P-3359/2020

Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

Split

R J E Š E N J E

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Vici Roščić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja N. T. iz S., O.: …,

zastupan po pun. M. Ž., odvj. u S., protiv tuženika E. & S.b. d.d. R., O.: …, zastupana po pun. I.D., odvj. u Z., radi isplate, 29. kolovoza 2022.,

r i j e š i o  j e

Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Splitu za suđenje u predmetnoj pravnoj stvari istaknut od strane tuženika.

Obrazloženje

Tuženik je u podnesku od 17. studenog 2020. istakao prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda za suđenje u predmetnoj pravnoj stvari, budući je za suđenje nadležan sud na čijem području tuženik ima prebivalište.

Prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda istaknut od strane tuženika nije osnovan.

Prema čl. 1. st. 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ-a od 05. travnja 1993.g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, smatrat će se nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Prema prednjoj odredbi, opća klauzula nepoštenosti odnosi se na tri glavna kriterija za test kojemu se podvrgavaju jednostrano određene klauzule:

-ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo

-mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama i

-mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

Direktiva EU nema pravnu snagu Uredbe koja je za obvezujući zakonodavni akt, već utvrđuje cilj koje države članice moraju ostvariti. RH je kao država članica EU navedenu Direktivu implementirala u svoje zakonodavstvo, između ostalog i u Zakon o zaštiti potrošača (NN br. 41/14 i 110/15; dalje: ZZP).

Člankom 49. spomenutog zakona, dan je pojam nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, tako st. 1. navodi da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok st. 2. istog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

Odredbom čl. 50 istog Zakona navedene su taksativno ugovorene odredbe, koje se uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 49. ZZP-a mogu smatrati nepoštenima, dok je odredbom čl. 55. propisano da bi pravna posljedica nepoštene odredbe potrošačkog ugovora bila njena ništetnost.

Sud Europske unije u nizu svojih odluka zauzeo je stajalište u potrebi tumačenja citirane Direktive i njenih odredbi implementiranih u nacionalno zakonodavstvo (Zakon o zaštiti potrošača) na način da se maksimalno pogoduje potrošačima. Najznačajnije odluke Suda koji je regulativu o nepoštenim ugovornim odredbama kvalificirao kao dio javnog poretka te posljedično tome obvezao nacionalne sudove da ex off ispituje nepoštenost spornih odredbi, bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama, a koje se mogu primijeniti na konkretni slučaj su odluke u predmetu O. (spojeni predmeti C-240/98 do C-244/98) i P. L. (C-137/08).

Kada se utvrdi da je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi ista će se utvrditi apsolutno ništetnom ex tunc, što je ustaljena praksa Suda kod potrošačkih ugovora. Upravo u spomenutoj presudi O. utvrđeno je da nacionalni sudovi moraju imati ovlasti ispitati nepoštenost ugovorne odredbe po službenoj dužnosti.

Imajući u vidu sve naprijed navedeno, ovaj sud smatra da odredba kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu tuženika predstavlja situaciju iz toč. 19. čl. 50. ZZP-a, pa budući da su ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 49. ZZP-a, a uzimajući u obzir okolnosti navedene u čl. 51. ZZP-a takva se odredba ima smatrati nepoštenom. Ovo stoga što je ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojemu nije prebivalište potrošača-tužitelja, tužitelju je otežano pravo na ostvarivanje njegovih prava iz ugovora pred sudom. Nadalje, riječ je o tipskom, adhezijskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati, te je evidentno postojanje neravnoteže u stranačkim pravima i obvezama, s obzirom na činjenicu da je ugovorna pozicija tuženika znatno jača u odnosu na poziciju tužitelja. Što se posljednjeg kriterija cit. Direktive tiče, sud je uzeo u obzir položaj tužitelja kao potrošača, činjenicu da je što se tiče razumijevanja transakcija koje su u pitanju, pa tako i ugovorne odredbe o mjesnoj nenadležnosti riječ o osobi koja ne posjeduje pravno znanje, a s obzirom da se radi o tipskim ugovorima, nije bio niti u poziciji da o istoj ugovornoj odredbi raspravlja. Sud je posebno imao u vidu činjenicu da je predmetni ugovor sklopljen u poslovnici tuženika u S., da je tužitelj osoba sa prebivalištem u S., te bi prorogiranje mjesne nadležnosti na sud koji je znatno udaljen od mjesta boravišta tužitelja i poslovnice u kojoj je ugovor zaključen, bilo protivno načelima ekonomičnosti i nepravično prema tužitelju.

Slijedom naprijed izloženog, ovaj sud smatra da su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 49. i 50. ZZP-a jer se o odredbi koja se odnosi na stvarnu i mjesnu nadležnost suda nije pojedinačno pregovaralo i ista je u suprotnosti sa načelom savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je sukladno odredbi čl. 55. istog Zakona, takvu odredbu valjalo cijeniti ništetnom, radi čega je prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda valjalo odbiti kao neutemeljen.

U Splitu, 29. kolovoza 2022.

S U D A C

Vica Roščić v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ovog rješenja.

DNA:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika

3. u spis