Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-361/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljamo od sudaca Nediljke Radić predsjednice vijeća, Mihe Mratovića člana vijeća i suca izvjestitelja i dr. sc. Lidije Vojković članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja A. R. iz K., OIB: ..., zastupan po pun. M. B., odvjetniku iz K., protiv tuženika D. H., sada na adresi C., OIB: ..., zastupan po pun. S. G.-G., odvjetnici iz Koprivnice, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Koprivnici, Stalna služba u Đurđevcu, poslovni broj P-677/2019-9 od 22. listopada 2020., 25. kolovoza 2022.,

p r e s u d i o  j e

Djelomično se odbija žalba tuženika kao neosnovana žalba, a djelomično se usvaja kao osnovana te se presuda Općinskog suda u Koprivnici, Stalna služba u Đurđevcu, poslovni broj P-677/2019-9 od 22. listopada 2020. potvrđuje u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke te u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke i to u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 15.718,00 kuna, dok se za više dosuđenih 267,00 kuna zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suđeno je:

"I. Tuženik D. H., sada na adresi C., OIB: ..., dužan je platiti tužitelju A. R. iz K., OIB: ..., iznos od 42.336,85 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i to počevši od 05.09.2016.g. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku D. H., sada na adresi C., OIB: ..., da tužitelju A. R. iz K., OIB: ..., plati trošak parničnog postupka u iznosu od 15.985,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja odluke pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."

2. Protiv navedene presude tuženik je podnio pravodobnu i dopuštenu žalbu kojom presudu pobija iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1.Zakona o parničnom postupku(„Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19; u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Suprotno žalbenim navodima pobijana presuda sadrži jasne i neproturječne razloge o svim odlučnim činjenicama i nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Stoga, neosnovano žalitelj ističe žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

6. Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja za isplatom novčanih iznosa koje je uplatio na žiro račun obrta tuženika dana 5. rujna 2011., 19. rujna 2011. te 20. rujna 2011., kao i novčanih iznosa koje je, na ime duga tuženika isplatio N. H. i Z. S., a koji ukupno iznose 42.336,85 kuna.

7. Tijekom prvostupanjskog postupka nije bilo sporno da je tužitelj izvršio uplate na žiro račun obrta tuženika Z. R. D. i to 05. rujna 2011. u iznosu od 10.000,00 kn, dana 19. rujna 2011. u iznosu od 7.036,85 kn i 20. rujna 2011. u iznosu od 300,00 kn, a što je sud utvrdio uvidom u dostavljene preslike uplatnica. Također nije bilo sporno da je tužitelj N. H. i Z. S. isplatio iznose od 10.000,00 odnosno 15.000,00 kuna.

8. Sporno je bilo da li je tuženik tražio od tužitelja da izvrši navedene uplate i da li se tužitelju obvezao vratiti uplaćeni iznos kao i to da li je tuženik pozajmio novac od N. H. i Z. S. te da li tužitelj od tuženika osnovano potražuje povrat iznosa novca koji je na ime tuženikova duga vratio N. H. i Z. S. S obzirom na tuženikove žalbene navode, navedeno ostaje sporno i u ovoj fazi postupka.

9. U provedenom postupku prvostupanjski sud je utvrdio:

- kako su tužitelj i tuženik sklopili usmeni ugovor o zajmu kojim se tužitelj kao zajmodavac obvezao tuženiku kao zajmoprimcu pozajmiti novac za potrebe rada obrta tuženika, a tuženik mu se obvezao isti vratiti nakon stanovitog vremena, odnosno nakon što mu sjedne novac na račun, te je tuženik u skladu sa sklopljenim ugovorom o zajmu izvršio uplate na žiro račun obrta tuženika kod Podravske banke u ukupnom iznosu od 17.336,85 kn a koji iznos novca tuženik nije dokazao da je vratio tužitelju;

- kako je tuženik sa N. H. sklopio usmeni ugovor o zajmu kojim je ugovoreno da N. H. pozajmljuje tuženiku iznos od 10.000,00 kn, a koji se tuženik obvezao joj vratiti nakon 30 dana;

- kako je tuženik sa Z. S. sklopio usmeni ugovor o zajmu kojim je ugovoreno da Z. S. pozajmljuje tuženiku iznos od 15.000,00 kn, a koji mu se tuženik obvezao vratiti nakon što proda kombi;

- kako tuženik N. H. i Z. S. nije vratio pozajmljeni novac;

- kako je tužitelj N. H. isplati iznos od 10.000,00 kn, a Z. S. iznos od 15.000,00 kn.

10. S obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud zaključuje kako tuženik nije ispunio svoju obvezu iz odredbe članka 499. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; dalje: ZOO) zajmodavcima nije vratio pozajmljeni iznos. Također, budući da je zajmodavcima N. H. i Z. S. pozajmljeni iznos vratio upravo tužitelj, sud smatra kako tužitelj, sukladno odredbi članka 1119. ZOO-a, ima pravo od tuženika zahtijevati naknadu.

11. Žalbeni navodi tuženika iscrpljuju se u pravcu pogrešno ocjenjenih dokaza od strane prvostupanjskog suda, navodeći kako bi zaključak prvostupanjskog suda o postojanju ugovora o zajmu među strankama bio pogrešan, kao i to da ne bi bilo točno da je od N. H. i Z. S. pozajmio novac, međutim ovaj sud prihvaća utvrđenja prvostupanjskog suda da bi među strankama te između tuženika i N. H. i Z. S. postojao usmeni ugovor o zajmu.

12. Tuženik u žalbi ističe i da bi prihvaćajući tužbeni zahtjev prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, ovo jer bi iz iskaza samog tužitelja proizlazilo da bi N. H. i Z. S. vratio novac koji je tuženik pozajmio jer je osjećao sram. Stoga tuženik smatra kako bi se, u konkretnom slučaju, primjenom odredbe članka 1112. i 1114. ZOO-a tužbeni zahtjev trebao odbiti.

13. Odredbom članka 499. stavka 1. ZOO-a propisano je kako se ugovorom o zajmu obvezuje zajmodavac predati zajmoprimcu određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenljivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje vratiti mu poslije stanovitog vremena isti iznos novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i kakvoće.

14. Nadalje, odredba članka 1111. stavka 1. ZOO-a navodi kako je, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

15. Prema odredbi članka 1112. stavka 1. ZOO-a tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta, dok se prema odredbi članka 1114. ZOO-a ne može zahtijevati povrat onoga što je dano ili učinjeno na ime ispunjenja neke naravne ili moralne obveze.

16.1. U odnosu na žalbene navode tuženika, valja kazati kako isplata nedugovanog u biti predstavlja izvršenje nečeg što nije trebalo izvršiti. Tako onaj tko je drugom izvršio neku činidbu koju nije trebao izvršiti ima pravo zahtijevati povrat učinjenog upravo tužbom po osnovi stjecanja bez osnove. Uopće za nastanak ovog slučaja stjecanja bez osnove potrebno je ispunjenje slijedećih uvjeta i to: postojanje neke činidbe koja je preuzeta radi ispunjenja neke obveze, isplaćen je nepostojeći dug i osiromašeni koji je izvršio isplatu je bio u zabludi glede isplate svoje obveze.

16.2. Prvi uvjet jest u stvari da je osiromašeni predmetnu činidbu izvršio u uvjerenju da ispunjava neku svoju postojeću obvezu. Drugi uvjet predstavlja činjenica da dotična obveza u stvarnosti ne postoji. Nepostojanje duga ne znači samo da duga uopće nema, već je moguće da dug postoji, ali ne u odnosu kojoj se dug izvršava (ne odgovara osoba vjerovnika) ili ne u odnosu na vrstu obveze (ne postoji ta obveza već neka druga) i sl. Treći uvjet koji se mora ostvariti jest postojanje zablude. Ova zabluda ne mora biti isključivo pravne prirode, već može biti i stvarne prirode. Zabluda je bitna kao uvjet s obzirom da je naš zakonodavac prihvatio staro rimsko načelo po kojem „cuius per errorem dati repetitio est, eius consulto dati donatio est“ odnosno u prijevodu ono što je dano u zabludi može se tražiti natrag, a ono što je dano namjerno je darovanje.

16.3. Izdatak za drugog kao slučaj stjecanja bez osnove pojavljuje se kad netko učini kakav izdatak za drugog ili učini nešto drugo što je taj drugi bio obvezan po zakonu učiniti. Ovdje valja naglasiti kako onaj za kojega je izdatak učinjen može dokazivati da kod osobe koja je učinila izdatak nije niti bilo namjere da joj se taj izdatak naknadi.

16.4. Budući da je u postupku utvrđeno da bi tužitelj zajmodavcima tuženika izvršio plaćanje duga, a pritom tuženik nije dokazao da nije postojala namjera tužitelja da mu se taj dug ne nadoknadi, jasno je kako je tuženik, sukladno ranije citiranim odredbama, dano u obvezi vratiti tužitelju.

17. Nadalje, tuženiku je potrebno navesti i to kako su za obveze koje je jedan bračni drug preuzeo radi namirenja tekućih potreba bračne i obiteljske zajednice, oba bračna druga solidarno odgovoran (članak 44. Obiteljskog zakona "Narodne novine" broj: 103/15, 98/19) pa nema zapreke da tužitelj naplatu zahtijeva samo od jednog bračnog druga.

18. Međutim, pravilno tuženik ukazuje da bi sud, prilikom odlučivanja o trošku parničnog postupka, pogrešno primijenio materijalno pravo kada je primijenio odredbu članka 154. stavka 1. ZPP-a. Naime, tužitelj je u ovom postupku djelomično uspio (prvotno je tužbom zahtijevao isplatu iznosa od 69.035,56 kuna da bi nakon primitka odgovora na tužbu tužbeni zahtjev smanjio na iznos od 42.336,85 kuna) pa je pravilnom primjenom materijalnog prava o njegovom zahtjevu za troškom valjalo odlučiti primjenom odredbe članka 154. stavka 2. ZPP.-a. Međutim, kako je tužiteljevo povlačenje tužbe uslijedilo odmah po zaprimanju odgovora na tužbu radi njega nisu nastali nikakvi dodatni troškovi. Stoga je odluku o trošku valjalo preinačiti samo u pogledu iznosa sudske pristojbe tužbe i to na način da se tuženiku naloži plaćanje sudske pristojbe tužbe u visini od 773,00 kuna (prema iznosu konačno postavljenog tužbenog zahtjeva).

19. Kako nisu ostvareni žalbeni navodi tuženika u pogledu glavne stvari, niti je prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. na koje ovaj sud temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom I. izreke. Nadalje, pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo je djelomično usvojiti žalbu tuženika te preinačiti odluku o trošku postupka.

20. S obzirom da je tuženik u žalbi uspio samo u neznatnom dijelu, povodom kojeg nisu nastali dodatni troškovi, sukladno odredbi članka 154. stavka 3. ZPP-a, nije mu priznat trošak sastava žalbe.

Split, 25. kolovoza 2022.

Predsjednica vijeća:

Nediljka Radić, v. r.