Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 81 Gž-2454/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Gordane Bošković Majerović kao predsjednice vijeća, Vlaste Mrzljak kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Milene Frankić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. V., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik H. Č., odvjetnik u B., protiv tuženika R. A. d.d. Z., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici- odvjetnici iz Odvjetničkog društva G. & G. u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Čazmi, poslovni broj P-963/2019-29 od 7. lipnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 25. kolovoza 2022.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Čazmi, poslovni broj P-963/2019-29 od 7. lipnja 2022.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

„I. Nalaže se tuženiku R. A. d.d. sa sjedištem u Z., OIB: …, da tužitelju Z. V., OIB: …, isplati ukupan iznos od 31.030,49 kuna sa zateznim kamatama po stopi od 15% godišnje tekućim do 31.prosinca 2007., po stopi od 14% godišnje tekućim od 01. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12% godišnje tekućim od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunata za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, i to:

- na iznos od 56,00 kn tekućim od 4. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 115,35 kn tekućim od 26. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 154,42 kn tekućim od 3. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 159,37 kn tekućim od 7. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 134,66 kn tekućim od 29. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 133,33 kn tekućim od 9. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 121,82 kn tekućim od 6. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 137,41 kn tekućim od 2. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 116,62 kn tekućim od 23. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 117,48 kn tekućim od 2. studenoga 2009. do isplate,

- na iznos od 139,87 kn tekućim od 23. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 160,46 kn tekućim od 12. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 178,72 kn tekućim od 12. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 202,96 kn tekućim od 30. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 202,55 kn tekućim od 29. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 212,18 kn tekućim od 26. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 268,10 kn tekućim od 28. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 291,04 kn tekućim od 27. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 357,36 kn tekućim od 30. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 376,19 kn tekućim od 17. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 297,49 kn tekućim od 25. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 323,96 kn tekućim od 8. studenoga 2010. do isplate,

- na iznos od 365,78 kn tekućim od 29. studenog 2010. do isplate,

- na iznos od 413,55 kn tekućim od 18. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 389,01 kn tekućim od 9. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 400,61 kn tekućim od 11. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 411,05 kn tekućim od 19. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 445,05 kn tekućim od 18. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 511,71 kn tekućim od 14. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 595,47 kn tekućim od 15. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 629,22 kn tekućim od 25. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 540,66 kn tekućim od 26. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 520,21 kn tekućim od 20. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 498,66 kn tekućim od 14. studenoga 2011. do isplate,

- na iznos od 474,15 kn tekućim od 8. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 495,67 kn tekućim od 16. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 527,20 kn tekućim od 13. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 462,40 kn tekućim od 7. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos od 462,35 kn tekućim od 7. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos od 521,70 kn tekućim od 11. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 530,67 kn tekućim od 18. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos od 522,53 kn tekućim od 4. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 522,44 kn tekućim od 4. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 478,40 kn tekućim od 14. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 510,18 kn tekućim od 12. listopada 2012. do isplate,

- na iznos od 523,92 kn tekućim od 16. studenoga 2012. do isplate,

- na iznos od 523,87 kn tekućim od 16. studenog 2012. do isplate,

- na iznos od 416,06 kn tekućim od 21. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos od 414,41 kn tekućim od 13. veljače 2013. do isplate,

- na iznos od 414,32 kn tekućim od 13. veljače 2013. do isplate,

- na iznos od 414,27 kn tekućim od 13. veljače 2013. do isplate,

- na iznos od 515,18 kn tekućim od 29. ožujka 2013. do isplate,

- na iznos od 618,23 kn tekućim od 9. svibnja 2013. do isplate,

- na iznos od 484,97 kn tekućim od 3. lipnja 2013. do isplate,

- na iznos od 464,48 kn tekućim od 10. srpnja 2013. do isplate,

- na iznos od 476,74 kn tekućim od 16. kolovoza 2013. do isplate,

- na iznos od 308,88 kn tekućim od 10. rujna 2013. do isplate,

- na iznos od 308,79 kn tekućim od 10. rujna 2013. do isplate,

- na iznos od 503,15 kn tekućim od 4. studenog 2013. do isplate,

- na iznos od 468,27 kn tekućim od 18. prosinca 2013. do isplate,

- na iznos od 630,35 kn tekućim od 14. siječnja 2014. do isplate,

- na iznos od 523,91 kn tekućim od 19. veljače 2014. do isplate,

- na iznos od 524,80 kn tekućim od 27. ožujka 2014. do isplate,

- na iznos od 520,26 kn tekućim od 22. travnja 2014. do isplate,

- na iznos od 511,10 kn tekućim od 19. svibnja 2014. do isplate,

- na iznos od 518,18 kn tekućim od 4. srpnja 2014. do isplate,

- na iznos od 473,88 kn tekućim od 1. kolovoza 2014. do isplate,

- na iznos od 535,76 kn tekućim od 22. rujna 2014. do isplate,

- na iznos od 543,02 kn tekućim od 22. listopada 2014. do isplate,

- na iznos od 494,64 kn tekućim od 26. studenoga 2014. do isplate,

- na iznos od 548,71 kn tekućim od 29. prosinca 2014. do isplate,

- na iznos od 770,91 kn tekućim od 29. siječnja 2015. do isplate,

- na iznos od 675,91 kn tekućim od 25. veljače 2015. do isplate,

- na iznos od 689,55 kn tekućim od 25. ožujka 2015. do isplate,

- na iznos od 727,96 kn tekućim od 15. travnja 2015. do isplate, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 12.675,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunata za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koja teče od 07. lipnja 2022. pa do isplate, u roku od 15 dana.

III. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 8.750,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena tekućom od 07. lipnja 2022. do isplate.“

2.Protiv citirane presude žalbu je podnio tuženik i to iz žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači sukladno žalbenim razlozima uz naknadu troškova parničnog i žalbenog postupka, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3.Na žalbu nije odgovoreno.

4.Žalba tuženika je neosnovana.

5.Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22– dalje: ZPP), ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti te da nije pogrešno primijenio materijalno pravo.

6.Pobijana presuda je sastavljena sukladno odredbi čl. 338. ZPP, izreka je jasna i razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, navedeni su razlozi o svim odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječe izvedenim dokazima tako da je istu, suprotno žalbenim navodima tuženika, moguće ispitati i nije počinjena posebno istaknuta bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, na koju posebno ukazuje tuženik.

Nije počinjena niti bitna povreda parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 190. ZPP.

Tužbeni zahtjev je preinačen podneskom od 25. ožujka 2022., slijedom čega je preinaka dopuštena jer odredba čl. 190. st. 2. ZID/ZPP iz 2019. („Narodne novine“ 70/19) dozvoljava preinaku tužbe do zaključenja glavne rasprave ako tužitelj bez svoje krivnje istu nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.

7.Predmet spora je zahtjev korisnika kredita za utvrđenje ništetnim odredaba ugovora o kreditu u dijelu u kojem je iznos kredita i način otplate kredita vezan za valutu CHF, u dijelu promjenjive kamatne stope u skladu s odlukom kreditora te valutne klauzule, kao i zahtjev za vraćanje razlike više plaćenih mjesečnih iznosa na temelju ništetnih odredaba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi.

8.U postupku pred sudom prvog stupnja su utvrđene slijedeće odlučne činjenice:

- da su stranke 25. ožujka 2008. sklopile Ugovor o kreditu broj …, kojim je tuženik odobrio tužitelju namjenski kredit za kupnju novih vozila M.-M. d.o.o., u iznosu od 20.376,46 CHF i redovnu kamatu od 6,75% godišnje, promjenjivu, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, na rok otplate od 84 mjeseca, koji kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu dostavljenom korisniku kredita po isplati kredita, a anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu,

- da iz Ponude za kupnju motornog vozila proizlazi da je isti izdao A. A. d.o.o. tužitelju za osobno vozilo Mazda 213i, za iznos maloprodajne cijene od 112.200,00 kn. Kao valuta kredita zaokružen je CHF, a kamatna stopa 6,75%,

- da iz Promotivnih uvjeta za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila proizlazi kako je kamatna stopa za kupnju novog automobila iznosila 6,75% redovna godišnja, promjenjiva, za kredite uz valutnu klauzulu u CHF, 6,95% redovna godišnja, promjenjiva, za kredite uz valutnu klauzulu u EUR, 7,35% redovna godišnja, promjenjiva, za kredite u kn, a efektivne kamatne stope su iznosile 7,43% uz CHF, 7,64% uz EUR, 8,07% u kn,

- da iz prijepisa knjigovodstvene kartice na dan 24. studeni 2021. vidljiva je visina anuiteta, dinamika troškova, kretanja kamate i uplata rata kredita,

- da je uvidom u otplatni plan sud utvrdio kako je anuitet po predmetnom kreditu trebao iznositi 305,05 CHF,

- da iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka M. M., dipl.ing.agr. (M. d.o.o.) proizlazi kako je tužitelj kao korisnik kredita zaključio s tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu za kupnju vozila br. 718-50-4783050 od 25. ožujka 2008., u iznosu od 20.376,46 CHF. Početna kamatna stopa je iznosila 6,75%. Anuitet je ugovoren u iznosu od 305,05 CHF. U nalazu je izračunata razlika više plaćenih iznosa zbog promijene tečaja CHF u odnosu na početni tečaj CHF na dan isplate kredita 28. ožujka 2008. (4,625334) te razlika zbog promjene kamatne stope u odnosu na početnu kamatnu stopu. U razdoblju od travnja mjeseca 2008. godine do otplate kredita u travnju 2015. godine ukupna razlika zbog promjene kamatne stope iznosi 1.900,74 kn, ukupna prebijena razlika zbog promjene tečaja CHF iznosi 29.129,75 kn, što zajedno daje iznos od 31.030,49 kn. U razdoblju od travnja mjeseca 2008. godine do otplate kredita u travnju 2015. godine ukupna razlika zbog promjene kamatne stope iznosi 1.900,74 kn, ukupna isključivo pozitivna razlika zbog promjene tečaja CHF iznosi 29.355,01 kn, što zajedno daje iznos od 31.255,75 kn.

9.Polazeći od naprijed opisanih utvrđenja, sud je prvog stupnja pravilno zaključio kako postupanje tuženika glede ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope nije bilo nužno niti dopušteno, kako je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo te da iste, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, slijedom čega je odlučio kako je u tom dijelu ugovor ništetan, a sadržajnom primjenom odredaba čl. 324. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18- dalje: ZOO).

Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., donesenoj povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda posl. br Pž- 7129/13 u postupku u kojem je Udruga Potrošač- Hrvatskih savez udruga za zaštitu potrošača tužila banke radi zaštite kolektivnih interesa, zauzeo stav da su pojmovi koje banke koriste u svojim odlukama, uključujući i dio koji se odnosi na promjenjive kamatne stope i način njihova obračuna, visoko stručni i samim tim razumljivi isključivo onim osobama s ekonomskom naobrazbom te koje se bave bankarskim poslovanjem, što znači da je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva, tj. da unatoč tomu što su odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njenu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka), nisu im mogle biti razumljive, kao i da se razlozi za promjenjivost kamatnih stopa prikazani u odlukama tuženih banaka ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatnih stopa tijekom razdoblja trajanja kredita.

10.Nadalje je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2221/18-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i ovdje tuženik, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak te promjenjivu kamatnu stopu, a sve suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP/03 s tim više što je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane tuženika i da u konkretnom slučaju tužitelj nije imao utjecaj na njegov sadržaj.

U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je i o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tom sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama.

Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani govor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.

Nadalje, bez utjecaja je na zakonitost prvostupanjske presude to što je sud prvog stupnja pripremno ročište po predmetnoj takozvanoj stupnjevitoj tužbi zaključio prije nego li je tužiteljica odredila visinu tužbenog zahtjev (nakon izvedenog dokaza vještačenjem i dostavljene relevantne dokumentacije po tuženiku potrebne za vještačenje), s obzirom da su do održavanja glavne rasprave razmijenjeni podnesci stranaka, da su se stranke očitovale na nalaz i mišljenje vještaka, odnosno da su ostvareni procesni ciljevi obje parnične stranke jer se glavna rasprava održala na temelju definiranih činjenica, pravnih elemenata spora i određene visine tužbenih zahtjeva, i na istoj su izvedeni dokazi i raspravljano o rezultatima njihovog izvođenja.

11.Time što je sud postupao po preciziranom i usklađenom tužbenom zahtjevu po provedenom vještačenju, koji predstavlja povišenje zahtjeva u odnosu na inicijalni zahtjev iz tužbe, pa time i preinaku tužbe, on je pravilno postupio. Prema odredbama čl. 193. st. 1., 2. i 3. ZPP, tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu, a iznimno od odredbe st. 1. toga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe, potreban je pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Iznimka se prema Noveli iz 2019. primjenjuje na sve postupke u tijeku. Tužitelj je tek po provedenom vještačenju, određenom prema zadatku od strane suda, mogao znati visinu svog potraživanja, s obzirom na taj zadatak. Nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju bi se nametnulo ograničenje prava na pristup sudu i pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ – Međunarodni ugovori broj: 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 1/06), pri čemu valja dodati da tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe nije raspolagao svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, pa nedopuštanje preinake tužbe koje je uslijedilo ovdje odmah nakon provedenog vještačenja ne bi bilo razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl. 190. st. 1. ZPP i rezultiralo bi povredom prava na pristup sudu. Legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka je onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a iz provedenog postupka evidentno je da takve zlouporabe u konkretnom slučaju nije bilo, te i ovaj sud cijeni da tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka.

12.Neosnovan je i prigovor tuženika glede zastare.

Naime, pravnim shvaćanjem koje je doneseno 31. siječnja 2022., Vrhovni sud Republike Hrvatske je utvrdio:

„Ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak se odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“

Tužitelj predmetnim tužbenim zahtjevima zahtijeva isplatu novčanog iznosa zbog preplaćene kamate s osnova ništetnosti ugovornih odredaba koje se odnose na promjenjivost kamatne stope i valutne klauzule.

Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. pravomoćno je utvrđeno da su banke (među kojima je i tuženica), mijenjale kamatne stope (točnije sedam od osam tuženih banaka) bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni nije pojedinačno pregovarano, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe.

Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. pravomoćno je utvrđena ništetnom odredba ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, slijedom čega zastarni rok na podnošenje zahtjeva za isplatu novčanog iznosa s tog osnova počinje teći od 13. lipnja 2014. Kako je tužba podnesena 12. lipnja 2019., ista je podnesena unutar općeg zastarnog roka od 5 godina iz odredbe čl. 371. ZOO. za isplatu novčanog iznosa s osnova ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

Nadalje, kako je odlukom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pravomoćno odlučeno da je odredba o valutnoj klauzuli ništetna, to zastarni rok od 5 godina počinje teći 14. lipnja 2018. Tužba u ovoj pravnoj stvari je podnesena sudu 12. lipnja 2019., slijedom čega je ista podnesena unutar općeg zastarnog roka od 5 godina iz odredbe čl. 371. ZOO.

13.Odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03, koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

14.Drukčija pravna shvaćanja tuženika koja on opširno izlaže u svojoj žalbi nisu prihvatljiva.

15.Posebno treba ukazati kako tuženik bezuspješno pokušava dovesti u pitanje odluku prvostupanjskog suda o ništetnosti utuženih dijelova predmetnog ugovora o kreditu jer se ista temelji na odlukama donesenim u predmetu kolektivne tužbe, budući je sud samo u pojedinačnim sporovima postupcima za isplatu pokrenutim nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama ZPP („Narodne novine“, broj 70/19), a to ovaj postupak nije, vezan za utvrđenja iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dok je do tada takvim odlukama bio vezan samo u postupcima za naknadu štete, o čemu se ovdje ne radi.

Strogo gramatički tumačeći navedenu zakonsku odredbu tuženik bi bio u pravu, jer je ovdje riječ o stjecanju bez osnove, a ne naknadi štete, ali uzimajući u obzir svrhu unošenja u ZPP, koji je procesni zakon, čitave glave 32. (Tužba za zaštitu kolektivnih prava), vodeći računa o tome da su „stjecaje bez osnove“ i „naknada štete“ kategorije materijalnog prava (obje predstavljaju izvanugovorne obveze, te pravnu osnovu za isplatu), te činjenicu da je u glavi 32., zakonskom izmjenom na koju ukazuje žalitelj, izmijenjena samo odredba čl. 502.c dodavanjem iza riječi „naknada štete“ riječi „ili isplata“, ovaj sud ne nalazi da bi time bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZPP. (Ni u odlukama Vrhovnog suda RH Rev-3142/18, a ni odluci Ustavnog suda RH br. U-III-2233/19, koje se također tiču primjene ove zakonske odredbe, nisu zauzeti stavovi koji bi dovodili u pitanje ovakav stav ovog drugostupanjskog suda).

16.Stoga prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu parničnog postupka kada se pozvao na pravna utvrđenja iz odluka donesenih u predmetu vođenom po kolektivnoj tužbi pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. No ipak se smatra potrebnim ukazati da nije u pravu žalitelj kada tvrdi da su sporne odredbe jasne i razumljive jer se ne može jasnoća i razumljivost tumačiti (samo) na razini gramatičkog tumačenja, već sadržajnog tumačenja odredbi, pa tako npr. tekst: „tekuće tržišne prilike“ jest jezično razumljiv, ali na temelju kojih se parametara te tržišne prilike utvrđuju i kako se na promjenu kamata odražavaju, ne može znati nitko, budući ti parametri nisu jasno navedeni, kao što i sama razumljivost mogućnosti promjene tečaja valute ne znači i svijest o tome što to sve može utjecati na tečaj ugovorene valute, švicarskog franka.

17.Žalbeni razlog tuženika kako sud prvog stupnja nije izveo sve predložene dokaze na okolnost ništetnosti sporne ugovorne odredbe, nije osnovan. Naime, po čl. 220. st. 2. ZPP sud prvog stupnja odlučuje koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica pa time što je odbio izvesti predložene dokaz, nije povrijedio pravila postupka. A pokraj toga što je izveo druge dokaze na tu okolnost, činjenično stanje nije ostalo nepotpuno utvrđeno.

Na žalbene navode koji se odnose na iskaz svjedoka D. P. (list 193 spisa) valja kazati kako je ista iskazivala općenito o praksi postupanja djelatnika tuženika prilikom odobravanja auto kredita, ali nema saznanja o postupanju u konkretnom slučaju stranaka jer u njemu nije sudjelovala.

Prema tome, suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja je pravilno ocijenio iskaz predmetnog svjedoka u t. 26 obrazloženja pobijane presude, koje razloge prihvaća i ovaj sud, slijedom čega se žalbeni navodi u tom pravcu ukazuju neosnovanim.

Sud prvog stupnja je, suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno odlučio kada je odbio provesti predloženi dokaz saslušanjem javnog bilježnika koji je solemnizirao predmetni ugovor stranaka jer se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora.

Naime, javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru.

Zaključno, pravilno je sud prvog stupnja, analizom i savjesnom ocjenom svih izvedenih dokaza (čl. 8. ZPP) odlučio kao u izreci pobijane presude i za svoju odluku dao jasne i dostatne razloge.

18.Opće pravilo o posljedicama ništetnosti sadržano je u čl. 323. st. 1. ZOO koji glasi: „U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.“

19.Stoga je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kad je naložio tuženiku isplatu preplaćenog iznosa s osnova ništetne odredbe, a visina je utvrđena adekvatnim dokazom – vještačenjem po financijskom vještaku.

Vezano za žalbene navode tuženika kojima prigovara metodi kojom je izvršen izračun preplaćenog iznosa valja kazati kako tuženik nije prigovorio matematičkoj točnosti financijskog vještačenja, već su prigovori koje je tuženik imao na nalaz i mišljenje vještaka materijalno pravne prirode, dakle o pravnom pitanju o kojem odlučuje sud, a ne financijski vještak.

20.Sud je prvog stupnja pravilno dosudio tijek zateznih kamata od isplate svakog pojedinog anuiteta koji je sadržavao dio preplaćenog iznosa plaćenog temeljem ništetne ugovorne odredbe. „Obveza svake strane na plaćanje zatezne kamate na iznos koji je primila po osnovu ništetnog pravnog posla i koji je dužna vratiti, cijeni se prema odredbama o opsegu vraćanja kod stjecanja bez osnove …“ (VSRH, Rev- 116/86 od 16. lipnja 1988.). Stoga je sud prvog stupnja pravilno primijenio odredbu čl. 1115. ZOO koja glasi: Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik je nepošten od dana stjecanja svakog obroka jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu.

Naime, nepoštene odredbe su ugrađene u tipske obrasce kojima se služio tuženik kod ugovaranja predmetne vrste pravnih poslova. Tuženiku, kao bankaru koji ima posebno znanje o ovoj djelatnosti, sigurno nije bila nepoznata priroda švicarskog franka (to shvaćanje je zauzeto i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., jednoj od odluka u kojima je odlučivano u predmetnom postupku zaštite kolektivnih interesa i prava) što ukazuje na zaključak o nepoštenju.

21.Nije osnovan žalbeni razlog kako sud ne može utvrditi ništetnom odredbu ugovora koji je u cijelosti izvršen. Jer po čl. 327. st. 1. ZOO na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba. Ispunjenjem ugovora ne nestaje uzrok ništetnosti (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Revt-150/07 od 30. siječnja 2008.).

22.I odluka o troškovima postupka zakonita je kako po osnovu, temeljem čl. 154. st. 1. ZPP, tako i po visini troškova, temeljem čl. 155. ZPP. Tuženik je u cijelosti izgubio parnicu pa je dužan tužitelju nadoknaditi troškove. Sud prvog stupnja je pravilno postupio kad je tužitelju priznao troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice, dok je troškove zastupanja po punomoćniku odvjetniku obredio prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15).

23.Slijedom iznesenog, valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu te odlučiti kao u t. I izreke ove presude.

24.Zahtjev tuženika za naknadom troška žalbe nije osnovan, jer sa žalbom nije uspio pa ga je po čl. 166. st. 1. ZPP valjalo odbiti i odlučiti kao u t. II izreke rješenja.

U Zagrebu 25. kolovoza 2022.

Predsjednica vijeća

Gordana Bošković Majerović, v.r.