist koja im ne pripada, već su ostvarili svoje pravo iz čl. X. Ugovora o zapošljavanju, posljedično čemu se ne može govoriti o tome da je tužitelj pretrpio štetu, niti o odgovornosti tuženika za štetu. Stoga je tužbeni zahtjev odbijen, kao pod točkom I izreke.

U odnosu na rješenje o odbijanju privremene mjere

33. U podnesku od 22. travnja 2022. tužitelj podnosi prijedlog radi osiguranja novčane tražbine određivanjem privremene mjere u kojemu tvrdi da su ispunjene sve pretpostavke koje Ovršni zakon predviđa za usvajanje mjere osiguranja zabranom raspolaganja novčanim sredstvima.

34. Prema odredbi čl. 344. st. 1. Ovršnoga zakona („Narodne novine“ broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20 u nastavku skraćeno: OZ), privremena mjera radi osiguranja novčane tražbine može se odrediti ako predlagatelj osiguranja učini vjerojatnim: a) postojanje svoje tražbine i b) opasnost da će bez takve mjere protivnik osiguranja spriječiti ili znatno otežati naplatu tražbine time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti ili na drugi način njome raspolagati.

35. U konkretnom slučaju proizlazi da nije ostvarena prva zakonska pretpostavka koja se tiče postojanja novčane tražbine čije osiguranje tužitelj traži, budući da je ovaj sud nakon provedenog ponovnog postupka, ponovno raspravljajući o osnovanosti tužiteljeve tražbine radi naknade štete, utvrdio da ne postoji odgovornost prvo i drugotuženika za štetu koju tužitelj potražuje u ovome predmetu.

36. Tužitelj u prijedlogu za osiguranje navodi da je postojanje njegove tražbine prema tuženicima vjerojatno jer „tuženici nisu ničim doveli u pitanje činjenična utvrđenja Visokog trgovačkog suda iz ukidnog rješenja posl. broj Pž- 3490/2019-3 od 15.12.2020.g.“. Druge razloge za postojanje vjerojatnosti svoje tražbine tužitelj uopće ne navodi. Tužiteljevo upućivanje na činjenična utvrđenja iz ukidne odluke nisu dostatna, budući da je ovaj sud tijekom ponovnog postupka, ponovnom detaljnom analizom cjelokupnog konteksta konkretnog slučaja, došao do zaključka o neosnovnosti tužiteljeve tražbine. Prema tome, kako ovdje nije ispunjena prva pretpostavka za određivanje privremene mjere koja se tiče postojanja tužiteljeve novčane tražbine, valjalo je prijedlog za osiguranje odbiti, kao u izreci rješenja.

37. Odluka o troškovima parničnog postupka (točka II. izreke presude) temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a, prema kojoj je tužitelj dužan nadoknaditi prvo i drugo tuženiku troškove parničnog postupka u cijelosti. Odluku o troškovima sud je bazirao na zahtjevu tuženika za naknadu troška (troškovnik ranije punomoćnice prvo i drugotuženika - list 551 spisa te troškovnik novih punomoćnika– list 930 spisa), vrijednosti predmeta spora (568.590,62 kn do 17. lipnja 2021., a nakon toga 604.300,44 kn), te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 148/09 i 142/12, 103/2014, 118/2014 i 107/15 dalje u tekstu: Tarife).

37.1. Prvo i drugotuženiku je priznat parnični trošak u ukupnom iznosu od 152.037,00 kn koji se odnosi na: - sastav odgovora na tužbu za prvo tuženika od 4.1.2018. u iznosu od 5.680,00 kn, te drugotuženika od 31.1.2018. u iznosu od 5.680,00 kn (Tbr. 8/1 Tarife), - sastav podneska od 12.11.2018. u iznosu od 5.680,00 kn (Tbr. 8/1 Tarife), sastav podneska od 24.6.2021., 9.7.2021., 9.3.2022. 25.3.2022., 4.4.2022., 25.4.2022. i 26.5.2022. u iznosu od po 6.050,00 kn za svaki podnesak (Tbr. 8/1 Tarife), - zastupanje na ročištima 11.4.2018., 29.6.2018., 20.9.2018., 15.11.2018., 22.1.2019., 5.3.2019., u iznosu od po 5.680,00 kn za svako ročište (Tbr. 9/1 Tarife), - zastupanje na ročištima 29.6.2021., 18.3.2022., te 24.6.2022. u iznosu od po 6.050,00 kn za svako ročište (Tbr. 9/1 Tarife), - za pristup ročištima 7.2.2018. i 12.3.2018., koja su odgođeno prije početka raspravljanja, prvo i drugotuženiku pripada pravo na naknadu troška od po 500,00 kn (Tbr. 9/3 Tarife), što daje ukupni iznos od 112.620,00 kn, čemu se pribraja trošak PDV-a od 25% u iznosu od 28.155,00 kn (Tbr. 42. Tarife) te uvećanje od 10% u iznosu od 11.262,00 kn (Tbr. 36/1. Tarife), čime ukupni iznos troška na koji tuženici imaju pravo iznosi 152.037,00 kn.

37.2. Primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a tuženici nemaju pravo na naknadu zatraženog troška za podnesak od 10. travnja 2018. u iznosu od 6.248,00 kn uvećano za PDV, jer je isti predan na ročištu 11.4.2018., zatim za sastav podneska 21.10.2021. (list 687 spisa), u iznosu od 550,00 kn uvećano za PDV, jer se radi o kratkom podnesku u kojem se iznose navodi koji su mogli biti iznijeti na ročištu, kao niti za podnesak od 5.4.2022. (list 840 spisa) u iznosu od 550,00 kn uvećano za PDV, jer se radi o dostavljanju dokumentacije koja je mogla biti dostavljena uz raniji podnesak od 4.4.2022. Stoga je za ukupni iznos od 9.185,00 kn zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška odbijen.

U Varaždinu 29. kolovoza 2022. SUDAC:

Sudac:

Marija Levanić-Škerbić, v.r.

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku od osam (8) dana od dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o tom ročištu. Ako stranka nije uredno obaviještena o tom ročištu, rok za žalbu je osam (8) dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda Visokom trgovačkom sudu RH u tri (3) istovjetna primjerka.

DNA:

- za tužitelja- punomoćnik D. C., odvjetnik u V.

- za 1. i 2. tuženika – O.d. P. i dr. iz V.