REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U RIJECI
Rijeka, Erazma Barčića 5
Poslovni broj: 10 Us I-545/2022-5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Danici Vučinić, dipl. iur., uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Misirača, u upravnom sporu tužitelja P. d. o. o., sa sjedištem u R., kojeg kao opunomoćenik zastupa B. S., odvjetnik u Z., protiv tuženika Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga, Zagreb, Franje Račkog 6, radi odobrenja objavljivanja ponude za preuzimanje društva, 29. kolovoza 2022.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga, KLASA: UP/I 976-02/21-02/03, URBROJ: 326-01-60-62- 22-27 od 7. travnja 2022.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova ovoga upravnog spora.
r i j e š i o j e
Odbacuje se tužba kao nepravodobna u odnosu na rješenje Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga, KLASA: UP/1 976-04/21-02/01, URBROJ: 326-01-60- 62-21-8 od 15. travnja 2021.
Obrazloženje
1. Rješenjem tuženika KLASA: UP/I 976-02/21-02/03, URBROJ: 326-01- 60-62-22-27 od 7. travnja 2022., odbijen je zahtjev tužitelja za odobrenje objavljivanja ponude za preuzimanje društva P. d. d., sa sjedištem u R..
2. Tužitelj je ovom Sudu pravodobno podnio tužbu kojom osporava zakonitost rješenja tuženika te u tužbi, u bitnome, iznosi da Agencija u rješenju pogrešno zaključuje da su adresati odredbe članka 42. stavci 7. i 8. Zakona g. G. P., g. I. B. i društvo P. d.o.o. (dalje u tekstu: "Stranke"). Pažljivim iščitavanjem odredbe i samog Zakona da jasno proizlazi da su adresati navedenih odredbi samo one osobe za koje je obveza davanja ponude za preuzimanje nastala do 15. prosinca 2013. – dakle do datuma stupanja Zakona na snagu. Obveza davanja ponude za preuzimanje za koju Agencija tvrdi da je nastala za tužitelja veže se uz datum 13.2.2019. te da u konkretnom slučaju ne postoji obveza za davanje ponude za preuzimanje, te da se odredbe članka 42. stavci 7. i 8. Zakona ne mogu primijeniti na stranke u postupku. Navodi kako u trenutku donošenja rješenja o nastanku obveze objavljivanja ponude, društvo P. d. d. R. nije bilo Ciljno društvo u smislu Zakona o preuzimanju dioničkih društava (NN 109/07, 36/09, 108/12, 90/13 – Odluka USRH broj: U-I-4469/2008 i dr. dalje u tekstu: "ZPPD"), a članak 42. stavci 7. i 8. Zakon da se ne mogu primijeniti na konkretnu situaciju, tako da u potpunosti otpada pravna osnova Rješenja te ga je jedino ispravno poništiti. Tužitelj nadalje ističe da je tijekom postupka odobrenja ponude za preuzimanje došlo do miješanja dva odvojena pravna pojma – pojma stjecanje kontrole iz članka 5. stavka 1. Direktive 2004/25/EC o ponudama za preuzimanje (dalje u tekstu: "Direktiva") i pojma pravične cijene kao najviše cijene koje su stjecatelji platili za vrijednosnicu u promatranom razdoblju iz članka 5. stavka 4. Direktive, da do navedenog dolazi prilikom transpozicije direktive u hrvatski pravni poredak kada se u ZPPD-om uvodi novi pravni pojam posrednog stjecanja dionica iz članka 9. stavka 4. ZPPDa, a kojeg Direktiva d ne poznaje. Nadalje, taj pravni pojam ZPPD definira kao stjecanje kontrole iz članka 5. stavka 4. ZPPD-a. Samim uvođenjem takvog pojma zakonodavac nisu povrijeđene niti prekoračene odredbe i doseg Direktive, ali tumačenjem kojeg Agencija implicira u svom Zaključku, dolazi do povrede i prekoračenja smisla i dosega Direktive. Navodi kako Agencija ide korak dalje i zapravo izjednačava postojanje kontrole iz članka 5. stavka 4. ZPPD-a, inače pojma iz članka 5. stavka 1. Direktive, sa pojmom pravične cijene za vrijednosnice iz članka 5. stavka 4. Direktive odnosno pojma cijene iz članka 16. ZPPD-a i da se sve to čini pogrešnom upotrebom pojma posrednog stjecanja iz članka 9. stavka 4. ZPPD-a kada zaključuje da posredno stjecanje predstavlja stjecanje u smislu odredaba članka 16. ZPPD-a, da Direktiva u članku 5. stavak 4. govori o plaćanju cijene za vrijednosnicu i nigdje ne spominje stjecanje, a pogotovo ne govori o posrednom stjecanju, te da članak 16. ZPPD-a nigdje ne spominje posredno stjecanje i sve dok se terminus tehnicus "posredno stjecanje" koristi kako bi zakonodavac u nomotehničku svrhu objasnio određene situacije stjecanja kontrole i nastupanja obveze na davanje ponude za preuzimanje, da smo u dosegu smisla Direktive. No kada se pojam posrednog stjecanja pokušava koristiti prilikom izračuna cijene u ponudi za preuzimanje, takvo tumačenje da izlazi iz okvira primjene Direktive i podriva njezinu jednoobraznu primjenu na prostoru Europske unije. Tumačenje Agencije prema kojem je iz bilance Tužitelja moguće dokučiti cijenu dionice nije konzistentna sa dosadašnjom praksom Agencije u sličnim predmetima, ističe kako članak 16. stavak 4. ZPPD-a upućuje na primjenu elaborata o procjeni vrijednosti kada se ne može utvrditi cijena stjecanja. U sličnim predmetima o kojima je odlučivala Agencija kao što je u slučaju preuzimanja ciljnog društva S. D. d. d. iz 2016. (dalje u tekstu: "S. D.") te u slučaju preuzimanja ciljnog društva B. d. d. iz 2015. (dalje u tekstu: "B.") da je Agencija zauzela stav da se ima primijeniti cijena iz elaborata te nije niti pokušavano temeljem uvida u bilance društava, utvrđivati cijenu stjecanja, već je zaključeno da se takva ne može utvrditi. Navodi da cijenu stjecanja dionica nije moguće utvrditi iz transakcije kupnje poslovnih udjela u društvu posredstvom kojeg je ostvarena kontrola Ciljnog društva, da to nije isti predmet kupnje pa da je shodno tome tuženik primijenio arbitrarno odlučivanje koje nije u skladu sa smislom ZPPD-a i Direktive. Stoga, tužitelj ističe da je u konkretnom slučaju donošenjem Rješenja došlo do povrede odredbi ZPPD-a u pogledu određivanja cijene dionice, odnosno da je tužitelj dao fer i zakonitu ponudu za pojedinu dionicu po cijeni od 49,00 HRK, te da je tužitelj pogrešno i nezakonito odbio takvu ponudu (točnije Zahtjev za odobrenje za objavljivanje ponude za preuzimanje) pogrešno smatrajući da cijena po dionici mora biti veća, da je tuženik bio dužan uzeti u obzir podatke u elaboratu, a ne pozivati se na podatke iz bilanci i potom ih pogrešno primjenjivati kao način procjene cijene dionice Ciljnog društva, i isti podaci da se zapravo odnose na vrijednost poslovnih udjela društva koje je dioničar Ciljnog društva. Navodi kako društvo P. drži 58.300 dionica u Ciljnom društvu, što predstavlja 28.85% dionica Ciljnog društva, da je rješenjem Agencije o nastanku obveze objavljivanja ponude određeno je da je ponuda nastala na dan 13.02.2019. temeljem stjecanja 25.1 % poslovnih udjela u društvu P. pri čemu da su udjeli kupljeni po nominalnom iznosu, da su stjecanjem kontrole nad društvom P. (25.1%) posredno stečene 58.300 dionice Ciljnog društva. Agencija u svom rješenju da pogrešno zaključuje kako se cijena posrednog stjecanja dionica temeljem stjecanja kontrole (25.1%) društva P. d. o. o. ima računati kao da je stečeno 100% društva P. pri čemu da se uzima da je za to plaćen nominalni iznos poslovnih udjela 7.889.700,00 HRK i da tako cijena koju predlaže Agencija iznosi 134,99 HRK po dionici. Iz toga da proizlazi da je kontrola nad 28.85% dionica Ciljnog društva (58.300 dionica) stečena za cijenu koja odgovara 1.980.314,7 HRK što kada se podijeli sa brojem dionica nad kojima je stekao kontrolu (58.300 dionica) daje cijenu od 33,96 HRK po dionici nad kojom je stečena kontrola i taj iznos da je znatno manji od iznosa koji je određen u prijedlogu ponude temeljem elaborata procjene vrijednosti te svakako znatno manja cijena od one koju Agencija sugerira Rješenjem. Navodi da Stranke nisu platile niti su ikada namjeravali platiti cijenu za stjecanje 100% poslovnih udjela po nominalnim iznosima u društvu P. u sveukupnom iznosu od 7.889.700 HRK, da bi se takva suma mogla uzeti kao referentna za stjecanje 58.300 dionica Ciljnog društva, kako to pogrešno zaključuje Agencija. Nadalje ističe, da doseg zaštite ZPPD-a završava na neposrednim imateljima dionica, da su dioničari Ciljnog društva predmet zaštite ZPPD-a, dok zaštita imatelja udjela P.-u izostaje, da prava i obveze imatelja udjela u P. i dioničara P. d. d. R. ne dotiču se niti interferiraju, da je protezanje cijene kupnje poslovnih udjela u posrednom stjecanju putem stjecanja kontrole na dioničare stoga pogrešno. Vanjski dioničari Ciljnog društva koje će se ponudom pozvati na preuzimanje dionica da se neopravdano stavljaju u povoljniji položaj, u odnosu na ostale posredne imatelje dionica, odnosno članove društva P., da se vanjskim dioničarima Ciljnog društva na ovaj način nudi cijena koju po dionici nitko nije dobio, a članovi društva P. neće niti moći dobiti. Stoga predlaže da se poništi rješenje Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga o nastanku obveze za objavljivanje ponude preuzimanje društva P. d. d., R., K., OIB: …, KLASA: UP/I 976-04/21-02/01, URBROJ: 326-01-60-6221-8 od dana 15.04.2021. i da se poništi rješenje Hrvatske Agencije za nadzor financijskih usluga o odbijanju zahtjeva za odobrenje objavljivanja ponude za preuzimanje, društva P. d. d., R., OIB: …, KLASA: UP/I 976- 02/21-02/03, URBROJ: 326-01-60-62-22-27 od dana 07.04.2022.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu, u bitnome, ustraje kod svih navoda iznijetih u obrazloženja osporenog rješenja. Dodatno navodi kako je potrebno radi razumijevanja ove problematike objasniti osnovne pojmove i principe Zakona o preuzimanju dioničkih društava i ističe kako je postupak preuzimanja je strogo uređen i reguliran kako bi se isti proveo na transparentan i fer način u što kraćem roku, a Hanfa kao regulator da nadzire provođenje takvog postupka, da obveza objavljivanja ponude za preuzimanje nastaje kada fizička ili pravna osoba, neposredno ili posredno, samostalno ili djelujući zajednički, stjecanjem dionica s pravom glasa ciljnog društva prijeđe prag od 25 % dionica s pravom glasa ciljnog društva (kontrolni prag), da je Ciljno društvo dioničko društvo čije su dionice uvrštene na uređeno tržište (u Republici Hrvatskoj) Zagrebačke burze, da se preuzimanjem dioničkog društva od većinskog dioničara bitno mijenja položaj malih dioničara i okolnosti koje su postojale u trenutku kada su oni stekli dionice i da je stoga nužno malim dioničarima stvoriti mogućnost da otuđe dionice i pri tome ne pretrpe nikakvu štetu. Dakle, smisao i cilj propisa o preuzimanju dioničkih društava kako ga postavlja Direktiva 2004/25/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 21. travnja 2004. o ponudama za preuzimanje (dalje u tekstu: Direktiva o ponudama za preuzimanje) da je zaštita malih dioničara kao slabije strane u situaciji kada jedan dioničar stekne kontrolu nad ciljnim društvom. Budući da većinski dioničar ima obvezu ponuditi otkup svih preostalih dionica s pravom glasa po fer cijeni, troškovi preuzimanja mogu biti iznimno visoki, jer je potrebno osigurati novčani iznos koji pokriva otkupnu cijenu preostalih dionica s pravom glasa. Osim toga, nerijetko da većinski dioničar zapravo i nema interes dokupljivati preostale dionice društva jer mu stečene dionice osiguravaju dostatnu kontrolu nad ciljnim društvom. Iz tog razloga, da vrlo često većinski dioničari pokušavaju izbjeći ovu obvezu prikrivajući je na razne načine. Obveza Hanfe kao regulatora je da takve slučajeve prepozna i naloži objavljivanje ponude za preuzimanje te isto objaviti kako bi manjinski dioničari znali da im netko treba objaviti ponudu za preuzimanje, a ako ne Objavi ponudu za preuzimanje, na način i u rokovima propisanim ZPDD-om, većinski dioničar ne smije (osim pod uvjetima propisanim ZPDD-om) dalje stjecati/otpuštati niti se obvezivati na stjecanje/otpuštanje dionica ciljanog društva na drugi način osim ponudom za preuzimanje, da podliježe prekršajnoj odgovornosti i može biti tužen od strane malih dioničara na obvezno sklapanje kupoprodajnog ugovora koji supstituira ponudu za preuzimanje. U konkretnom slučaju da je Hanfa je u odnosu na tužitelja, G. P. i I. B., upravo zato što nisu postupili po strogim zakonskim odredbama i Objavili ponudu za preuzimanje, pravomoćnim rješenjem KLASA: UP/1 976-04/21-02101, URBROJ: 326-01-60-62-21-8 od 15. travnja 2021. (Rješenje o utvrđivanju obveze) utvrdila nastanak obveze objavljivanja ponude za preuzimanje ciljnog društva P. d. d. R. (dalje: Ciljno društvo) te naložila istima podnijeti Hanfi zahtjev za odobrenje objavljivanja ponude za preuzimanje s pripadajućim ispravama. Navodi kako tužitelj tužbom pobija dva upravna akta i to: Rješenje o nastanku obveze i rješenje o odbijanju zahtjeva, koja dva akta da su proizašla iz dva zasebna upravna postupka, u prvom postupku da je rješenjem o nastanku obveze utvrđeno da je za tužitelja nastala obveza objavljivanja ponude za preuzimanje, dok je predmet drugog upravnog postupka zapravo postupanje po Rješenju o nastanku obveze i ispitivanje urednosti zahtjeva u smislu odredbe članka 24. stavka 4. ZPDDa, te da iz navedenoga je jasno da se u upravnom sporu može odlučivati o zakonitosti samo jednog upravnog akta, pa je u tom smislu tužba neuredna, te stoga predlaže da se sukladno članku 30. stavak 1. točka I. ZUS-a tužba odbaci kao nepravodobna u odnosu na rešenje od 15. travnja 2021. Navodi da je tužitelj Hanfi ranije podnio zahtjev za oglašivanje Rješenja o utvrđivanju obveze ništavim, a koji je Hanfa odbila kao neosnovan, da je protiv tog rješenja tužitelj također pokrenuo upravni spor koji se na Upravnom sudu u Rijeci vodi pod brojem UsI-344/2022. Kao što je i naveo, dionice ciljnog društva (i prelazak praga od 25%) može se, sukladno ZPDD-u, steći na posredan ili neposredan način. Neposredno stjecanje da je izravno stjecanje dionica ciljnog društva, a posredno stjecanje znači stjecanje dionica ciljnog društva posredstvom druge pravne osobe — u ovom predmetu stjecanjem poslovnih udjela u tužitelju koji neposredno drži dionice ciljnog društva, da su posredno i neposredno stjecanje dionica po izričitoj zakonskoj odredbi izjednačeni (članak 9. ZPDD-a). U konkretnom slučaju da je riječ o tome da su G. P. i I. B. zajedničkim djelovanjem stekli kontrolu nad tužiteljem u smislu članka 5. stavka 4. točke I. ZPDD-a (zajednički drže ukupno 40,23% udjela u temeljnom kapitalu tužitelja), da je tužitelj najveći pojedinačni dioničar ciljnog društva P. d. d. R. odnosno da drži 58.300 dionica ciljnog društva što predstavlja 28,85% temeljnog kapitala Ciljnog društva, da su stjecanjem kontrole u tužitelju, G. P. i I. B. stekli posredno 58.300 dionica koje tužitelj neposredno drži u Ciljnom društvu, a koje predstavljaju 28,85% udjela u temeljnom kapitalu Ciljnog društva, čime su prešli kontroli prag iz danka 9. stavka 1. ZPDD-a (25%) te je za njih nastala obveza objave ponude za preuzimanje. Nadalje navodi da su člankom 16. ZPDD-a određena pravila za određivanje cijene u ponudama za preuzimanje i da pri tome nije relevantno da li su dionice ciljnog društva stečene na posredan ili neposredan način, jer kao što je već rečeno, ta dva načina stjecanja su izjednačena (pa i u pogledu određivanja cijene). Direktiva o ponudama za preuzimanje (koja je u cijelosti transponirana u ZPDD) u članku 5. stavku I. razlikuje izravno (neposredno) ili neizravno (posredno) stjecanje, te dalje u stavku 4. istog članka referirajući se na stavak I. definira pravičnu cijenu (koja se odnosi kako na posredno tako i na neposredno stjecanje), a iz navedenoga da je evidentno da Direktiva o ponudama za preuzimanje poznaje i propisuje stjecanje kontrole neizravnim (posrednim) putem te da se pravična cijena utvrđuje i kod posrednog stjecanja kontrole odnosno dionica kojima se prelazi propisani kontrolni prag na isti način kao i kod neposrednog stjecanja. Opće pravilo kod određivanja cijene po ZPDD-u jest da je prvenstveno potrebno utvrditi cijenu po kojoj su dionice stečene, a da pri tome ta cijena ne može biti niža od najviše cijene po kojoj su ponuditelj i osobe koje s njim djeluju zajednički stekli dionice s pravom glasa u razdoblju od jedne godine prije nastanka obveze objavljivanja ponude za preuzimanje, uključujući i stjecanje na ternelju kojeg je za ponuditelja i/ili osobe koje s njim djeluju zajednički nastala obveza objave ponude za preuzimanje (članak 16. stavak 2. ZPDD-a). Ako se cijena ne može utvrditi na ovaj način da tada dolazi do primjene članka 16. stavak 4. ZPDD-a koji govori da se u tom slučaju koristi elaborat o procijeni vrijednosti. Ističe da se (ne) mogućnost određivanja cijene sagledava od slučaja do slučaja i pri tome da je irelevantno da li se radi o posrednom ili neposrednom stjecanju, jer da je ono po zakonu izjednačeno, da sve varijante utvrđivanja cijene dolaze u obzir i kod posrednog i kod neposrednog stjecanja. Ratio tako postavljenih zakonskih odredaba da je onemogućavanje obveznika ponude za preuzimanje u zaobilaženju propisa. Činjenica jest da se kod posrednog stjecanja ne radi o istom predmetu kupnje, ali iz te premise da nikako ne proizlazi zaključak da se samim time iz cijene stjecanja poslovnog udjela ne može utvrditi cijena stjecanja dionica kako to tvrdi tužitelj, da to uostalom ne proizlazi iz zakonskih odredaba o utvrđivanja cijene koje se odnose i na posredan način stjecanja, već da se mogućnost odredivosti cijene određuje od slučaja do slučaja. Što se tiče navoda tužitelja da je Hanfa u sličnim slučajevima zauzela drugačiji stav, u pobijanom Rješenju o odbijanju zahtjeva da je jasno istaknuto da se u predmetima na koje se poziva tužitelj radilo o drugačijim okolnostima koje nisu primjenjive na ovaj konkretan predmet i kao što je gore spomenuto, da je svaki slučaj potrebno gledati za sebe i u skladu s konkretnim okolnostima primjenjivati zakonske odredbe. Cijena u ovom postupku da je odrediva jer da su poslovni udjeli stjecanjem kojeg su posredno stečene dionice Ciljnog društva stjecani u samo jednom društvu (tužitelju), a izuzev dionica ciljnog društva da tužitelj nema drugu imovinu. Zakon da polazi od toga da se plaća cijena onoga što je stečeno, a ne ono što je dobiveno stjecanjem (u smislu stjecanja kontrole). Dakle, suprotno navodima tužitelja da se ne plaća se „za kontrolu", već je plaćanje ograničeno na ono što je stečeno, a da Ii je time ujedno i stečena kontrola i na koji način, da je potpuno irelevantno. Navodi tužitelja glede toga da se prava i obveze imatelja udjela u tužitelju i dioničara ciljnog društva ne dotiču niti interferiraju nisu sporni, no, upravo zato što se neposrednim ostvarivanjem kontrole u d. o. o. od svega 25% može posredno ostvariti kontrola od 25% u ciljnom društvu, u takvom slučaju da je i propisana obveza objave ponude za preuzimanje i slijedom toga, da niti određivanje cijene se ne razlikuje kod posrednog i neposrednog stjecanja, a da je zakonodavac smatrao da isto treba razlikovati da bi tada u tom pogledu napravio jasnu distinkciju. Iz svega navedenoga ističe da je vidljivo da je tuženik u cijelosti pravilno postupio i donio pobijana Rješenja u skladu sa zakonom i stoga predlaže sudu odbaciti tužbu kao nepravodobnu u odnosu na Rješenje KLASA: UPII 976- 04121-02/01, URBROJ: 326-01-60-62-21-8 od 15. travnja 2021., te odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan u odnosu na Rješenje KLASA: UP/1 976-02121-02/03, URBROJ: 326-01-6062-22-27 od 7. travnja 2022.
4. Kako činjenice odlučne za rješavanje ovog spora nisu sporne, a Sud nije našao potrebnim u sporu provoditi raspravu i izvoditi nove dokaze, to je Sud na temelju članka 36. točka 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17, 110/21 dalje: ZUS) i odredbe članka 8. ZUS-a prema kojoj je Sud dužan upravni spor provesti brzo, bez odugovlačenja i uz izbjegavanje nepotrebnih radnji i troškova, ovaj spor riješio bez održavanja rasprave (tako i Visoki upravni sud Republike Hrvatske u presudama poslovni broj Usž-224/21- 6 od 16. studenoga 2021. i Usž-181/19 od 30. siječnja 2019.).
5. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
6. Odredbom članka 5. stavak 4. Zakon o preuzimanju dioničkih društava („Narodne novine“, broj 109/07, 36/09, 108/12, 90/13, 99/13, 148/13 , dalje: ZPDD), propisano je da se smatra da fizička i/ili pravna osoba kontrolira pravnu osobu ako ima:
1.neposredno ili posredno više od 25% udjela u temeljnom kapitalu pravne osobe ili 2.neposredno ili posredno više od 25% glasačkih prava u glavnoj skupštini pravne osobe ili
3.pravo upravljanja poslovnim i financijskim politikama pravne osobe na temelju ovlasti iz statuta ili sporazuma ili
4.neposredno ili posredno prevladavajući utjecaj na vođenje poslova i donošenje odluka.
7. Odredbom članka 9. ZPDD-a, propisano je da je fizička ili pravna osoba obvezna objaviti ponudu za preuzimanje kad neposredno ili posredno, samostalno ili djelujući zajednički, stekne dionice s pravom glasa ciljnog društva, tako da, zajedno s dionicama koje je već stekla, prijeđe prag od 25% dionica s pravom glasa ciljnog društva (kontrolni prag) (stavak 1.). Ponudu za preuzimanje iz stavka 1. ovoga članka obvezno je objaviti društvo za upravljanje investicijskim fondovima ili društvo za upravljanje mirovinskim fondovima u vlastito ime i za račun fonda bez pravne osobnosti kojim upravlja, odnosno u ime i za račun fonda s pravnom osobnosti kojim upravlja, kada investicijski ili mirovinski fond kojem je dopušteno ulaganje iznad praga iz stavka 1. ovoga članka isti prijeđe stjecanjem dionica ciljnog društva. Kada investicijski ili mirovinski fond kojem je zabranjeno ulaganje iznad praga iz stavka 1. ovoga članka isti prijeđe stjecanjem dionica ciljnog društva, ponudu za preuzimanje obvezno je objaviti društvo za upravljanje investicijskim fondovima ili društvo za upravljanje mirovinskim fondovima u vlastito ime i za vlastiti račun (stavak 2.). Fizička ili pravna osoba, kojoj je, sukladno odredbama ovog članka, nastala obveza objavljivanja ponude za preuzimanje, obvezna je, bez odgode, o nastanku obveze dostaviti obavijest Agenciji, te istu bez odgode objaviti (stavak 3.). Posrednim stjecanjem dionica s pravom glasa, u smislu ovog članka, smatrat će se stjecanje kontrole u smislu članka 5. stavka 4. ovoga Zakona (stavak 4.).
8. Odredbom članka 16. stavak 1. i 2. ZPDD-a, propisano je da ponuditelj i osobe koje s njim djeluju zajednički obvezni su za sve dionice istog roda ponuditi jednaku cijenu, odnosno jednak broj zamjenskih dionica. Cijena u ponudi za preuzimanje ne može biti niža od najviše cijene po kojoj su ponuditelj i osobe koje s njim djeluju zajednički stekli dionice s pravom glasa u razdoblju od jedne godine prije dana nastanka obveze objavljivanja ponude za preuzimanje, uključujući i stjecanje na temelju kojeg je za ponuditelja i/ili osobe koje s njim djeluju zajednički nastala obveza objavljivanja ponude za preuzimanje. Stavkom 4. istog članka propisano je da ako ponuditelj i osobe koje s njim djeluju zajednički nisu u razdoblju od jedne godine prije dana nastanka obveze stekli dionice s pravom glasa ili kada se ne može utvrditi po kojoj cijeni su ponuditelj i osobe koje s njim djeluju zajednički stekli dionice ciljnog društva na temelju kojeg stjecanja je nastala obveza objavljivanja ponude za preuzimanje, cijena u ponudi ne smije biti niža od prosječne cijene ostvarene na uređenom tržištu izračunate na način iz stavka 3. ovoga članka, odnosno ako se dionicama ciljnog društva trgovalo u manje od 1/3 trgovinskih dana unutar zadnja tri mjeseca prije dana nastanka obveze objavljivanja ponude za preuzimanje, cijene utvrđene elaboratom iz članka 22. stavka 3. točke 9. ovoga Zakona.
9. Iz spisa predmeta upravnog postupka proizlazi da je tuženik u odnosu na tužitelja, G. P. i I. B., utvrdio nastanak obveze objavljivanja ponude za preuzimanje ciljnog društva P. d. d. Rijeka, slijedom čega je tužitelj podnio Zahtjev za odobrenje objavljivanja ponude za preuzimanje, temeljem kojeg zahtjeva je donijeto i ovdje osporavano rješenje tuženika od 7. travnja 2022.
10. Dionice ciljnog društva i prelazak praga od 25% može se steći na posredan i neposredan način pa je neposredno stjecanje izravno stjecanje dionica ciljanog društva, a posredno stjecanje znači stjecanje dionica ciljnog društva posredstvom druge pravne osobe, konkretno stjecanjem poslovnih udjela u tužitelju koji neposredno drži dionice ciljnog društva. I jedan i drugi način stjecanja su izjednačeni sukladno članku 9. ZPDD-a. G. P. i I. B. su zajedničkim djelovanjem stekli kontrolu nad tužiteljem u smislu članka 5. stavka 4. točke I. ZPDD-a (zajednički drže ukupno 40,23% udjela u temeljnom kapitalu tužitelja), a tužitelj je najveći pojedinačni dioničar ciljnog društva P. d. d. Rijeka, te isti drži 58.300 dionica ciljnog društva što predstavlja 28,85% temeljnog kapitala, čime se prešao kontrolni prag iz danka 9. stavka 1. ZPDD-a, te je za njih nastala obveza objave ponude za preuzimanje.
11. Važno je napomenuti da je Direktiva 2004/25/EZ Europskog Parlamenta i Vijeća od 21. travnja 2004. o ponudama za preuzimanje u potpunosti implementirana u Zakon o preuzimanju dioničkih društava, te da isto razlikuje posredno i neposredno stjecanje dionica.
12. Što se tiče određivanja cijene dionica, potrebno je najprije utvrditi cijenu po kojoj su dionice stečene, a ako se ta cijena ne može utvrditi tada do primjene dolazi članak 16. stavak 4. ZPDD-a, u kojem slučaju se treba napraviti elaborat o procijeni vrijednosti. U konkretnom slučaju cijenu je bilo moguće odrediti obzirom da su poslovni udjeli stjecanjem kojeg su posredno stečene dionice ciljnog društva stjecani u samo jednom društvu; osim dionica ciljnog društva tužitelj nema drugu imovinu; tužitelj je potvrdo da su poslovni udjeli stjecani po nominalnoj vrijednost i cijena stjecanja odgovara vrijednosti udjela u poslovnim knjigama tužitelja u vrijeme stjecanja poslovnih udjela.
13. Stoga je ovaj Sud i suglasan sa stajalištem tuženika da se preuzimanjem dioničkog društva od većinskog dioničara bitno mijenja položaj malih dioničara i okolnosti koje su postojale u trenutku kada su oni stekli dionice i da je stoga nužno malim dioničarima stvoriti mogućnost da otuđe dionice i pri tome ne pretrpe nikakvu štetu, što je i smisao i cilj propisa o preuzimanju dioničkih društava kako ga postavlja Direktiva 2004/25/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 21. travnja 2004. o ponudama za preuzimanje.
14. Slijedom svega gore izloženog, Sud utvrđuje da osporavanim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja te je stoga, na temelju odredbe članka 57. stavak 1. ZUS-a, tužbeni zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan kao što je to opisano pod točkom I. izreke presude.
15. Dana 6. lipnja 2022. kod ovog Suda je elektroničkim putem zaprimljena tužba tužitelja kojom predlaže da se poništi i rješenje pod poslovnim brojem KLASA: UP/1 976-04/21-02101, URBROJ: 326-01-60-62-21-8 od 15. travnja 2021.
16. Sukladno odredbi članka 24. stavak 1. ZUS-a, tužba se podnosi sudu u roku od 30 dana od dana dostave osporene pojedinačne odluke.
17. Uvidom u dostavnicu priloženu spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno rješenje KLASA: UP/1 976-04/21-02101, URBROJ: 326-01-60- 62-21-8 od 15. travnja 2021., koje tužitelj osporava tužbom, utvrđeno je da je predmetno rješenje uredno zaprimljeno 19. travnja 2021., što znači da je tužba podnesena nakon proteka roka od 30 dana za njeno podnošenje u smislu odredbe članka 24. stavak 1. ZUS-a, slijedom čega je utvrđeno da je tužba tužitelja nepravodobna.
18. Također se napominje da je rješenjem Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga, KLASA: UP/I 976-02/21-03/05, URBROJ: 326-01-60-62-22-4 od 10. veljače 2022. odbijen je prijedlog tužitelja za oglašavanje ništavim rješenja tuženika, KLASA: UP/I-976-04/21-02/01, URBROJ:326-01-60-62-21-8 od 15. travnja 2021. Nakon toga je tužitelj podnio i zasebnu upravnu tužbu protiv rješenja tuženika od 10. veljače 2022., koja je odbijena od strane ovog Suda presudom pod poslovnim brojem: 5 Us I-344/2022-6 od 21. srpnja 2022.
19. Stoga je na temelju odredbe članka 30. stavak 1. točka 1. ZUS-a trebalo odlučiti kao u izreci ovog rješenja.
20. Odluka o troškovima spora (točka II. izreke presude) temelji se na odredbi članka 79. stavak 4. ZUS- a.
U Rijeci 29. kolovoza 2022.
Sutkinja
Danica Vučinić, dipl. iur., v.r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude i rješenja. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude i rješenje (članak 66. stavak 5. ZUS-a).
