REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 3

Poslovni broj: REF 3 : Pr-128/2022-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, po sucu Sanjinu Miloševiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice M. K., OIB:… iz B., V. 3, zastupane po punomoćniku M. K., odvjetniku u Z., P. 50, protiv tuženika O. bolnice B. OIB:…, B., M. 8, zastupanog po punomoćnicima-odvjetnicima Zajedničkog odvjetničkog ureda Z. G., T. F.-G. i H. M. sa sjedištem u B., radi isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne rasprave dana 30. lipnja 2022. godine, u prisutnosti zamjenika punomoćnika stranaka, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nakon odgode ročišta za objavu presude zbog korištenja godišnjeg odmora punomoćnika tuženika, dana 29. kolovoza 2022. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku O. bolnici B. OIB: …, B., M. 8, da tužiteljici M. K., OIB: … iz B., V. 3, isplati iznos od 1.458,21 kn (slovima: tisućučetristopedesetosam kuna i dvadesetjednu lipu) bruto, zajedno sa zateznom kamatom tekućom:

- na iznos od 53,95 kn, od 16. svibnja 2017. godine, pa do isplate,

- na iznos od 5,14 kn, od 16. lipnja 2017. godine, pa do isplate,

- na iznos od 8,99 kn, od 16. srpnja 2017. godine, pa do isplate,

- na iznos od 122,03 kn, od 16. kolovoza 2017. godine, pa do isplate,

- na iznos od 111,37 kn, od 16. listopada 2017. godine, pa do isplate,

- na iznos od 11,81 kn, od 16. prosinca 2017. godine, pa do isplate,

- na iznos od 18,08 kn, od 16. veljače 2018. godine, pa do isplate,

- na iznos od 35,24 kn, od 16. ožujka 2018. godine, pa do isplate,

- na iznos od 65,62 kn, od 16. svibnja 2018. godine, pa do isplate,

- na iznos od 06,13 kn, od 16. lipnja 2018. godine, pa do isplate,

- na iznos od 46,98 kn, od 16. srpnja 2018. godine, pa do isplate,

- na iznos od 131,42 kn, od 16. kolovoza 2018. godine, pa do isplate,

- na iznos od 30,84 kn, od 16. rujna 2018. godine, pa do isplate,

- na iznos od 21,14 kn, od 16. listopada 2018. godine, pa do isplate,

- na iznos od 104,90 kn, od 16. siječnja 2019. godine, pa do isplate,

- na iznos od 50,50 kn, od 16. veljače 2019. godine, pa do isplate,

- na iznos od 10,26 kn, od 16 svibnja 2019. godine, pa do isplate,

- na iznos od 06,34 kn, od 16. lipnja 2019. godine, pa do isplate,

- na iznos od 109,36 kn, od 16. srpnja 2019. godine, pa do isplate,

- na iznos od 06,34 kn, od 16. kolovoza 2019. godine, pa do isplate,

- na iznos od 64,89 kn, od 16. rujna 2019. godine, pa do isplate,

- na iznos od 12,47 kn, od 16. listopada 2019. godine, pa do isplate,

- na iznos od 167,22 kn, od 16. prosinca 2019. godine, pa do isplate,

- na iznos od 103,28 kn, od 16. siječnja 2020. godine, pa do isplate,

- na iznos od 153,91 kn, od 16. travnja 2020. godine, pa do isplate,

po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana, osim za isplatu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u gore navedenim bruto iznosima.

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi parnični trošak u iznosu od 937,50 kn, sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom od 29. kolovoza 2022. godine, pa sve do isplate, a sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan dio glavnog zahtjeva tužiteljice preko dosuđenog iznosa od 1.458,21 kn do zatraženog iznosa od 1.464,52 kn, odnosno u vezi isplate iznosa od 06,31 kn, te u vezi naknade parničnog troška preko dosuđenog iznosa od 937,50 kn, do zatraženog iznosa od 1.250,00 kn, odnosno u vezi isplate iznosa od 312,50 kn, zajedno sa zateznom kamatom na taj iznos tekućom od 29. kolovoza 2022. godine, pa sve do isplate.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženika (svog poslodavca) radi isplate.

2. U tužbi tvrdi da je kod tuženika zaposlena temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme, te da joj je tuženik tijekom radnog odnosa isplatio "umanjenje plaće", na slijedeći način:

- od 14. travnja 2017. godine, do 14. travnja 2022. godine, tuženik nije platio tužiteljici dodatak za otežane uvjete rada na osnovnu plaću za vrijeme prekovremenog rada, iako je tužiteljica i u prekovremenom radu radila u otežanim uvjetima, te iako joj pripada pravo na taj dodatak u smislu čl. 57. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (N.N.br.143/13, 96/15 - u daljnjem tekstu: KU/13) i čl. 55. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (N.N.br. 29/2018,92/19 - u daljnjem tekstu: KU/18) i prema pripadajućem Popisu radnih mjesta i poslova zdravstvenih i nezdravstvenih radnika koji imaju pravo na dodatak,

- u vremenskom razdoblju od 14. travnja 2017. godine, pa sve do podnošenja tužbe, tuženik nije platio tužiteljici dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, za sve odrađene sate prekovremenog rada, iako je tužiteljica svaki sat redovnog i prekovremenog rada radila na svom radnom mjestu i u svakom je trenutku imala odgovornost za život i zdravlje pacijenata, te iako joj pripada pravo na taj dodatak sukladno čl. 59.a Dodatka I. Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (N.N.br.96/15),

- s obzirom da je tuženik tužiteljici pogrešno obračunavao i isplatio plaće po navedene dvije osnove, pogrešno je obračunao i isplatio naknade koje se utvrđuju kao prosjek prethodno isplaćenih plaća, konkretno naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i naknadu plaće zbog privremene nesposobnosti za rad.

3. Kako se podaci o radu tužiteljice i podaci o korištenju godišnjeg odmora u spornom razdoblju nalaze kod tuženika, pribavljanjem tih podataka, a podredno i nakon provedbe financijskog vještačenja tužiteljica će moći urediti tužbeni zahtjev, pa je podnijela zbog toga stupnjevitu tužbu radi isplate razlike neisplaćene plaće i naknade plaće u navedenom razdoblju.

4. Nakon što je tuženik uz odgovor na tužbu, dostavio matematički izračun visine neisplaćene plaće i naknade plaće tužiteljici po utuženim osnovama u utuženom razdoblju (list 12-13), tužiteljica je podneskom od 07. lipnja 2022. godine, prihvatila na povjerenje bez ikakvih platnih lista i evidencija o radu, taj izračun tuženika kao matematički točan, te svoju predmetnu stupnjevitu tužbu učinila određenom, potražujući isplatu bruto iznosa od 1.464,52 kn, a sukladno tabelarnom i matematičkom izračunu tuženika, za razdoblje od mjeseca travnja 2017. godine, pa sve do ožujka 2020. godine, a čime je indirektno i praktički tužba bila povučena za dio utuženog razdoblja od travnja 2020. godine, pa sve do travnja 2022. godine. Osim toga, tužiteljica je iz njenom odvjetniku poznatog razloga potraživala za mjesec siječanj 2018. godine, isplatu iznosa od 18,08 kn, iako je tuženik izračunao da je za taj mjesec ostao neisplaćen iznos od 24,40 kn, zbog čega je uslijed manjeg potraživanja za taj mjesec, ukupno predmetno potraživanje tužiteljice zapravo iznosilo 1.458,21 kn, a ne 1.464,52 kn.

5. Tuženik je u odgovoru na tužbu priznao iznesenu činjenicu u vezi zaposlenja tužiteljice kod tuženika.

6. Međutim, tuženik je tvrdio u odgovoru na tužbu da je u utuženom razdoblju platio tužiteljici sve što joj je prema ugovoru o radu i važećim propisima za obračun plaće pripadalo.

7. Nadalje, ističe da je kao poslodavac koji je ustanova koja obavlja javnu djelatnost, kod obračuna plaće, dužan koristiti jedinstvenu metodologiju obračuna plaća koju izrađuje Centralni obračun plaća (COP) koji je uveden Odlukom Vlade RH, pri čemu tuženik nije ovlašten određivati drugačiji način obračuna od onoga kako je zadan tim programom već je ovlašten samo unositi podatke za obračun tj. podatke o zaposleniku i podatke o evidenciji radnog vremena, a potom se plaće računaju prema unaprijed zadanim formulama i parametrima preko FINA-e. Zbog toga, tuženik smatra da je tužiteljici isplaćeno sve što joj je prema ugovoru o radu i važećim propisima za obračun plaće pripadalo.

8. Tuženik se u cijelosti usprotivio tužbenom zahtjevu, te je detaljno obrazložio navedenu činjenicu o donošenju Odluke o uspostavi i održavanju usluge COP, te o tome kome je Vlada RH povjerila posao uspostave i podrške informatičkog sustava centraliziranog obračuna plaća i upravljanja ljudskim resursima u javnom sektoru, odnosno o tome da su svi bitni parametri u vezi obračuna uneseni u sustav i da se ne mogu mijenjati, navodeći čak i tko sve utječe na takav način obračuna plaća (kao da su te činjenice uopće bitne u kontekstu onoga o čemu treba raspravljati u ovoj parnici – opaska suca).

9. Tuženik je u odgovoru na tužbu istakao i da je od 01. travnja 2020. godine u sustav obračuna plaća (COP) unijet obračun dodatka za posebne uvjete rada i za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi na prekovremene sate, temeljem Dodatka III. Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, koji je objavljen u Narodnim novinama br. 56/2020 od 13. svibnja 2020. godine (u daljnjem tekstu: Dodatak III), pozvavši se na čl. 2. i čl. 4. tog Dodatka III, koje odredbe je i citirao. Shodno tome, tvrdi da je od 01. travnja 2020. godine, obračunavaju i oba utužena dodatka na prekovremene sate rada tužiteljice. Međutim, kako za ranije razdoblje, dakle prije 01. travnja 2020. godine, nema pravnog osnova - akta koji bi propisivao isplatu dodataka za posebne uvjete rada, te za iznimnu odgovornost za živote i zdravlje ljudi na prekovremene sate rada, tuženik smatra kako nije bilo pravne osnove da se isti tužiteljici i obračunavaju.

10. Iako tužiteljica u podnesenoj predmetnoj stupnjevitoj tužbi nije niti istakla određeni novčani tužbeni zahtjev, niti ga je mogla istaći s obzirom da je podnijela stupnjevitu tužbu, tuženik je u odgovoru na tužbu istakao kako osporava pravo na zakonske zatezne kamate na eventualno neplaćene iznose poreza, prireza i doprinosa, kada bi tužiteljici i pripadala neka novčana naknada.

11. Međutim, nakon što je tužiteljica stupnjevitu tužbu konačno učinila određenom podneskom od 07. lipnja 2022. godine, uskladivši visinu tužbenog zahtjeva sa matematičkim izračunom tuženika u vezi neplaćenih mjesečnih iznosa plaće i naknade plaće, izuzev za navedeni mjesec siječanj 2018. godine, potražujući isplatu bruto iznosa od 1.464,52 kn (iako se zapravo radilo o ukupnom potraživanju od 1.458,21 kn koja svota predstavlja zbroj svih pojedinih mjesečnih zahtjeva tužiteljice), sa zateznom kamatom od 16.- tog dana u mjesecu za prethodni mjesec (izostavivši iz tog svog sporednog potraživanja zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prirez porezu na dohodak), tuženik je posredstvom zamjenice punomoćnika na ročištu održanom dana 30. lipnja 2022. godine, istakao da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva s obzirom da je tužiteljica uskladila svoje potraživanje s matematičkim izračunom tuženika, te da tuženik i dalje osporava pravnu osnovu zahtjeva tužiteljice.

12. Radi razrješenja spornih odlučnih činjenica izveden je dokaz uvidom u matematički izračun tuženika u vezi razlike neisplaćene plaće i naknade plaće za prekovremeni rad od 13.05.2022.g. (list 12-13), Dodatak III. Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja uz način izračuna jednog sata prekovremenog rada (list 14-15), te sudsku praksu (list 26-31).

13. Izvedeni dokazi ocijenjeni su u smislu čl. 8. ZPP.

14. Tužbeni zahtjev tužiteljice je osnovan u vezi glavnog potraživanja do iznosa od 1.458,21 kn, koju svotu daje matematički zbroj svih pojedinih mjesečnih zahtjeva tužiteljice, cijeneći okolnost da sud može odlučivati do visine istaknutog zahtjeva tužiteljice, te da nije ovlašten usvojiti u ovom slučaju nedopušteno raspolaganje stranaka (odnosno potraživanje tužiteljice u većem iznosu od onog koje predstavlja zbroj pojedinih mjesečnih potraživanja sukladno zahtjevu tužiteljice i tuženikovo priznanje takvog neosnovanog potraživanja u vezi visine, preko zbroja pojedinih mjesečnih zahtjeva tužiteljice).

15. Između stranaka, nije bilo sporno da je tužiteljica bila zaposlenica tuženika u utuženom razdoblju.

16. Između stranaka nije bilo sporno da je tužiteljici isplaćena plaća u konačno utuženom razdoblju od mjeseca travnja 2017. godine, pa zaključno sa ožujkom 2020. godine, odnosno da je prilikom isplate tih plaća tuženik isplatio tužiteljici za obavljen rad osobne dohotke i sve dodatke, odnosno uvećanja na plaću u vezi redovnog rada, odnosno u sklopu redovne mjesečne satnice, pa tako i uvećanja plaće za otežane uvjete rada i za navedenu odgovornost za život i zdravlje ljudi.

17. Između stranaka nije bila sporna niti visina tužbenog zahtjeva, premda je tužiteljica konkretiziranim tužbenim zahtjevom samo formalno potraživala isplatu ukupnog iznosa od 1.464,52 kn (a praktički je ukupno tražila manje od te svote jer zbroj pojedinih zahtjeva tužiteljice daje iznos od 1.458,21 kn, pa je sud bio dužan suzbiti nedopuštena raspolaganja stranaka u smislu visine potraživanja i neosporavanja takve visine potraživanja i odlučiti u granicama istaknutog tužbenog zahtjeva tužiteljice).

18. Dakle, između stranaka je praktički jedino bila sporna pravna osnova tužbenog zahtjeva, odnosno da li tužiteljici u okolnostima slučaja pripada u konačno utuženom razdoblju, pravo na isplatu utuženih dodataka na plaću za otežane uvjete rada i za odgovornost za život i zdravlje ljudi (pacijenata) u vezi odrađenog prekovremenog rada, a posljedično tome da li joj pripada i razlika na ime manje plaćene naknade plaće za iskorištene godišnje odmore i za privremenu nesposobnost za rad u utuženom razdoblju, zbog toga što je isplata naknade plaće po toj osnovi izvršena na temelju krivih parametara, odnosno pogrešno utvrđenog prosjeka tri prethodno isplaćene plaće. Ujedno je između stranaka bilo sporno je li od značaja za ovaj postupak što se plaća tužiteljice obračunavala posredstvom COP-a.

19. Shodno tome, nakon što je sud u pogledu pravne osnove ocijenio osnovanim zahtjev tužiteljice u pogledu isplate neisplaćene razlike plaće za utužena dva dodatka u vezi odrađenih prekovremenih sati rada, ali i u vezi razlike neisplaćene naknade plaće zbog iskorištenih godišnjih odmora (po osnovi privremene nesposobnosti za rad, tuženik nije ništa u svom navedenom matematičkom obračunu utvrdio da pripada tužiteljici, a da joj nije isplaćeno u okviru utuženog potraživanja, a tužiteljica je konkretiziranjem visine tužbenog zahtjeva očito na taj način indirektno odustala od potraživanja po osnovi naknade plaće za privremenu nesposobnost za rad), imajući u vidu da je visina tužbenog zahtjeva između stranaka u granicama istaknutog i dopuštenog potraživanja tužiteljice bila nesporna, tužiteljici je dosuđen iznos od 1.458,21 kn, sa zateznom kamatom na pojedine utvrđene neplaćene mjesečne iznose, tekućom od 16.- tog dana u mjesecu za prethodni mjesec, sukladno čl. 92. st.3. Zakona o radu, po stopi na koju upućuje čl. 29. Zakona o obveznim odnosima.

20. Tuženikovo pozivanje na COP u ovoj parnici, te silno elaboriranje u odgovoru na tužbu u vezi COP-a, na koji COP se tuženik sasvim bezuspješno pozivao i u mnogim drugim, pravno identičnim kao u ovom slučaju, predmetima je bilo sasvim neosnovano i nepotrebno jer se u ovoj parnici raspravlja o sasvim drugim bitnim činjenicama, a ne o tome čijom odlukom je COP zaživio u praksi, tko ga kontrolira i provodi, te što isti sve obuhvaća.

21. Međutim, kako tuženik smatra da je nešto jako bitno za ovu parnicu što tuženik ne može sam obračunati plaću, odnosno što prilikom obračuna i isplate plaće nije samostalan, valja istaći da se u ovom postupku ne raspravlja o naknadi štete (u kojem slučaju bi se utvrđivalo koja osoba ili tijelo je nanijelo imovinsku štetu tužiteljici, odnosno tko je zapravo doista odgovoran za naknadu štete tužiteljici), već se raspravlja o isplati razlike neisplaćene plaće i naknade plaće, a za tu svrhu je bilo potrebno utvrditi je li poslodavac tužiteljici isplatio točan ili netočan iznos na ime plaće i naknade plaće, odlučujući u granicama istaknutog zahtjeva u utuženom razdoblju po pozitivnim propisima po kojima je to bio dužan učiniti (neovisno o tome tko je faktički vršio obračun plaće i naknade plaće tužiteljici u utuženom razdoblju jer je obračun plaće tehničko pitanje), a tuženik je praktički sam dostavljajući matematički izračun visine neisplaćene razlike plaće i naknade plaće tužiteljici, kako je to inače u ranijim postupcima utvrđivao sudski vještak u drugim istovrsnim predmetima, indirektno priznao da plaća tužiteljici u vezi utuženih dodataka u pogledu prekovremenih sati rada nije bila niti obračunata, niti isplaćena, kao što analogno tome nisu bili isplaćeni točni iznosi naknade pojedinih plaća tužiteljici.

22. Poslodavac je radniku bez ikakve dvojbe, dužan isplatiti točan i potpun iznos plaće (neovisno o tome je li sustav COP-a svojevremeno bio pogrešno ustrojen u smislu da se radnike zakidalo u pogledu isplate točnog i potpunog iznosa plaće po kolektivnom ugovoru i Zakonu o radu, odnosno temeljem pozitivnih propisa), pa je neodlučno za razrješenje ovoga spora tko je aktivno, a tko pasivno, sudjelovao u tehničkom obračunu visine plaće i naknade plaće tužiteljici u utuženom razdoblju, te da li je tuženik mogao utjecati na način obračuna plaće. Osim toga, valja ponovo naglasiti da se ovdje ne raspravlja o nekoj odštetnoj odgovornosti da bi se sud uopće bavio utvrđivanjem svih pretpostavki u vezi odgovornosti za naknadu štete, nego se ovdje radi o novčanom potraživanju iz radnog odnosa za što je isključivo u okolnostima slučaja pasivno legitimiran poslodavac tužiteljice, zbog čega obračun plaće posredstvom COP-a nije nikakav alibi ili opravdan razlog zbog kojeg tuženik ne bi trebao isplatiti tužiteljici onu plaću i naknadu plaće koja ovoj pripada u utuženom razdoblju.

23. S obzirom na navedenu pravnu osnovu na kojoj je tužiteljica temeljila svoj tužbeni zahtjev, za razrješenje predmeta spora je po uvjerenju suda od bitnog značaja bilo pravno shvaćanje s osme sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koja je održana 09. prosinca 2019.godine, a koje pravno shvaćanje je objavljeno na internetskoj službenoj stranici Vrhovnog suda Republike Hrvatske, te koje pravno shvaćanje bi i tuženik kao ustanova trebao respektirati i napokon akceptirati, a ne godinama i unedogled sasvim neosnovano u ovakvim predmetima, praktički iz istih razloga, osporavati baš svaki zahtjev svog zaposlenika u pogledu pravne osnove, koja pravna osnova je odavno utvrđena opravdanom navedenim pravnim shvaćanjem i ujedno potvrđena opravdanom kroz tisuće i tisuće pravomoćnih sudskih odluka na nivou Republike Hrvatske.

24. Naime, kako se na području Republike Hrvatske, pojavilo zadnjih godina izuzetno velik broj ovakvih parnica, poput predmetne parnice, koje su inicirali razni liječnici ili drugi medicinski djelatnici zaposleni u bolnicama diljem države, ali i u drugim medicinskim ustanovama, te se intenziviralo pravno pitanje koje je bilo sporno i u ovom slučaju, ali i drugim istovrsnim predmetima raznih tužitelja, povodom tužbi koje su podnijeli protiv raznih bolnica ili drugih medicinskih ustanova, svojih poslodavaca, Vrhovni sud Republike Hrvatske je radi ujednačavanja sudske prakse našao potrebnim da iznese svoj pravni stav u vezi toga spornog pitanja, kojeg eto tuženik niti nakon više od dvije i pol godine ne prihvaća, te i dalje osporava pravnu osnovu ovakvih zahtjeva, kakav je i tužiteljica iz ove parnice podnijela.

25. Shodno tome, na navedenoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, zauzeto je slijedeće pravno shvaćanje: "Zdravstveni radnici za vrijeme važenja Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj 143/13 i 96/15, dalje: KU) koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz čl.57. KU i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz čl. 59. KU, imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene u prekovremenom radu".

26. Odgovor na to pitanje je bio sporan i tijekom ove parnice u vezi navedena dva utužena dodatka (a o čemu je između ostalog ovisilo i pitanje osnovanosti zahtjeva u vezi nedostatno plaćene naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora), što jasno proizlazi iz navoda stranaka tijekom ovog postupka, pa kako je ovim pravnim stavom Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, praktički potvrđen stav koji je taj revizijski sud iznio u svojoj odluci br. Revr-206/2012 od 02. travnja 2012.godine (koja se doduše odnosila na državne službenike u vezi prekovremenih sati rada, ali se praktički ipak radilo o ista dva dodatka za posebne uvjete rada i za navedenu odgovornost), ovaj sud nije imao nikakvog opravdanog razloga da ignorira taj pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske, te je zbog toga u pogledu pravne osnove na temelju istaknutog pravnog stava Vrhovnog suda Republike Hrvatske, odnosno na temelju odredaba čl. 57. KU/13, te čl. 55. KU/18, čl. 5. Dodatka I. Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (kojim je dodan čl. 59.a. u navedeni Kolektivni ugovor objavljen u Narodnim novinama br. 143/2013), te čl. 94. Zakona o radu (N.N.93/14 – u daljnjem tekstu: ZR/14), na kojima je očito bio utemeljen taj pravni stav, ocijenjen osnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice.

27. Valja istaći dakle da odluka o osnovanosti predmetnog zahtjeva tužiteljice u vezi isplate uvećanja na plaću za otežane uvjete rada i za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi-pacijenata u pogledu svih odrađenih sati prekovremenog rada, nije donesena samo i isključivo na temelju navedenog pravnog stava Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

28. Naime, na tu osnovanost prije svega upućuju čl. 94. ZR/14 (koji propisuje da za otežane uvjete rada i prekovremeni rad, radnik ima pravo na povećanu plaću, što znači da se plaća koja podrazumijeva sve dodatke i davanja koja poslodavac isplaćuje, uvećava za prekovremeni rad, odnosno za otežane uvjete rada i za navedenu posebnu odgovornost), te čl. 57. KU/13 i čl. 55. KU/18 (koji propisuju da radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću), čl. 5. Dodatka I. Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (N.N.br. 96/15), odnosno čl. 58. KU/18 (kojim je propisano da zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi i ostali zdravstveni i nezdravstveni radnici koji sudjeluju u postupku dijagnostike i liječenja ostvaruju dodatak na plaću u iznosu od 4% od osnovne plaće), čl. 23. Dodatka II kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (N.N.br. 92/2019), kojim je propisano da se od 01. rujna 2019. godine, u čl. 58. KU/18 brojka 4%, zamjenjuje sa brojkom 8%. Osim toga, točnost matematičkog izračuna tuženika u vezi neisplaćenih novčanih iznosa po pojedinim mjesecima je bila nesporna između stranaka.

29. Zbog toga, nije opravdan pravni stav tuženika (a ujedno je i u suprotnosti sa pravnim stavom Vrhovnog suda RH o tom pravnom pitanju), te je isti sasvim neutemeljen, da je tužiteljici isplatio sve što je bio dužan u vezi plaće i naknade plaće jer upravo suprotno proizlazi baš iz tuženikovog matematičkog izračuna neisplaćene razlike plaće i naknade plaće u utuženom razdoblju. Naime, potpuno je jasno iz navedenog kako upravo dosuđena ovom presudom novčana potraživanja na ime navedena dva dodatka za prekovremeni rad i na ime naknada plaća za iskorištene godišnje odmore, nisu bili pravovremeno plaćeni tužiteljici. Obzirom da je tužiteljica bezrezervno, praktički na povjerenje, bez i jednog materijalnog dokaza, priznala točnost matematičkog izračuna tuženika u pogledu visine neisplaćene plaće i naknade plaće, sud je tužiteljici dosudio ukupno zatraženi iznos od 1.458,21 kn sa zateznom kamatom, odlučujući u granicama istaknutog zahtjeva tužiteljice, koja je inače za mjesec siječanj 2018. godine, potraživala za par kuna manji iznos nego li joj pripada.

30. Da tužiteljici pripada pravo na isplatu u vezi odrađenih prekovremenih sati rada u vezi navedena dva dodatka, osim što na to upućuju navedene odredbe Zakona o radu, te kolektivnih ugovora, te navedeni pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske, upućuje i mnogobrojna sudska praksa u vidu drugostupanjskih odluka i to samo primjerice Županijskog suda u Bjelovaru br. Gž R-455/16 od 27.02.2017.g., Županijskog suda u Zagrebu br. Gž R-761/16 od 18.04.2017.g., Županijskog suda u Rijeci br. Gr R-465/2016 od 19.07.2017.g., Županijskog suda u Osijeku br. Gž R-308/2016 od 24.08.2017.g., te Županijskog suda u Splitu br. Gž R- 516/2016 od 06.11.2017., ali i u vidu odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revr-206/2012 od 02.04.2014.g., a na to upućuje i mnogobrojna druga sudska praksa prvostupanjskih i drugostupanjskih sudova, ali i revizijskog suda, primjerice samo u presudi Županijskog suda u Bjelovaru br. Gž R-112/2018-2 od 11. travnja 2018.g., presudi i rješenju Županijskog suda u Rijeci br. Gž R-750/2020-2 od 13. siječnja 2021. godine, te pravomoćnoj presudi Općinskog suda u Vukovaru br. Pr- 191/18-18 od 16. svibnja 2019.godine, potvrđenoj presudom Županijskog suda u Zagrebu br. Gž R-949/2019-2 od 11. srpnja 2019.godine. Napokon, predmetni sudac je donio par stotina presuda sa ovakvim predmetom spora u predmetima u kojima su na strani tuženika bile razne medicinske ustanove sa sjedištem u B., između ostalih i tuženik iz ove parnice, koju su zastupali isti odvjetnici kao i u ovoj parnici, dakle u pogledu isplate razlike neisplaćene plaće u vezi utuženih dodataka na plaću, kao i u ovoj parnici, u vezi prekovremenih sati rada i neisplaćene naknade plaće za iskorištene godišnje odmore, koje presude su davno postale pravomoćne.

31. Osim toga, niti iz jedne odredbe navedenih kolektivnih ugovora koji su bili na snazi u predmetnom razdoblju ne proizlazi da tužiteljici, kojoj nesporno pripadaju dodaci za otežane (posebne) uvjete rada u cijelom utuženom razdoblju, ti dodaci pripadaju samo u odnosu na ostvarenu redovnu satnicu rada, a ne i na prekovremene sate rada, niti da bi se uvećanja plaće po osnovi prekovremenog rada i uvećanja plaće po osnovi otežanih uvjeta rada međusobno isključivali.

32. Tužiteljici, kako je to već navedeno, pripada dodatak na otežane ili posebne uvjete rada za svaki odrađeni sat rada, jer ukoliko postoje otežani uvjeti rada za vrijeme redovnih sati rada, isti postoje i za vrijeme prekovremenih sati rada.

33. Isplata dodatka za prekovremeni rad ne isključuje pravo na dodatak za otežane uvjete rada na prekovremene sate rada, jer tužiteljica i onda kada radi prekovremeno, radi u posebnim ili otežanim uvjetima rada kao i za vrijeme kada odrađuje redovne sate rada, a na isti način valja tretirati u vezi prekovremenog rada i pitanje priznavanja prava na dodatak za odgovornost za život i zdravlje ljudi- pacijenata.

34. Obzirom da je utvrđeno da je osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice u vezi navedena dva dodatka, potpuno je jasno u matematičkom smislu da je zbog manje isplaćene plaće tužiteljici u pogledu neplaćenih dodataka za otežane (posebne) uvjeti rada, te za odgovornost za život i zdravlje ljudi u vezi prekovremenih sati rada, tužiteljici isplaćena manja naknada plaće za korištenje godišnjih odmora u utuženom razdoblju, jer je obračun naknade u tim situacijama vršen na temelju pogrešnih parametara, odnosno nepravilno određene i isplaćene visine plaće, te je i u vezi tog zahtjeva ocijenjen osnovanim predmetni zahtjev tužiteljice, pri čemu je početni zahtjev tužiteljice u pogledu isplate neisplaćenog iznosa naknade plaće za iskorištene godišnje odmore i za privremenu nesposobnost za rad (za koju privremenu nesposobnost za rad je indirektno povučen prilikom isticanja konačnog zahtjeva), bio utemeljen na odredbama čl. 36.st.2. KU/13, čl. 34.st.2. KU/18 i čl. 59.st.1. TKU/12 i čl. 58.st.1. TKU/17, kao i na čl. 95.st.1. i 5. ZR/14.

35. Kako između stranaka nije bila sporna visina istaknutog tužbenog zahtjeva u pogledu utužena dva dodatka na plaću ili visina pojedinih konačnih mjesečnih potraživanja tužiteljice, ali i u vezi utužene razlike neisplaćene naknade plaće za iskorištene godišnje odmore, utemeljena na kompletnom izračunu tuženika, valjalo je obvezati tuženika da isplati tužiteljici ukupan iznos od 1.458,21 kn bruto, a sve zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom od 16.- tog dana u mjesecu za prethodni mjesec u smislu čl. 29. Zakona o obveznim odnosima. Preko tog dosuđenog iznosa do zatraženog iznosa od 1.464,52 kn je odbijen kao neosnovan zahtjev tužiteljice jer sud nije ovlašten usvojiti u ovom slučaju nedopušteno raspolaganje stranaka (odnosno potraživanje tužiteljice u većem iznosu od onog koje predstavlja zbroj pojedinih mjesečnih potraživanja sukladno zahtjevu tužiteljice i tuženikovo priznanje takvog neosnovanog potraživanja u vezi visine, preko zbroja pojedinih mjesečnih zahtjeva tužiteljice).

36. Naime, sud je na temelju čl. 92. st.3. Zakona o radu, donio odluku o zateznoj kamati jer između stranaka nije bilo niti sporno da je tuženik bio dužan tužiteljici isplatiti plaću najkasnije do 15.- tog dana u mjesecu za prethodni mjesec (a time očito i naknadu plaće). Shodno tome, kako tuženik nije pravovremeno isplatio točan iznos plaće tužiteljici, ali i naknade plaće i to u točno navedenim iznosima istaknutim u točci I. izreke ove presude, zbroj kojih daje svotu od 1.458,21 kn, na sve navedene i utužene mjesečne iznose tužiteljici je od 16.- tog dana u mjesecu za prethodni mjesec dosuđena zatezna kamata kako je to tužiteljica opravdano potraživala jer je upravo toga dana u mjesecu tuženik dospio u zakašnjenje u pogledu svih pojedinih mjesečnih iznosa navedenih u izreci ove presude.

37. U skladu sa odredbom čl. 45. st. 1. i 2. Zakona o porezu na dohodak (NN 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/11, 144/12, 120/13, 125/13, 148/13, 83/14, 143/14, 136/15, u daljnjem tekstu: ZPD) predujam poreza na dohodak, obračunava, obustavlja i uplaćuje poslodavac, isplatitelj primitka iz čl. 14. istoga Zakona ili sam porezni obveznik i to prilikom svake isplate prema propisima koji važe na dan isplate.

38. Sukladno čl. 45. st. 4. i 5. ZPD i čl. 16. st. 1. i 9. Pravilnika o porezu na dohodak (NN 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 2/09, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13, 160/13, 157/14, u daljnjem tekstu: Pravilnik) predujam poreza na dohodak od nesamostalnog rada obračunava se tijekom istog mjeseca svakog poreznog razdoblja isplaćenog primitka od nesamostalnog rada iz čl. 14. toga Zakona i čl. 11., 12. i 15. toga Pravilnika. Obračunati predujam poreza isplatitelj obustavlja i uplaćuje istodobno sa isplatom primitka od nesamostalnog rada, kao porez po odbitku.

39. Shodno tome, porez na dohodak i prirez porezu na dohodak, koji čine sastavne dijelove bruto plaće radnika, a u ovom slučaju tužiteljice, dospijevaju tek s isplatom, što znači da do trenutka isplate nisu dospjeli na naplatu iznosi poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, pa se na te iznose kamate ne obračunavaju, zbog čega je tužiteljica opravdano izostavila iz svog sporednog potraživanja u vezi zatezne kamate i potraživanje kamate na bruto iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak.

40. Odluka o parničnom trošku je donesena na temelju čl.154.st. 5. ZPP.

41. Parnični trošak tužiteljice je utvrđen sukladno vrijednosti predmeta spora, na temelju troškovnika odvjetnika tužiteljice istaknutog u podnesku od 24. lipnja 2022. godine, primjenom Odvjetničke tarife, a koji troškovnik je pravilno bio istaknut s obzirom na konačno utvrđenu vrijednost predmeta spora, ekvivalentnu visini konačno istaknutog tužbenog zahtjeva tužiteljice, a ne na samo paušalno naznačenu vrijednost predmeta spora u tužbi.

42. Stoga se opravdani parnični troškovi tužiteljice, potrebni za ovu parnicu protiv tuženika sastoje od troška za sastav tužbe u iznosu od 250,00 kn, troška za sastav obrazloženog podnesak od 31. svibnja 2022. godine (kojim se tužiteljica očitovala o tuženikovom odgovoru na tužbu i kojim je ujedno mogla i trebala istaći određen tužbeni zahtjev u novčanom smislu) u iznosu od 250,00 kn, te zastupanja na jedinom održanom ročištu u ovome predmetu u iznosu od 250,00 kn, kao i pripadajućeg poreza na dodanu vrijednost u vezi tih troškova u iznosu od 187,50 kn, što ukupno daje svotu od 937,50 kn, koja isplata je naložena tuženiku na ime naknade opravdanih parničnih troškova tužiteljici, sa pripadajućom zateznom kamatom na te troškove, koji zahtjev je također osnovano bio istaknut od strane tužiteljice, računajući od dana donošenja presude u ovoj pravnoj stvari.

43. Ovom odlukom nije odlučeno o zahtjevu tužiteljice u vezi naknade troška za prisustvovanje punomoćnika tužiteljice ročištu za objavu presude, niti u vezi pripadajućeg poreza na taj trošak jer je buduća neizvjesna činjenica s obzirom na vrijeme izrade presude, hoće li odvjetnik tužiteljice iz Zagreba uopće pristupiti na to ročište, pa će se tek nakon održavanja navedenog ročišta odlučiti i o tom zahtjevu posebnim rješenjem, ukoliko odvjetnik tužiteljice pristupi na to ročište.

44. Preko dosuđenog iznosa je odbijen kao neosnovan zahtjev tužiteljice u vezi naknade parničnog troška, pri čemu valja istaći da tužiteljici nije priznat kao potreban trošak za ovu parnicu u smislu čl. 155. ZPP, trošak za sastav podnesaka od 07. lipnja 2022. godine (kojim podneskom je predmetna stupnjevita tužba tužiteljice učinjena određenom, odnosno kojim podneskom je tužiteljica visinu svog zahtjeva uskladila sa matematičkim izračunom tuženika u vezi svih mjeseci izuzev za siječanj 2018. godine), jer je tužiteljici po punoj Tarifi priznat trošak za sastav pisanog očitovanja na tuženikov odgovora na tužbu (podnesak tužiteljice od 31. svibnja 2022. godine), a u okviru kojeg podneska od 31. svibnja 2022. godine, je tužiteljica svakako mogla istaći i određen tužbeni zahtjev da joj nije bila namjera posredstvom odvjetnika fabricirati podneske, po uvjerenju ovoga suda s obzirom na okolnosti slučaja, pa nije bilo realne potrebe da se uopće sastavlja dodatan podnesak od 07. lipnja 2022. godine, za isticanje određenog tužbenog zahtjeva. Naime, nije na odmet istaći da je tužiteljica posredstvom odvjetnika dana 24. svibnja 2022. godine, primila tuženikov odgovor na tužbu sa matematičkim izračunom visine neisplaćene plaće i naknade plaće. Međutim, unatoč tome, podneskom od 31. svibnja 2022. godine je tužiteljica dostavila samo očitovanje o tuženikovom odgovoru na tužbu, dok je tek posebnim podneskom od 07. lipnja 2022. godine, konkretizirala tužbeni zahtjev iz stupnjevite tužbe potražujući i zateznu kamatu na utužene iznose od 16.-tog dana u mjesecu za prethodni mjesec, pa kako se dakle odvjetnik tužiteljice sjetio da bi u okolnostima slučaja bilo oportuno sastaviti dva podneska za koji će potraživati po 250,00 kn, a ne samo jedan, to je i učinio navedenim podnescima.

45. Obzirom da je tužiteljica posredstvom odvjetnika imala sasvim dovoljno vremena da prepiše novčane iznose iz tabelarnog izračuna tuženika u okviru isticanja određenog novčanog tužbenog zahtjeva, te da uz očitovanje na tuženikov odgovor na tužbu u podnesku od 31. svibnja 2022. godine (a mogla je to učiniti i kasnije u jednom podnesku – opaska suca), konkretizira visinu svog zahtjeva, a ne da sasvim besramno posredstvom svog odvjetnika pokuša zlouporabiti svoja procesna ovlaštenja, te u formi dva podneska konkretizirati tužbeni zahtjev i dostaviti u nekoliko rečenica očitovanje o tuženikovom odgovoru na tužbu, a koja dva podneska je pokušala, naravno posredstvom svog odvjetnika, naplatiti sa iznosima od po 250,00 kn, odnosno sa ukupnim iznosom od 625,00 kn ukoliko se ima u vidu i porez na dodanu vrijednost, tužiteljici nije priznat kao potreban za ovu parnicu trošak za sastavljanje podneska od 07. lipnja 2022. godine, odnosno tuženik nije uopće dužan nadoknaditi taj trošak tužiteljici.

46. Naime, sud je ovlašten ocijeniti u smislu čl. 155. ZPP, koji su to troškovi bili potrebni za vođenje ove parnice, pri čemu je sud ocijenio obzirom na navedene okolnosti slučaja, da je tužiteljica posredstvom svog odvjetnika neosnovano pokušala u ovoj parnici povećati svoj parnični trošak sastavljanjem dvaju podnesaka (onoga od 31. svibnja i 07. lipnja 2022. godine), odnosno nepotrebnim po odvjetniku tužiteljice fabriciranjem podnesaka, iako je još podneskom od 31. svibnja 2022. godine ili nešto kasnije, ali u formi jednog podneska, moglo i trebalo biti obuhvaćeno sve navedeno u vezi očitovanja na odgovor na tužbu i konkretiziranje visine tužbenog zahtjeva, pa je priznao po punoj Tarifi isključivo trošak za sastavljanje podneska kojim se tužiteljica očitovala o tuženikovom odgovoru na tužbu, a kojim podneskom je ujedno mogla i trebala istaći određen tužbeni zahtjev, odnosno učiniti stupnjevitu tužbu određenom.

47. Cijeneći okolnost da se u Republici Hrvatskoj isključivo Županijski sud u Splitu sjetio na sjednici svog građanskog odjela održanoj dana 02. rujna 2021. godine (mimo svih ostalih pravnih stavova županijskih sudova o tom pitanju, koliko je bar poznato predmetnom sucu), zauzeti pravno shvaćanje prema kojem u ovakvim predmetima, kao u ovom slučaju, kada se radi o sporu male vrijednosti i kada nema nikakve dvojbe oko primjene materijalnog prava s obzirom na općeprihvaćeni stav sudske prakse, trošak za sastavljanje podneska kojim se tužitelj očituje o tuženikovom odgovoru na tužbu, nije potreban za parnicu u smislu čl. 155.st.1. ZPP (premda tuženik u ovom postupku osporava pravnu osnovu tužbenog zahtjeva tužiteljice, unatoč navedenom općeprihvaćenom stavu sudske prakse), valjalo je dodatno obrazložiti predmetnu odluku ovoga suda u tom dijelu jer ovaj sud ne dijeli pravno shvaćanje Županijskog suda u Splitu u vezi tog pravnog pitanja, a teoretski postoji mogućnost da ovaj predmet završi kod Županijskog suda u Splitu, povodom žalbe koju tuženik posredstvom odvjetnika može podnijeti protiv predmetne presude, unatoč činjenici da je takva žalba, obzirom na višegodišnju sudsku praksu u ovakvim predmetima, sasvim suvišna i neosnovana kada se govori o meritumu spora, te praktički u ovakvim situacijama podnošenje žalbe tuženika ima dvije svrhe, od kojih je jedna da odvjetnik koji zastupa tuženika naplati od svoje stranke odvjetničku uslugu u vezi sastavljanja žalbe (ako je tako nešto u interesu tuženiku, ovaj sud nema ništa protiv), ali i da se dodatno oduži sudski postupak, odnosno ishođenje pravomoćne presude temeljem koje tuženik treba tužitelju isplatiti zaostalu neplaćenu razliku plaće i naknade plaće sa zateznom kamatom.

48. Iz okolnosti da je tuženik posredstvom odvjetnika našao shodnim da čak uz podnesak od 15. lipnja 2022. godine, dostavi ovome sudu drugostupanjsku odluku Županijskog suda u Splitu br. Gž R-494/22-2 od 18. svibnja 2022. godine, te se pozove na navedeni pravni stav sa navedene sjednice građanskog odjela tog drugostupanjskog suda, samo da pokuša minimalizirati troškove koje je dužan u ovom slučaju nadoknaditi tužiteljici, premda je u ovom sporu male vrijednosti u kojem nema nikakve dvojbe (kako to ističe navedeni Županijski sud u Splitu) oko primjene materijalnog prava s obzirom na općeprihvaćeni stav sudske prakse, tuženik osporio pravnu osnovu zahtjeva tužiteljice, sasvim je razvidno da postoji potreba ovoga suda da konkretizira i detaljizira razloge zbog kojih ne prihvaća navedeni pravni stav drugostupanjskog suda.

49. Naime, Tbr.8.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, izričito je propisano da za sastavljanje obrazloženog podneska kojim se odgovara na navode iz odgovora na tužbu, odvjetniku pripada nagrada.

50. U slučaju kada se tuženik u odgovoru na tužbu, posredstvom odvjetnika, u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, kao u ovom predmetu, u ovakvoj situaciji kada je sudska praksa zadnjih par godina, isključivo u korist tužitelja donosila odluke i kada je sasvim jasno kako se radi o pravno osnovanim zahtjevima, te kada se tuženik osim što ističe da je isplatio tužiteljici sve što joj pripada po osnovi osobnog dohotka, poziva i na činjenicu da nije osnovano potraživanje tužiteljice s obzirom na COP i nemogućnost tuženika da utječe na sam način obračuna i isplate visine plaće tužiteljici, izuzetno bi bilo smjelo i neopravdano, naravno po uvjerenju ovoga suda, odnosno predmetnog suca, zaključiti da trošak za sastav podneska tužiteljice kojim je dostavljeno očitovanje na tuženikov odgovor na tužbu ne bi bio potreban trošak tužiteljice za ovu parnicu, neovisno o sadržaju čl. 155.st.1. i čl. 461.a.st.2. ZPP. Osim toga, takav zaključak bi bio jedinstven na nivou Republike Hrvatske i istim se u ovom slučaju pogoduje stranci koja je zapravo i prouzročila ovu parnicu i koja je svojim osporavanjem tužbenog zahtjeva prouzročila trošak tužiteljici za sastav navedenog podneska, posredstvom odvjetnika.

51. Naime, tužiteljici po uvjerenju ovoga suda, baš nitko, pa tako niti Županijski sud u Splitu, neovisno o zauzetom pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Županijskog suda u Splitu održane dana 02. rujna 2021. godine o navedenom pitanju treba li ili ne priznati kao opravdan trošak tužitelju za sastav podneska kojim se tužitelj očituje o tuženikovom odgovoru na tužbu, ne smije i ne može uskratiti pravo na priznavanje nagrade za taj trošak u ovom slučaju jer je u konkretnoj situaciji tuženik osporio tužbeni zahtjev iz točno određenih razloga, a tužiteljica zbog toga ima pravni interes i opravdan razlog da se očituje o takvom osporavanju tužbenog zahtjeva od strane tuženika i da u vezi takvog očitovanja, po uvjerenju ovoga suda, osnovano potražuje naknadu troška za sastav tog podneska. Da je ovaj sud vodio računa u ovome predmetu o tome koje troškove priznati tužiteljici, kao opravdane, a koje ne, jasno upućuje i činjenica da iz detaljno navedenih razloga tužiteljici nije priznat kao opravdan trošak, trošak za sastav podnesaka od 07. lipnja 2022. godine.

52. Sud, neovisno o tome radi li se o prvostupanjskom ili drugostupanjskom, ne može i ne smije, favorizirati u ovom slučaju jednu stranku (u ovom slučaju tuženika), na štetu druge jer je tuženik imao mogućnost da prizna pravnu osnovu tužbenog zahtjeva tužiteljice (tim više što je s pravnog aspekta i sukladno sudskoj praksi jasno i sudu i tuženiku i odvjetniku tuženika – za to nema nikakve dileme - da su ovakvi zahtjevi kakav je istakla tužiteljica u ovom predmetu, pravno osnovani) i da nakon priznanja pravne osnove tužbenog zahtjeva, dostavi matematički izračun visine neisplaćene razlike plaće i naknade plaće tužiteljici u ovom predmetu u utuženom razdoblju s obzirom na općepoznatu višegodišnju sudsku praksu u ovakvim pravnim situacijama (kad već ne želi izvan sudski riješiti predmet spora), a u kojem slučaju se tužiteljica ne bi niti trebala očitovati o takvom odgovoru na tužbu i u toj situaciji nekakvo posebno očitovanje tužiteljice o odgovoru na tužbu ne bi bilo niti potrebno za ovu parnicu u smislu čl. 155. ZPP.

53. Međutim, kada se tuženik posredstvom odvjetnika usprotivio tužbenom zahtjevu tužiteljice u odgovoru na tužbu u cijelosti, osporavajući pravnu osnovu, tužiteljica je imala i legitimno zakonsko pravo i opravdan razlog da se s odgovarajućim argumentima očituje o tom tuženikovom odgovoru na tužbu, dakle da se očituje o neosnovanim razlozima zbog kojih tuženik osporava tužbeni zahtjev, odnosno da iznese određene činjenice koje su u suprotnosti sa činjenicama koje je tuženik iznio, a kojima je argumentirao osporavanje tužbenog zahtjeva, te da te iznesene činjenice po potrebi tužiteljica potkrijepi određenim dokazima, a tužiteljica je pri tome u podnesku od 31. svibnja 2022. godine i uputila na navedeni pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je istaknut u obrazloženju ove presude. To pravo tužiteljici ne može i ne smije uskratiti niti jedan sud, a po uvjerenju ovoga suda, tužiteljici u ovom slučaju kada je tuženik u odgovoru na tužbu obrazložio zbog kojih razloga osporava tužbeni zahtjev tužiteljice, niti jedan sud također ne bi trebao uskratiti mogućnost da naplati trošak za sastav podneska kojim se očitovala na takve neosnovane navode tuženika iz odgovora na tužbu, jer se svakako radi o potrebnom trošku za ovu parnicu, odnosno o opravdanom trošku za koji je i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, propisana nagrada odvjetniku stranke. Sasvim je jasno da je tuženik imao mogućnost izvan sudski razriješiti sa svojim zaposlenicima pitanje isplate neisplaćene razlike plaće po utuženim osnovama u utuženom razdoblju, no kad se odlučio izvrći riziku da ga tužiteljica podnošenjem tužbe sudu, tuži za nešto što joj pripada po osnovi rada, te da pri tome čak osporava i pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, po uvjerenju ovoga suda je dužan tužiteljici nadoknaditi kao opravdan trošak i trošak za sastav tužbe i trošak za sastav podneska kojim se tužiteljica očitovala na tuženikov odgovor na tužbu.

54. Ukoliko bi se a priori zauzeo suprotan stav, po kojem tužitelj nikada u ovakvim parnicama (što se do sada nije sjetio zauzeti niti jedan sud u Republici Hrvatskoj, izuzev Županijskog suda u Splitu, koliko je poznato predmetnom sucu, premda niti taj Županijski sud u Splitu ne primjenjuje uvijek navedeni pravni stav jer to samo primjerice direktno proizlazi iz presude toga suda br. Gž R-66/2022-2 od 24. svibnja 2022. godine), a svi građani u Republici Hrvatskoj bi na isti način trebali imati pravnu zaštitu i nisu dužni ovisiti o tome kojem drugostupanjskom sudu će otići pojedini predmet u situaciji kada tuženik ili odvjetnik tuženika radi naplate svojih odvjetničkih usluga od stranke u vezi sastavljanja podnesaka ili samo radi odugovlačenja sudskog postupka, nalazi smislenim pisati žalbe protiv presuda u ovakvim slučajevima, kao što nalazi smislenim pisati odgovore na tužbu kojima se osporavaju ovakvi tužbeni zahtjevi, ne bi imao pravo na nagradu i naknadu za sastav podneska kojim se očituje na tuženikove navode iz odgovora na tužbu kojim je osporen tužbeni zahtjev, po toj logici ili analogijom bi se neki sud mogao primjerice sjetiti "zauzeti pravno stajalište" da i trošak zastupanja tužitelja posredstvom odvjetnika na ročištu u ovakvim predmetima tretira nepotrebnim (neovisno što suprotno proizlazi iz odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika) jer je eto ipak i tužitelj sam mogao doći na ročište u predmetu u kojem je sasvim izvjestan ishod spora, kao u ovakvim slučajevima, a ne za dolazak na sudsko ročište angažirati odvjetnika.

55. Pravni stav ili stajalište sa sjednice Građanskog odjela Županijskog suda u Splitu održane dana 02. rujna 2021. godine o navedenom pitanju treba li ili ne priznati kao opravdan trošak tužitelju za sastav podneska kojim se tužitelj očituje o tuženikovom odgovoru na tužbu, pored svega navedenog zbog čega ovaj sud isti ne prihvaća, zanemaruje također jednu bitnu činjenicu, da je tužitelj dužan platiti svom odvjetniku nagradu za odvjetničku uslugu koja se odnosi između ostalog i za sastav podneska kojim se tužitelj očituje u vezi tuženikovog odgovora na tužbu, sukladno Odvjetničkoj tarifi, pa bi u ovakvoj situaciji ukoliko bi se navedeni pravni stav proširio i na druge sudove (uz jasnu štetu koju isti već čini tužiteljima u onim predmetima u kojima je Županijski sud u Splitu već preinačio određene prvostupanjske presude zbog svog navedenog pravnog stajališta), za što po uvjerenju ovoga suda nema nikakvog opravdanog razloga, tužitelj koji je već oštećen zbog činjenice da mu svojevremeno nije isplaćen puni iznos osobnog dohotka na koji je imao pravo, zbog čega treba pokretati sudski postupak i tužiti svog poslodavca, te ujedno financirati svog odvjetnika, ne bi imao pravo naplatiti od tuženika naknadu za sve troškove plaćene svom odvjetniku u vezi odvjetničkog zastupanja u sudskom postupku. Za ovaj sud je tako nešto nedopustivo.

56. Naime, niti je tužitelj kriv i odgovoran zbog toga što mu poslodavac nije platio svojevremeno točan iznos plaće, niti je kriv i odgovoran što njegov poslodavac unatoč višegodišnjoj sudskoj praksi koja je jednosmjerna osporava i dalje pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, a niti je kriv i odgovoran što se do sada uvijek priznavao kao opravdan trošak tužitelju u parničnom postupku, trošak za sastav podneska kojim se tužitelj očituje u vezi činjenica zbog kojih je tuženik osporio u odgovoru na tužbu tužbeni zahtjev tužitelja, sve dok se na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Splitu održane dana 02. rujna 2021. godine, nije donio zaključak kakav se donio, pa bi zapravo isključivo oni tužitelji koji imaju taj peh da im povodom sasvim neosnovane žalbe tuženika u vezi merituma spora, koje tuženik iz ove parnice kontinuirano posredstvom svojih odvjetnika podnosi u ovakvim predmetima iz već navedenih razloga, spis završi kod Županijskog suda u Splitu, zbog navedenog pravnog stajališta koje je zauzeo samo taj drugostupanjski sud (za razliku od svih ostalih tužitelja koji eto imaju sreće da njihov predmet ne završi kod Županijskog suda u Splitu) trebali sami financirati iz svog džepa svoje odvjetnike, koji su se usudili napisati očitovanje u vezi tuženikovog odgovora na tužbu, u pogledu troška za sastavljanje tog podneska po Odvjetničkoj tarifi.

57. Ovaj sud smatra da bi prilikom ocjene predstavlja li neki parnični trošak opravdan trošak u smislu čl. 155.st.1. ZPP, svaki sud trebao imati u vidu bez obzira da li se radi o sporu male vrijednosti ili o radnom predmetu za koji je od početka podnošenja tužbe izvjesno da se radi o pravno osnovanom tužbenom zahtjevu, da tužitelj ima pravo argumentirano osporiti činjenice koje je tuženik iznio u odgovoru na tužbu i na kojima temelji osporavanje tužbenog zahtjeva, te da takvo osporavanje iznesenih činjenica od strane tuženika iz odgovora na tužbu nije potencirano bespotrebnom i suvišnom radnjom tužitelja (u ovom slučaju, dakle, podnošenjem tužbe), već isključivo neosnovanim osporavanjem pravne osnove tužbenog zahtjeva od strane tuženika, te se dakle radi o trošku na činjenje kojeg je direktno utjecao tuženik svojim izričitim osporavanjem tužbenog zahtjeva, a koji trošak je navedenom odredbom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, propisan kao trošak za koji odvjetnik ima pravo potraživati nagradu, kao što ima pravo potraživati nagradu za sastav tužbe ili za zastupanje po odvjetniku na ročištu za glavnu raspravu, pripremnom ročištu ili ročištu za objavu presude, bez obzira što netko o tome mislio i kakav pravni stav o tome donio.

58. Na ovaj način je jasno obrazloženo zbog čega ovaj sud ne prihvaća pravno stajalište sa navedene sjednice Građanskog odjela Županijskog suda u Splitu, ukoliko kojim slučajem ovaj spis završi kod Županijskog suda u Splitu, povodom eventualne žalbe tuženika protiv predmetne presude, pa ukoliko eventualno i ovaj predmet završi kod Županijskog suda u Splitu u slučaju žalbe tuženika, te ukoliko taj drugostupanjski sud ustraje na svom pravnom stajalištu unatoč predmetnog obrazloženja navedenog priznanja kao opravdanog troška tužitelju u ovom postupku, dakle, troška za sastav podneska kojim se tužitelj očitovao o tuženikovom odgovoru na tužbu a kojim podneskom je ujedno trebao po uvjerenju ovoga suda učiniti stupnjevitu tužbu određenom, te preinači ovu odluku u vezi tog dijela odluke o trošku, Vrhovni sud Republike Hrvatske će se svakako obavijestiti o okolnostima slučaja, odnosno o činjenici da na nivou Republike Hrvatske postoje različita pravna stajališta, između ostalog, i o tome i različita praksa pri donošenju drugostupanjskih odluka u ovoj pravnoj situaciji, kako bi se na sastanku predsjednika građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova u Republici Hrvatskoj, pokušao postići jedinstveni pravni stav prilikom donošenja drugostupanjskih odluka o trošku za sastav podneska kojim se tužitelj očituje na tuženikov odgovor na tužbu, a sve u svrhu zaštite prava građana koji u ovakvim predmetima moraju podnositi tužbe protiv svojih poslodavaca i koji ni na koji način nisu odgovorni za tako nešto, te nisu dužni trpjeti štetne posljedice koje za njih ima trenutni navedeni pravni stav Županijskog suda u Splitu (kojeg se pravnog stava niti taj sud nije ranijih godina pridržavao, a kojeg pravnog stava se niti taj sud ne pridržava uvijek nakon što je na sjednici svog građanskog odjela održanoj dana 02. rujna 2021. godine, doneseno navedeno pravno shvaćanje) u slučaju da parnični spis u ovakvim radnim predmetima, završi kod tog suda povodom podnesene žalbe tuženika protiv prvostupanjske presude.

59. Osim toga, potrebno je postići jedinstveni pravni stav o tom pravnom pitanju i zbog toga kako bi se na nivou Republike Hrvatske u ovom slučaju donosile identične odluke od strane svih sudova, te kako odluka o tome treba li priznati kao opravdan trošak tužitelju za sastav navedenog podneska ne bi ovisila o tome kod kojeg će suda završiti spis.

U Bjelovaru, 29. kolovoza 2022. godine.

Sudac

Sanjin Milošević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u tri primjerka u roku od 15 dana, računajući od dana 30. kolovoza 2022. godine, a putem ovoga suda. Presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2., t. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.