REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 110/2021-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ranka Marijana kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog D. D. i drugih, zbog kaznenih djela iz članka 110. u vezi s člankom 34. stavkom 1. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine‟ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - ispravak, dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, optuženog D. D. i optuženog M. D. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Vukovaru od 10. lipnja 2020. broj K-33/2019-81, u sjednici vijeća održanoj 25. kolovoza 2022., u prisutnosti u javnom dijelu branitelja optuženog M. D., odvjetnika M. C.,

p r e s u d i o  j e:

I. Djelomično se prihvaća žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni te se optuženom D. D. prihvaćaju kao utvrđene po prvostupanjskom sudu kazna zatvora u trajanju 2 (dvije) godine zbog kaznenog djela iz članka 110. u vezi s člankom 34. KZ/11. i kazna zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci zbog kaznenog djela iz članka 118. stavka 1. KZ/11., te se optuženi D. D., uz primjenu članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11., osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 2 (dvije) godine i 6 (šest) mjeseci, u koju mu se kaznu, na temelju članka 54. KZ/11., uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 2. srpnja 2015. do 4. srpnja 2015.

II. Djelomično se prihvaća žalba optuženog M. D., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se prihvaća po sudu prvog stupnja izrečena kazna zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine na koju je optuženi M. D. osuđen zbog kaznenog djela iz članka 110. u vezi s člankom 34. KZ/11., pa mu se na temelju članka 57. stavaka 1. i 2. KZ/11. izriče djelomična uvjetna osuda na način da neuvjetovani dio kazne iznosi 1 (jednu) godinu i isti se ima izvršiti, a ostatak izrečene kazne u trajanju od 1 (jedne) godine se neće izvršiti ako optuženik za vrijeme od 3 (tri) godine ne počini novo kazneno djelo, s tim da vrijeme provjeravanja u odnosu na uvjetovani dio kazne, počinje teći od pravomoćnosti presude.

I Kž 110/2021-7

Na temelju članka 54. KZ/11., optuženom M. D., se u neuvjetovani dio izrečene kazne uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 2. srpnja 2015. do 4. srpnja 2015.

III. U ostalom dijelu žalbe državnog odvjetnika i optuženog M. D. i u cijelosti žalba optuženog D. D. odbijaju se kao neosnovane, te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Vukovaru, optuženi D. D. proglašen je krivim zbog kaznenog djela pokušaja ubojstva iz članka 110. u vezi s člankom 34. stavkom 1. KZ/11. za koje mu je na temelju članka 110. KZ/11. utvrđena kazna zatvora od dvije godine i kaznenog djela teške tjelesne ozljede iz članka 118. stavka 1. KZ/11. za koje mu je na temelju te zakonske odredbe utvrđena kazna zatvora od osam mjeseci pa je optuženik uz primjenu članka 51. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od dvije godine i dva mjeseca, a optuženi M. D. proglašen je krivim zbog kaznenog djela iz članka 110. u vezi s člankom 34. stavkom 1. KZ/11. te je na temelju članka 110. KZ/11. i uz primjenu članaka 41. i 47. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora od dvije godine. Na temelju članka 54. KZ/11., optuženicima je, u izrečene kazne, uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 2. srpnja 2015. do 4. srpnja 2015.

1.1. Na temelju članka 79. KZ/11. od optuženog D. D. oduzet je nož oštrice 12 cm, s obzirom na to da je isti upotrijebljen za počinjenje kaznenih djela.

1.2. Na temelju članka 148. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine‟ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08.) u vezi sa člankom 145. stavcima 1. i 2. točkama 1., 6. i 8. ZKP/08. optuženi D. D. i optuženi M. D. dužni su naknaditi troškove kaznenog postupka, i to: na ime troškova svjedoka iznos od 636,80 kuna, troškove vještačenja u iznosu od 2.398,80 kuna i troškove opunomoćenika oštećenika u iznosu od 8.750,00 kuna solidarno te na ime paušala iznos od 1.000,00 kuna svaki.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio državni odvjetnik, zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se optuženom D. D. utvrdi stroži kazna zatvora za kazneno djelo pokušaja ubojstva te izrekne stroža jedinstvena kazna zatvora, a da se optuženi M.

D. osudi na strožu kaznu zatvora.

3. Protiv te presude žalbu je podnio optuženi D. D. po braniteljici, odvjetnici B. T., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, podredno da se preinači „u smislu žalbenih navoda‟.

I Kž 110/2021-7

4. Žali se i optuženi M. D. po branitelju, odvjetniku M. C., zbog "bitne povrede postupka", pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, "pogrešne primjene materijalnog prava", odluke o kazni te odluke o troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku. Ujedno je u žalbi predloženo da ga se pozove na sjednicu žalbenog vijeća.

5. Državni odvjetnik je podnio odgovor na žalbe optuženog D. D. i optuženog M. D., s prijedlogom da se njihove žalbe odbiju kao neosnovane.

6. Optuženi M. D. podnio je po branitelju, odvjetniku M. C. odgovor na žalbu državnog odvjetnika, predloživši žalbu državnog odvjetnika odbiti kao neosnovanu.

7. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

8. Sjednici drugostupanjskog vijeća pristupio je branitelj optuženog M. D., odvjetnik M. C., koji je iznio sadržaj žalbe, kao i odgovora na žalbu. Iako uredno obaviješteni, državni odvjetnik i optuženi M. D., sjednici nisu pristupili pa je ista, sukladno članku 475. stavku 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine‟ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17.,126/19. i 80/22., dalje: ZKP/08-I), održana u njihovoj odsutnosti.

9. Žalbe državnog odvjetnika i optuženog M. D. su djelomično osnovane, dok žalba optuženog D. D. nije osnovana.

10. Uvodno treba reći da su ranije prvostupanjske presude u odnosu na optuženike D. D. i M. D. u dva navrata bile ukinute rješenjima ovog drugostupanjskog suda.

10.1. Tako je najprije donesena osuđujuća presuda protiv optuženog D. D., a oslobađajuća presuda protiv optuženog M. D., ukinuta rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 15. ožujka 2018. broj I Kž 331/2017-4, i to zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te je prvostupanjskom sudu dana uputa o potrebi provođenja dopune sudskomedicinskog vještačenja te razmatranja pitanja supočiniteljstva.

10.2. U ponovljenom postupku, prvostupanjski sud je osudio oba optuženika, ali i ta presuda je ukinuta rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 24. listopada 2019. broj I Kž 345/2019-8, u povodi žalbi državnog odvjetnika i obojice optuženika, a po službenoj dužnosti, zbog ostvarene bitne povrede odredaba kaznenog postupka. Prvostupanjskom je sudu dana uputa da otkloni postupovnu povredu te provede sveobuhvatnu analizu svih proturječnih dokaza u postupku.

10.3. U ponovljenom, trećem suđenju, prvostupanjski je sud otklonio nedostatke na koje mu je prethodno ukazano te je na temelju sadržaja izvedenih dokaza zaključio da su optuženi D. D. i optuženi M. D. supočinitelji u kaznenom djelu pokušaja ubojstva na štetu M. M., a optuženi D. D. počinitelj i kaznenog djela teške tjelesne ozljede na štetu M. M. te ih obojicu osudio.

I Kž 110/2021-7

11. Iako optuženi M. D. u svojoj žalbi uvodno ističe "bitnu povredu postupka", žalitelj se ne poziva na konkretnu zakonsku osnovu, niti o tome navodi konkretne razloge.

11.1. Budući da niti ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti u smislu članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08-I, ovaj drugostupanjski sud takve povrede nije uočio, to istaknuta žalbena osnova nije ostvarena.

12. Osporavajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, optuženi D. D. ističe da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio njegovu obranu, koju potvrđuje njegov brat, optuženi M. D., pojašnjavajući kako je on ubo oštećenog M. M. braneći svog brata od napada oštećenika koji je bio u stajaćem položaju, a da nije primijetio da bi pritom ozlijedio oštećenu M. M. Smatra da nije dokazana namjera da bi počinio oba kaznena djela, dodatno navodeći kako je sam odustao od nastavka kriminalne aktivnosti.

13. Jednako tako, u žalbi zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, optuženi M. D. tvrdi da nije znao da njegov brat ima nož, a niti je vidio da bi inkriminirane zgode ozlijedio oštećenike. Pojašnjava kako je oštećeni M. M. njega napao i pritom ugrizao, te da nije točno da bi oštećenik bio na podu prilikom tog sukoba, koji je prestao nakon što se on oslobodio tog napada.

14. Suprotno tim žalbenim tvrdnjama, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, nalazi da je prvostupanjski sud, u zakonito provedenom dokaznom postupku, sve činjenice potpuno i pravilno utvrdio te je sa sigurnošću našao dokazanim da su optuženici D. D. i M. D. počinili kazneno djelo pokušaja ubojstva na štetu M. M., a optuženi D. D. i kazneno djelo teške tjelesne ozljede na štetu M. M., na način kako ih tereti optužba.

14.1. U ovom postupku nije bilo sporno da je sin oštećenog M. M., L. M. bio dužan na ime neisplate plaće optuženom M. D. iznos od 1.700,00 kuna, kao i da su optuženici došli u kuću oštećenog M. M. tražeći isplatu tog iznosa. Nisu bile sporne niti ozljede nanesene oštećenom M. M. i oštećenoj M. M. Optuženi D. D. potvrdio je da je on zadao tri uboda u leđa oštećeniku kao i činjenicu da je imao nož sa sobom.

14.2. Prije svega, žalitelji zanemaruju motiv svog dolaska u kuću oštećenog M. M. i M. M. Naime, optuženici su došli s ciljem kako bi pronašli njihovog sina, L. M. i dobili povrat duga na ime plaće u iznosu od 1.700,00 kuna, koja nije isplaćena upravo optuženom M. D. Taj optuženik je neuspješno zvao i slao poruku svjedoku L. M. tražeći da mu vrati neisplaćeni dug. No, njega inkriminiranog dana nije bilo kod kuće, a optuženici su se sukobili sa njegovim ocem, oštećenim M. M. (koji je također suvlasnik obiteljske tvrtke), pri čemu se opis događaja u odnosu na činjenicu tko je prvi započeo sukob i je li oštećenik pao na pod, razlikuje.

14.3. Međutim, pravilno prvostupanjski sud utvrđuje da su fizički sukob započeli upravo optuženici, i to optuženi D. D. koji je udario oštećenog M. M., nezadovoljan činjenicom da oštećenik ne može odmah isplatiti dužni iznos njegovom bratu, već tek neki drugi dan kada bi mogao potpisati papire o toj isplati. Sam oštećeni M. M. je

I Kž 110/2021-7

jasno opisao da je dobio udarac u nos od tog optuženika koji je očito bio ljut zbog tog objašnjenja, nakon čega ih je obojicu htio izgurati iz hodnika kuće. Tada su uslijedili udarci optuženika koji nisu htjeli otići. Naime, i sami optuženici sukladno opisuju da je došlo do međusobnog naguravanja kojom prilikom su udarali oštećenog M. M. rukama i nogama, pri tome neuvjerljivo i nelogično tvrdeći da je oštećeni M. M. u stvari prvi udario optuženog D. D., kojem nesporno oštećenik nije dugovao traženi iznos niti mu se na bilo koji način obraćao. Niti sami optuženici nisu u obranama tvrdili da im je oštećenik rekao da im dug neće biti vraćen, već su ljutiti sami izazvali sukob ne želeći napustiti oštećenikovu kuću nezadovoljni činjenicom da ne mogu odmah dobiti novce. Očito je prilikom tog naguravanja došlo i do ugriza oštećenika na lijevoj podlaktici optuženog M. D., kako to proizlazi iz fotoelaborata. No, ta okolnost sama po sebi ne potvrđuje navode obrane da je oštećenik sam počeo prvi napadati optuženike, već da je moguće da se na taj način branio od udaraca oboje optuženika prilikom naguravanja, kako to suglasno opisuju oštećenici M. M. i M. M.

14.4. Da je tome tako, proizlazi iz iskaza oštećenog M. M. koji opisuje kako se u jednom trenutku prilikom tog naguravanja i zadobivanja udaraca, poskliznuo na pločicama hodnika i pao na pod ležeći na trbuhu, a glavom prema ulaznim vratima. Upravo to opisuje i svjedokinja M. M., koja je u tom trenutku čula tupi udarac i dotrčala iz kuhinje. Stoga je s pravom prvostupanjski sud prihvatio iskaz oštećenog M. M. da su ga optuženici udarali i dok je bio na podu, zbog čega je rukama štitio glavu. Osim toga, iz sudskomedicinskog vještačenja kako su tri probojne rane prsa u području leđa s lijeve strane oštećeniku nastale tako da je tijelo oštećenika bilo okrenuto prednjoj strani osobe koja ubada, pri čemu su mogle biti zadane i u ležećem položaju. Navedeno uvjerljivo i dosljedno potvrđuje oštećena M. M. navodeći da je vidjela kako oštećenik leži potrbuške na podu, a obojica optuženika su stajala pored njega, jedan s jedne strane, a drugi s druge strane te ga udarali nogama. Ono što je odlučno je činjenica da je i sama oštećenica vidjela kako je jedan od optuženika, onaj tamniji, imao nož u ruci i kako zamahuje nožem prema oštećenikovim leđima. Pretpostavila je da ga je i ranije ubo pa je u jednom trenutku podmjestila ruku kako njezin suprug ne bi bio opet uboden. Međutim, u takvom slijedu događaja, optuženi D. D., umjesto u leđa oštećenika, ubada njegovu suprugu u lijevu podlakticu i nanosi joj tešku tjelesnu ozljedu. Iz sudskomedicinskog vještačenja proizlazi da je oštećenica zadobila teško oštećenje funkcije šake, a da je njezina ruka mogla biti položena na neku tvrdu podlogu koja mogu biti leđa oštećenika. Da je oštećeni M. M. bio u ležećem položaju na podu potvrđuje i zapisnik o očevidu prema kojem su pronađeni tragovi brisanja krvi po podu hodnika, kao i iskaz svjedoka M. M. koji je prvi došao u kuću oštećenika i vidio te tragove koje je poslije djelomično brisao.

14.5. S tim u vezi, pravilno prvostupanjski sud kao nevjerodostojnu cijeni obranu optuženog D. D. da je ubo tri puta oštećenika jer je otklanjao napad na svog brata, čime u stvari smjera na nužnu obranu. Naime, slijed događaja koji uvjerljivo opisuju oštećenici, a potvrđeni su i materijalnim dokazima, ni na koji način ne ukazuju da bi optuženi D. D. imao razloga zadati veći broj uboda oštećeniku samo zato da bi otklonio istodobni ili izravno predstojeći protupravni napad na njegovog brata. Uostalom, iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da su ti ubodi naneseni oštećeniku dok se nalazio potrbuške na podu, nakon što se poskliznuo na pločicama.

I Kž 110/2021-7

14.6. S pravom prvostupanjski sud nije prihvatio obranu optuženog M. D. da nije znao da je njegov brat ponio sa sobom nož, niti da bi vidio ubode nožem u leđa oštećenika, pokušavajući time samo otkloniti svoju ulogu u počinjenju kaznenog djela pokušaja ubojstva. Naime, nije logično ni uvjerljivo da optuženi M. D. nezadovoljan činjenicom neisplate plaće, nakon što i sam kaže kako mu se svjedok L. M. nije javljao na poruke i pozive, pa mu je čak i prijetio, dolazi sa svojim bratom, optuženim D. D., u kuću oštećenika, kao podrškom kako bi ostvario svoj cilj, a da pri tome ne sluti da bi njegov brat ponio sa sobom nož iz obiteljske kuće, koji je na kraju i koristio. Uostalom, optuženi D. D. je naveo kako mu je u jednom trenutku ispao nož na pod koji je zatim uzeo u ruku i potom ubo oštećenika tri puta u leđa. Tijekom te dinamike događaja, optuženi M. D. je imao aktivnu ulogu koja se sastojala u udaranju oštećenika tijekom naguravanja, a potom je nastavio i kada je on pao potrbuške na pod, za koje vrijeme je njegov brat zadao nožem ubode u leđa oštećeniku.

14.7. Naime, za supočiniteljstvo je bitno da su počinitelji sudjelovali u ostvarenju zajedničke odluke, pri čemu je neodlučno može li se ta njihova odluka označiti kao izričit dogovor, s točnom i preciznom podjelom uloga ili se radi o prešutnom dogovoru, koji proizlazi iz konkludentnih radnji iz kojih je vidljivo izražavanje volje, odnosno pristajanje na ostvarenje zajedničkog cilja. Iz ponašanja supočinitelja mora proizlaziti svijest da djeluje s ostalim supočiniteljima te da je svojim radnjama pokazao htijenje da se kazneno djelo izvrši, odnosno da na to pristaje. Okolnosti da su se oboje optuženika uputili do kuće oštećenika, naguravali se s njim, ne želeći napustiti kuću, udarali ga, pri čemu jedan od njih vadi nož koju mu pada, a on ga uzima s poda, a te radnje udaranja se nastavljaju i nakon što je oštećenik pao na pod, i po ocjeni ovog suda evidentno ukazuju na to da su te radnje posljedica njihovog dogovora, pa makar i prešutnog, a ne spontane reakcije svakog od njih ponaosob. Dakle, ako optuženi M. D. i nije zadao ubode nožem oštećeniku, on je očito bio svjestan da optuženi D. D. ubada oštećenika, pa je nastavljajući udarati oštećenika i kada leži nemoćno na podu potrbuške, kako to suglasno opisuju M. M. i M. M., pokazao da prihvaća radnje suoptuženika kao svoje, a takvo njegovo sudjelovanje u slamanju te otklanjanju bilo kakvog oštećenikovog otpora predstavlja i njegov bitni doprinos u ostvarenju zajedničkog cilja.

14.8. Nisu osnovane niti tvrdnje žalitelja da su oni sami u jednom trenutku odlučili prestati s napadom. Naime, pravilno je prvostupanjski sud, prihvativši iskaze oštećenika M. M. i M. M., kao i materijalne dokaze, utvrdio da je, a nakon što je oštećena M. M. zadobila tešku tjelesnu ozljedu lijeve podlaktice jer je pokušala zaštiti od ubadanja svog supruga koji je ležao na podu, oštećeni M. M. ustao s poda i dohvatio žlicu za cipele koja se nalazila na ormariću u hodniku i počeo mahati sa njom, zbog čega su optuženici počeli vikati "Bježimo, ima nož!". Uostalom, navedena žlica za cipele pronađena je na podu hodnika, kako to proizlazi iz zapisnika o očevidu. Stoga izostanak smrtne posljedice oštećenika nije rezultat optuženikove odluke o dobrovoljnom odustanku, već pogrešne procjene da oštećenik ima nož u ruci.

14.9. Zaključak o namjeri optuženog D. D. na počinjenje kaznenog djela pokušaja ubojstva ne temelji se samo na sredstvu, težini i načinu zadavanja tri ubodne rane

I Kž 110/2021-7

koje predstavljaju tešku tjelesnu ozljedu oštećenog M. M. (od kojih dvije probijaju prsnu šupljinu), što proizlazi iz sudskomedicinskog vještačenja, već i na drugim okolnostima konkretnog slučaja koje sud prvog stupnja pravilno utvrđuje. Optuženik ubada oštećenika nožem u tri navrata dok se on nemoćno nalazi potrbuške na podu, pa je jasno da je njegova namjera bila izravno upravljena na lišenje života, u čemu nije uspio. Kada se u takvoj dinamici događaja umiješa i supruga oštećenika pokušavajući spriječiti njegovo daljnje ubadanje, optuženik i dalje zamahuje nožem u njezinoj prisutnosti i ubada je u lijevu podlakticu dok ona podmeće ruku na oštećenikova leđa. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je ostvaren i subjektivni element kaznenog djela teške tjelesne ozljede počinjenog na štetu ove oštećenice, jer je optuženik svjestan da je može, na taj način i tim sredstvom, ozlijediti i hoće njegovo ostvarenje.

15. Slijedom navedenog, i ovaj žalbeni sud prihvaća činjenična utvrđenja suda prvog stupnja kao potpuna i pravilna te ne nalazi nikakvog uporišta sumnji u dokazanost kriminalne aktivnosti za koju su optuženici osnovano proglašeni krivima.

16. Uvodno istaknuta žalbena osnova nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u žalbama optuženog D. D. i optuženog M. D. nije obrazložena niti se ukazuje koje bi to nove odlučne činjenice i temeljem kojih konkretno dokaza još trebalo utvrditi.

17. Žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona, koju optuženi D. D. uvodno naziva "pogrešnom primjenom materijalnog prava", žalitelj u stvari izvodi iz, po njemu, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja pa niti ta žalbena osnova, sukladno naprijed navedenom, nije osnovana.

18. U pravu je državni odvjetnik kada predlaže strože kažnjavanje optuženog D. D. dok, suprotno tome, nije osnovana optuženikova žalba zbog odluke o kazni, u kojoj paušalno ponavlja već utvrđene olakotne okolnosti, te dodatno ističe skrb o bolesnom ocu te činjenicu svog osposobljavanja za zavarivača.

18.1. Što se tiče utvrđenih pojedinačnih kazni zatvora za svako počinjeno kazneno djelo, olakotne okolnosti na strani tog optuženika već su dostatno cijenjene prilikom primjene instituta ublažavanja pojedinačne kazne zatvora za kazneno djelo pokušaja ubojstva (dvije godine) kao i pravilno utvrđene kazne zatvora za kazneno djelo teške tjelesne ozljede (osam mjeseci). Stoga navedene olakotne okolnosti (skrb o ocu i dodatno obrazovanje optuženika) u konkretnom slučaju nemaju naročiti značaj, niti je moguće blaže kažnjavanje u odnosu na kazneno djelo pokušaja ubojstva.

18.2. S druge strane, kada se uzme u obzir brojnost terećenih kaznenih djela ovom optuženiku, kao i činjenicu da je svojim kriminalnim postupanjem iskazao naročitu upornost i bezobzirnost (brojnost uboda) na štetu oboje oštećenika starije dobi i tijekom kasnijih večernjih sati u njihovom obiteljskom domu, tada po sudu prvog stupnja izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju dvije godine i dva mjeseca nije dostatna da izrazi odgovarajući prijekor i osudu društva prema tako počinjenim kaznenim djelima.

I Kž 110/2021-7

18.3. Stoga je u pravu državni odvjetnik da, imajući u vidu upravo navedene otegotne okolnosti, optuženom D. D., primjenom odredaba o stjecaju treba izreći strožu jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci koja bolje odgovara okolnostima konkretnog slučaja i ličnosti samog počinitelja.

18.4. Ovdje odmjerena jedinstvena kazna zatvora, po uvjerenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao suda drugog stupnja, pravedna je i nužna da bi se njome utjecalo na optuženika da shvati krajnju neprihvatljivost vlastitih postupaka te da bi se drugi građani odvratili od činjenja sličnih kaznenih djela, kako bi se postigla svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.

19. Međutim, u pravu je optuženi M. D. kada predlaže blaže kažnjavanje, slijedom čega nije osnovana žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni u odnosu na tog optuženika.

19.1. Naime, prvostupanjski je sud pravilno cijenio olakotnim činjenicu da na strani optuženog M. D. nema otegotnih okolnosti. S druge strane, pravilno je utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o neosuđivanoj osobi koja do sada nije dolazila u sukob sa zakonom, kao i da se radi o kaznenom djelu ubojstva koje je ostalo u pokušaju. Slijedom toga, pravilno je prvostupanjski sud optuženog M. D. osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, a koju kaznu je ublažio do zakonskog minimuma, primjenom odredbe članka 48. stavka 2. KZ/11.

19.2. Međutim, imajući u vidu da prvostupanjski sud nije utvrdio otegotnih okolnosti niti su od značaja one istaknute u žalbi državnog odvjetnika, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, ocjenjuje da postoji visok stupanj vjerojatnosti da optuženi M. D., i bez izvršenja cijele kazne, ubuduće neće činiti kaznena djela, što opravdava primjenu djelomične uvjetne osude. Nastavno tome, odlučeno je da se dio kazne zatvora u trajanju od jedne godine ima izvršiti, a preostali dio kazne u trajanju od jedne godine neće izvršiti ako optuženik u vremenu provjeravanja od tri godine ne počini novo kazneno djelo.

19.3. Ovako izrečena kazna i način njezinog izvršenja primjereniji je ličnosti optuženika, a imajući na umu način počinjenja kaznenog djela pokušaja ubojstva kao i njegov doprinos toj kriminalnoj aktivnosti, takvom će se kaznom na njega u dostatnoj mjeri utjecati da shvati krajnju neprihvatljivost vlastitog ponašanja te ujedno upozoriti i drugi građani na štetnost sličnih postupaka te da se klone sličnih ponašanja.

20. Optuženi M. D. žali se zbog odluke o troškovima kaznenog postupka, tvrdeći da ih nije moguće odrediti solidarno.

20.1. Međutim, žalitelj u tome nije u pravu. Naime, optuženici D. D. i M. D. su pobijanom presudom proglašeni krivima, pa je prvostupanjski sud zakonito i pravilno, u skladu s člankom 148. stavkom 1. ZKP/08., naložio plaćanje troškova kaznenog postupka kako je specificirano i obrazloženo u razlozima pobijane presude. Pri tome je troškove svjedoka, vještaka te opunomoćenika oboje oštećenika odredio solidarno, rukovodeći se odredbom članka 148. stavka 3. ZKP/08., smatrajući da nije moguće

I Kž 110/2021-7

precizno odrediti koliki dio troškova treba podmiriti svaki od optuženika. S druge strane, prvostupanjski je sud pravilno odredio svakom od optuženika plaćanje paušalne svote, i to pojedinačno, upravo kako to izričito predviđa članak 148. stavak 3. ZKP/08., vodeći računa o složenosti i trajanju predmetnog kaznenog postupka, kao i imovinskim prilikama svakog optuženika.

21. Budući da ni ispitivanjem pobijane presude u smislu članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08-I, ovaj žalbeni sud ne nalazi povreda na koje pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem članka 486. stavka 1. i članka 482. ZKP/08-I, odlučiti kao izreci ove presude.

Zagreb, 25. kolovoza 2022.

Predsjednik vijeća:

Ranko Marijan, v.r.