REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 3

Poslovni broj: REF 3 : Pr-131/2022-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, po sucu Sanjinu Miloševiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice I. B., OIB: … iz B., Ž. S. 1b, zastupane po punomoćniku M. K., odvjetniku u Z., P. 50, protiv tuženika O. bolnice B. OIB: …, B., M. 8, zastupanog po punomoćnicima-odvjetnicima Z. odvjetničkog ureda Z. G., T. F.-G. i H. M. sa sjedištem u B., radi isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne rasprave dana 30. lipnja 2022. godine, u prisutnosti zamjenika punomoćnika stranaka, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nakon odgode ročišta za objavu presude zbog korištenja godišnjeg odmora punomoćnika tuženika, dana 29. kolovoza 2022. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku O. bolnici B. OIB: …, B., M. 8, da tužiteljici I. B., OIB: … iz B., Ž. S. 1b, isplati iznos od 107,55 kn (slovima: stosedamkuna i pedesetpet lipa) bruto, zajedno sa zateznom kamatom tekućom:

- na iznos od 44,78 kn, od 16. kolovoza 2018. godine, pa do isplate,

- na iznos od 6,78 kn, od 16. listopada 2018. godine, pa do isplate,

- na iznos od 0,69 kn, od 16. studenog 2018. godine, pa do isplate,

- na iznos od 49,07 kn, od 16. svibnja 2019. godine, pa do isplate,

- na iznos od 6,23 kn, od 16. lipnja 2019. godine, pa do isplate,

po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana, osim za isplatu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u gore navedenim bruto iznosima.

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi parnični trošak u iznosu od 625,00 kn, sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom od 29. kolovoza 2022. godine, pa sve do isplate, a sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženika (svog poslodavca) radi isplate.

2. U tužbi tvrdi da je kod tuženika zaposlena temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme, te da joj je tuženik tijekom radnog odnosa isplatio "umanjenje plaće", na slijedeći način:

- od 15. travnja 2017. godine, do 15. travnja 2022. godine, tuženik nije platio tužiteljici dodatak za otežane uvjete rada na osnovnu plaću za vrijeme prekovremenog rada, iako je tužiteljica i u prekovremenom radu radila u otežanim uvjetima, te iako joj pripada pravo na taj dodatak u smislu čl. 57. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (N.N.br.143/13, 96/15 - u daljnjem tekstu: KU/13) i čl. 55. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (N.N.br. 29/2018,92/19 - u daljnjem tekstu: KU/18) i prema pripadajućem Popisu radnih mjesta i poslova zdravstvenih i nezdravstvenih radnika koji imaju pravo na dodatak,

- u vremenskom razdoblju od 15. travnja 2017. godine, pa sve do podnošenja tužbe, tuženik nije platio tužiteljici dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, za sve odrađene sate prekovremenog rada, iako je tužiteljica svaki sat redovnog i prekovremenog rada radila na svom radnom mjestu i u svakom je trenutku imala odgovornost za život i zdravlje pacijenata, te iako joj pripada pravo na taj dodatak sukladno čl. 59.a Dodatka I. Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (N.N.br.96/15),

- s obzirom da je tuženik tužiteljici pogrešno obračunavao i isplatio plaće po navedene dvije osnove, pogrešno je obračunao i isplatio naknade koje se utvrđuju kao prosjek prethodno isplaćenih plaća, konkretno naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i naknadu plaće zbog privremene nesposobnosti za rad. 3. Kako se podaci o radu tužiteljice i podaci o korištenju godišnjeg odmora u spornom razdoblju nalaze kod tuženika, pribavljanjem tih podataka, a podredno i nakon provedbe financijskog vještačenja tužiteljica će moći urediti tužbeni zahtjev, pa je podnijela zbog toga stupnjevitu tužbu radi isplate razlike neisplaćene plaće i naknade plaće u navedenom razdoblju.

4. Nakon što je tuženik uz odgovor na tužbu, dostavio matematički izračun visine neisplaćene plaće i naknade plaće tužiteljici po utuženim osnovama u utuženom razdoblju (list 12-13), tužiteljica je podneskom od 07. lipnja 2022. godine, prihvatila na povjerenje bez ikakvih platnih lista i evidencija o radu, taj izračun tuženika kao matematički točan, te svoju predmetnu stupnjevitu tužbu učinila određenom, potražujući isplatu bruto iznosa od 107,55 kn, a sukladno tabelarnom i matematičkom izračunu tuženika, za razdoblje od mjeseca srpnja 2018. godine, pa sve do svibnja 2019. godine, a čime je indirektno i praktički tužba bila povučena za dio utuženog razdoblja.

5. Tuženik je u odgovoru na tužbu priznao iznesenu činjenicu u vezi zaposlenja tužiteljice kod tuženika, osim što je naglasio da tužiteljica nije radila kod tuženika u razdoblju od 28. lipnja do 01. studenog 2019. godine.

6. Međutim, tuženik je tvrdio u odgovoru na tužbu da je u utuženom razdoblju platio tužiteljici sve što joj je prema ugovoru o radu i važećim propisima za obračun plaće pripadalo.

7. Nadalje, ističe da je kao poslodavac koji je ustanova koja obavlja javnu djelatnost, kod obračuna plaće, dužan koristiti jedinstvenu metodologiju obračuna plaća koju izrađuje Centralni obračun plaća (COP) koji je uveden Odlukom Vlade RH, pri čemu tuženik nije ovlašten određivati drugačiji način obračuna od onoga kako je zadan tim programom već je ovlašten samo unositi podatke za obračun tj. podatke o zaposleniku i podatke o evidenciji radnog vremena, a potom se plaće računaju prema unaprijed zadanim formulama i parametrima preko FINA-e. Zbog toga, tuženik smatra da je tužiteljici isplaćeno sve što joj je prema ugovoru o radu i važećim propisima za obračun plaće pripadalo.

8. Tuženik se u cijelosti usprotivio tužbenom zahtjevu, te je detaljno obrazložio navedenu činjenicu o donošenju Odluke o uspostavi i održavanju usluge COP, te o tome kome je Vlada RH povjerila posao uspostave i podrške informatičkog sustava centraliziranog obračuna plaća i upravljanja ljudskim resursima u javnom sektoru, odnosno o tome da su svi bitni parametri u vezi obračuna uneseni u sustav i da se ne mogu mijenjati, navodeći čak i tko sve utječe na takav način obračuna plaća (kao da su te činjenice uopće bitne u kontekstu onoga o čemu treba raspravljati u ovoj parnici – opaska suca).

9. Tuženik je u odgovoru na tužbu istakao i da je od 01. travnja 2020. godine u sustav obračuna plaća (COP) unijet obračun dodatka za posebne uvjete rada i za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi na prekovremene sate, temeljem Dodatka III. Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, koji je objavljen u Narodnim novinama br. 56/2020 od 13. svibnja 2020. godine (u daljnjem tekstu: Dodatak III), pozvavši se na čl. 2. i čl. 4. tog Dodatka III, koje odredbe je i citirao. Shodno tome, tvrdi da je od 01. travnja 2020. godine, obračunavaju i oba utužena dodatka na prekovremene sate rada tužiteljice. Međutim, kako za ranije razdoblje, dakle prije 01. travnja 2020. godine, nema pravnog osnova - akta koji bi propisivao isplatu dodataka za posebne uvjete rada, te za iznimnu odgovornost za živote i zdravlje ljudi na prekovremene sate rada, tuženik smatra kako nije bilo pravne osnove da se isti tužiteljici i obračunavaju.

10. Iako tužiteljica u podnesenoj predmetnoj stupnjevitoj tužbi nije niti istakla određeni novčani tužbeni zahtjev, niti ga je mogla istaći s obzirom da je podnijela stupnjevitu tužbu, tuženik je u odgovoru na tužbu istakao kako osporava pravo na zakonske zatezne kamate na eventualno neplaćene iznose poreza, prireza i doprinosa, kada bi tužiteljici i pripadala neka novčana naknada.

11. Međutim, nakon što je tužiteljica stupnjevitu tužbu konačno učinila određenom podneskom od 07. lipnja 2022. godine, uskladivši visinu tužbenog zahtjeva sa matematičkim izračunom tuženika u vezi neplaćenih mjesečnih iznosa plaće i naknade plaće, sa zateznom kamatom od 16.- tog dana u mjesecu za prethodni mjesec (izostavivši iz tog svog sporednog potraživanja zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prirez porezu na dohodak), tuženik je posredstvom zamjenice punomoćnika na ročištu održanom dana 30. lipnja 2022. godine, istakao da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva s obzirom da je tužiteljica uskladila svoje potraživanje s matematičkim izračunom tuženika, te da tuženik i dalje osporava pravnu osnovu zahtjeva tužiteljice.

12. Radi razrješenja spornih odlučnih činjenica izveden je dokaz uvidom u matematički izračun tuženika u vezi razlike neisplaćene plaće i naknade plaće za prekovremeni rad od 13.05.2022.g. (list 12-13), Dodatak III. Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja uz način izračuna jednog sata prekovremenog rada (list 14-15), te sudsku praksu (list 25-30).

13. Izvedeni dokazi ocijenjeni su u smislu čl. 8. ZPP.

14. Tužbeni zahtjev tužiteljice je osnovan.

15. Između stranaka, nije bilo sporno da je tužiteljica bila zaposlenica tuženika u konačno utuženom razdoblju.

16. Između stranaka nije bilo sporno da je tužiteljici bila isplaćena plaća u konačno utuženom razdoblju, odnosno da je prilikom isplate tih plaća tuženik isplatio tužiteljici za obavljen rad osobne dohotke i sve dodatke, odnosno uvećanja na plaću u vezi redovnog rada, odnosno u sklopu redovne mjesečne satnice, pa tako i uvećanja plaće za otežane uvjete rada i za navedenu odgovornost za život i zdravlje ljudi.

17. Između stranaka nije bila sporna niti visina tužbenog zahtjeva.

18. Dakle, između stranaka je praktički jedino bila sporna pravna osnova tužbenog zahtjeva, odnosno da li tužiteljici u okolnostima slučaja pripada u konačno utuženom razdoblju, pravo na isplatu utuženih dodataka na plaću za otežane uvjete rada i za odgovornost za život i zdravlje ljudi (pacijenata) u vezi odrađenog prekovremenog rada, a posljedično tome da li joj pripada i razlika na ime manje plaćene naknade plaće za iskorištene godišnje odmore, zbog toga što je isplata naknade plaće po toj osnovi izvršena na temelju krivih parametara, odnosno pogrešno utvrđenog prosjeka tri prethodno isplaćene plaće. Ujedno je između stranaka bilo sporno je li od značaja za ovaj postupak što se plaća tužiteljice obračunavala posredstvom COP-a.

19. Shodno tome, nakon što je sud u pogledu pravne osnove ocijenio osnovanim zahtjev tužiteljice u pogledu isplate neisplaćene razlike plaće za utužena dva dodatka u vezi odrađenih prekovremenih sati rada, ali i u vezi razlike neisplaćene naknade plaće zbog iskorištenih godišnjih odmora (po osnovi privremene nesposobnosti za rad, tuženik nije ništa u svom navedenom matematičkom obračunu utvrdio da pripada tužiteljici, a da joj nije isplaćeno u okviru utuženog potraživanja, a tužiteljica je konkretiziranjem visine tužbenog zahtjeva očito na taj način indirektno odustala od potraživanja po osnovi naknade plaće za privremenu nesposobnost za rad), imajući u vidu da je visina tužbenog zahtjeva između stranaka u granicama istaknutog potraživanja tužiteljice bila nesporna, tužiteljici je dosuđen iznos od 107,55 kn, sa zateznom kamatom na pojedine utvrđene neplaćene mjesečne iznose, tekućom od 16.- tog dana u mjesecu za prethodni mjesec, sukladno čl. 92. st.3. Zakona o radu, po stopi na koju upućuje čl. 29. Zakona o obveznim odnosima.

20. Tuženikovo pozivanje na COP u ovoj parnici, te silno elaboriranje u odgovoru na tužbu u vezi COP-a, na koji COP se tuženik sasvim bezuspješno pozivao i u mnogim drugim, pravno identičnim kao u ovom slučaju, predmetima je bilo sasvim neosnovano i nepotrebno jer se u ovoj parnici raspravlja o sasvim drugim bitnim činjenicama, a ne o tome čijom odlukom je COP zaživio u praksi, tko ga kontrolira i provodi, te što isti sve obuhvaća.

21. Međutim, kako tuženik smatra da je nešto jako bitno za ovu parnicu što tuženik ne može sam obračunati plaću, odnosno što prilikom obračuna i isplate plaće nije samostalan, valja istaći da se u ovom postupku ne raspravlja o naknadi štete (u kojem slučaju bi se utvrđivalo koja osoba ili tijelo je nanijelo imovinsku štetu tužiteljici, odnosno tko je zapravo doista odgovoran za naknadu štete tužiteljici), već se raspravlja o isplati razlike neisplaćene plaće i naknade plaće, a za tu svrhu je bilo potrebno utvrditi je li poslodavac tužiteljici isplatio točan ili netočan iznos na ime plaće i naknade plaće, odlučujući u granicama istaknutog zahtjeva u utuženom razdoblju po pozitivnim propisima po kojima je to bio dužan učiniti (neovisno o tome tko je faktički vršio obračun plaće i naknade plaće tužiteljici u utuženom razdoblju jer je obračun plaće tehničko pitanje), a tuženik je praktički sam dostavljajući matematički izračun visine neisplaćene razlike plaće i naknade plaće tužiteljici, kako je to inače u ranijim postupcima utvrđivao sudski vještak u drugim istovrsnim predmetima, indirektno priznao da plaća tužiteljici u vezi utuženih dodataka u pogledu prekovremenih sati rada nije bila niti obračunata, niti isplaćena, kao što analogno tome nisu bili isplaćeni točni iznosi naknade pojedinih plaća tužiteljici.

22. Poslodavac je radniku bez ikakve dvojbe, dužan isplatiti točan i potpun iznos plaće (neovisno o tome je li sustav COP-a svojevremeno bio pogrešno ustrojen u smislu da se radnike zakidalo u pogledu isplate točnog i potpunog iznosa plaće po kolektivnom ugovoru i Zakonu o radu, odnosno temeljem pozitivnih propisa), pa je neodlučno za razrješenje ovoga spora tko je aktivno, a tko pasivno, sudjelovao u tehničkom obračunu visine plaće i naknade plaće tužiteljici u utuženom razdoblju, te da li je tuženik mogao utjecati na način obračuna plaće. Osim toga, valja ponovo naglasiti da se ovdje ne raspravlja o nekoj odštetnoj odgovornosti da bi se sud uopće bavio utvrđivanjem svih pretpostavki u vezi odgovornosti za naknadu štete, nego se ovdje radi o novčanom potraživanju iz radnog odnosa za što je isključivo u okolnostima slučaja pasivno legitimiran poslodavac tužiteljice, zbog čega obračun plaće posredstvom COP-a nije nikakav alibi ili opravdan razlog zbog kojeg tuženik ne bi trebao isplatiti tužiteljici onu plaću i naknadu plaće koja ovoj pripada u utuženom razdoblju.

23. S obzirom na navedenu pravnu osnovu na kojoj je tužiteljica temeljila svoj tužbeni zahtjev, za razrješenje predmeta spora je po uvjerenju suda od bitnog značaja bilo pravno shvaćanje s osme sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koja je održana 09. prosinca 2019.godine, a koje pravno shvaćanje je objavljeno na internetskoj službenoj stranici Vrhovnog suda Republike Hrvatske, te koje pravno shvaćanje bi i tuženik kao ustanova trebao respektirati i napokon akceptirati, a ne godinama i unedogled sasvim neosnovano u ovakvim predmetima, praktički iz istih razloga, osporavati baš svaki zahtjev svog zaposlenika u pogledu pravne osnove, koja pravna osnova je odavno utvrđena opravdanom navedenim pravnim shvaćanjem i ujedno potvrđena opravdanom kroz tisuće i tisuće pravomoćnih sudskih odluka na nivou Republike Hrvatske.

24. Naime, kako se na području Republike Hrvatske, pojavilo zadnjih godina izuzetno velik broj ovakvih parnica, poput predmetne parnice, koje su inicirali razni liječnici ili drugi medicinski djelatnici zaposleni u bolnicama diljem države, ali i u drugim medicinskim ustanovama, te se intenziviralo pravno pitanje koje je bilo sporno i u ovom slučaju, ali i drugim istovrsnim predmetima raznih tužitelja, povodom tužbi koje su podnijeli protiv raznih bolnica ili drugih medicinskih ustanova, svojih poslodavaca, Vrhovni sud Republike Hrvatske je radi ujednačavanja sudske prakse našao potrebnim da iznese svoj pravni stav u vezi toga spornog pitanja, kojeg eto tuženik niti nakon više od dvije i pol godine ne prihvaća, te i dalje osporava pravnu osnovu ovakvih zahtjeva, kakav je i tužiteljica iz ove parnice podnijela.

25. Shodno tome, na navedenoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, zauzeto je slijedeće pravno shvaćanje: "Zdravstveni radnici za vrijeme važenja Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj 143/13 i 96/15, dalje: KU) koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz čl.57. KU i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz čl. 59. KU, imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene u prekovremenom radu".

26. Odgovor na to pitanje je bio sporan i tijekom ove parnice u vezi navedena dva utužena dodatka (a o čemu je između ostalog ovisilo i pitanje osnovanosti zahtjeva u vezi nedostatno plaćene naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora), što jasno proizlazi iz navoda stranaka tijekom ovog postupka, pa kako je ovim pravnim stavom Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, praktički potvrđen stav koji je taj revizijski sud iznio u svojoj odluci br. Revr-206/2012 od 02. travnja 2012.godine (koja se doduše odnosila na državne službenike u vezi prekovremenih sati rada, ali se praktički ipak radilo o ista dva dodatka za posebne uvjete rada i za navedenu odgovornost), ovaj sud nije imao nikakvog opravdanog razloga da ignorira taj pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske, te je zbog toga u pogledu pravne osnove na temelju istaknutog pravnog stava Vrhovnog suda Republike Hrvatske, odnosno na temelju odredaba čl. 57. KU/13, te čl. 55. KU/18, čl. 5. Dodatka I. Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (kojim je dodan čl. 59.a. u navedeni Kolektivni ugovor objavljen u Narodnim novinama br. 143/2013), te čl. 94. Zakona o radu (N.N.93/14 – u daljnjem tekstu: ZR/14), na kojima je očito bio utemeljen taj pravni stav, ocijenjen osnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice.

27. Valja istaći dakle da odluka o osnovanosti predmetnog zahtjeva tužiteljice u vezi isplate uvećanja na plaću za otežane uvjete rada i za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi-pacijenata u pogledu svih odrađenih sati prekovremenog rada, nije donesena samo i isključivo na temelju navedenog pravnog stava Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

28. Naime, na tu osnovanost prije svega upućuju čl. 94. ZR/14 (koji propisuje da za otežane uvjete rada i prekovremeni rad, radnik ima pravo na povećanu plaću, što znači da se plaća koja podrazumijeva sve dodatke i davanja koja poslodavac isplaćuje, uvećava za prekovremeni rad, odnosno za otežane uvjete rada i za navedenu posebnu odgovornost), te čl. 57. KU/13 i čl. 55. KU/18 (koji propisuju da radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću), čl. 5. Dodatka I. Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (N.N.br. 96/15), odnosno čl. 58. KU/18 (kojim je propisano da zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi i ostali zdravstveni i nezdravstveni radnici koji sudjeluju u postupku dijagnostike i liječenja ostvaruju dodatak na plaću u iznosu od 4% od osnovne plaće), čl. 23. Dodatka II kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (N.N.br. 92/2019), kojim je propisano da se od 01. rujna 2019. godine, u čl. 58. KU/18 brojka 4%, zamjenjuje sa brojkom 8%. Osim toga, točnost matematičkog izračuna tuženika u vezi neisplaćenih novčanih iznosa po pojedinim konačno utuženim mjesecima je bila nesporna između stranaka.

29. Zbog toga, nije opravdan pravni stav tuženika (a ujedno je i u suprotnosti sa pravnim stavom Vrhovnog suda RH o tom pravnom pitanju), te je isti sasvim neutemeljen, da je tužiteljici isplatio sve što je bio dužan u vezi plaće i naknade plaće jer upravo suprotno proizlazi baš iz tuženikovog matematičkog izračuna neisplaćene razlike plaće i naknade plaće u utuženom razdoblju. Naime, potpuno je jasno iz navedenog kako upravo dosuđena ovom presudom novčana potraživanja na ime navedena dva dodatka za prekovremeni rad i na ime naknada plaća za iskorištene godišnje odmore, nisu bili pravovremeno plaćeni tužiteljici. Obzirom da je tužiteljica bezrezervno, praktički na povjerenje, bez i jednog materijalnog dokaza, priznala točnost matematičkog izračuna tuženika u pogledu visine neisplaćene plaće i naknade plaće, sud je tužiteljici dosudio ukupno zatraženi iznos od 107,55 kn sa zateznom kamatom.

30. Da tužiteljici pripada pravo na isplatu u vezi odrađenih prekovremenih sati rada u vezi navedena dva dodatka, osim što na to upućuju navedene odredbe Zakona o radu, te kolektivnih ugovora, te navedeni pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske, upućuje i mnogobrojna sudska praksa u vidu drugostupanjskih odluka i to samo primjerice Županijskog suda u Bjelovaru br. Gž R-455/16 od 27.02.2017.g., Županijskog suda u Zagrebu br. Gž R-761/16 od 18.04.2017.g., Županijskog suda u Rijeci br. Gr R-465/2016 od 19.07.2017.g., Županijskog suda u Osijeku br. Gž R-308/2016 od 24.08.2017.g., te Županijskog suda u Splitu br. Gž R- 516/2016 od 06.11.2017., ali i u vidu odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revr-206/2012 od 02.04.2014.g., a na to upućuje i mnogobrojna druga sudska praksa prvostupanjskih i drugostupanjskih sudova, ali i revizijskog suda, primjerice samo u presudi Županijskog suda u Bjelovaru br. Gž R-112/2018-2 od 11. travnja 2018.g., presudi i rješenju Županijskog suda u Rijeci br. Gž R-750/2020-2 od 13. siječnja 2021. godine, te pravomoćnoj presudi Općinskog suda u Vukovaru br. Pr- 191/18-18 od 16. svibnja 2019.godine, potvrđenoj presudom Županijskog suda u Zagrebu br. Gž R-949/2019-2 od 11. srpnja 2019.godine. Napokon, predmetni sudac je donio par stotina presuda sa ovakvim predmetom spora u predmetima u kojima su na strani tuženika bile razne medicinske ustanove sa sjedištem u Bjelovaru, između ostalih i tuženik iz ove parnice, koju su zastupali isti odvjetnici kao i u ovoj parnici, dakle u pogledu isplate razlike neisplaćene plaće u vezi utuženih dodataka na plaću, kao i u ovoj parnici, u vezi prekovremenih sati rada i neisplaćene naknade plaće za iskorištene godišnje odmore, koje presude su davno postale pravomoćne.

31. Osim toga, niti iz jedne odredbe navedenih kolektivnih ugovora koji su bili na snazi u predmetnom razdoblju ne proizlazi da tužiteljici, kojoj nesporno pripadaju dodaci za otežane (posebne) uvjete rada u cijelom utuženom razdoblju, ti dodaci pripadaju samo u odnosu na ostvarenu redovnu satnicu rada, a ne i na prekovremene sate rada, niti da bi se uvećanja plaće po osnovi prekovremenog rada i uvećanja plaće po osnovi otežanih uvjeta rada međusobno isključivali.

32. Tužiteljici, kako je to već navedeno, pripada dodatak na otežane ili posebne uvjete rada za svaki odrađeni sat rada, jer ukoliko postoje otežani uvjeti rada za vrijeme redovnih sati rada, isti postoje i za vrijeme prekovremenih sati rada.

33. Isplata dodatka za prekovremeni rad ne isključuje pravo na dodatak za otežane uvjete rada na prekovremene sate rada, jer tužiteljica i onda kada radi prekovremeno, radi u posebnim ili otežanim uvjetima rada kao i za vrijeme kada odrađuje redovne sate rada, a na isti način valja tretirati u vezi prekovremenog rada i pitanje priznavanja prava na dodatak za odgovornost za život i zdravlje ljudi- pacijenata.

34. Obzirom da je utvrđeno da je osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice u vezi navedena dva dodatka, potpuno je jasno u matematičkom smislu da je zbog manje isplaćene plaće tužiteljici u pogledu neplaćenih dodataka za otežane (posebne) uvjeti rada, te za odgovornost za život i zdravlje ljudi u vezi prekovremenih sati rada, tužiteljici isplaćena manja naknada plaće za korištenje godišnjih odmora u utuženom razdoblju, jer je obračun naknade u tim situacijama vršen na temelju pogrešnih parametara, odnosno nepravilno određene i isplaćene visine plaće, te je i u vezi tog zahtjeva ocijenjen osnovanim predmetni zahtjev tužiteljice, pri čemu je početni zahtjev tužiteljice u pogledu isplate neisplaćenog iznosa naknade plaće za iskorištene godišnje odmore i za privremenu nesposobnost za rad (za koju privremenu nesposobnost za rad je indirektno povučen prilikom isticanja konačnog zahtjeva), bio utemeljen na odredbama čl. 36.st.2. KU/13, čl. 34.st.2. KU/18 i čl. 59.st.1. TKU/12 i čl. 58.st.1. TKU/17, kao i na čl. 95.st.1. i 5. ZR/14.

35. Kako između stranaka nije bila sporna visina istaknutog tužbenog zahtjeva u pogledu utužena dva dodatka na plaću ili visina pojedinih konačnih mjesečnih potraživanja tužiteljice, ali i u vezi utužene razlike neisplaćene naknade plaće za iskorištene godišnje odmore, utemeljena na kompletnom izračunu tuženika, valjalo je obvezati tuženika da isplati tužiteljici ukupan iznos od 107,55 kn bruto, a sve zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom od 16.- tog dana u mjesecu za prethodni mjesec u smislu čl. 29. Zakona o obveznim odnosima.

36. Naime, sud je na temelju čl. 92. st.3. Zakona o radu, donio odluku o zateznoj kamati jer između stranaka nije bilo niti sporno da je tuženik bio dužan tužiteljici isplatiti plaću najkasnije do 15.- tog dana u mjesecu za prethodni mjesec (a time očito i naknadu plaće). Shodno tome, kako tuženik nije pravovremeno isplatio točan iznos plaće tužiteljici, ali i naknade plaće i to u točno navedenim iznosima istaknutim u točci I. izreke ove presude, zbroj kojih daje svotu od 107,55 kn, na sve navedene i utužene mjesečne iznose tužiteljici je od 16.- tog dana u mjesecu za prethodni mjesec dosuđena zatezna kamata kako je to tužiteljica opravdano potraživala jer je upravo toga dana u mjesecu tuženik dospio u zakašnjenje u pogledu svih pojedinih mjesečnih iznosa navedenih u izreci ove presude.

37. U skladu sa odredbom čl. 45. st. 1. i 2. Zakona o porezu na dohodak (NN 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/11, 144/12, 120/13, 125/13, 148/13, 83/14, 143/14, 136/15, u daljnjem tekstu: ZPD) predujam poreza na dohodak, obračunava, obustavlja i uplaćuje poslodavac, isplatitelj primitka iz čl. 14. istoga Zakona ili sam porezni obveznik i to prilikom svake isplate prema propisima koji važe na dan isplate.

38. Sukladno čl. 45. st. 4. i 5. ZPD i čl. 16. st. 1. i 9. Pravilnika o porezu na dohodak (NN 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 2/09, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13, 160/13, 157/14, u daljnjem tekstu: Pravilnik) predujam poreza na dohodak od nesamostalnog rada obračunava se tijekom istog mjeseca svakog poreznog razdoblja isplaćenog primitka od nesamostalnog rada iz čl. 14. toga Zakona i čl. 11., 12. i 15. toga Pravilnika. Obračunati predujam poreza isplatitelj obustavlja i uplaćuje istodobno sa isplatom primitka od nesamostalnog rada, kao porez po odbitku.

39. Shodno tome, porez na dohodak i prirez porezu na dohodak, koji čine sastavne dijelove bruto plaće radnika, a u ovom slučaju tužiteljice, dospijevaju tek s isplatom, što znači da do trenutka isplate nisu dospjeli na naplatu iznosi poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, pa se na te iznose kamate ne obračunavaju, zbog čega je tužiteljica opravdano izostavila iz svog sporednog potraživanja u vezi zatezne kamate i potraživanje kamate na bruto iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak.

40. Odluka o parničnom trošku je donesena na temelju čl.154.st. 1. ZPP.

41. Parnični trošak tužiteljice je utvrđen sukladno vrijednosti predmeta spora, na temelju troškovnika odvjetnika tužiteljice istaknutog u podnesku od 24. lipnja 2022. godine, primjenom Odvjetničke tarife, a koji troškovnik je pravilno bio istaknut s obzirom na konačno utvrđenu vrijednost predmeta spora, ekvivalentnu visini konačno istaknutog tužbenog zahtjeva tužiteljice, a ne na samo paušalno naznačenu vrijednost predmeta spora u tužbi.

42. Stoga se opravdani parnični troškovi tužiteljice, potrebni za ovu parnicu protiv tuženika sastoje od jednokratne nagrade u iznosu od 500,00 kn, te pripadajućeg poreza na dodanu vrijednost u vezi tog troška u iznosu od 125,00 kn, što ukupno daje svotu od 625,00 kn, koja isplata je naložena tuženiku na ime naknade opravdanih parničnih troškova tužiteljici, sa pripadajućom zateznom kamatom na te troškove, koji zahtjev je također osnovano bio istaknut od strane tužiteljice, računajući od dana donošenja presude u ovoj pravnoj stvari.

U Bjelovaru, 29. kolovoza 2022. godine.

Sudac

Sanjin Milošević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u tri primjerka u roku od 15 dana, računajući od dana 30. kolovoza 2022. godine, a putem ovoga suda. Presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2., t. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.