REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

P-4517/2020

Ex. vojarna Sv. Križ, Dračevac

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Mirjani Rubić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice D. K. iz S., O.: …,

zastupana po odvjetnicima iz O. društva B. & partneri d.o.o. S., ,

protiv tuženika E. Z., O.:

… zastupan po odvjetnicima iz O. društva G.&P.

d.o.o. Z., radi isplate, nakon provedene glavne

i javne rasprave zaključene dana 1. lipnja 2022. u nazočnosti punomoćnika tužiteljice N. Č. odvjetnika u O. B.&P. te punomoćnice tuženika I. K. odvjetnice u O. G.&P., dana 25. kolovoza 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe s naslova osigurnine isplatiti tužiteljici iznos od 9.000,00 kuna uvećan za zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena koje teku od 14.11. 2018. do isplate.

II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici parnični trošak u iznosu od 4.200,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

Obrazloženje

1.U tužbi koja je podnesena ovom sudu dana 24. prosinca 2020. se navodi kako je dana 18. lipnja 2007. u S., na kolniku U. D. rata nasuprot

kbr., došlo do prometne nezgode u kojoj je tužiteljica kao vozač mopeda reg. oznaka S. 964-J. zadobila teške tjelesne ozljede

Tužiteljica je bila osiguranik po tuženikovoj polici osiguranja vozača i 1 putnika od posljedica nesretnog slučaja (nezgode) broj . . koja je vrijedila za razdoblje od 31.01.2007. do 31.01.2008. time da je svota osiguranja za trajni invaliditet iznosila 60.000,00 kn. Tuženik je tužiteljici isplatio iznos od 9.000,00 kn na ime trajnog invaliditeta od 15%.

Zbog posljedica zadobivenih ozljeda liječenje je kod tužiteljice trajalo iznimno dugo i u konačnici je istoj, isključivo kao posljedica nezgode od 18.06.2007. ugrađena TEP (totalna endoproteza) lijevog koljena dana 01.03.2017.

Po toč. 151. st. 2. tuženikove Tablice za određivanje postotka trajnog invaliditeta kao posljedice nesretnog slučaja (nezgode) koja je u primjeni od 1. siječnja 2003. trajni invaliditet za endoprotezu koljena iznosi 30%.

Nadalje, tužiteljica je 29.10.2018. tuženiku dostavila podnesak sa medicinskom dokumentacijom koja se odnosi na ugradnju totalne endoproteze lijevog koljena i zahtjevom za isplatu preostale osigurnine te joj je tuženik dopisom od 12.11.2018. odgovorio kako je nastupila zastara potraživanja osigurnine. Tužiteljica je 16.11.2018. tuženiku dostavila prigovor na odgovor od 12.11.2018. te je tuženik dopisom od 04.12.2018. odbio prigovor tužiteljice. Tužiteljica je ponovno 23.10.2020. tuženiku putem e-maila dostavila podnesak sa zahtjevom za isplatu preostale osigurnine iz razloga što je nakon podnošenja tužbe u predmetu O. suda u

S. protiv C. d.d. Z. povodom činjenično i pravno identične situacije (ista nezgoda, polica osiguranja od posljedica nesretnog slučaja, pozivanje C. d.d. na zastaru) sklopljena sudska nagodba te je C.

d.d. tužiteljici isplatilo osigurninu ali je tuženik ignorirao navedeni podnesak tužiteljice i nije joj dostavio odgovor.

Tuženik se prilikom odbijanja isplate osigurnine poziva na odredbu čl. 15. st. 4. Općih pravila za osiguranje osoba od posljedica nesretnog slučaja (nezgode) po kojoj se za slučaj ozljeda kod kojih je nastupio trajni invaliditet, postotak trajnog invaliditeta određuje u vrijeme kada je kod osiguranika nastupilo stanje ustaljenosti, a ako to stanje ne nastupi ni po isteku od tri godine od dana nastanka nesretnog slučaja, kao konačno se uzima stanje po isteku ovog roka.

Iako nije prijeporno da se u konkretnom slučaju radi o ugovornom osiguranju i da su sastavni dijelovi police osiguranja Opća pravila za osiguranje osoba od posljedica nesretnog slučaja (nezgode), uz pripadajuću Tablicu invaliditeta, tužiteljica ukazuje na odredbu čl. 296. st. 1. ZOO-a kojom je propisano: „Ništetne su odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela.“

Tužiteljica smatra kako je ništetan dio odredbe čl. 15. st. 4. Općih pravila po kojem se trajni invaliditet određuje prema stanju po isteku tri godine od dana nastanka nesretnog slučaja iako liječenje nije okončano jer takva odredba uzrokuje očiglednu neravnopravnost.

Svrha ugovora o osiguranju osoba od posljedica nesretnog slučaja je da se osiguranoj osobi isplati postotak od osiguranog iznosa za slučaj invaliditeta koji odgovara postotku trajnog invaliditeta osigurane osobe. Kako uvijek postoje iznimke tako da ni u kojem slučaju ne može doći u neravnopravan položaj osoba kod koje se liječenje zakompliciralo uslijed čega nije došlo do završetka liječenja po isteku tri godine od dana nastanka nezgode. Zbog takvih odredaba i postoji članak 296. ZOO- a po kojem su ništetne odredbe općih uvjeta koje diktira isključivo tuženik kao osiguratelj a koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju očiglednu neravnopravnost. Posebno naglašava kako je ta odredba u skladu s čl. 1. Protokola br.12 uz Konvenciju za zaštitiu ljudskih prava i temeljnih sloboda u kojem je izričito navedeno da će se uživanje svih prava određenih zakonom osigurati bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili drugi status (u konkretnom slučaju„ kada je završeno liječenje“).

Osigurnina za 30% trajnog invaliditeta iznosi 18.000,00 kn (30% od 60.000,00 kn), a kako je tuženik tužiteljici isplatio iznos od 9.000,00 kn za 15% trajnog invaliditeta, pripada joj razlika od 9.000,00 kn koji iznos tužiteljica i potražuje tužbom sve s kamatama i parničnim troškom.

2. U odgovoru na tužbu tuženik priznaje činjenicu da se dana 18.06.2007. dogodio nesretni slučaj - prometna nezgoda - u kojoj je tužiteljica sudjelovala kao vozačica vozila reg. oznake S. 964-J., čijom je Policom osiguranja od automobilske odgovornosti, sklopljenom kod tuženika, ugovoreno i osiguranje vozača i 1 putnika od posljedica nesretnog slučaja uz svotu osiguranja za slučaj trajnog invaliditeta od 60.000,00 kn.

U tom smislu tuženik priznaje pasivnu legitimaciju i osnovu odgovornosti. Potvrđuju se činjenični navodi tužbe da je tužiteljici isplaćen iznos od 9.000,00 kn na ime zaostalog trajnog invaliditeta od 15%.

Ističe se da se u predmetnom slučaju radi o potraživanju temeljem ugovornog osiguranja, pa su za ocjenu osnovanosti mjerodavna isključivo ugovorena Opća pravila za osiguranje osoba od posljedica nesretnog slučaja (dalje: Opća pravila) koja su i dostavljena, a u odnosu na visinu potraživanja isključivo Tablica za određivanje postotka trajnog invaliditeta kao posljedice nesretnog slučaja (dalje: Tablica), kao sastavni dio ugovora.

Tuženik je upravo sukladno gore navedenim Općim pravilima i Tablicama utvrdio zaostali trajni invaliditet kod tužiteljice te istoj isplatio osigurninu, a sve to po proteku 3 godine od dana nastanka nesretnog slučaja, sukladno čl. 15. st. 4. Općih pravila. Dakle, temeljem odredbi Općih pravila (a na koje je tužiteljica i pristala samim sklapanjem ugovora) postotak zaostalog trajnog invaliditeta se određuje protekom roka od 3 godina od dana nastanka nesretnog slučaja. Navedenu odredbu je tuženik ispoštovao te shodno tomu i utvrđenom zaostalom trajnom invaliditetu od 15% i isplatio tužiteljici osigurninu od 9.000,00 kn.

Nadalje, tužiteljica je, protekom 10 godina od predmetnog nesretnog slučaja, izvršila operaciju ugradnje totalne endoproteze lijevog koljena i to dana 01.03.2017. te temeljem naknadno izvršenog operativnog zahvata sada potražuje daljnju osigurninu od 9.000,00 kn i to temeljem zaostalog trajnog invaliditeta od 30 %. Tuženik ne spori da bi kod tužiteljice nakon operativnog zahvata, izvršenog 10 godina od predmetnog nesretnog slučaja zaostao trajni invaliditet od 30% te da bi istoj pripadao ukupan iznos od 18.000,00 kn na ime osigurnine, odnosno daljnjih 9.000,00 kn.

Međutim, tuženik je stava da tužiteljica nema pravo na isplatu daljnje osigurnine budući je ugovorom sklopljenim sa tuženikom preuzela i iznad navedenu odredbu da se postotak trajnog invaliditeta cijeni protekom 3 godine od nesretnog slučaja (a što je tuženik i učinio). Štoviše, kada se malo bolje razmotri iznad navedena odredba Općih pravila, preuzimanjem iste je čak veći rizik na tuženiku jer po logici i redovnom tijeku stvari, zdravstveno stanje oštećenika protekom vremena (u ovom slučaju 3 godine) postaje sve bolje i bolje te je rijetkost da dođe do pogoršanja. Bi li tuženik u situaciji da protekom vremena dođe do poboljšanja zdravstvenog stanja oštećenika tražio povrat isplaćene osigurnine? Odgovor je i više nego jasan. Upravo zbog navedenog, ni tužiteljica nema pravo na daljnju isplatu osigurnine budući je sama pristala na rizik navedene odredbe, baš kao i tuženik.

U odnosu na navode da je predmetna odredba Općih pravila ništetna, ističe da se ista ne može tek tako smatrati ništetnom jer nekome ne odgovara (ovamo tužiteljici) već postoje striktni uvjeti kada se navedeno može učiniti. Navedena odredba ugovora o osiguranju je svakom prosječnom čovjeku potpuno jasna, uočljiva i razumljiva. Čl. 296. ZOO-a je potrebno sagledati u cijelosti, a st. 3. toga članka izričito isključuje primjenu stavka 1., na kojeg se tužiteljica poziva, ako su odredbe ugovora jasne, razumljive i lako uočljive. Ovime se štiti pravna sigurnost, te sloboda i učinak ugovaranja jer se sprečava da svatko od slučaja do slučaja, čim mu nešto u ugovoru u datom trenutku ne odgovara, uopćenim i ekstenzivnim tumačenjima poziva na ništetnost, a što i kao u navedenoj odredbi ZOO-a propisuje i Zakon o zaštiti potrošača koji u odredbi čl. 56. propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora (i primjerenosti cijene) nepoštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Dakle, naglasak je da se u odnosu na jasnu odredbu uopće ne smije upuštati u ocjene nepoštenja, neravnopravnosti i sl. O naprijed navedenom tuženik citira i sudsku praksu pa tako odluke viših sudova donesene u predmetima tzv. švicarac smatrajući ih usporedivim sa sadržajem odredbi čl. 15. st. 4. Općih pravila; kojima je jasno i nedvosmisleno navedeno da se postotak trajnog invaliditeta određuje istekom 3 godine od dana nastanka nesretnog slučaja, onda je potpuno razvidno da jedno sa drugim nema nikakve veze, jer je citirana odredba ugovora o osiguranju potpuno jasna, razumljiva i uočljiva svakome tko čita i govori jezik hrvatski te stoga ne udovoljava kriterijima da bi se uopće ulazilo u ocjenu njezine ništetnosti. Također, navedenom odredbom nije prouzročena niti neravnopravnost između stranaka budući su obje ugovorne strane pristale na odredbe Općih pravila i određeni rizik. Prema tome, nema nikakvog smisla tvrditi da je odredba čl. 15. st. 4. Općih pravila ništetna budući ista na potpuno jasan, razumljiv, uočljiv te pravedan način za obje strane regulira uvjete isplate osigurnine nakon nastanka nesretnog slučaja.

U odnosu na dostavljenu sudsku nagodbu u parničnom postupku br. P- 5698/2018, a koji se vodio između ovdje tužiteljice i tuženika C. d.d.,

tuženik ističe da ne vidi svrhu dostavljanja iste te da navedena sudska nagodba ni na koji način ne obvezuje niti sud, a niti ovdje tuženika, smatrajući njezino dostavljanje po tužiteljici pokušajem pritiska. Tuženik osporava zatraženi početak tijeka zateznih kamata te predlaže zahtjev odbiti kao neosnovan.

3.U tijeku postupka sud je izveo dokaz pregledom zapisnika o očevidu P. predmetne policije S. broj od 18.6.2007., specijalističkog

nalaza K. Z. – K. za ortopediju od 18.6.2007., 8.2.2016., 12.9.2016.,

31.10.2016., 15.5.2017., 16.10.2017., 19.10.2020., specijalistički nalazi specijalista fizikalne medicine i rehabilitacije od 18.8.2015., 10.9.2015., 6.10.2015., 10.12.2015., 25.10.2016., 30.3.2017. i 6.6.2017., otpusnog pisma B. M. od

11.11.2015., otpusnog pisma K. Z. – K. za ortopediju od 1.3.2017.,

otpusnog pisma S. bolnice K. toplice od 22.3.2017., tablice za određivanje postotka trajnog invaliditeta kao posljedice nesretnog slučaja (nezgode), žurnog podneska tužiteljice upućenog tuženiku dana 29.10.2018., dopisa tuženika od 12.11.2018., prigovora tužiteljice od 16.11.2018., dopisa tuženika od 4.12.2018., žurnog podneska tužiteljice upućenog tuženiku dana 23.10.2020., Općih pravila za osiguranje od posljedica nesretnog slučaja (nezgode), izvadak iz prijemne knjige od 29.10.2018., pri čemu je sud odustao od izvođenja dokaza medicinskim vještačenjem jer kraj postignutih činjeničnih utvrđenja izvođenje tog dokaza je smatrao suvišnim, time da stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga.

4.Tužbeni zahtjev je osnovan

5.Predmet spora je zahtjev tužiteljice radi isplate iznosa od 9.000,00 kn po osnovi police osiguranja od posljedica nesretnog slučaja i to na ime (daljnjeg) 15%tnog invaliditeta (pored već isplaćenih 15%), kao posljedice prometne nezgode od 18. lipnja 2007. koji invaliditet je nastupio zbog ugradnje TEP (totalne endoproteze) lijevog koljena obavljene 1. ožujka 2017.

6.Među parničnim stankama nije sporno:

- kako se dana 18. lipnja 2007. dogodila prometna nezgoda u kojoj je tužiteljica sudjelovala kao vozačica vozila reg. oznake i broja S.-964-J. čijom je policom osiguranja od automobilske odgovornosti broj ..

sklopljenom kod tuženika bilo ugovoreno osiguranje vozača i jednog putnika od posljedica nesretnog slučaja uz svotu osiguranja za trajni invaliditet koja je iznosila 60.000,00 kn slijedom čega nije sporna pasivna legitimacija i osnova odgovornosti,

- kako je tužiteljica u predmetnoj nezgodi ozlijeđena te joj je tuženik na ime trajnog invaliditeta od 15% isplatio osigurninu od 9.000,00 kn dana 13.kolovoza 2008.,

- kako je tužiteljici tijekom liječenja, a kao posljedica nezgode od 18. lipnja 2007. ugrađena TEP (totalna endoproteza) lijevog koljena dana 1. ožujka 2017., pri čemu tuženik ne spori da bi kod tužiteljice nakon predmetnog operativnog zahvata zaostao trajni invaliditet od ukupno 30%,

- kako je tužiteljica prije podnošenja tužbe od tuženika zatražila isplatu u ovoj parnici utuženog iznosa koji zahtjev je tuženik odbio.

7.Tuženik spori tužiteljici pravo na isplatu daljnje osigurnine (daljnjih 15%, što nominalno iznosi 9.000,00 kn, koliko se potražuje u ovoj parnici nakon prethodno nesporno isplaćenih 9.000,00 kuna na ime 15%tnog invaliditeta) jer se radi o potraživanju temeljem ugovornog osiguranja a sastavni dio ugovora o osiguranju su ugovorena Opća pravila za osiguranje osoba od posljedice nesretnog slučaja (dalje Opća pravila), kao i Tablica za određivanje postotka trajnog invaliditeta kao posljedice nesretnog slučaja temeljem kojih je i baš čl. 15. st. 4. tužiteljici protekom roka od 3 godine od nastanka nesretnog slučaja utvrđen postotak invaliditeta od 15% te isplaćena osigurnina od 9.000,00 kuna. Stoga da tužiteljica nema pravo na isplatu daljnje osigurnine jer je sklopljenim ugovorom prihvatila da se postotak trajnog invaliditeta određuje u vrijeme kada je kod nje kao osiguranika nastupilo stanje ustaljenosti, kako je propisano spomenutim Općim pravilima i ugovoreno ako to stanje ne nastupi ni po isteku tri godine od dana nesretnog slučaja, da se konačno uzima stanje po isteku tog roka ali ne i nakon toga, a tuženik je svoju obvezu izvršio isplaćujući tužiteljici naknadu za 15% u skladu s ugovorom utvrđenim invaliditetom, dok se utuženo potraživanje odnosi na posljedice nastupile protekom ugovorenog roka.

8. S druge strane, tužiteljica spori pravnu valjanost odredbe čl. 15. st. 4. tuženikovih Općih pravila koju u smislu odredbe čl. 296. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05., 41/08.,125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO) smatra djelomično ništetnom i to baš u dijelu po kojem se trajni invaliditet određuje prema stanju po isteku treće godine od nezgode iako liječenje nije okončano.

9.Sporna odredba čl.15. st. 4. izričito glasi: „Postotak invaliditeta određuje se prema Tablici poslije završenog liječenja u vrijeme kada je u osiguranika u odnosu na pretrpljene ozljede i nastale posljedice nastupilo stanje ustaljenosti tj. kada se prema liječničkom predviđanju ne može očekivati da će se stanje poboljšati ili pogoršati. Ako to stanje ne nastupi ni po isteku 3 godine od dana nastanka nesretnog slučaja, kao konačno se uzima stanje po isteku ovog roka i prema njemu se određuje postotak invaliditeta.

9.1.Kako je kod tužiteljice došlo do ugradnje endoproteze lijevog koljena, nesporno kao posljedice povrede u prometnoj nezgodi od 18. lipnja 2007., uslijed čega je kod nje nastupio invaliditet od, također nespornih, daljnjih 15% (sveukupan nastup invalidnosti kao posljedica povrede od 30%) a ugradnja je izvršena deset godina nakon nezgode, ukazuje se spornim je li tužena u obvezi isplatiti tužiteljici i osiguraninu za tako utvrđeni invaliditet, pošto je isti nastupio protekom roka od tri godine od nezgode iz čl. 15. st. 4. Općih pravila koje je tužiteljica prihvatila ili se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi iz razloga po tužiteljici navedenih koja vremenski ograničava pravo na naplatu osiguranine od posljedica nesretnog slučaja iako liječenje nije završeno.

9.2.Tužiteljica zahtjev zasniva na odredbi čl. 296. st. 1. ZOO-a kojom je propisano: „Ništetne su odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela.“. Ovdje je citirati i st. 2. čl. 296. ZOO koji glasi: Prilikom ocjene ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora uzimaju se u obzir sve okolnosti prije i u vrijeme sklapanja ugovora, vrsta robe ili usluge koja je objekt činidbe, ostale odredbe ugovora kao i odredbe drugog ugovora s kojim je ta odredba općih uvjeta povezana te st. 3. koji glasi: Odredba st. 1. ovog članka ne primjenjuje se na one odredbe općih ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pritom mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive.

9.3.Naglasiti je kako se u konkretnom slučaju ne radi o potraživanju naknade štete po osnovi izvanugovorne odgovornosti za štetu već o zahtjevu na obvezivanje tuženika izvršiti isplatu u ispunjenju svoje ugovorne obveze prema Ugovoru o osiguranju zbog čega su za odluku o zahtjevu tužiteljice mjerodavne odredbe Ugovora o osiguranju odnosno, Opći uvjeti kao sastavni dio ugovora u smislu odredbe čl. 921. ZOO.

10.Budući da je ugovor o osiguranju zaključen sukladno odredbi čl. 926. st. 1., 3. i 4. ZOO-a, što tužiteljica niti ne osporava, a tuženik je sukladno odredbi čl. 943. st. 1. ZOO isplatio osigurninu od 15 % određenu Ugovorom u ugovorenom roku, prema navedenom upitna je isplata daljnjih 15% koliko bi odgovaralo naknadno utvrđenom invaliditetu.

10.1.Prema odredbi članka 295. ZOO opći uvjeti su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva; opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove i ako su drugoj strani bili poznati ili morali biti poznati u vrijeme sklapanja ugovora, što je ovdje ispunjeno.

11.Po svojoj pravnoj prirodi, Opći uvjeti, ili kako ih još nazivaju “opći uvjeti poslovanja” čine popis ugovornih klauzula formuliranih unaprijed u pisanom obliku, kojima se ugovorne strane mogu koristiti na način da se sve te klauzule ili samo neke od njih uključe u ugovor, ili da se u ugovoru pozovu na njih ili samo na neke od njih, a nije sporno da su ovdje sastavni dio ugovora.

Opći uvjeti ugovora postali su sastavnim dijelom tzv. “formularnog prava.” Naime, u suvremenim uvjetima poslovanja sklapanje ugovora putem unaprijed pripremljenih formulara čiji sadržaj u cijelosti ili pretežitom dijelu određuje samo jedna ugovorna strana, postalo je u nekim područjima, među kojima je svakako i osiguranje (“opći uvjeti” ili “pravila osiguranja”), gotovo beziznimno pravilo. Pomoću unaprijed pripremljenih formulara izbjegavaju se pregovori oko sadržaja ugovora, što je od iznimnog značenja kada je riječ o slučajevima u kojima se sklapa veći broj ugovora gotovo jednakog sadržaja. Međutim, i pored prednosti ovakvog načina sklapanja ugovora, ono za sobom povlači i određene specifične pravne probleme koji proizlaze iz činjenice da je upravo ovakvim ugovaranjem značajno poremećen princip ravnopravnosti i jednakosti stranaka, odnosno načelo slobode ugovaranja pošto sadržaj ovakvih ugovora u pretežitom dijelu ili u cjelini određuje samo jedna ugovorna strana, a druga samo izražava suglasnost ili nesuglasnost s njegovim sadržajem. Proizlazi da ovakav ugovor ne nastaje kako je to uobičajeno, individualnim pregovaranjem o svakoj odredbi ugovora, nego pristankom jedne ugovorne strane na unaprijed sastavljen tekst ugovora, čiji sadržaj čine opći uvjeti poslovanja druge ugovorne strane, radi čega je načelo slobode ugovaranja kod takvih ugovora ozbiljno ograničeno. Naime, druga strana je, istina, slobodna odlučiti hoće li pristupiti ugovoru ili ne, pa je u tom segmentu sloboda ugovaranja još uvijek prisutna, ali ona na sadržaj ugovora nema nikakvog utjecaja čime dolazi do formalne i stvarne pravne nejednakosti među ugovornim stranama, koje su posljedica strukture ugovora kojom je izražena velika faktična prednost samo sastavljača formularnog ugovora u odnosu prema drugoj ugovornoj strani, koja mu u naravi samo pristupa.

Na opisani način autori formularnih ugovora mogu drugoj ugovornoj strani nametnuti za nju nepovoljne ugovorne odredbe ili klauzule, bilo one kojima se ograničavaju ili isključuju prava koja bi ona imala prema dispozitivnim propisima, ili da se njima ograničava ili čak isključuje odgovornost autora ugovora a time se ugovorna strana koja pristupa ovakvom ugovoru dovodi u pravni položaj u kojem je ozbiljno narušena ugovorna ravnoteža. Stoga je zakonodavac morao pronaći način da zaštiti slabiju stranu u ugovorima ove vrste, u svim slučajevima u kojima jača strana zloupotrebljava prednosti koje im ovakvi ugovori pružaju (čl. 295. i čl. 296. ZOO).

Budući su ovdje Opći uvjeti i Tablice za određivanje postotka trajnog invaliditeta kao posljedice nesretnog slučaja (nezgode) sastavni dio ugovora o osiguranju, treba reći da temeljno načelo ugovornog prava – pacta sunt servanda u pravilu ne dopušta sudsku kontrolu nad sadržajem sklopljenih ugovora. Međutim, upravo u slučajevima o kojima je ovdje riječ, u kojima jača ugovorna strana sklapa veliki broj ugovora na temelju svojih općih uvjeta, a druga strana samo pristupa takvom ugovoru, zbog mogućnosti da jača ugovorna strana eventualno zloupotrijebi svoj pravni položaj i u ugovor unese odredbe na štetu druge ugovorne strane, postoje odredbe kao što su citirane, koje štite slabiju ugovornu stranu. Stoga i pored “općih” ograničenja ugovorne slobode stranaka (čl.322. ZOO), radi dodatne zaštite slabije ugovorne strane koja pristupa ugovoru na temelju unaprijed utvrđenih općih uvjeta druge, jače ugovorne strane, spomenuto opće pravilo o ništetnosti ugovora dodatno je konkretizirano spomenutim odredbama čl. 296. ZOO-a.

Imajući u vidu sve navedeno pa dakle da opći uvjeti vrijede za sve stranke zbog čega se po svom značaju približavaju općim propisima, u odnosu na njih i na ugovore koji se na temelju njih sklapaju, jače je izražen javni interes za njihovom kontrolom, nego što je to slučaj s drugim ugovorima čiji sadržaj stranke zajedno sporazumno utvrđuju individualnim pregovaranjem tako da za takve ugovore vrijede nešto drugačija, stroža (zaštitna) pravila.

S tim u svezi je razmatrati i pitanja vezana za svrhu ugovora. Zakonodavac ne daje definiciju pojma “svrha ugovora”, koji se, po stavu suda, može definirati subjektivnim elementima koje su stranke imale na umu prilikom sklapanja određenog ugovora, točnije, s voljom i ciljevima stranaka koje su željele postići tim ugovorom.. Ispitivanje cilja i svrhe ugovora svakako je otežano kod ugovora sklopljenih na temelju općih uvjeta, s obzirom da se u tom slučaju ne radi o pojedinačnom pregovaranju i zajedničkom formuliranju teksta ugovora, već naprotiv o jednostranom sastavljanju općih uvjeta jedne ugovorne strane, kojima druga ugovorna strana može samo pristupiti.

Stoga je sud u slučajevima ove vrste dužan utvrđivati pojedinačnu volju stranaka kojom su se one rukovodile, s jedne strane, kod sastavljanja općih uvjeta, a s druge strane, kod pristupanja općim uvjetima, ali i ocjenjivati jesu li ti opći uvjeti u skladu s onim ciljem koji bi prosječan pripadnik grupe kojoj pripada druga ugovorna strana želio postići sklapanjem takvog ugovora. Može se reći kako je pravilo iz čl. 296. st. 1. ZOO-a, kroz vezivanje valjanosti općih uvjeta uz suglasnost sa svrhom ugovora, na određeni način konkretizacija načela zabrane zloupotrebe prava u ovoj materiji. Kao što se prilikom vršenja bilo kojeg subjektivnog prava mora voditi računa o cilju zbog kojeg je to pravo priznato, tako se prilikom sastavljanja općih uvjeta mora voditi računa o cilju koji stranke imaju pred sobom prilikom sklapanja ugovora. Slijedom navedenoga, cilj i svrhu ugovora možemo smatrati pravnom normom koja postavlja granice subjektivnom pravu jer ako subjektivna prava proizlaze iz ugovora, onda je ugovor onaj normativni akt (“zakon”) koji za ugovorne strane određuje ciljeve i svrhu tih subjektivnih prava. Stoga zloupotrebljava svoje pravo ona ugovorna strana koja u ugovor uvodi odredbe suprotne cilju ugovora pa se radi o odredbama ugovora koji ne proizvode pravne učinke i sud ih po službenoj dužnosti ispituje.

U razrješavanju spornog pitanja imati je u vidu da je osnovna pravna i ekonomska svrha sklapanja ugovora o osiguranju sadržana u osnovnoj prestaciji osiguratelja da osiguraniku naknadi osiguraninu do određene ugovorene visine koja dospijeva uslijed ostvarenja osiguranog slučaja (čl.921. i 943. ZOO).

12.Spornim uglavkom iz čl. 15. st.4 Općih uvjeta, kao sastavnog dijela ugovora o osiguranju tužena je vremenski ograničila pravo tužiteljice kao osiguranice da nastupom osiguranog slučaja naplati ugovorenu osiguraninu i to na način što je pravo na naknadu vezala za trogodišnji rok od nastanka nezgode neovisno od toga je li liječenje završeno.

U situaciji kada je kod tužiteljice, osim 15% invaliditeta za koji je ostvarila naknadu nastupio i daljnji invaliditet od 15% uslijed ugradnje endoproteze lijevog koljena deset godina nakon nezgode pri čemu je nesporno da se radi o posljedici uzrokovanoj nezgodom te daljnjem invaliditetu od 15 %, po stavu suda, odredba općih pravila kao sastavnog dijela ugovora o osiguranju na koju se tuženik poziva sa svrhom neizvršenja svoje obveze iz ugovora o osiguranju, dodatno je tužiteljicu dovela u ionako neravnopravan pravni položaj prema tuženiku i kao takva jasno oslikava svu poremećenost ravnoteže interesa stranaka iz predmetnog ugovora o osiguranju na tužiteljičinu štetu.

U navedenoj situaciji uzrok invalidnost tužiteljice je osigurani slučaj, a okolnost što se posljedica očitovala deset godina po nezgodi bila je izvan mogućnosti utjecaja tužiteljice kao osiguranika, neovisno o njezinoj volji i postupanju, kako bi iz rezultata postupka proizlazilo, a na protivno tuženik ne ukazuje, zbog čega bi vremenski ograničavajući uvjet tuženika za ostvarenje prava tužiteljice na naknadu iz ugovora o osiguranju propisan odredbom čl. 15. st. 4. Općih uvjeta po stavu suda uzrokovao očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao osiguranika i ugrozio ostvarenje svrhe sklopljenog ugovora te bio protivan načelu savjesnosti i poštenja kojih su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati (čl. 4. ZOO-a) zbog čega je sud ovlašten odbiti primjenu pojedinih odredaba općih uvjeta koje su u odnosu na drugu stranu (u ovom slučaju u odnosu na osiguranika odnosno tužiteljicu ) nepravične i pretjerano stroge, uzrokuju očiglednu neravnopravnost ugovarača i ugrožavaju ostvarenje svrhe ugovora o osiguranja čija je osnovna svrha isplata osiguraniku ovdje tužiteljici, ugovorene osiguranine uslijed nastupa osiguranog slučaja, i kao takve ocijeniti ništetnim.

12.1.Dosljedno, sud nalazi da je odredba čl. 15. st. 4. Općih uvjeta ništetna u smislu čl. 296. ZOO i općih propisa obveznog prava te da je tužena kao osiguravatelj, postupajući kao da navedena odredba ne postoji kao ugovorena među strankama, dužna ispuniti svoju obvezu prema tužiteljici na temelju police o osiguranju od posljedica nesretnog slučaja i tužiteljici isplatiti daljnjih 15% na ime nastupa invalidnosti kao posljedice osiguranog slučaja iako je nastupila nakon proteka roka od tri godine.

12.2.Naglasiti je kako je bez utemeljenja pozivanje tuženika na odredbu čl. 56. Zakona o zaštiti potrošača prema kojoj nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene („Narodne novine“ 19/22.) nepoštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive koja bi odgovarala čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača važećem u vrijeme zaključenja ugovora o osiguranju („Narodne novine 96/03.) jer se ovdje ne radi o tim odredbama.

12.3.Posebno je napomenuti kako je povodom zahtjeva tužiteljice upućenog tuženiku za isplatu prije podnošenja ove tužbe i međusobnoj komunikaciji kojom je tuženik otklonio isplatu (dopis tuženika od 12.11.2018., 4.12.2018.) tuženik prigovarao zastari potraživanja što inače izričito ne spominje kao prigovor u ovoj parnici ali je ipak navesti kako ovdje ne bi došlo do zastare potraživanja jer je ugradnja endoproteze izvršena 1. srpnja 2017. čime je tražbina za isplatu osiguranine nastala, a u smislu odredbe iz čl. 234. st.1. ZOO za ovu vrstu ugovora zastara nastupa za tri godine računajući od prvog dana poslije proteka kalendarske godine u kojoj je tražbina nastala

(tužba je podnesena 24.prosinca 2020).

12.4.Ocjena dokaza pregledom dostavljene medicinske dokumentacije odnosno izvođenje dokaza medicinskim vještačenjem je izostalo pošto okolnosti na koje su dokazi ponuđeni među strankama nisu sporne.

13.Dosljedno tužiteljici je na ime daljnjih 15% invaliditet valjalo dosuditi zatraženih 9.000,00 kuna kao i kamatu kako je to i utuženo od 14.11.2018. pošto je, kako iz priloga u spisu proizlazi, zatražila prije spora isplatu dopisom od 29.10.2018, koji zahtjev je otklonjen dopisom od 12.11.2018. (čl. 943. st.4. ZOO).

Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

14.Odluka o trošku temelji se na odredbi iz čl. 154. st. 1. 155. i 164. ZPP-a. Tužiteljici zastupanoj po punomoćniku je odmjeren trošak tako što je sud imao u vidu vrijednost predmeta spora, odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 148/09., 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15. – u daljnjem tekstu: Tarifa), Uredbe o Tarifi o visini sudskih pristojbi (Narodne novine 53/19., 92/21.) i to za sljedeće radnje: za sastav odštetnog zahtjeva tuženiku, sastav tužbe, podneska od 25. veljače 2022. kojim se očituje na navode odgovora na tužbu i pristupno ročište od 1.6.2022. po 75 bodova, što je ukupno 300 bodova te pomnoženo sa vrijednošću boda od 10,00 kn daje iznos od 3.000,00 kn čemu je s naslova PDV-a valjalo dodati iznos od 750,00 kn te s naslova pristojbe tužbe 150,00 kn i pristojbe presude 300,00 kn, što je ukupno 4.200,00 kn. Trošak tužiteljici je odmjeren primjenom Tbr. 7. st. 1.., Tbr. 8. st. 1., Tbr. 9. st. 1., Tbr. 28., 42., 48, i 50. Tarife.

Tužiteljici pripada i kamata na trošak od presuđenja sukladno čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (Narodne novine 112/12., 25/13., 93/14., 95/16., 73/17., 131/20. dalje OZ).

U Splitu, 25. kolovoza 2022.

S U T K I N J A:

Mirjana Rubić v. r.

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu u Splitu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- pun. tužiteljice

- pun. tuženika

- u spis.