Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-1314/2021-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda Borisa Mimice kao predsjednika vijeća, Andree Boras-Ivanišević kao članice vijeća i suca izvjestitelja te Denis Pancirov Parcen kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. M. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku Ž. Ž., odvjetniku iz Z., protiv tuženika Z. B. d.d. Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku S. I., odvjetnici iz Z., te umješača na strani tužitelja R. I. d.o.o. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku T. L., odvjetniku iz Z., I. T. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku S. M., odvjetnici iz Z., I. M. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku K. D. L., odvjetnici iz S. N., M. j.d.o.o., Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku Ž. Ž., odvjetniku iz Z. i Š. R. iz Z., OIB: ..., zastupane po punomoćniku Ž. Ž., odvjetniku iz Z., radi utvrđenja i brisanja založnog prava, odlučujući o žalbi tužitelja i umješača na strani tužitelja protiv presude i rješenja Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba u Zaprešiću od 20. svibnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 25. kolovoza 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i umješača na strani tužitelja R. I. d.o.o. i I. M. te potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba u Zaprešiću od 20. svibnja 2021. pod poslovnim brojem P-332/2020-47.

r j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i umješača na strani tužitelja I. M. te potvrđuje pobijano rješenje Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba u Zaprešiću od 20. svibnja 2021. pod poslovnim brojem P-332/2020-47.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:

"1. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"I. Utvrđuje se da je sa danom 1. siječnja 2014. godine prestalo založno pravo, upisano pod poslovnim brojem Z-2343/10 od 18. lipnja 2010. godine, u zemljišnim knjigama zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba Zaprešić, k.o. Z., u z.k. ulošku 1093, što je tuženi dužan priznati i trpjeti brisanje založnog prava pod brojem Z-2343/10, uknjiženog na nekretnini idealnog suvlasničkog dijela na k.č.br. 5131/1, u naravi zgrada mješovite uporabe br. 5, Z., ul. ... i dvorište, ukupne površine 958 m2, zgrada površine 416 m2 i dvorište površine 542 m2-povezano s vlasništvom posebnog dijela nekretnine na suvlasničkom dijelu i to:

23. ETAŽA 302/10000 poslovni prostor P4 u prizemlju koji se sastoji od poslovnog prostora i kupaonice ukupne korisne površine 45,70 m2 s pripadcima: predvrtom P4 na terenu površine 33,20 i parkirališnim mjestom PM4 površine 11,50 m2 izvan zgrade – ukupne korisne površine 90,40 m2 (u etažnom nacrtu označeno žutom vertikalnom šrafaturom) u vlasništvu M. M. Z., OIB: ..., a što će u protivnom zamijeniti ova presuda sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se Općinskom sudu u Novom Zagrebu, Stalna služba Zaprešić, zemljišnoknjižni odjel izvršiti brisanje založnog prava na nekretnini, upisane u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba Zaprešić, zemljišnoknjižni odjel, z.k. uložak 1093, na k.č.br. 5131/1 upisanog pod brojem Z- 2343/10 temeljem Ugovora o založnom pravu od 10. svibnja 2010. godine, solemniziran po javnom bilježniku I. A. pod brojem OV-11841/2010 god i to:

23. ETAŽA 302/10000 poslovni prostor P4 u prizemlju koji se sastoji od poslovnog prostora i kupaonice ukupne korisne površine 45,70 m2 s pripadcima: predvrtom P4 na terenu površine 33,20 m2 i parkirališnim mjestom PM4 površine 11,50 m2 izvan zgrade – ukupne korisne površine 90,40 m2 (u etažnom nacrtu označeno žutom vertikalnom šrafaturom) u vlasništvu M. M., Z., OIB: ...

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni trošak sve u roku od 15 dana."

2. Odbija se kao neosnovan zahtjev umješača za nadoknadu troškova parničnog postupka.

3. Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženiku troškove ovoga parničnog postupka u iznosu od 513.750,00 kuna, u roku od 15 dana."

2. Prvostupanjskim rješenjem nije dopuštena preinaka tužbe prema podnesku tužitelja od 13. listopada 2020.

3. Protiv navedene presude žali se tužitelj pobijajući presudu suda prvog stupnja zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19. i 80/22; dalje: ZPP-a), predlažući ovom sudu preinaku sukladno žalbenim navodima, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

4. Presudu suda prvog stupnja pobijaju i umješači na strani tužitelja zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavka 1. ZPP-a, predlažući ovom sudu preinaku sukladno žalbenim navodima, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

5. Protiv prvostupanjskog rješenja žale se tužitelj i umješač na strani tužitelja I. M. zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. ZPP-a s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine i dopusti preinaka tužbe.

6. Tuženik je odgovorio na žalbu tužitelja i umješača na strani tužitelja protiv presude te osporio navode žalbe i predložio njihovu žalbu odbiti kao neosnovanu.

7. Žalbe nisu osnovane.

8. Neosnovani su navodi žalbe o počinjenoj bitnoj povredi postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude; presuda sadrži jasne razloge o svim pravno odlučnim činjenicama te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se stoga presuda može ispitati.

8.1. Suprotno navodima žalbe, sud prvog stupnja nije počinio ni bitnu povredu članka 373. stavak 2. ZPP-a jer je, sukladno uputiti iz ukidnog rješenja ovoga suda od 23. siječnja 2020. pod poslo.br. Gž-2153/2018-2, u nastavku postupku raspravio i utvrdio sporne činjenice na koje je ukazano, a koje se odnose na ocjenu je li u ovoj pravnoj stvari sud vezan za pribavljene pravomoćne odluke u postupcima koji su prethodno pravomoćno okončani, odnosno predstavljaju li iste prethodno pitanje za ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja u ovom postupku. Pri tom je za ukazati žalitelju da sud nije vezan dokaznim prijedlozima te ne čini bitnu povredu postupku ukoliko ne sud nije dužan prihvatiti sve

prihvati određeni predloženi dokazni prijedlog, jer

prijedloge stranaka u pogledu izvođenja dokaza, već samo one koje sud smatra potrebnim za utvrđenje odlučnih činjenica. Naime, žalitelji sadržajno ukazuju i na počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi sa čl. 220. i čl. 338. st.4. ZPP-a, nalazeći da je sud neosnovano odbio dokazni prijedlog za izvođenje dokaza saslušanjem predloženih svjedoka.

9. Međutim, prema odredbi čl. 220. st. 2. ZPP-a sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Suprotno navodima žalbe prvostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude naveo razloge o odlučnim činjenicama koje smatra dokazanima, ocijenivši provedene dokaze svakog zasebno kao i sve dokaze zajedno (čl. 8. ZPP-a), te je na tako utvrđeno činjenično stanje primijenio relevantne materijalno pravne odredbe. Budući da pravilnost navedenih činjeničnih utvrđenja ovaj sud ispitujući prvostupanjsku presudu po žalbi tužitelja i umješača na strani tužitelja nije doveo u sumnju, to je neosnovan žalbeni navod o počinjenoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 8. ZPP-a .

10. Naime, sud je odbio dokazni prijedlog tužitelja i umješača da se kao svjedoci saslušaju zaposlenici tuženika Ž. M. i T. S. B. na predloženu okolnost ispunjavanja sporne mjenice, jer se njihovim saslušanjem ne bi utvrđivale one činjenice koje bi mogle utjecati na drukčiju odluku suda.

11. S druge strane pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada, sukladno odredbi iz čl. 299. ZPP-a nije uzeo u obzir nove činjenice i nove dokaze koje su stranke i umješači iznijele, odnosno predložile tek poslije zaključenja prethodnog postupka tijekom glavne rasprave, jer su ih bez svoje krivnje mogli iznijeti, odnosno predložiti još prije zaključenja prethodnog postupka, imajući pritom u vidu i da je odlukom ovog suda predmet vraćen na ponovno suđenje u stadij glavne rasprave, a ne u stadij prethodnog postupka (čl. 377. st. 1. ZPP-a).

12. Naime, pravilno sud prvog stupnja zaključuje kako je podneskom od 13. listopada 2020. (list 528-529) tužitelj, nakon zaključenja prethodnog postupka, uz već postojeće tužbene zahtjeve (list 29) istakao još 10 novih tužbenih zahtjeva, čemu se tuženik usprotivio. Navedeno u smislu odredbe čl. 191. st. 1. ZPP-a predstavlja preinaku tužbe jer se prema odredbama iz čl. 190. st. 1. i st. 2. ZPP-a tužba može preinačiti samo do zaključenja prethodnog postupka, iznimno do zaključenja glavne rasprave, ako je tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.

13. Utoliko s pravom prvostupanjski sud drži da se odredba st. 3. čl. 190. ZPP- a o dopustivosti svrsishodne preinake tužbe unatoč protivljenju tuženika ne odnosi na one tužbe koje su krivnjom tužitelja bile preinačene nakon zaključenja prethodnog postupka.

14. U konkretnom slučaju, naime, pravilno prvostupanjski sud ocjenjuje kako je tužitelj upravo svojom krivnjom preinačio tužbu nakon zaključenja prethodnog postupka, iako ju je mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a što u smislu čl. 190 st. 1. i st. 2. ZPP-a nije dopušteno, pa su neosnovani navodi žalbe, radi čega je pobijano rješenje kojim se ne dopušta preinaka tužbe valjalo potvrditi na temelju odredbe članka 380. točka 2. ZPP-a i odlučiti kao u izreci.

15. Tvrdnje tužitelja da se u ovom slučaju ne radi o preinaci tužbe u smislu odredbe iz čl. 187. st. 3. i st. 4. ZPP-a nisu osnovane, jer se radi o činjenicama i okolnostima, odnosno o pravnom odnosu, koji su još i prije pokretanja ove parnice između stranaka bili sporni, a na što nedvojbeno ukazuje i pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-406/16 od 19. travnja 2017. koja je donesena u postupku koji obuhvaća istog tuženika i odnosi se na iste pravne odnose i iste činjenice i iste okolnosti i potpada pod isti materijalno pravni opseg.

16. Naime, tužitelj svoj zahtjev u ovom postupku temelji na tvrdnji da se u konkretnom slučaju radi o ništavoj mjenici iz razloga što je na mjenici navedeno da ima dvije dospjelosti, po viđenju i/ili dospjelost na dan 31. prosinca 2013., a što je suprotno odredbi članka 32. Zakona o mjenici ("Narodne novine", broj 74/94, 92/10 dalje: ZM-a), da je ništava iz razloga što iznos od 15.000.000,00 kuna“ ne odgovara iznosu kredita iz ugovora o kreditu a to je 1.481.000,00 EUR, te iz razloga što dospjelost po viđenju.

17. Kako je pitanje njene pravne valjanosti bilo predmetom raspravljanja u postupku pred nadležnim Trgovačkim sudom u Zagrebu, u kojem je presudom pod poslovnim brojem P-406/2016 od 19. travnja 2017., dostavljenom u dokazne svrhe u ovom postupku, u kojem je presudom odbijen tužbeni zahtjev R. I. d.o.o., I. T. i I. M. protiv tuženika Z. B. d.d. Z. radi utvrđenja ništavosti predmetne mjenice, ali i spornog Ugovora o založnom pravu temeljem kojeg je proveden upis, čije se brisanje zahtijeva u ovom postupku, to je ukazano prvostupanjskom sudu na potrebu utvrđivanja činjenica jesi li u predmetom postupku predmetom ocjene osnovanosti zahtjeva bile okolnosti koje tužitelj ističe u ovom postupku, a tiču se pravne valjanosti predmetne mjenice i spornog ugovora o založenom pravu.

18. Naime, predmet postupka u ovoj pravnoj stvari predstavlja zahtjev tužitelja na utvrđenje da je prestalo založno pravo, upisano pod poslovnim brojem Z-2343/10 od 18. lipnja 2010. godine, u zemljišnim knjigama zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba Zaprešić, k.o. Z., u z.k. ulošku 1093, pobliže navedenog u izreci pobijane presude uz zahtjev za brisanje tako upisanog založnog prava.

19. Utoliko se u konkretnom slučaju radi o prethodnom pitanju za ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja jer ukoliko je pravomoćnom presudom odlučeno o pravnoj valjanosti sporne mjenice, ali i ugovora o zalogu temeljem kojeg je u konkretnom slučaju upisano založno pravo, a čije se brisanje zahtijeva u ovom postupku, iz istih razloga koje tužitelj ističe u ovom postupku tada nema mjesta ponovnom raspravljanju pravnog odnosa iz kojeg je proistekao zahtjev tužitelja i o kojem ovisi osnovanost zahtjeva tužitelja u ovom postupka.

20. U tom smislu je ukazano na presudu Europskog suda za ljudska prava u predmetu Brletić protiv Hrvatske od 16. siječnja 2014. (Zahtjev br. 42009/10) prema kojoj se sklop postupka, i pod pretpostavkom da se ne radi o istovjetnom zahtjevu prema mjerodavnom domaćem pravu, a koji obuhvaća iste stranke i odnosi na iste pravne odnose i iste okolnosti, spada pod isti materijalni opseg te bi ponovno raspravljanje po navedenom ugrozilo načelo pravne sigurnosti svojstvene članku 6. stavku 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava s protokolima 1, 4, 6, 7, 11, 12, 13, 14 (MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10).

21. Stoga ne bi bilo mjesta ni ponovnog utvrđivanja okolnosti vezanih za pravilnost klauzule ovršnosti na Ugovor o založnom pravu od 22. svibnja 2014. izdate od strane Javnog bilježnika I. A. o kojem zahtjevu je odlučeno u postupku vođenim pred Općinskim sudu u Novom Zagrebu pod Poslovni broj: 12. R1-236/15-16 i u kojem je odbijen prijedlog I. predlagatelja I. T. iz Z., II predlagatelja I. M. protiv protustranke Z. B. d.d. iz Z., radi ukidanja klauzule ovršnosti, dana 27. siječnja 2016., koje rješenje je također dostavljeno u ovom postupku u dokazne svrhe, a o čemu sud prvog stupnja nije imao potrebna utvrđenja u smislu radi li se u konkretnom slučaju o pravomoćno odlučenoj pravnoj stvari ili ne.

22. Naime, odredbom članka 10. stavak 1. Ugovora od 10. svibnja 2010. određeno je da su dužnik-založni dužnik i založni dužnici suglasni da javni bilježnik na zahtjev vjerovnika na Ugovor stavi potvrdu ovršnosti nakon što vjerovnik javnom bilježniku prezentira dokaz o dospjelosti tražbine. Člankom 10. stavkom 2. Ugovora od 10. svibnja 2010. određeno je da su stranke suglasne da kao dokaz o dospjelosti tražbine vjerovnika po osnovi Ugovora služi potvrda banke koja za dužnika-založnog dužnika obavlja poslove platnog prometa daje mjenica iz članka 1. Ugovora od 10. svibnja 2010. podnesena na naplatu te daje ista ostala nenaplaćena.

23. Iako se radi o razlozima o kojima ovisi dopuštenost ovrhe iz sadržaja sporazuma između stranaka, sadržanog u spornom Ugovoru o založnom pravu, nastalom na temelju Ugovora o kreditu, razvidno je kako je o činjenici neizvršene isplate mjenične tražbine po dospijeću, osigurane založnim pravom, ovisila i potvrda ovršnosti na ugovoru o založnom pravu temeljem kojeg je određeno založno pravo, čije se brisanje zahtijeva u ovom postupku.

24. Naime, sukladno odredbi članka 346. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17 nastavno: ZV) založno pravo prestaje kad prestane njime cijela osigurana tražbina. Ovdje je za ukazati na obrazloženja presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi pod brojem Rev-220/97 od 15. svibnja 2002. iz kojeg proizlazi kako su tražbina i založno pravo povezani su svrhom založnoga prava pa su vjerovnikova tražbina i založno pravo koje ju osigurava povezani tako da je tražbina glavno pravo, dok je založno pravo njoj sporedno (akcesorno) pravo, te egzistencija svakog subjektivnog založnog prava zavisi od postojanja i valjanosti tražbine koju osigurava. Subjektivno založno pravo ne može postojati bez tražbine koju osigurava, pa je i propisano da se prestanak hipoteke može tražiti, između ostaloga, kada hipotekarni dužnik plati potraživanje osigurano hipotekom, a što treba shvatiti da se brisanje hipoteke može tražiti u svim slučajevima prestanka potraživanja.

25. U nastavku postupka prvostupanjski sud je utvrdio kako je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem: P-406/16 presudom od 19. travnja 2017. pravomoćno okončana parnica pokrenuta tužbom tužitelja R. I. d.o.o., I. T. i I. M. protiv tuženika Z. B. d.d. radi utvrđenja ništavosti predmetne mjenice i predmetnog Ugovora o založnom pravu odbijanjem kao neosnovanog tužbenog zahtjeva tužitelja u cijelosti, a što je utvrđeno i uvidom u dopis toga suda od 25. lipnja 2020. (list 399). To dakle znači da u ovoj parnici nema više mjesta ponovnom raspravljanju pravnoga odnosa iz kojega je proizašao tužbeni zahtjev tužitelja i o kojem ovisi njegova osnovanost, kao niti ponovnom utvrđivanju okolnosti vezanih za pravilnost potvrde ovršnosti na Ugovoru o založnom pravu od 22. svibnja 2014. izdane od strane javnog bilježnika I. A., jer je citiranom pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-406/16 od 19. travnja 2017. već odlučeno o pravnoj valjanosti predmetne mjenice, kao i o valjanosti predmetnog Ugovora o založnom pravu, čije se brisanje zahtijeva u ovoj parnici, dok je rješenjem Županijskog suda u Šibeniku broj: Gž- 208/16 od 10. svibnja 2018. (list 447-449) odbijena žalba predlagatelja I. T. i I. M. kao neosnovana i potvrđeno prvostupanjsko rješenje ovoga suda broj: R1-236/15 od 27. siječnja 2016. kojim je odbijen kao neosnovan prijedlog predlagatelja za ukidanje potvrde ovršnosti, a koju je izdao javni bilježnik I. A. na predmetni Ugovor o založnom pravu.

26. Sud pri tome nije prihvatio kao istinite i vjerodostojne tvrdnje umješača I. M. koje su sadržane u iskazima koje je dao u predmetima ovoga suda br. P-1212/16 i br. P-1222/16, a koji su pročitani u svrhu dokazivanja u ovoj parnici, jer su isti suprotni materijalnim dokazima provedenim na glavnoj raspravi, i to sadržajnoj regulaciji iz Ugovora o dugoročnom kreditu s valutnom klauzulom od 10. svibnja 2010. i Ugovora o založnom pravu od 10. svibnja 2010., kao i spornoj mjenici od 10. svibnja 2010., te potvrdi o solemnizaciji javnog bilježnika I. A. poslovnog broja: OV- 11841/2010, držeći da nije logično niti životno uvjerljivo da bi namjera ugovornih strana bila ograničiti trajanje založnog prava, a bez obzira da li je novčana tražbina koju ono osigurava ispunjena u cijelosti.

27. Naime, raspravljajući po navedenom zahtjevu sud prvog stupnja je u bitnom utvrdio slijedeće:

- da su tuženik kao kreditor i vjerovnik, te R. I. d.o.o., kao korisnik kredita i dužnik, sklopili dana 10. svibnja 2010. Ugovor o dugoročnom kreditu s valutnom klauzulom , u kunskoj protuvrijednosti EUR 1.481.000. 00 prema srednjem tečajnu

HNB na dan korištenja kredita,

- da je temeljem ugovora o založnom pravu, koji je solemniziran po javnom bilježniku I. A. iz Z. pod brojem OV-11841/2010, u zemljišnim knjigama na nekretninama u zemljišnoknjižnom ulošku br. 1093, na katastarskoj čestici br. 5131/1 k.o. Z., za korist tuženika, uknjiženo pravo zaloga za iznos od 15.000.000,00 kuna s pripadajućom kamatom i uvećano za troškove i naknade,

- da su uknjiženo založno pravo, kao i sporna mjenica po viđenju serije A 06475267 u iznosu od 15.000.000,00 kuna koju je izdala R. I. d.o.o. dana 10. svibnja 2010., sredstva osiguranja vraćanja kredita, odnosno naplate novčane tražbine tuženika, sukladno čl. 7. Ugovora o dugoročnom kreditu s valutnom klauzulom, kao osnovnog pravnog posla,

- da iz suglasnošću stranaka pročitanog iskaza umješača I. M. danog pred sudom prvog stupnja u predmetu pod poslovnim brojem P-1214/16, P-1210/16, P- 1226/16 i P-1204/16 proizlazi kako isti nije pročitao predmetni Ugovor o kreditu prije potpisa ugovora, da nije pročitao ugovor o založnom pravu od 10. svibnja 2010., prije potpisivanja, da ga nije pročitao prije solemnizacije kod javnog bilježnika, te da je imao povjerenje u Z. B. d.d. kao i u bilježnika, zbog čega nije čitao isprave prije potpisivanja pri čemu naznaka po viđenju, a najkasnije 31. prosinca 2013. znači da se radi o dvije dospjelosti, da takva oznaka nije u skladu sa zakonskim propisima zbog čega je mjenica ništava, da je djelatnik tuženika u mjenici napisao iznos od 15.000.000,00 kuna, da taj iznos nije vjerodostojan, da a iznos na mjenici nije pratio pravni posao zbog čega je mjenica ništava, da mu nije isplaćen iznos od 15.000.000,00 kuna, te da je i to isto razlog ništavosti mjenice.

28. Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja, držeći utvrđenim kako je pitanje ništetnosti predmetne mjenice raspravljeno u pravomoćno okončanom sudskom postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, te raspravljeno pitanje njene dospjelosti sud prvog stupnja je odbio tužbeni zahtjev tužitelja jer je smatrao kako je sporno založno pravo čije brisanje predlaže tužitelj u zemljišnim knjigama uknjiženo temeljem sklopljenoga Ugovor o kreditu i Ugovora o založnom pravu, sastavljenoga sukladno odredbama Zakona o javnom bilježništvu („Narodne novine“, broj 78/93, 29/94, 16/07 i 75/09- dalje:ZJB), smatrajući da su prilikom sklapanja Ugovora o dugoročnom kreditu s valutnom klauzulom i Ugovora o založnom pravu od 10. svibnja 2010. godine bile ispunjene potrebne pretpostavke valjanosti i da je založno pravo uknjiženo na nekretninama tužitelja i umješača i dalje pravno opstojno, te da je sporna mjenica ispunjena i sastavljena u skladu sa Zakonom o mjenici, tužitelj nema pravo na onakvu pravnu zaštitu kakvu je u svojoj tužbi zahtijevao.

29. Navedena utvrđenja i pravne zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj žalbenih sud jer su zasnovani na valjanoj ocjeni svih izvedenih dokaza kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a uz pravilnu primjenu materijalnog prava.

30. Naime, suprotno navodima žalbe pitanje osnovanosti tvrdnji žalitelja kako predmetna mjenična obveza, suprotno utvrđenju iz pravomoćno okončanog postupka za ukidanje klauzule ovršnosti broj: R1-236/15 od 27. siječnja 2016. kojim je odbijen kao neosnovan prijedlog predlagatelja za ukidanje potvrde ovršnosti koju je izdao javni bilježnik I. A. na predmetni Ugovor o založnom pravu, nikada nije bila dostavljena na naplatu mjeničnom dužniku, nije moguće osporavati saslušanjem predloženih svjedoka jer se radi o strogo formalnoj radnji sukladno odredbi članka 37. st. 2. ZM-a, odnosno radnji javnog bilježnika u smislu odredbe članka 59. ZJB-a, kojoj je prethodila potvrda ovršnosti. Dakle, u pravomoćno okončanom postupku je raspravljeno i utvrđeno da je tuženik ispoštovao proceduru naplate tražbine. S druge strane umješač na strani tužitelja I. M., koji je sudjelovao u predmetnom postupku nije osporio u istom prezentirane originale dopisa o podnesenoj naplati pa stoga tek izvodi iz žiro računa mjeničnog dužnika kod tuženika kao ovlašenika platnog prometa za mjeničnog dužnika i to na dan dospijeća mogu ukazivati na suprotno odnosno na nezakonito postupanja banke, a time i ostvarenje kaznenog djela, što nije konkretni slučaj.

31. Iako se radi o razlozima o kojima ovisi dopuštenost ovrhe iz sadržaja sporazuma između stranaka, sadržanog u spornom Ugovoru o založnom pravu, nastalom na temelju Ugovora o kreditu, razvidno je kako je o činjenici neizvršene isplate mjenične tražbine po dospijeću, osigurane založnim pravom, ovisila i potvrda ovršnosti na ugovoru o založnom pravu temeljem kojeg je određeno založno pravo, čije se brisanje zahtijeva u ovom postupku.

32. Pri tome je već u ranijem ukidnom rješenju ovog suda ukazano na obrazloženja presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi pod brojem Rev- 220/97 od 15. svibnja 2002. kako subjektivno založno pravo ne može postojati bez tražbine koju osigurava, pa je i propisano da se prestanak hipoteke može tražiti, između ostaloga, kada hipotekarni dužnik plati potraživanje osigurano hipotekom, a što treba shvatiti da se brisanje hipoteke može tražiti u svim slučajevima prestanka potraživanja, što je u konkretnom slučaju i raspravljeno.

33. S druge strane iz ugovora o založenom pravu od 10. svibnja 2010. proizlazi u članku 1. kako dužnik-založni dužnik R. I. d.o.o. ovlašćuje tuženika kao vjerovnika da mjenicu može domicilirati po svojoj volji na bilo koju od ovlaštenih organizacija platnog prometa (banaka) koja će u vrijeme podnošenja mjenice na naplatu voditi račun dužnika-založnog dužnika.

34. Tako je pregledom sporne mjenice od 10. svibnja 2010., čiji je identitet utvrđen na ročištu od 10. studenog 2015. u predmetu istog suda pod poslovnim brojem R1-236/15-16, utvrđeno kako je ista plativa po viđenju (kada se podnese), a najkasnije do 31. prosinca 2013., kada je ona, sukladno upravo dopisu tuženika od 31. prosinca 2013. (list spisa broj 22) bila podnesena na naplatu te dopisom 2. siječnja 2014. ( poleđina lista spisa broj 22) ostala nenaplaćena zbog nedostatka sredstava na računu izdatnika mjenice.

35. Tužitelj niti umješači na strani tužitelja tijekom postupka nisu dokazali kako Z. B. d.d. , služba za platni promet u Zagrebu na adresi ... iz predmetnog dopisa od 31. prosinca 2013. nije vodila račun dužnik-založni dužnik R. I. d.o.o.

36. Naprotiv, iz dopisa Z. B. d.d., Služba za platni promet u Z. na adresi ... od 2. siječnja 2014. upućenog službi Obradi prisilnih naplata tuženika proizlazi da na teret žiro računa dužnik-založni dužnik R. I. d.o.o.broj: ... nije bila moguća naplata mjenica broj A 06475267 zbog nedostatka sredstava na računu platitelja.

37. Iz dostavljenog zemljišnoknjižnog izvatka za nekretninu upisanu u zemljišnim knjigama zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba Zaprešić, k.o. Z., u z.k. ulošku 1093, proizlazi kako je u listu C na temelju rješenja pod brojem Z-2343/10, na nekretnini idealnog suvlasničkog dijela 302/10000 na k.č.br. 5131/1, u naravi zgrada mješovite uporabe br. 5, Z., ul. ... i dvorište, ukupne površine 958 m2, zgrada površine 416 m2 i dvorište površine 542 m2, povezanog s vlasništvom posebnog dijela nekretnine na suvlasničkom dijelu i to: 23. ETAŽA 302/10000 poslovni prostor P4 u prizemlju, upisano založno pravo u korist tuženika temeljem ugovora o založenom pravu od 10. svibnja 2010., solemniziran po javnom bilježniku I. A. iz Z. pod brojem OV-11841/2010.

38. Pregledom citiranog Ugovora o založnom pravu od 10. svibnja 2010. razvidno je kako su tuženik kao vjerovnik i R. I. d.o.o. kao založni dužnik, te M. M. OIB: ... iz Z., Đ. M., OIB: ..., Z., S. M., OIB: .... Z., M. M., OIB: ... Z. i I. T., OIB: ... iz Z., kao založni dužnici sklopili Ugovor o založnom pravu prema kojem su stranke suglasno utvrdile da vjerovnik-tuženik ima tražbinu prema dužniku-založnom dužniku, odnosno I-tužitelju po osnovi mjenice po viđenju izdane u Zagrebu, dana 10. svibnja 2010. u iznosu od 15.000.000,00 kuna, s kamatom po dospijeću koja se utvrđuje u visini stope važeće zakonske zatezne kamate u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Z. B. d.d. koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 17,00% (slovima: sedamnaest posto) godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 8 p. p. (slovima: osam postotnih poena) godišnje, koja teče od dana dospijeća do dana namirenja) te da je mjenica je izdana u svrhu naplate po osnovi kredita, garancija, akreditiva, naknada i svih drugih pravnih poslova koji se zaključuju između stranaka, da tražbina vjerovnik-tuženika temeljem navedene mjenice dospijeva danom podnošenja mjenice na naplatu, a najkasnije do 31. prosinca 2013., da dužnik-založni dužnik ovlašćuje vjerovnik- tuženika da mjenicu može domicilirati po svojoj volji na bilo koju od ovlaštenih organizacija platnog prometa (banaka) koja će u vrijeme podnošenja mjenice na naplatu voditi račun dužnika-založnog dužnika, odnosno tužitelja (čl. 1. Ugovora).

39. Iz navedene ugovorne odredbe proizlazi da su stranke suglasno utvrdile da postoji tražbina tuženika po osnovi mjenice po viđenju izdane u Zagrebu, dana 10.05.2010. u iznosu od kn 15.000.000,00 kuna, s kamatom po dospijeću, da tražbina vjerovnik-tuženika temeljem navedene mjenice dospijeva danom podnošenja mjenice na naplatu, a najkasnije do 31. prosinca 2013., da dužnik- založni dužnik ovlašćuje vjerovnik-tuženika da mjenicu može domicilirati po svojoj volji na bilo koju od ovlaštenih organizacija platnog prometa (banaka) koja će u vrijeme podnošenja mjenice na naplatu voditi račun dužnika-založnog dužnika, odnosno tužitelja, što znači da je određena visina, dospijeće i dopuštenje tužitelja da mjenicu može domicilirati po svojoj volji na bilo koju od ovlaštenih organizacija platnog prometa (banaka) koja će u vrijeme podnošenja mjenice na naplatu voditi račun dužnika-založnog dužnika.

40. Pregledom spornog Ugovora o dugoročnom krediti s valutnom klauzulom od 10. svibnja 2010., br. ugovora 3219652628, partija br. 5100231480 proizlazi kako je tuženik R. I. d.o.o. kao korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti EUR 1.481.000.00 prema srednjem tečajnu HNB na dan korištenja kredita (toč. l. cit. Ugovora), da je način i rok vraćanja sukcesivno, po prodaji pojedinih stanova, uplatama 100% kupoprodajne cijene na partiju kredita, najkasnije do 31. siječnja 2012., (čl. 6), da je korisnik dužan dostaviti tuženiku sredstva osiguranja, da će se sačiniti uknjižba založnog prava na građevinsko zemljište koje u naravi predstavlja kuću br. 5 s garažom i kuću br. 7, zgrada i dvorište u ul. ..., Z., upisanu u zk.ul.br. 1093, k.o. Z. na k.č.br. 5131/1 površine 958 m2, odnosno založno pravo zasnovati će se na temelju mjenice po viđenju u iznosu od 15.000.000,00 kuna s rokom važnosti najkasnije do 31. prosinca 2013.

41. Dakle, iz Ugovora je vidljivo da je rok vraćanja iznosa koji je stavljen na raspolaganje dana 31. siječnja 2012., time da će kao sredstvo osiguranja biti mjenica plativa po viđenju najkasnije do 31. prosinca 2013., na iznos od 15.000.000,00 kuna, kao i da će se na temelju te mjenice zasnovati založno pravo.

42. Naime, uloga mjenice može biti različita te tako služiti kao sredstvo plateža odnosno kreditiranja i osiguranja, pri čemu mjenični vjerovnik, u usporedbi s vjerovnikom iz građansko pravnog odnosa, oslanjajući se na mjenično pravo ima povoljniji položaj. Pri tome vjerovnik koji je primio mjenicu radi osiguranja postojeće ili buduće tražbine ima pravo po svom izboru da o dospjelosti traži ispunjenje osigurane tražbine ili pak da zahtijeva ispunjenje iz mjenice.

43. Iz preslike sporne mjenice broj 06475267, serije A od dana 10. svibnja 2010., (što je i dan potpisa ugovora o kreditu i dan potpisa Ugovora o založnom pravu) proizlazi kako je ista popunjena na iznos do 15.000.000,00 kuna, po viđenju, a najkasnije 31. prosinca 2013., uz naznaku platite za ovu jednu mjenicu po naredbi Z. B. d.d. Z. svotu od petnaest milijuna kuna (pisano rukom) vrijednost primljena .... i stavite na račun… Izvješće trasatu R. I. d.o.o., Z., Plaćanje ..., time da se ispod naznake Trasant nalazi pečat R. I. d.o.o. uz potpis, te pod PRIHVAĆAMO uz potpis pečat R. I. d.o.o.

44. Dakle, pregledom sporne mjenice od 10. svibnja 2010., čiji je identitet utvrđen na ročištu od 10. studenog 2015. u predmetu istog suda pod poslovnim brojem R1-236/15-16, proizlazi kako je plativa po viđenju (kada se podnese), a najkasnije do 31. prosinca 2013. godine, kada je ona, sukladno upravo dopisu tuženika od 31. prosinca 2013. ( list spisa broj 22) bila podnesena na naplatu te dopisom 2. siječnja 2014. ( poleđina lista spisa broj 22) ostala nenaplaćena zbog nedostatka sredstava na računu izdatnika mjenice.

45. Ovdje je prije svega ukazati kako je mjenična obveza samostalna, a ista se ogleda u tome što je apstraktna odnosno što se u mjenici ne označava zbog čega se mjenični dužnik obvezuje, što je uzrokom ili povodom obvezi. Upravo stoga mjenični dužnik mora mjenicu isplatiti ne zato što je on dužan svotu na koju mjenica glasi već zbog toga što je mjenicu potpisao, pa stoga imatelj mjenice pri naplati mjenične tražbine nije dužan dokazivati osnovanost potraživanja.

46. U konkretnom slučaju se radi o bjanko vlastitoj mjenici koja u vrijeme izdavanja nije sadržavala sve bitne sastojke, a sve s namjerom da se ti sastojci naknadno popune u okviru ovlaštenja danih u međusobnom sporazumu vjerovnika i dužnika, a tek ukoliko ne bi bilo posebnog sporazuma o popunjavanju mjenične isprave imatelj mjenice je dužan popuniti u sladu s uvjetima i rokovima otplate iz osnovnog posla.

47. Prema odredbi članka 16 stavka 2. ZM-a, ako je mjenica u vrijeme izdavanja bila nepotpuna, pri čemu prigovor da bjanko mjenica nije ispunjenja u skladu s osnovnim poslom, može biti istaknut prema vjerovniku iz osnovnog pravnog posla, ako tu mjenicu nije ispunio u skladu s osnovnim poslom.

48. Naime, u mjeničnom pravu važi načelo savjesnosti i poštenja u ostvarivanju mjeničnih potraživanja, te su ugovorne strane dužne ponašati se u skladu s obvezama koje čine bitne elemente ugovora, a zbog ostvarivanja potraživanja iz kojeg ugovora je bjanko mjenica i dana vjerovniku.

49. S pravom je tužitelj isticao kako mjenica kakvu je ispunio R. I. d.o.o. služi kao osiguranje plaćanja, što je razvidno iz sporazuma stranka odnosno citiranog ugovora o kreditu i založnom pravu time da bjanko mjenicu uvijek prati i „mjenično očitovanje“, odnosno ovlast za popunjavanje mjenice, što znači da remitent (imatelj mjenice) smije mjenicu upotrijebiti samo sukladno dobivenoj ovlasti, odnosno detaljnim uputama o tome pod kojim uvjetima i na koji način se ta bjanko mjenica može popuniti.

50. U konkretnom slučaju je založno pravo na predmetnoj nekretnini upisano u korist tuženika temeljem ugovora o založnom pravu, koji je solemniziran po javnom bilježniku I. A. iz Z. pod brojem OV-11841/2010, radi osiguranja mjenične tražbine u iznosu od 15.000.000,00 kuna s kamatom po dospijeću.

51. U ovoj pravnoj stvari se radi o vlastitoj mjenici gdje se izdatnik obvezuje da će sam o dospjelosti platiti mjenicu pri čemu se i vlastita mjenica može pojaviti kao bjanko mjenica, a njeno puštanje u opticaj popraćeno je sporazumom između izdatnika i remitenta prema kojem je ovaj posljednji ovlašten da je naknadno popuni.

52. Što se pak tiče navoda žalbe da se u konkretnom slučaju radi o nedopuštenoj naznaci dospijeće za ukazati je kako je već ranije rečeno da bjanko mjenica pretpostavlja nepostojanje jednog ili više mjeničnih sastojaka u času izdavanja same mjenične isprave i postojanje ovlaštenja remitenta da te sastojke naknadno popuni u okvirima danog ovlaštenja.

53. Suprotno navodima žalbe, proizlazi kako je predmetna mjenica sačinjena u skladu s Ugovorom o založnom pravu (čl. 1 Ugovora), te Ugovorom o kreditu ( čl. 7. Ugovora) time da je izdavatelj tuženiku dao ovlast za popunjavanje i domiciliranje mjenice potpisom odredbe prema kojoj tražbina vjerovnika temeljem mjenice dospijeva danom podnošenja mjenice na naplatu, a najkasnije do 31.12.2013. godine, a trasat ovlašćuje tuženika da mjenicu može domicilirati po svojoj volji na bilo koju od ovlaštenih organizacija platnog prometa (banaka) koja će u vrijeme podnošenja mjenice na naplatu voditi račun dužnika-založnog dužnika.

54. Iz navedenog slijedi da je dospjelost mjenice koja je predmet ovog postupka (serija A broj 06475267) određena sukladno odredbi članka 33. stavak l. ZM-a, sukladno kojoj trasant rok od 1 godine od dana izdavanja u kojem se mjenica po viđenju mora podnijeti na isplatu može produžiti ili skratiti, time da pojam domicil u novčanim transakcijama određuje se kao mjesto plaćanja preuzete obveze i kod nekih instrumenata plaćanja posebno utvrđuje u interesu brze i sigurnije naplate ali i iz drugih razloga, pa i kod mjenice (trasirane ili vlastite) remitent ili njegov pravni sljedbenik mora je na dan dospijeća predočiti na isplatu akceptantu ili trasantu, ali je može domicilirati tj. usmjeriti njezino plaćanje na adresata ili mjesto gdje će uredno i brzo biti honorirana, a to mjesto može biti prebivalište akceptanta, odnosno trasanta, ili neko drugo mjesto.

55. U navedenom pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je dospjelost predmetne mjenice određena je u skladu s čl. 7. Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom od 10. svibnja 2010. godine i čl. 32. u vezi s čl. 33. st. 1.ZM-a, prema kojem se mjenica po viđenju mora podnijeti na isplatu u roku od jedne godine od dana izdavanja, pri čemu trasant ovaj rok može skratiti ili pak odrediti dužim, a što znači da je stilizacijom dospijeća mjenice "po viđenju, a najkasnije do 31. prosinca 2013." određeno da je mjenica dospjela po viđenju, a da je rok za podnošenje mjenice na isplatu produljen najkasnije do 31. prosinca 2013. godine, kada je tuženik mjenicu i podnio na naplatu. Naime, mjenica je strogo formalan i apstraktan pravni posao pa se sve naznake i sadržaj mjenice moraju tumačiti u skladu s pravilima Zakona o mjenici koji ne propisuje nikakav rok važenja mjenice.

56. Suprotno tvrdnjama tužitelja, u ovomu slučaju nije postojala obveza protestiranja sporne mjenice u smislu odredbe iz čl. čl. 43.ZM-a, jer je sukladno odredbama iz čl. 3. st. 2., čl. 27., čl. 52. st. 1. i čl. 109.-112. Zakona o mjenici u pitanju vlastita trasirana mjenica, gdje njezin izdavatelj odgovara onako kako odgovara i akceptant trasirane mjenice protiv kojeg imatelj mjenice protekom rokova za podizanje protesta ne gubi svoja prava, tako da R. I. d.o.o. kao akceptant trasirane mjenice, odnosno izdavatelj vlastite mjenice odgovara za spornu mjeničnu obvezu iako predmetna mjenica nije protestirana.

57. U navedenom nije bio osnovan ni prigovor zastare istaknut u smislu odredbe iz čl. 78. Zakona o mjenici i odredaba iz čl. 222. i čl. 233. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18), a imajući u vidu utvrđeni datum dospijeća sporne mjenične obveze (31. prosinca 2013.), činjenicu pokretanja ovršnoga postupka koji se kod ovoga suda vodi pod poslovnim br. Ovr-262/2015, kao i činjenicu da je novčana tražbina tuženika utvrđena valjanom ovršnom javnobilježničkom ispravom i osigurana zalogom koji je upisan u zemljišnoj knjizi.

58. U odnosu na navode žalbe za odgovoriti je da mjenica jest strogo formalan i apstraktan pravni posao pa se sve naznake i sadržaj mjenice moraju tumačiti u skladu s pravilima Zakona o mjenici koji ne propisuje nikakav rok važenja mjenice. Na vlastitu mjenicu se primjenjuje općenito režim koji vrijedi za trasiranu, pa tako izdatnik vlastite mjenice odgovara kao akceptant trasirane mjenice (članka 112. ZM-a) osim onih odredaba onih koje su protivne njenoj prirodi, što znači da se na nju neće primjenjivati propisi o akceptu jer akcept pretpostavlja trasata, kojeg u vlastitoj mjenici nema. Otpada razumljivo i protest kao i regres. Naime,protest jest preduvjet za regres jer bez njega imatelj mjenice ne može vršiti regres pa u konkretnom slučaju nije bio potreban protest radi naplate mjenične tražbine.

59. Stoga, suprotno tvrdnjama tužitelja, u ovomu slučaju nije postojala obveza protestiranja sporne mjenice u smislu odredbe iz članka 43. ZM-a, jer je sukladno odredbi članka 52. stavak 1. podstavak 2. ZM-a, tek protekom rokova za podizanje protesta zbog neakceptiranja ili zbog neisplate imatelj mjenice gubi sva prava protiv indosanta, trasanta i protiv ostalih obveznika izuzev akceptanta, a prema odredbi članka 112. stavak 1. ZM-a izdavatelj vlastite mjenice odgovara onako kako odgovara akceptant trasirane mjenice, što znači da R. I. d.o.o. kao izdavatelj vlastite mjenice odgovara za mjeničnu obvezu iako mjenica nije protestirana, kako to pravilno zaključuje sud prvog stupnja u pobijanoj presudi.

60. Slijedom naprijed izloženog, kako nisu ostvareni navodi žalbe, niti ovaj sud nalazi ostvarenje bitnih povreda postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u okviru odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a žalbe je valjalo odbiti kao neosnovane i pobijanu presudu potvrditi u cijelosti na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

61. Potvrđena je i odluka o troškovima postupka, koju žalitelji osporavaju paušalno ne navodeći izrekom žalbene razloge, osporavajući pravilnost pobijane odluke o glavnoj stvari, pa time i pravilnost pobijane odluke, radi čega je sukladno odredbi članka 380. točka 2. ZPP-a odlučeno kao u izreci.

62. Tuženiku međutim nije priznat trošak sastava odgovora na žalbu pozivom na odredbu članka 155. ZPP-a, jer se ne radi o nužnom i potrebnom trošku, radi čega je odlučeno kao pod točkom II. izreke ovog rješenja.

U Splitu, 25. kolovoza 2022.

Predsjednik vijeća:

Boris Mimica, v. r.