Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž R-324/2021-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od Vedrane Perkušić, predsjednice vijeća, mr. sc. Ivana Tironija, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Borisa Mimice, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Antu Pecirepu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo obrane, Zagreb, Trg kralja Petra Krešimira IV, br. 1, OIB: 52634238587, zastupane po zakonskom zastupniku, Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, Građansko upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženice protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: Pr-1195/2019 od 12. listopada 2020., na sjednici vijeća održanoj 25. kolovoza 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: Pr-1195/2019 od 12. listopada 2020. u pobijanom odbijajućem dijelu pod točkom II. izreke.

II. Djelomično se odbija žalba tuženice kao neosnovana te se djelomično potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: Pr-1195/2019 od 12. listopada 2020. u slijedećem dijelu:

Nalaže se tuženici da u roku 15 dana isplati tužitelju bruto iznos od 36.086,75 kuna (trideset i šest tisuća osamdeset i šest kuna i sedamdeset i pet lipa) / 4.789,53 eura ( četiri tisuće sedamsto osamdeset i devet eura i pedeset i tri centa)[1] sa zateznom kamatom, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, koja na iznos od:

- 1.083,16 kuna teče od 16. studenog 2006.,

- 2.374,62 kune teče od 16. prosinca 2006.,

- 1.989,18 kune teče od 16. siječnja 2007.,

- 146,79 kuna teče od 16. veljače 2007.,

- 4.020,00 kuna teče od 16. travnja 2007.,

- 5.219,34 kune teče od 16. svibnja 2007.,

- 778,31 kunu teče od 16. lipnja 2007.,

- 5.555,19 kuna teče od 16. kolovoza 2007.,

- 2.195,20 kuna teče od 16. rujna 2007.,

- 4.430,38 kuna teče od 16. listopada 2007.,

- 6.528,78 kuna teče od 16. studenog 2007.,

- 1.765,80 kuna teče od 16. prosinca 2007. sve do isplate, po stopi od 15% godišnje od 16. studenog 2006. do 31. prosinca 2007., po stopi od 14% godišnje od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12% godišnje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

III. Preinačava se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: Pr- 1195/2019 od 12. listopada 2020. u dijelu pod točkom I. izreke i to baš u dijelu u kojem je tužitelju dosuđen iznos preko 36.086,75 kuna do 54.976,88 kuna (dakle za razliku od 18.890,13 kuna) kao i za razliku zatezne kamate između one dosuđene točkom II. izreke ove drugostupanjske presude i one više dosuđene u točki I. izreke prvostupanjske presude, na način da se u ovom dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

IV. Preinačava se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: Pr- 1195/2019 od 12. listopada 2020. u dijelu pod točkom I. izreke i to baš u dijelu u kojem je naloženo tuženici da dosuđeni iznos tužitelju isplati na žiro račun punomoćnika tužitelja Anta Pecirepa, odvjetnika u Zagrebu, IBAN: [broj bankovnog računa], na način da se u ovom dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

V. Nalaže se tuženici da u roku 8 dana s osnove nadoknade parničnog troška isplati tužitelju iznos od 14.392,95 kuna (četrnaest tisuća tristo devedeset i dvije kune i devedeset i pet lipa)/ 1.910,27 eura (tisuću devetsto deset eura i dvadeset i sedam centi), sa zateznom kamatom koja na ovaj iznos teče od 12. listopada 2020. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. Ovaj iznos tuženica će isplatiti na žiro račun punomoćnika tužitelja Anta Pecirepa, odvjetnika u Zagrebu, IBAN: [broj bankovnog računa].

Obrazloženje

1. Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka u točki I. i II. izreke donio presudu slijedećeg sadržaja:

„I/ Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj — za Ministarstvo obrane da tužitelju RĆ u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime neisplaćenih dodataka na plaću isplati brutto iznos od 54.976,88 Kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po kamatnoj stopi od 15% godišnje do 31.12.2007.godine, a od 01.01.2008.godine 30.06.2011.godine po stopi od 14% godišnje, a od 01.07.2011.godine pa do 31.07.2015.godine po stopi iz članka 29.stavka 2. Zakona o obveznim odnosima propisanoj za ostale odnose koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015.godine pa do isplate sukladno članku 29.stavku 2. Zakona o obveznim odnosima ("NN" 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) po prosječnoj kamatnoj stopi HNB-a izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, isplatom na žiro-račun punomoćnika tužitelja Ante Pecirepa, odvjetnika u Zagrebu, IBAN: [broj bankovnog računa] tekućom:

-na iznos od 817,32 Kuna od 16.rujna 2006.godine,

-na iznos od 4.561,41 Kuna od 16.1istopada 2006.godine,

-na iznos od 3.082,84 Kuna od 16.studenog 2006.godine,

- na iznos od 2.707,90 Kuna od 16.prosinca 2006.godine,

-na iznos od 1.989,18 Kuna od 16.siječnja 2006.godine,

-na iznos od 426,06 Kuna od 16.srpnja 2007.godine,

-na iznos od 858,42 Kuna od 16.kolovoza 2007.godine,

-na iznos od 135,54 Kuna od 16.rujan 2007.godine,

-na iznos od 146,79 Kuna od 16.veljače 2008.godine,

-na iznos od 4.020,00 Kuna od 16. travnja 2008.godine,

-na iznos od 5.782,21 Kuna od 16.svibnja 2008.godine,

-na iznos od 1.257,27 Kuna od 16.1ipnja 2008.godine,

-na iznos od 1.442,56 Kuna od 16.srpnja 2008.godine,

-na iznos od 6.242,43 Kuna od 16.kolovoza 2008.godine,

-na iznos od 4.704,00 Kuna od 16. rujna 2008.godine,

-na iznos od 5.867,26 Kuna od 16.1istopada 2008.godine,

-na iznos od 7.273,29 Kuna od 16.studenog 2008.godine,

-na iznos od 3.662,40 Kuna od 16.prosinca 2008.godine.

II/Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja kao neosnovan a za više zatraženi iznos od 34.665,38 Kuna, kao i dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na potraživanje zakonske zatezne kamate tekuće na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosu razlike naknade plaće kao neosnovan.“

2. Nadalje, prvostupanjski je sud u točki III. izreke odlučio o parničnom trošku na način da je naložio tuženici da s ovog osnova isplati tužitelju iznos od 21.921,90 kuna sa zateznom kamatom koja na ovaj iznos teče od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, a koju isplatu da izvrši na žiro račun punomoćnika tužitelja Anta Pecirepa, odvjetnika u Zagrebu.

3. Protiv prvostupanjske presude u njenom odbijajućem dijelu tužitelj je podnio žalbu i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, koji žalbeni razlozi su predviđeni odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - odluka USRH, 84/08., 96/08. - odluka USRH, 123/08. i 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - odluka USRH, 70/19. i 80/22., dalje ZPP). Tužitelj u žalbi predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev, odnosno podredno da ukine prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu te ju vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Tuženica je protiv prvostupanjske presude također podnijela žalbu no ona ju pobija u dosuđujućem dijelu, također iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. ZPP-a. Tuženica predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

5. Žalba tužitelja nije osnovana, dok je žalba tuženice djelomično osnovana, a djelomično nije osnovana.

6. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka je zahtjev tužitelja za isplatom bruto iznosa od 89.642,26 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom, a za obavljeni prekovremeni rad, rad noću, subotama, nedjeljama, blagdanima i u smjenama za razdoblje 2006., 2007. i 2008., koje je obavljao kod tuženice kao poslodavca.

7. Između parničnih stranaka nije sporno da je tužitelj u predmetnom razdoblju bio pripadnik Oružanih snaga Republike Hrvatske , od 1. kolovoza 2005. s činom razvodnika, raspoređen u ustrojbenu jedinicu : Zapovjedništvo HRM s pristožernim postrojbama, Flota Hrvatske ratne mornarice, Divizijun za površinsko djelovanje Ophodni brod, Pogonski brodski odred, na dužnost električara. Također je nesporno kako je tužitelj od 1. kolovoza 2007., s ustrojbenim činom desetnika, raspoređen u ustrojbenu cjelinu: Zapovjedništvo HRM s pristožernim postrojbama, Flota Hrvatske ratne mornarice, Divizijun za površinsko djelovanje, Ophodni brod, Pogonski brodski odred, na dužnost O.D. Poslužitelj elektro energetskog sustava.

8. Sporno je između parničnih stranaka da li tužitelju, kao djelatnoj vojnoj osobi, pripada pravo na isplatu dodatka na plaću s osnova prekovremenog rada, rada noću, subotama, nedjeljama, blagdanima i u smjenama kroz sporno razdoblje i ako jest u kojem opsegu.

9. Prije svega potrebno je reći kako je prvostupanjski sud prvotno u ovom predmetu, dana 2. studenog 2012. pod poslovnim brojem IV P - 387/09 već donio presudu kojom je u točki I. izreke naložio tuženici da s osnova spornih, neisplaćenih dodataka na plaću, isplati tužitelju bruto iznos od 107.039,59 kuna s pripadajućom zateznom kamatom. Također, prvostupanjski je sud u točki II. izreke odlučio o parničnom trošku na način da je naložio tuženici da s ovog osnova isplati tužitelju iznos od 18.125,00 kuna.

10. Odlučujući o žalbi tuženice, Županijski je sud u Splitu dana 8. siječnja 2015., pod poslovnim brojem Gžri-53/13-2 donio presudu kojom je odbio žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu. Protiv označene presude drugostupanjskog suda, tuženica je podnijela reviziju. Odlučujući o istoj Vrhovni je sud Republike Hrvatske rješenjem od 7. prosinca 2016., pod poslovnim brojem Revr 1055/15-2 donio rješenje kojim je prihvatio reviziju tuženice Republike Hrvatske te ukinuo presude Županijskog suda u Splitu, poslovni broj: Gžri - 53/13-2 od 8. siječnja 2015. i presudu Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: P - 387/09 od 2. studenog 2012., te predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

11. Vrhovni je sud Republike Hrvatske u obrazloženju rješenja od 7. prosinca 2016., pored ostalog naveo kako prema pravnom shvaćanju ovog suda u odluci Revr 753/09-2 od 17. studenoga 2009. prekovremeni rad od 24 sata dnevno tijekom rada na terenu nije životno prihvatljiv. Naime kako je neprihvatljivo shvaćanje da bi efektivni rad službenika trajao neprekidno 24 sata dnevno, već da je životno i logično da službenik koji zbog naravi posla ne smije ili ne može napustiti brod tijekom višednevnih službi na moru ima slobodno vrijeme. Tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada ne može se smatrati prekovremenim radom. Stoga da nižestupanjski sudovi zbog pogrešnog pravnog pristupa da sav rad tužitelja u višednevnoj službi na brodu dulji od 40 sati predstavlja prekovremeni rad, nisu utvrdili odlučne činjenice –stvarno odrađene sate rada tužitelja kroz utuženo razdoblje, a ovo s obzirom na njegovo radno mjesto i nalog - zapovijed za obavljanje odgovarajućih poslova, a o čemu da ovisi ima li tužitelj pravo na uvećanu plaću.

12. Prvostupanjski je sud potom u ponovljenom postupku, dana 20. prosinca 2018., pod poslovnim brojem Pr-66/17 donio presudu kojom je naložio tuženici da isplati tužitelju bruto iznos od 89.642,26 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom. U obrazloženju ove presude prvostupanjski sud u bitnome navodi kako tužitelj radi na terenu te da se nalazi na svom radnom mjestu tj. na brodu kojeg da ne smije napustiti pa da je stoga poslodavcu (tuženici) uvijek na raspolaganju.

13. Prvostupanjski je sud u obrazloženju označene presude od 20. prosinca 2018. naveo i to kako je prilikom donošenja odluke o tužbenom zahtjevu, prihvatio I. varijantu nalaza i mišljenja koje je izrađeno za potrebe ovog postupka po Snježani Galić, dipl. oec., stalnoj sudskoj vještakinji za računovodstvo i financije, poreze i procjenu vrijednosti poduzeća. Ona je u svom nalazu i mišljenju, odnosno dopuni nalaza i mišljenja iz srpnja 2018. i to u "I. varijanti", koju prihvaća prvostupanjski sud, navela da kod višednevnih uzastopnih radnih angažmana (tužitelja), koji traju po 24 sata dnevno, plaću treba obračunati na način da se 8 sati obračuna kao redovni rad, 8 sati kao prekovremeni rad , a 8 sati dnevnog odmora da treba obračunati po satnici dnevnog rada. Na ovaj način obračuna da tužitelju u spornom razdoblju, za višak odrađenih sati rada, nije isplaćena bruto plaća u ukupnom iznosu od 89.642,26 kuna, koji je iznos tužitelj konačno i zahtijevao u tužbenom zahtjevu, a prvostupanjski mu sud pobijanom presudom i dosudio.

Iz obrazloženja ove presude nedvojbeno proizlazi kako je prvostupanjski sud svoje shvaćanje da tužitelju pripada pravo na plaćanje s osnove prekovremenog rada za sve vrijeme provedeno u 24-satnom boravku na brodu (preko 40 sati tjedno) temeljio na činjenici da tužitelj nije bio slobodan napustiti radno mjesto, tj. da je bio dužan boraviti na brodu, kako u radne dane, tako vikendom i blagdanom, te je sud sve to vrijeme tretirao kao aktivno dežurstvo na radnom mjestu. Stoga da tužitelj ima pravo na osnovnu plaću, uključujući i pravo na uvećanje plaće. Prvostupanjski se sud prilikom donošenja pobijane presude pozvao na odgovarajuće odredbe propisa koji reguliraju plaću i dodatke na plaću, te obavljanje službe tužitelja, i to: Zakon o radu („Narodne novine“ br. 38/95., 54/95., 65/95., 102/98., 17/01., 82/01., 114/03., 123/03., 142/03., 30/04. i 65/05.), Zakon o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 33/02., 58/02., 153/03., 136/04., i 76/07.), te Kolektivni ugovor za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ br. 92/04., 141/04. i 154/04.).

14. Odlučujući o žalbi tuženice protiv prvostupanjske presude od 20. prosinca 2018., Županijski je sud u Splitu dana 21. studenog 2019. pod poslovnim brojem Gž R-125/2019-2 donio rješenje kojim je ukinuo pobijanu presudu i vratio predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

15. U obrazloženju drugostupanjskog rješenja od 21. studenog 2019. pored ostalog se navodi i slijedeće:

„ Na temelju odredbe članka 399. stavak 1. u svezi sa odredbom članka 377. stavak 2. ZPP-a, prvostupanjski je sud bio dužan izvesti sve parnične radnje i raspraviti sva sporna pitanja na koja je upozorio Vrhovni sud RH u rješenju od 7. prosinca 2016. Dakle, prvostupanjski je sud u ponovljenom postupku propustio raspraviti pitanje stvarno odrađenih sati tužitelja kroz utuženo razdoblje, s obzirom na njegovo radno mjesto i nalog - zapovijed za obavljanje odgovarajućih poslova, a o čemu ovisi odluka ima li tužitelj pravo na povećanu plaću. Za napomenuti je kako predmetna odluka Vrhovnog suda RH, nije u suprotnosti sa sadržajem direktiva Europske unije na koje se poziva prvostupanjski sud, kada se iste razmatraju u ukupnosti svog sadržaja. U odnosu na žalbene navode tuženice u svezi primjene navedenih direktiva koje su donesene prije 1. srpnja 2013., kada je tuženica postala članicom Europske unije, za reći je kako se one i ne primjenjuju direktno. Međutim Europski sud ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

Usput je za napomenuti kako je na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Splitu održanoj 25. travnja 2019. zauzeto slijedeće pravno shvaćanje: "U situaciji kada je tužitelj upućen na višednevne službe na moru (4-7 dana), isti ima pravo na isplatu plaće po cijeni sata redovnog rada za 8 sati rada, na isplatu uvećane plaće po cijeni sata prekovremenog rada za 8 sati, dok za preostalih 8 sati nema pravo na isplatu plaće ni po cijeni sata redovnog ni po cijeni sata prekovremenog rada jer se radi o "odmoru", osim ako je utvrđeno da je i to vrijeme proveo na stvarno odrađenim satima rada na poslovima radnog mjesta." S tim u svezi za reći je kako je odredbom članka 40. stavak 2. Zakona o sudovima ("Narodne novine" br. 28/13., 33/15., 82/15., 82/16. i 67/18.), pored ostalog propisano kako pravno shvaćanje prihvaćeno na sjednici odjela županijskog suda, obvezno je za sva drugostupanjska vijeća ili suce pojedince tog odijela.

Kako je prvostupanjski sud propustio raspraviti sporna pitanja na koja je upozorio revizijski sud u svom ukidnom rješenju, to je na taj način učinio relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 1. u svezi sa odredbama članaka 399. stavak 1. u svezi sa odredbom članka 377. stavak 2. ZPP-a, a što je bilo od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude. Stoga je prvostupanjsku presudu trebalo ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a ovo na temelju odredbe članka 369. stavak 1. ZPP-a. U ponovljenom će postupku prvostupanjski sud raspraviti sporna pitanja na koja je upozorio Vrhovni sud RH u odluci od 7. prosinca 2016. te će ponovnom ocjenom izvedenih dokaza, kao i izvođenjem novih (naravno ako takvih prijedloga bude) potpuno i točno utvrditi činjenično stanje. Dakle, za ponoviti je, pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad iz Kolektivnog ugovora tužitelj može ostvariti samo za stvarno odrađene sate rada duže od punog radnog vremena, a ne i za sate kada nije stvarno izvršavao radne zadatke.“

16. Nakon ponovno provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud konačno 12. listopada 2020. donio sada pobijanu presudu čija je izreka već navedena u ovoj drugostupanjskoj presudi.

17. Prvostupanjski je sud nakon provedenog ponovljenog dokaznog postupka sada utvrdio slijedeće odlučne činjenice:

- da je tužitelj u predmetnom razdoblju (od 1. kolovoza 2006. do 30. studenog 2008.) bio pripadnik Oružanih snaga Republike Hrvatske , od 1. kolovoza 2005. s činom razvodnika, raspoređen u ustrojbenu jedinicu : Zapovjedništvo HRM s pristožernim postrojbama, Flota Hrvatske ratne mornarice, Divizijun za površinsko djelovanje Ophodni brod, Pogonski brodski odred, na dužnost električara,

- da je tužitelj od 1. kolovoza 2007., s ustrojbenim činom desetnika, raspoređen u ustrojbenu cjelinu: Zapovjedništvo HRM s pristožernim postrojbama, Flota Hrvatske ratne mornarice, Divizijun za površinsko djelovanje, Ophodni brod, Pogonski brodski odred, na dužnost O.D. Poslužitelj elektro energetskog sustava,

- da je tužiteljev rad bio organiziran na način da je u predmetnom razdoblju upućivan na višednevne službe na brodu - višednevne plovidbe u kojim je prilikama boravio 24 (dvadeset i četiri) sata dnevno na brodu,

- da je tužitelj za vrijeme višednevnih plovidaba brodom, boravio na brodu dnevno po 24 (dvadeset i četiri sata), od kojeg vremena se 8 sati odnosilo na njegov redovni rad, 8 sati na prekovremeni rad, a 8 sati na dnevni odmor,

- da tužitelju s obzirom na njegov navedeni rad na brodu u predmetnom razdoblju , a uzimajući u obzir odgovarajuće odredbe Zakona o radu, Zakona o službi u oružanim snagama i Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike, tuženica nije isplatila ukupnu plaću koja bi mu na temelju navedenog pripadala i to baš da mu s osnova prekovremenog rada, rada noću, subotom nedjeljom i blagdanom pripada iznos od 54.976,88 kuna, koji je iznos prvostupanjski sud i dosudio tužitelju u točki I. izreke pobijane presude.

18. Prvostupanjski je sud dosudio tužitelju bruto iznos od 54.976,88 kuna na temelju nalaza i mišljenja Snježane Galić, dipl. oec., stalnog sudskog vještaka za računovodstvo, financije, poreze i procjenu vrijednosti poduzeća, od 31. srpnja 2018., i to baš prema tzv. II. varijanti obračuna koja je sačinjena po prijedlogu tužitelja. Kod ovog izračuna vještak Snježana Galić je plaću tužitelju za razdoblje kada je obavljao službu pojedinačnog dežurstva na brodu u trajanju od 24 (dvadeset i četiri) sata obračunala na način da je 8 sati obračunato kao redovan rad tužitelja, a 16 (šesnaest) sati kao prekovremeni rad. S druge pak strane vrijeme koje je tužitelj, sa drugim djelatnicima (ne sam) proveo u službi dežurstva na brodu (višednevni uzastopni radni angažmani po 24 sata) vještak je obračunao na način da je uzeo kako je u tom razdoblju tužitelj 8 sati radio u okviru redovnog radnog vremena, 8 sati u okviru prekovremenog rada, a 8 sati da je odmarao (str. 379. spisa).

19. Tuženica u žalbi s pravom ukazuje da je s obzirom na utvrđenja prvostupanjskog suda kako je tužitelj za vrijeme boravka i službe na brodu radio u okviru redovnog radnog vremena 8 sati, u okviru prekovremenog rada 8 sati, a da je odmarao također 8 sati (ne čineći pri tome razliku da li za vrijeme pojedinačnog dežurstva ili u okviru dežurstva kada su i drugi djelatnici tuženice boravili na ophodnom brodu o okviru višednevnih radnih angažmana po 24 sata), to da je prvostupanjski sud trebao tužitelju dosuditi plaću sukladno obračunu 8 sati redovni rad , 8 sati prekovremeni rad, a 8 sati odmor.

20. Zaista, sukladno nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka Snježane Galić, dipl. oec. od 31. srpnja 2018. i to prema I. varijanti (prijedlog obračuna od strane tuženika) prema kojoj je sporna plaća tužitelju za predmetno razdoblje obračunata na način da je uzeta cijena sata redovnog rada za 8 sati rada, uvećane plaća po cijeni sata prekovremenog rada za 8 sati, dok za preostalih 8 sati tužitelj nema pravo na isplatu plaće ni po cijeni sata redovnog ni po cijeni sata prekovremenog rada jer se radi o „odmoru“, proizlazi kako tuženica nije isplatila tužitelju ukupan bruto iznos od 36.086,75 kuna. Ovo je precizno i određeno po mjesecima, razvidno iz tablice br. 6. predmetnog nalaza i mišljenja (str. 372. spisa).

21. Ovdje je posebno za istaknuti kako ni iz rezultata dokaznog postupka ne proizlazi da je tužitelj u predmetnom razdoblju proveo na stvarno odrađenim satima rada na poslovima svog radnog mjesta na ophodnom brodu tuženice, više ili manje od 16 radih sati dnevno (8 sati u okviru redovnog radnog vremena + 8 sati u okviru prekovremenog rada).

22. Slijedom navedenog tužitelju je trebalo dosuditi ukupan bruto iznos od 36.086,75 kuna sa zateznom kamatom kako je to navedeno u točki I. izreke ove drugostupanjske presude. Pojedinačni iznosi koji se navode u ovoj točki izreke drugostupanjske presude odnose se na mjesece u kojima tuženica nije isplatila tužitelju dio plaće, a na ove iznose teče zatezna kamata od šesnaestog dana idućeg mjeseca za protekli mjesec. Tako primjerice na iznos neisplaćene plaće tužitelju za mjesec listopad 2006. od 1.083,16 kuna teče zatezna kamata od 16. studenog 2006. do isplate, na iznos neisplaćene plaće tužitelju za mjesec studeni 2006. od 2.374,62 kune teče zatezna kamata od 16. prosinca 2006., i tako redom do iznosa neisplaćene plaće tužitelju za mjesec studeni 2007. od 1.765,80 kuna na koji iznos teče zatezna kamata od 16. prosinca 2007. do isplate.

23. Tužitelju je dosuđen bruto iznos od 36.086,75 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom kako je to navedeno u točki I. izreke ove drugostupanjske presude na temelju odredbi članaka 3., 14., 97. i 168. Zakona o službi u oružanim snagama („Narodne novine“ br. 33/02., 58/02., 153/03., 136/04. i 76/07., dalje ZSOS), odredbi članka 39. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ br. 92/04., 141/04., 150/04., 77/07. i 98/07., dalje KU/04), odredbi članka 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ br. 93/08., 89/12. i 104/13., dalje KU/08 ), te odredbi članka 92. Zakona o radu (pravo na povećanu plaću) („Narodne novine“ br. 137/04. - pročišćeni tekst i 68/05. - odluka USRH, dalje ZR).

24. Odredbom članka 3. ZSOS-a koji je stupio na snagu 6. ožujka 2002. propisano je da su pripadnici oružanih snaga u smislu odredbe ovog zakona: vojne osobe, te državni službenici i namještenici.

25. Odredbom članka 97. stavka 5. ZSOS-a propisano je da djelatnoj vojnoj osobi, službeniku i namješteniku pripada povećana plaća za prekovremeni rad, tj. rad dulji od punoga radnog vremena, pod uvjetima i u iznosima koji su uređeni općim propisima.

26. Odredbom članka 97. stavka 2. ZSOS-a je propisano da se na prekovremeni rad ne primjenjuju vremenska ograničenja propisana općim propisima.

27. Nadalje, odredbom članka 168. stavak 1. ZSOS-a, propisano je da se plaće djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika sastoje od osnovne plaće i dodataka na plaću, pa slijedom navedenog, članak 169. stavak 1. istog Zakona određuje da se plaće djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika sastoje od osnovne plaće i dodataka na plaću, a stavak 2. istog članka određuje da osnovnu plaću djelatne vojne osobe čini umnožak koeficijenta osobnog čina i osnovice za obračun plaće uvećan za 0,5 % za svaku godinu navršenog radnog staža pri čemu stavak 3. istog članka propisuje da se osnovica za obračun osnovne plaće djelatne vojne osobe, službenika i namještenika određuje na način propisan za državne službenika i namještenike.

28. Sukladno odredbi članka 97. stavka 6. ZSOS-a u tekstu koji je bio na snazi do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o službi u oružanim snagama ("Narodne novine", broj 76/07) dalje ZIDZSOS, bilo je propisano da se pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad ne ostvaruje ako je moguće organizirati preraspodjelu radnog vremena te ako je dežurstvo kao poseban uvjet rada vezano za kontinuirano obavljanje poslova i zadaća. Odredbom članka 40. ZIDZSOS-a je izmijenjen stavak 6. članka 97. ZSOS-a tako da su riječi: "te ako je dežurstvo kao poseban uvjet rada vezano uz kontinuirano obavljanje poslova i zadaća" brisane, a dodan je novi stavak 7. kojim je propisano da će se dežurstvo kao rad dulji od punog radnog vremena koji se ne smatra prekovremenim radom urediti rasporedom tjednog i dnevnog radnog vremena, a dodaci za dežurstvo uredit će se posebnim propisom kojim se uređuju dodaci na plaću.

29. Tuženica u konkretnom slučaju nije dokazala da bi preraspodijelila radno vrijeme, odnosno nije dokazala postojanje okolnosti u smislu označenih odredbi članka 97. stavka 6. i 7. ZSOS-a, a iz isprava koje prileže spisu, odnosno izvedenih dokaza u ovom postupku, nedvojbeno proizlazi da je tužitelj radio prekovremeno, subotom, nedjeljom, blagdanima te noću.

30. Odredbom članka 14. ZSOS-a propisano je da se o svim pitanjima koja nisu uređena tim Zakonom ili propisom donesenim na temelju toga Zakona primjenjuju propisi o državnim službenicima i namještenicima, opći propisi o radu, odnosno, kolektivni ugovori sklopljeni u skladu s njima.

31. Obveza poslodavca o plaćanju prekovremenog rada, pa tako i Republike Hrvatske, Ministarstva obrane, regulirana je nizom općih pravnih propisa pa tako i Zakona o radu („Narodne novine“ 137/04 – pročišćeni tekst i 68/05, dalje ZR), koji se primjenjuje u konkretnom slučaju, kao i međunarodnim normama.

32. Odlukom o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika („Narodne novine“ broj 9/03.) određeno je da djelatne vojne osobe, službenici i namještenici raspoređeni u Glavni stožer Oružanih snaga Republike Hrvatske, zapovjedništva, postrojbe i ustanove Oružanih snaga Republike Hrvatske, imaju tjedno radno vrijeme u trajanju od 40 sati, te se isto u pravilu raspoređuje od ponedjeljka do petka (točka I.) s time da dnevno radno vrijeme osoba iz točke I. ove Odluke traje 8 sati te se u pravilu raspoređuje od 8.00 sati do 16.00 sati (točka II.).

33. U konkretnom slučaju dolazi do primjene odredbe članka 39. KU-a/04, odnosno odredbe članka 44. KU-a/08, kojima se uređuju, pored ostalog, da će se osnovna plaća službenika i namještenika uvećavati za rad noću 40%, a prekovremeni rad 50%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35%, za rad u drugoj smjeni ukoliko službenik ili namještenik radi naizmjenično ili najmanje dva radna dana u tjednu, u prvoj i drugoj smjeni 10%. Ukoliko službenik ili namještenik radi pak na blagdane odnosno neradne dane utvrđen zakonom i na Uskrs ima pravo na uvećanu plaću za 15%, pri čemu se prekovremenim radom, kada je rad službenika i namještenika organiziran u smjenama (dvije prve-dvije druge-dvije treće-dva dana slobodna) ili u turnusu smatra svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati kao i svaki sat rada duži od predviđenog rada utvrđen dnevnim rasporedom rada, ako je rad službenika i namještenika organiziran na drugačiji način, prekovremeni rad je rad duži od 40 sati tjedno.

34. Umjesto uvećanja osnovne plaće po osnovi prekovremenog rada, službenik ili namještenik može koristiti jedan ili više slobodnih radnih dana prema ostvarenim satima prekovremenog rada u omjeru 1:1,5, te mu se u tom slučaju izdaje rješenje u kojem se navodi broj i vrijeme korištenja slobodnih dana kao i vrijeme kada je prekovremeni rad ostvaren, što tuženica u konkretnom slučaju nije učinila, odnosno dokazala.

35. Kako dakle tuženica nije dokazala da je prema ZSOS-u organizirala preraspodjelu radnog vremena, niti da je dežurstvo kao poseban uvjet rada vezano uz kontinuirano obavljanje poslova i zadaća, pravilno je bilo na temelju naprijed navedenog utvrditi osnovanim zahtjev tužitelja za potraživanje s osnove neisplaćenih prekovremenog rada odnosno dodataka na plaću na temelju predmetnog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Snježane Galić, dipl. oec. od 31. srpnja 2018. i to prema I. varijanti (prijedlog obračuna od strane tuženika) prema kojoj je sporna plaća tužitelju za predmetno razdoblje obračunata na način da je uzeta cijena sata redovnog rada za 8 sati rada, uvećane plaća po cijeni sata prekovremenog rada za 8 sati, dok za preostalih 8 sati tužitelj nema pravo na isplatu plaće ni po cijeni sata redovnog ni po cijeni sata prekovremenog rada jer se radi o „odmoru“.

36. S tim u svezi je za kazati kako nisu osnovani žalbeni navodi tužitelja u kojima sugerira da je u spornom razdoblju boraveći na brodu radio više od šesnaest sati dnevno. Ovo ne proizlazi iz rezultata dokaznog postupka, a osim toga ne samo što isto nije realno i logično, već tužitelj činjenicu rada dužeg od šesnaest sati dnevno nije ni dokazao.

37. Odluka o stopi zatezne kamate iz točke I. izreke ove drugostupanjske presude donesena je na temelju odredbe članka 29. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. i 126/21., dalje ZOO)

38. U odnosu na zatezne kamate na dosuđeni bruto iznos plaće odnosno dodatka na plaću iz izreke pobijane presude, a s obzirom da se ista sastoji od neto plaće te doprinosa, poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, treba navesti da se u smislu odredbe članka 15. stavak 3. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“ br. 177/04., 73/08., 80/10., 114/11., 22/12., 144/12., 43/13., 120/13., 125/13., 148/13., 83/14. i 143/14.) i odredbe članka 17. stavak 3. Pravilnika o porezu na dohodak („Narodne novine“ br. 95/05., 96/06., 68/07., 146/08., 2/09., 146/09., 123/10., 137/11., 61/12., 79/13., 160/13. i 157/14.) zatezne kamate koje se na zakašnjele isplate plaća isplaćuju po sudskoj presudi, ne smatraju se dohotkom i ne podliježu oporezivanju. Iz navedenog proizlazi da bruto plaća koja se isplaćuje po sudskoj presudi sve do trenutka isplate, u odnosu na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak, nije u potpunosti dospjela na naplatu, odnosno da u tom slučaju porez na dohodak i prirez porezu na dohodak dospijevaju na naplatu tek isplatom same plaće, odnosno dodataka na plaću. Slijedom navedenog u bitnome proizlazi kako porez na dohodak i prirez porezu na dohodak dospijevaju tek isplatom plaće, odnosno dodataka na plaću. Stoga u točki I. izreke ove drugostupanjske presude tužitelju nisu dosuđene zatezne kamate na bruto iznos razlike plaće koje se odnose na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak.

39. Nadalje je za reći, a pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a kako je tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem traži da mu se dosuđeni iznos s osnove neisplaćenih dodataka na plaću odnosno prekovremenog rada isplati baš na žiro račun njegovog punomoćnika – odvjetnika Anta Pecirepa, neosnovan.

40. Ovo stoga jer je odredbom članka 433.a stavak 1. ZPP određeno da kad utužuje novčane tražbine po osnovi radnog odnosa koje se utvrđuju u bruto iznosu, radnik ih je dužan utužiti u tom iznosu. Ako utužuje novčane tražbine po osnovi radnog odnosa, ne navodeći da zahtijeva bruto iznos, smatra se da je utužio bruto iznos, te stavak 2. da će primjerak pravomoćne presude kojom je odlučio o zahtjevu radnika iz stavka 1. ovoga članka sud dostaviti i poreznoj upravi. Kako se u konkretnom slučaju radi o sporu za isplatu plaće s osnova dodataka na plaću odnosno prekovremenog rada, rada subotom, nedjeljom i blagdanom, to se radi o dohotku po osnovu nesamostalnog rada u bruto iznosu.

41. Prema odredbi članka 2. stavak 1. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“ br.115/16. i 106/18., dalje: ZPD), porezni obveznik je fizička osoba koja ostvaruje dohodak, a prema odredbi članka 86. istog zakona tijela državne uprave i pravosudna tijela i druga državna tijela, tijela i službe jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, zavodi, neprofitne organizacije, poduzetnici - pravne i fizičke osobe, obavljaju isplate primitaka koji se smatraju dohotkom obveznicima poreza na dohodak te isplate primitaka koji se ne smatraju dohotkom, odnosno na koje se ne plaća porez na dohodak fizičkim osobama na njihov žiro račun kod banke, a iznimno na njihov tekući račun sukladno posebnim propisima te u gotovom novcu na propisan način, s tim da ministar financija pravilnikom propisuje isplate primitaka koje se mogu izvršiti na tekući račun, odnosno u gotovom novcu.

42. Pravilnik o porezu na dohodak („Narodne novine, broj 10/17., 128/17., 106/18., 1/19. i 80/19., dalje: Pravilnik o porezu) u odredbi članka 92. razrađuje citiranu odredbu članka 86. ZPD -a te određuje da sukladno s člankom 86. ZPD-a tijela državne uprave i sudbene vlasti te druga državna tijela i službe jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, zavodi, neprofitne organizacije, poduzetnici - pravne i fizičke osobe obavljaju isplate primitaka fizičkim osobama, na njihov žiro račun kod banke odnosno nerezidentima na njihov račun; iznimno od stavka 1. ovoga članka navedena tijela, organizacije odnosno osobe mogu obveznicima poreza na dohodak, odnosno fizičkim osobama isplatiti na njihov tekući račun kod banke primitke, među ostalim, po osnovi nesamostalnog rada iz članka 21. Zakona.

43. Ugovor koji je protivan prisilnim propisima ništetan je (članak 322. stavak 1. ZOO-a), pa iako opseg punomoći određuje stranka (tužitelj je ovlastio punomoćnika da primi novac i da o tome izda potvrdu), isti ne može biti protivan imperativnom propisu.

44. Imajući u vidu kogentnu narav odredbe članka 86. ZPD-a, a kada se ima u vidu i odredba članka 433. a ZPP-a, to proizlazi da nije moguće isplatu razlike plaće izvršiti na žiro račun punomoćnika tužitelja, već isključivo na račun tužitelja osobno. 45. S druge strane, u pogledu načina isplate troškova parničnog postupka ograničenje ne postoji u nekoj kogentnoj normi, a kako iz priložene punomoći tužitelja proizlazi da je njegov punomoćnik, odvjetnik Anto Pecirep, punomoćnik ovlašten primati novac, to proizlazi daje isti ovlašten primiti parnični trošak.

46. Slijedom navedenog u ovom obrazloženju žalbu tužitelja je trebalo odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu u odbijajućem dijelu pod točkom II. izreke, a ovo na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u točki I. izreke ove drugostupanjske presude.

47. Nadalje, žalbu tuženice je djelomično trebalo odbiti kao neosnovanu, te djelomično potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom I. izreke. Stoga je odlučeno kao u točki II. izreke ove drugostupanjske presude, a ovo na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

48. Konačno, prvostupanjsku je presudu trebalo djelomično preinačiti pa je odlučeno kao u točki III. izreke ove drugostupanjske presude na temelju odredbe članka 373. a stavak 1. točka 2. ZPP-a i odredbe stavka 2. istog članka.

49. Prvostupanjska presuda je preinačena i u dijelu pod točkom I. izreke na način kako je to odlučeno u točki IV. izreke ove drugostupanjske presude, a na temelju odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a.

50. Obzirom da je prvostupanjska presuda preinačena, to je u smislu odredbe članka 166. stavak 2. ZPP valjalo odlučiti o troškovima cijelog postupka primjenom odredbi članka 154. stavak 2. ZPP-a i 155. ZPP-a. Prvostupanjski je sud pravilno utvrdio kako je tužitelj, koji je bio zastupan po punomoćniku koji je odvjetnik, imao parnični trošak u ukupnom iznosu od 35.750,00 kuna. Tužitelj je u odnosu na pravnu osnovu tužbe uspio sa 100%, dok je u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva uspio sa 40,25%, što znači da je tužitelj ukupno uspio u ovoj parnici sa 70,13 %, dok je tuženica uspjela sa 29,87%. Nakon što je izvršeno oduzimanje postotka uspjeha tuženice od postotka uspjeha tužitelja proizašlo je kako tuženica treba naknadi tužitelju njegov parnični trošak u dijelu od 40,26%, a ovo na temelju odredbe članka 154. stavak 2. ZPP-a. Kako je tužitelj imao parniči trošak od 35.750,00 kuna to mu je tuženica dužna naknaditi parnični trošak u iznosu od 14.392,95 kuna. Stoga je odlučeno kao u točki V. izreke ove drugostupanjske presude.

51. Na kraju je za reći slijedeće. Prvostupanjski je sud u točki I. izreke pobijane presude kao ime tužitelja naveo GĆ, umjesto pravilno PĆ. Nema nikakve dvojbe da je riječ o očitoj pogrešci u pisanju, konkretno imenu stranke. Ovu pogrešku prvostupanjski sud može ispraviti u svako doba u smislu odredbi članka 342. ZPP-a.

U Splitu, 25.kolovoza 2022.

Predsjednica vijeća:

Vedrana Perkušić