REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb
Poslovni broj: 47 Pž-3928/2021-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Kristina Saganić, u pravnoj stvari tužitelja S. j.d.o.o., P., OIB ..., protiv tuženika A. d.o.o., Z., OIB ..., radi isplate iznosa od 3.475,00 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1685/2020 od 2. veljače 2021., 26. kolovoza 2022.
p r e s u d i o j e
Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1685/2020 od 2. veljače 2021.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu ukinut je platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika V. P. iz Z. poslovni broj Ovrv-452/2019 od 7. studenog 2019. kojim je tuženiku naloženo da plati tužitelju iznos od 3.475,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima ovršnog postupka u iznosu od 237,50 kn te predvidive troškove ovršnog postupka u iznosu od 93,75 kn i odbijen je tužbeni zahtjev. Tužitelju je naloženo naknaditi parnični trošak tuženiku u iznosu od 300,00 kn.
2. Prvostupanjski sud je primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 219. i 221.a Zakona o parničnom postupku, „Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) zaključio da tužitelj nije dokazao tražbinu koju u ovoj parnici nastoji ostvariti.
3. Protiv navedene presude tužitelj je izjavio žalbu navodeći da nije pozvan na glavnu raspravu i da sud nije od porezne uprave zatražio podatke o tome je li tuženik koristio pravo na odbitak pretporeza. Presuda je nerazumljiva i proturječna, a tužitelj nije mogao dostavljati bilo koju dokumentaciju, jer ju je tuženik zadržao i sastavljala se isključivo na tuženikovim obrascima. Da tužitelj ima potpisane radne liste i drugu dokumentaciju, tada ne bi pokretao ovaj postupak.
4. Odgovor na žalbu nije dostavljen.
5. Tužiteljeva žalba nije osnovana.
6. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredaba čl. 365. st. 2. i čl. 467. st. 1. ZPP-a, u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je ona pravilna i zakonita.
7. Postavljajući okvire ispitivanja prvostupanjske presude, valja naglasiti da je u predmetnom slučaju riječ o sporu male vrijednosti (čl. 502. st. 1. ZPP-a). Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog apsolutno bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. (osim t. 3.) ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 467. st. 1. ZPP-a). Predmetnu presudu nije moguće pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
8. U odnosu na tužiteljev žalbeni navod da nije pozvan na raspravu, iz sadržaja sudskog spisa proizlazi suprotno (čl. 133. i čl. 144. ZPP-a), što je prvostupanjski sud utvrdio na raspravnom zapisniku. Tužitelju je poziv za ročište upućen na adresu iz tužbe na kojoj je uredno zaprimao putem pošte sva druga pismena, kako prije tako i kasnije. Poziv za ročište vraćen je sudu neuručen, s napomenom dostavljača o pokušaju dostave da je tužitelj obaviješten i nije podigao pošiljku. Pismeno je vraćeno sudu 4. studenoga 2020., poziv je oglašen na e-Oglasnoj ploči sudova od 16. do 25. studenoga 2020., a ročište održano 15. prosinca 2020.
9. Predmet tužbenog zahtjeva odnosi se na plaćanje tužiteljevog računa br. 25/1/1 od 30. travnja 2019. u iznosu od 3.475,00 kn, ispostavljenog za uslugu čišćenja mobilnih kućica u kampu V. u V., prema Ugovoru o poslovnoj suradnji i pružanju usluga za razdoblje od 5. travnja 2019. do 30. travnja 2019. U računu je navedeno da je riječ o naknadnom obračunu sati koji nisu obuhvaćeni u računu broj 21/1/1 od 30. travnja 2019.
10. Tuženik nije osporio postojanje poslovnog odnosa među strankama za čišćenje mobilnih kućica u tuženikovom autokampu V. u V.. Međutim, tuženik je tvrdio da mu je nakon pružene usluge tužitelj već izdao račun kojeg je tuženik i platio. Riječ je o računu broj 21/1/1 u iznosu od 83.325,00 kn koji je ispostavljen istog dana kao i utuženi račun te za isto obračunsko razdoblje sukladno ugovoru; tuženik tvrdi da mu tužitelj drugu uslugu osim one već plaćene, nije pružio.
11. Tužitelj je u pokušaju dokazivanja svog zahtjeva s osnove dodatnog obračuna sati iz utuženog računa, tvrdio da u početku tuženik nije imao postavljenu organizacijsku strukturu od voditelja kampa pa do nižih rukovodećih mjesta i da je sve poslove obavljala jedna osoba koja je nakon kraćeg vremena napustila radno mjesto. Tužitelj je tvrdio i to da je on sam vodio obračun svojih radnih sati do dolaska druge osobe kod tuženika koja nije htjela ovjeriti radne sate za vrijeme za koje ona nije bila obaviještena i dok nije preuzela dužnost u kampu. Smatra da naknadni sati obuhvaćeni utuženim računom nisu sporni, jer mu tuženik
to
ranije
nije
osporio.
Međutim, rezultati dokaznog postupka upućuju na suprotno, odnosno na to da je tuženik izričito osporio utuženu tražbinu s osnove dodatnih sati čišćenja. Time je tuženik prebacio teret dokazivanja odlučnih okolnosti na tužitelja.
12. Jedini tužiteljev dokazni prijedlog bio je sadržan u pribavljanju podataka o tome je li tuženik koristio pravo na odbitak pretporeza po utuženom računu. Iako se prvostupanjski sud obratio poreznoj upravi s takvim upitom, zatražene podatke nije dobio. Međutim, uvažavajući sve okolnosti ovog slučaja, i u nedostatku tog dokaza, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužitelj nije dokazao postojanje utužene tražbine. Odredbom iz čl. 221.b ZPP-a propisana je presumpcija o postojanju tražbine u slučaju da je tuženik po utuženom računu iskoristio pravo na odbitak pretporeza, osim ako tuženik ne dokaže suprotno (oboriva zakonska presumpcija).
Cijeneći sve okolnosti ovog slučaja, zaključuje se da je tuženik osporavanjem tužbenog zahtjeva doveo u pitanje zakonsku presumpciju i dokazao suprotno, dok tužitelj u prilog postojanja utuženog duga nije dostavio dokaze. Tuženik je izričito osporio tužiteljevu tvrdnju da mu je pružio uslugu fakturiranu utuženim računom, a tužitelj u prilog njegovoj tvrdnji da mu je pružio dodatne sate koji nisu bili obračunati u ranije ispostavljenom (i plaćenom) računu za isto razdoblje i istu uslugu, druge dokaze nije dostavio ni predlagao. Kao što je i prvostupanjski sud pravilno utvrdio, tužitelj nije dostavio dokumentaciju iz koje bi bilo razvidno koje je usluge pružio tuženiku u izvršavanju Ugovora, npr. evidenciju radnih sati, radne naloge ili opis obavljenog posla s utrošenim satima. Drugim riječima, čak da je tuženik i koristio pravo na odbitak pretporeza (što nije dokazano), ostaje utvrđenim da je on osporio tužitelju pravo na naplatu dodatnih sati tvrdnjom da mu tu uslugu tužitelj nije pružio, a tužitelj u tom pogledu nije dostavio dokaze. Svako drugačije tumačenje, uvažavajući sve okolnosti ovog slučaja bilo bi nepravilno, jer bi se prihvaćanjem tužbenog zahtjeva pored izričitog tuženikovog osporavanja, povrijedila pravila o teretu dokazivanja i tuženik obvezao na plaćanje usluge koju tužitelj nije dokazao.
13. Prema odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a, svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika. Osnovno načelo parničnog postupka je načelo stranačke istine, što znači da sud utvrđuje sporne činjenice na temelju onih dokaza koje su mu stranke ponudile. Stranke su u obvezi dokazati istinitost iznesenih tvrdnji pa ako stranka u tome ne uspije, njen zahtjev za pružanje pravne zaštite sud će odbiti, odnosno njen prigovor zahtjevu suprotne strane sud neće prihvatiti. Dakle, pravila o teretu dokazivanja koja obvezuju sud uzeti kao nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na tu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava. Pokraj takvog stanja stvari, ovaj sud ne nalazi nepravilnosti u zaključku prvostupanjskog suda iz pobijane presude.
14. Slijedom svega navedenog, tužiteljeva žalba je odbijena i presuda potvrđena (čl. 368. st. 1. ZPP-a).
Zagreb, 26. kolovoza 2022.
Sudac Kristina Saganić
