Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Varaždin, Braće Radić 2
Poslovni broj: 9 Gž-776/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun kao predsjednice vijeća, te Tatjane Ledinšćak-Babić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Milka Samboleka, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja E.&S. B. d.d., R., OIB:…, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva M. & L., iz Z. protiv tuženice N. Š. iz V, OIB:…, zastupane po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda F. Š. i M. C. R. iz V., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, povodom žalbe tužitelja izjavljene protiv presude Općinskog suda u Varaždinu broj: 27 P-490/2020-14 od 4. travnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 25. kolovoza 2022.,
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja te se u cijelosti potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu broj: 27 P-490/2020-14 od 4. travnja 2022.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom pod točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, a zatražene zahtjevom za izravnu naplatu podnesenim 1. listopada 2020. Financijskoj agenciji, RC V., kao i zahtjev za naknadu parničnog troška, dok je pod točkom II. izreke naloženo tužitelju da tuženici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 6.250,00 kn.
2. Navedenu presudu pravodobno podnesenom žalbom pobija tužitelj iz svih zakonom dozvoljenih žalbenih razloga, s prijedlogom da ovaj sud preinači istu na način da usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti, odnosno podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz obvezu tuženici da tužitelju naknadi trošak sastava žalbe.
3. U odgovoru na žalbu tuženica ističe da je FINA u cijelosti postupila po zahtjevu ovrhovoditeljice, ovdje tuženice za izravnom naplatom od 23. srpnja 2022., pa da ne postoji pravni interes tužitelja za vođenje ovog postupka. Kako je nesporno da tuženica nikada nije ni primila izjavu o prijeboju, smatra da prijeboj nije niti izvršen, pa da potraživanje nije prestalo, slijedom čega predlaže da ovaj sud odbije žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu.
4. Žalba tužitelja nije osnovana.
5. Između stranaka nije sporno da je tuženica kao ovrhovoditeljica protiv tužitelja kao ovršenika dana 1. listopada 2020. podnijela FINI zahtjev za izravnu naplatu temeljem rješenja Županijskog suda u Splitu broj G-542/2020-2 od 30. travnja 2020. i presude Općinskog suda u Varaždinu, Stalne službe Ivanec broj Povrv-357/2018-17 od 21. listopada 2019., radi naplate tražbine iz ovršne isprave kojom je naloženo tužitelju da s osnova naknade parničnog troška isplati tuženici i K. Š. ukupan iznos od 470.091,80 kn. Isto tako nesporno je da tužitelj ima tražbinu prema tuženici s osnova Ugovora o solidarnom jamstvu broj 5301996040 od 1. rujna 2011. u iznosu od 10.057.488,79 kn, te da je tužitelj izjavu o prijeboju tražbine koju tuženica ima prema tužitelju iz navedenog rješenja Županijskog suda u Splitu s tražbinom koju tužitelj ima prema tuženici iz Ugovora o solidarnom jamstvo pokušao jednom dostaviti preporučenom pošiljkom, a koja se vratila „obaviješten nije podigao pošiljku“.
6. Kako je između stranaka sporno je li nastao učinak prijeboja između stranaka samim slanjem izjave o prijeboju tužitelja, ili je za nastanak učinka prijeboja potrebno da druga strana primi izjavu o prijeboju, a posljedično tome je li u trenutku pokretanja predmetne ovrhe postojala tražbina tuženice ili je ista prestala izjavom o prijeboju koju nije zaprimila, prvostupanjski sud pozivajući se na odredbe čl. 195., 196. st. 1. i 2. te 200. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje ZOO) smatra da je za učinak prijeboja potrebno da strana kojoj je upućena izjava o prijeboju ima saznanja o istom, neovisno o obliku izjave o prijeboju, o sredstvu kojim joj je izjava upućena ili o njezinoj suglasnosti s prijebojem, pri čemu postupanje svake strane prilikom davanja i primanja izjave o prijeboju mora biti u okvirima načela savjesnosti i poštenja, uz poštivanje dužnosti suradnje strana radi potpunog i urednog ispunjenja obveza i ostvarivanja prava pažnjom dobrog gospodarstvenika.
6.1. Kako nije sporno da je tužitelj izjavu o prijeboju uputio tuženici preporučenom pošiljkom koja se vratila s napomenom „obaviješten nije podigao pošiljku“, a da nakon opisane neuspjele dostave izjave o prijeboju isti nije pokušao ponovno tu izjavu dostaviti tuženici, dok ista prema stavu suda nije izbjegavala navedenu dostavu, prvostupanjski sud je mišljenja da tužitelj prilikom dostave izjave o prijeboju nije postupio s pažnjom koja se očekuje u ispunjenju obveze, odnosno nije pokušao barem još jednom preporučenom poštanskom pošiljkom ili nekim drugim sredstvom dostaviti tuženici navedenu izjavu o prijeboju, slijedom čega je sud našao da je tražbina tuženice u trenutku pokretanja izvansudske ovrhe postojala, odnosno da ista nije prestala predmetnom izjavom o prijeboju, slijedom čega je sud ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja neosnovanim u cijelosti.
7. U žalbi tužitelj ističe da se bitna povreda odredaba parničnog postupka sastoji u tome što je pobijana presuda opterećena takvim nedostacima zbog kojih se njezina pravilnost i zakonitost ne mogu ispitati, smatrajući da nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, odnosno da su razlozi koji su navedeni nejasni i proturječni. Brani tezu da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da je tražbina tuženice u trenutku pokretanja izvansudske ovrhe putem Financijske agencije postojala, odnosno da ista nije prestala izjavom o prijeboju, kao i zaključak suda da tužitelj prilikom dostave izjave o prijeboju nije postupio s pažnjom koja se očekuje u ispunjenju obveze. Pojašnjava da bez obzira što tuženica nije zaprimila izjavu o prijeboju, da je za prestanak novčane tražbine prijebojem potrebna samo izjava o prijeboju međusobno istovrsnih i dospjelih tražbina, a za što je dovoljno da je ta izjava upućena drugoj strani i da za to postoji dokaz, a ne i to da ju je druga strana primila i da se s njome suglasila. Stoga tvrdi da je pogrešan zaključak da tužitelj prilikom dostave izjave o prijeboju nije postupio s pažnjom koja se očekuje u ispunjenju obveze, već da je tuženica ta koja je postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja obzirom je izbjegavala primitak pošiljke tužitelja.
8. Ispitujući pobijanu odluku sukladno žalbenim navodima, ovaj sud je utvrdio da ista nije opterećena nikakvim nedostacima niti manjkavostima, zbog kojih ovaj sud ne bi mogao ispitati pravilnost i zakonitost iste, a kako su razlozi o odlučnim činjenicama jasno i okolnosno određeni, te bez proturječja sa stanjem spisa, nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19 i 80/22 – dalje: ZPP), na koju sadržajno ukazuje tužitelj. Isto tako ispitivanjem navedene odluke sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud nije našao ni da bi u istoj prvostupanjski sud počinio i jednu drugu bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.
9. Nadalje, kako nije sporno da tuženica nije primila izjavu o prijeboju, jer je ista vraćena tužitelju uz napomenu da tuženica nije podigla pismeno na pošti, a i ovaj sud smatra da za nastupanje pravnih učinaka prijeboja nije dovoljno da je samo dana izjava o prijeboju, već je potrebno da je i tuženica primi, jer bi u suprotnom, kada ne bi postojala obveza takvog obavještavanja, ista opravdano mogla misliti da prebijene tražbine i dalje postoje, pa se za vrijeme „putovanja“ izjave o prijeboju smatra da izjava nije dana, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kad je na temelju naprijed navedenih zakonskih odredbi zaključio da je u času podnošenja ovršnog prijedloga tražbina tuženice postojala, odnosno da izjavom tužitelja o prijeboju tražbina nije prestala (isti stav izražen je u knjizi „Prijeboj“ autorice Lidije Šimunović, izdanje Informator, 2020., koji tekst knjige je baziran na dorađenom i prilagođenom tekstu doktorske disertacije „Prijeboj“, kojeg je autorica uspješno obranila u veljači 2019. na Pravnom fakultetu u Zagrebu).
10. Kako sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da se zbog jedne neuredne dostave ne može smatrati da se kod tuženice radi o zlouporabi prava i obveza, kao i da je tužitelj mogao pokušati dostaviti izjavu o prijeboju ili preporučenom pošiljkom ili na neki drugi prikladan način dostave, te da prilikom dostave izjave o prijeboju u konkretnom slučaju nije postupao s pažnjom koja se očekuje u ispunjenju obveze, to je pravilno sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.
11. Stoga je valjalo primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tužitelja i potvrditi pobijanu odluku, s obzirom da je i u odnosu na odluku o troškovima postupka pravilno primijenjeno materijalno pravo.
U Varaždinu 25. kolovoza 2022.
Predsjednica vijeća
Sanja Bađun v.r.
