Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Stalna služba u Koprivnici
Koprivnica, Hrvatske državnosti 5
Poslovni broj: Gž-994/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Varaždinu – Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Damira Ronića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja V. M., V., kojeg zastupa opunomoćenik M. B., odvjetnik iz V., protiv tužene R. H., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u M., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Metkoviću od 7. lipnja 2022. poslovni broj P-143/2021, u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 25. kolovoza 2022.,
p r e s u d i o j e
Žalba tužene odbija se kao neosnovana te se prvostupanjska presuda Općinskog suda u Metkoviću od 7. lipnja 2022. poslovni broj P-143/2021. potvrđuje.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je tužitelj vlasnik dijela č. zem. 7055/1, ZU 1030, k.o. Z., u površini od 10305 m2, a koje nekretnine su prikazane u skici izmjere TD G. d.o.o., od srpnja 2020, likom A (brojevima: 1, 2, 3, 4, 5, 52, 53, 54, 55, 56, 57, 58, 15, 16, 17, 18, 19, 20, 21, 22, 23, 24, 25, 26, 27, 28, 29, 30, 31, 32, 33, 34, 35, 36, 37, 38, 39, 40, 41, 42, 43, 44, 45, 46, 47, 48, 49, 50, 51, 1), a koja skica čini sastavni dio ove presude te da je tužitelj ovlašten na temelju ove presude i prijavnog lista, a na toj nekretnini postići uknjižbu prava vlasništva na svoje ime, za cijelo, uz istodobnu uknjižbu brisanja toga prava s imena tuženika, što je tužena dužna trpjeti.
2. Protiv prvostupanjske presude u zakonskom roku žali se tužena zbog svih razloga navedenih odredbi članka 353. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. – Odluka USRH, 84/08., 96/08.
– Odluka USRH, 123/08. - ispravak, 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14.
– Odluka USRH i 70/19.; dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud njezinu žalbu uvaži pobijanu presudu preinači na način da odbije u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba tužene nije osnovana.
5. Tužena u svojoj žalbi iznosi žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, no nigdje u žalbi ne navodi u čemu bi se konkretno sastojala eventualno počinjena bitna povreda. Zbog toga je ovaj sud prvostupanjsku presudu u odnosu na taj žalbeni razlog ispitivao samo u odnosu na one bitne povrede odredaba parničnog postupka na čije postojanje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a. Ispitujući prvostupanjsku presudu na taj način ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud tijekom postupka nije počinio niti jednu od takvih bitnih povreda tako da prvostupanjski presuda nije opterećena bitnom povredom.
6. Također prvostupanjski sud je tijekom postupka utvrdio sve bitne i odlučne činjenice o kojima ovisi pravilna primjena materijalnog prava i osnovanost tužbenog zahtjeva te je na tako pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja.
7. Tijekom dokaznog postupka prvostupanjski sud proveo je i uviđaj na licu mjesta. Na uviđaju na licu mjesta prvostupanjski sud je pregledom predmeta spora utvrdio da sporna nekretnina ima površinu cca 1ha, omeđenu većim dijelom suhozidima starije građe. Sporna nekretnina je omeđena sa zapada, juga i istoka suhozidima visine cca 1-1,5 m, a sa istočne strane se primjećuje da u suhozidima postoje na dnu pravilne rupe za koje tužitelj tvrdi da su nekad bila mjesta gdje je bilo posađene loze. Na nekretnini se nalaze i sušara novije gradnje koja se naslanja na stare kamene kuće, a istočno od sušare se nalazi i stara kamena kuća vidno oronula. U blizini te stare kuće se nalazi staro guvno za vršenje žita. Nekretnina je isprepletena na mjestima i podzidama i suhozidima, a na sjeverozapadnom dijelu ima i oko 50 maslina te jedna vrlo stara smokva. Okolni kraj je također isprepleten suhozidima i podzidama. Na zapadnom dijelu se nalazi i kuća i nadstrešnica relativno novije gradnje. Na nekretnini ima i nekoliko vrtova te jedno veliko stablo maruna između sušare i nove kuće, a tu je i jedan orah. Nekretnina je uglavnom vidno uređena ljudskom djelatnošću, a karakteristična siva boja suhozida upućuje na vrlo dugotrajnu izloženost suncu i vremenskim prilikama. Također tijekom dokaznog postupka prvostupanjski sud je saslušao i predložene svjedoke s time da je za prvostupanjski sud posebno važan bio iskaz svjedoka J. M.. Također prvostupanjski sud je na temelju iskaza tih svjedoka utvrdio da su prednici tužitelja proveli konačnu diobu svojih nekretnina te je predmetna nekretnina bila baš predmet diobe koji je pripao tužiteljevu djedu R.. Kako su svjedoci dakle jasno iskazivali baš u takvoj diobi jasno je da je djed tužitelja R. bio od 1958. osoba koja je u diobi stekla spornu nekretninu, a koja je bila starina njegova oca M. koji je po kazivanju svjedoka umro 1949. ili 1950. i to u dobi od 80 godina držeći tu nekretninu kao svoju starinu. Posebno je vrijedan iskaz 87- godišnjeg svjedoka J. M. koji je iskazivao o pričanju svoje obitelji ("starih") da je suhozide gradio otac od tog tužiteljeva pradjeda M., što upućuje na posjedovanje sporne nekretnine još od XIX. stoljeća jer je očito da je M. rođen otprilike 1870. (obzirom da svjedoci navode da je umro 1949. ili 1950. u dobi od 80 godina - svjedoci J. M. i Ž. M.). Kako su dakle svjedoci detaljno opisali i način posjeda i dugotrajnost iste i neometanost te diobe unutar obitelji koje su čak poduprete i ispravama (konačna dioba iz 1958. te Dogovor o razdiobi zemljišta od 4.5.1986.), prvostupanjski sud je čvrsto zaključio da je tužitelj stvarni vlasnik predmeta spora kojeg je stekao darovanjem od svog oca S. M., S. M. od svog oca R. M. pok. M., a pradjed tužitelja M. M. od svog oca još u XIX. stoljeću. Svi svjedoci su bili suglasni glede urednosti dioba tužiteljevih predaka, i sud im poklanja vjeru jer se radi o svjedocima koji su odmah do nekretnina tužitelja i to dugi niz godina (svi najmanje 50 godina).
8. Na ovako utvrđene činjenice prvostupanjski sud je primijenio materijalno pravo iz § 1472. Općeg građanskog zakonika koji se primjenjuje na temelju Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. ("Narodne novine" broj 73/91.; dalje: OGZ) te je utvrdio da su prednici tužitelja vlasništvo stekli dosjelošću i prije 6. travnja 1941. Međutim, prvostupanjski sud također utvrđuje da, čak i da nije dokazano stjecanje prije 1941. tada su tužiteljevi prednici stekli vlasništvo neprekinutim posjedom - dosjelošću (po pravnom shvaćanju izloženom u više odluka Europskog suda za ljudska prava i Vrhovnog suda Republike Hrvatske u razdoblju). Naime, ako su predmetne nekretnine do 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, prema propisu iz članka 29. ZOVO na njima se vlasništvo nije moglo steći dosjelošću. Ovaj propis je ukinut 8. listopada 1991. da bi 1. siječnja 1997. stupio na snagu propis iz članka 388. stavak 4. tad novog ZV koji je propisao "U rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa se i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana.". Dakle, ako uzmemo u obzir da su nekretnine tad već po zakonu vlasništvo Republike Hrvatske (poljoprivredna zemljišta u bivšem društvenom vlasništvu), i da vrijedi presumpcija poštenja, potrebno je ispuniti dvostruke rokove izvanrednog dosjedanja, dakle 40 godina unatrag od 1991. Spomenuta odredba članka 388. stavak 4. ZV ukinuta je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-I-58/97 od 17. studenoga 1999. (odredba je prestala važiti 14. prosinca 1999.), nakon što je skoro dvije godine bila na snazi, da bi ju ubrzo zamijenjena druga, sasvim suprotnog sadržaja (od 12. prosinca 2001.). To je otvorilo pravno pitanje da li su oni posjednici koji su između 1. siječnja 1997. i 14. prosinca 1999. ispunjavali uvjete za stjecanje vlasništva dosjelošću stekli vlasništvo po tom temelju ili nisu. U odlukama Europskog suda za ljudska prava Trgo protiv Hrvatske po zahtjevu broj 35298/04, Radomilja i dr. protiv Hrvatske po zahtjevu broj 37658/10, i drugim, zauzeto je shvaćanje kako pod stanovitim uvjetima jesu. To je shvaćanje reinterpretirano u nedavnoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-x 974/2017 od 7. svibnja 2019. na sljedeći način: "Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe članka 388. stavak 4. ZV, nego na temelju drugih odredaba tog Zakona. Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud Republike Hrvatske naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba.". Kako tijekom postupka nije bilo nikakvih dokaza da bi netko drugi osim pravnih prednika tužitelja polagao vlasnička prava na predmetnim nekretninama, a to ne proizlazi niti iz podataka u zemljišnim knjigama prvostupanjski sud je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužitelja. Ovako utvrđeno činjenično stanje i ovakvu primjenu materijalnog prava prihvaća i ovaj sud.
9. Po ocjeni ovoga suda iz provedenih dokaza, a posebno iskaza svjedoka J. M. proizlazi da u su prednici tužitelja predmetnu nekretninu stekli dosjelošću prije 6. travnja 1941. jer su prije toga bili u posjedu te nekretnine preko 40 godina, a s obzirom da se presumira poštenje posjeda, a tužena nije ni na koji način nije pokušavala dokazivati suprotno, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda o tome da je tužitelj dosjelošću stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini. Isto tako na temelju provedenih dokaza vrlo jasno proizlazi da je tužitelj osobno i preko svojih prednika u poštenom posjedu predmetne nekretnine preko 40 godina računajući unatrag od 1. siječnja 1997. s obzirom da nema dokaza da bi tužitelja ili njegove prednike u tom posjedu netko smetao ili na tim nekretninama polagao pravo vlasništva, osim tužene Republike Hrvatske, koja to vlasništvo osporava tek u ovom postupku. Sukladno pravnom shvaćanju Europskog suda za ljudska prava koja su izražena u odluka Trgo protiv Republike Hrvatske te Jakeljić i Radomilja protiv Republike Hrvatske u vrijeme dosjedanja treba računati i vrijeme do 8. listopada 1991. kada je nekretnina u zemljišnim knjigama bila upisana kao društveno vlasništvo ukoliko u odnosu na te nekretnine pravo vlasništva ne polažu treće osobe. Identičan pravni stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim odlukama broj Rev-291/2014-2 od 17. travnja 2018. i Rev-1480/2016-2 od 5. studenog 2019. te Rev-x 974/2017 od 7. svibnja 2019. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u tim odlukama kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe članka 388. stavak 4. ZOV- a nego na temelju drugih odredaba tog zakona. Prema daljnjem stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud Republike Hrvatske naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kad ne postoji drugi suprotstavljeni pravni interes trećih osoba. Kako iz podataka u spisu proizlazi da su tužitelj i njegovi prednici posjedovali spornu nekretninu i prije 8. listopada 1991. i to u periodu dužem od 40 godina, stekli su pravo vlasništva dosjelošću stupanjem na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima 1. siječnja 1997. zbog čega je i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na predmetnim nekretninama. Također neosnovani su i paušalni navodi tužene u žalbi o tome da u zemljišnim knjigama nije navedeno da bi itko zahtijevao naknadu po Zakonu o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugokomunističke vladavine i da nije bila obaveza bilo kakvog upisa vođenje tog postupka, a isto tako da tužitelji nisu dostavili povijesni zemljišnoknjižni izvadak jer se radi o činjenicama koje je isticala tužena zbog čega je upravo tužena dužna dokazati postojanje tih činjenica, a tužena tijekom postupka na tu okolnost nije predlagala nikakve dokaze zbog čega prvostupanjski sud pravilno postupa kada utvrđuje da na predmetnoj nekretnini treće osobe nisu polagale nikakvo pravo vlasništva po nekom drugom pravnom osnovu u odnosu na pravni osnov dosjelosti na temelju kojeg tužitelji traže da se utvrdi njihovo vlasništvo na toj nekretnini. Zbog svega naprijed navedenog ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo iz članka 159. stavak 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00.; 129/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12., 152/14. i 81/15.) kada je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja.
10. Radi naprijed navedenog proizlazi da žalba tužene nije osnovana zbog čega je istu u cijelosti valjalo odbiti kao neosnovanu, a prvostupanjsku presudu potvrditi.
Koprivnica, 25. kolovoza 2022.
Predsjednik vijeća
Veljko Kučeković v. r.
