REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-821/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, po sutkinji Heleni Poropat, u pravnoj stvari tužitelja J. K., OIB:..., iz Z., R., kojeg zastupa punomoćnik K. S., odvjetnik u Z., protiv tuženika E. & S. d.d. OIB:..., iz R., J. trg, kojeg zastupa D. H. Ž., odvjetnica u O. društvu H. & partneri d.o.o. iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-7031/2019-18 od 29. travnja 2022. u sjednici vijeća održanoj 25. kolovoza 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika E. & S. d.d. te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-7031/2019-18 od 29. travnja 2022.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova ovog žalbenog dijela postupka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda u točki I. naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 8.439,14 kuna sa zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove toga iznosa teku od njihovog dospijeća do isplate, kako je to specificirano u toj točki izreke. U točki II. odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim potražuje isplatu zatezne kamate tekuće na iznos od 0,03 kuna od 8. listopada 2009. do isplate i na iznos od 0,27 kuna od 7. rujna 2011. do isplate. U točki III. naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 4.912,14 kuna sa zateznim kamatama od 22. travnja 2022. pa do isplate.

2. Protiv te presude pravovremenu žalbu podnio je tuženik iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga. Žalitelj uglavnom pobija odluka u vezi dosuđenih zakonskih zateznih kamata koje na svaki dosuđeni iznos teku od 8. veljače 2008. do 13. lipnja 2011. To stoga što se ne smatra nepoštenim stjecateljem. Poziva se i na odredbu čl. 241. i 215. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., dalje: ZOO-a). Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije u dijelu pobijanih zakonskih zateznih kamata, a podredno u tom dijelu ukine predmet i vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

3. Žalba tuženika E.& S. bank d.d. nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za povrat utuženog iznosa s osnove preplaćene kamate po ugovoru o kreditu sklopljenog s tuženikom, koji iznos je platio po ugovornoj odredbi o promjenjivosti kamatne stope.

5. Prvostupanjski sud je nakon ocjene provedenih dokaza (članak 8. ZPP-a) prihvatio takav zahtjev tužitelja, zaključivši da je predmetna ugovorna odredba nepoštena te stoga ništetna pa da tužitelju pripada pravo na traženu isplatu razlike između kamate utvrđene otplatnim planom te stvarno isplaćenih iznosa koje je tuženiku isplatila na temelju takve ništetne odredbe ugovora, a pri čemu je odbio i tuženikov prigovor zastare. Ujedno je tužitelju dosudio zakonsku zateznu kamatu od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta jer je tuženika ocijenio kao nepoštenog stjecatelja.

6. Takva odluka prvostupanjskog suda pravilna je i zakonita.

7. Prvenstveno, suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, izreka je razumljiva i ne proturječi sama sebi ili razlozima presude. Također, u presudi su navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama o kojima ne postoji ni proturječnost između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

7.1. Prvostupanjski sud nije počinio ni bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 8. ZPP-a. Naime, protivno žalbi tužitelja glede pogrešne ocjene dokaza, prvostupanjski sud je u svemu savjesno i brižljivo ocijenio svaki dokaz zasebno i sve zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka valjano zaključio o dokazanim odlučnim činjenicama. Svoje slobodno uvjerenje o izvedenim dokazima opravdao je uvjerljivim i logičnim razlozima koje zbog toga podržava i ovaj sud. Pritom je pristupio ocjeni izvedenih dokaza analitički i kritički, uzimajući u obzir dokaze i u njihovoj ukupnosti i međusobnoj povezanosti.

8. Između stranaka u ovoj pravnoj stvari nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 24. listopada 2005. zaključili Ugovor o kreditu kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 77.832,70 CHF u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju tuženika kao kreditora na dan isplate kredita, sa ugovorenim rokom otplate od 180 mjeseca. Nije sporno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, koja je na dan sklapanje ugovora o kreditu iznosila 4,75% godišnje i koja će se mijenjati u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Također, nije sporno da je tijekom otplate kredita tuženik povisivao kamatne stope iznad one koja je bila ugovorena na dan sklapanja ugovora dakle iznad početne stope.

9. Obzirom na istaknute žalbene navode sporno je da li tužitelj ima pravo na zakonske zatezne kamate koje na svaki dosuđeni iznos teku od dospijeća pa do 13. lipnja 2014.

10. Prvostupanjski sud je visinu preplaćenog iznosa na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu pravilno utvrdio iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke (utemeljenog na priloženoj dokumentaciji o kreditu u spisu) u iznosu od 8.439,14 kuna uslijed nezakonitih promjena kamatne stope u razdoblju otplate kredita sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

11. Utvrđeno odlučno činjenično stanje prihvaća i ovaj sud, a tuženik ga svojim žalbenim navodima nije uspio dovesti u pitanje. Protivno žalbi tuženika, nakon dovoljne raspravljenosti ove pravne stvari, na pravilno utvrđene odlučne činjenice prvostupanjski sud je pravilno primijenio i materijalno pravo.

12. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., kojom je pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge potrošač, protiv više tuženika, pa i E. & S. d.d., ovdje tuženika, podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 3. izreke, kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2018., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nedopuštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015 u tom dijelu odbijena revizija tuženika izjavljena protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.

13. Isto, presudom broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018, koja je potvrđena povodom revizije banaka, između ostalog i tuženika, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., utvrđeno je pod točkom 3. izreke da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nedopuštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koji je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljen na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ broj 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

14. Odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine broj 96/03 – dalje: ZZP/03), koji da je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, da je propisano kako se smatra nepoštenom ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca tako da potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Trgovac je dužan dokazati da se pojedinačno pregovaralo o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru. Nepoštena ugovorna odredba je ništava, a ništavost pojedine odredbe ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe, kako to propisuju odredbe iz članka 87. ZZP/03;

15. Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14., 110/15 i 14/19) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba članka 138.a ZZP/07 propisuje, da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

16. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe članka 502.c ZPP-a, koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a.

17. Kako je spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu redovna kamata kao i valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je točkom 3. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne.

18. Prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke.

19. U konkretnom slučaju, to znači da su u Ugovoru o kreditu tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora, tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze. Tuženik na kojem je teret tog dokaza nije dokazao da je kod sklapanja Ugovora o kreditu postupao savjesno i pošteno.

20. Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba, a ista je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je suprotno odredbi članka 247. ZOO-a, koja odredba propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

21. ZZP/03 niti ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, a koje je načelo sadržano je u odredbi članka 4. ZOO-a, kojom odredbom je propisano, da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

22. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard).

23. Prema odredbi članka 83. ZZP/03, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

24. Imajući u vidu da je kamata bitan element Ugovora o kreditu, te da mora biti određena odnosno odrediva, to je već samim tim odredbu ugovora koju je koristio tuženik, a na temelju koje je kamatu vezao za odluku banke (jednostrano), bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu (jer se i Metodologija temelji na Odluci banke), valjalo ocijeniti protivnom načelu savjesnosti i poštenja.

25. Nadalje, nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva - načela savjesnosti i poštenja.

26. S obzirom na nespornu činjenicu, da u ugovorima u kojima je koristio predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora o kreditu nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda trebala odrediti elemente, za koji se veže promjena i način njihove primjene.

27. Umjesto toga, vodeći računa samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužitelju, kao potrošaču, nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prouzročuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

28. Direktiva 93/13 EEZ, propisuje da je nepoštena ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili posebni, pojedinačni pregovori, ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.

29. Žalitelju je i za navesti, da se prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine, u predmetu broj C-26/13 navodi, da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

30. Također je potrebno ukazati i na pravno shvaćanje zauzeto na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda (1/20), prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke, kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

31. Naime, prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO/05, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO/05.

32. Slijedom toga, u konkretnom slučaju, zbog utvrđenja ništetnim i bez pravnog učinka ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, tužitelj je stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu temeljem tih ništetnih odredbi, i to od dana isplate svakog anuiteta.

33. Naime, prvostupanjski sud je, i po pravnom shvaćanju ovog suda, pravilno zaključio da je u konkretnom slučaju tuženik nepošteni stjecatelj i da je, kao takav, na primljeni iznos stečen bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja (članak 1115. ZOO), a kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud jer je s obzirom na odredbu članka 87. ZZP/03, već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da je navedena ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena i posljedično tome ništetna i da mu sve ono što na temelju tako ugovorenih odredbi bude primio ne pripada.

34. Nadalje, u odnosu na istaknuti prigovor zastare potraživanja, valja ukazati, da je sud prvog stupnja ispravno utvrdio da isti nije osnovan. Naime, Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb, je 4. travnja 2012. godine pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojega i tuženika, upravo radi utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Navedena tužba je pokrenuta u smislu članka 502.a ZPP-a, te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, te će sud u tom slučaju biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, iako tužitelj osobno nije podnosio tužbu radi zaštite kolektivnih interesa (niti je isto bio ovlašten podnijeti temeljem članka 502.a. stavak 1. ZPP-a), takva kolektivna tužba u svojoj suštini predstavlja postupanje koje je izravno i uzročno povezano sa činjeničnim utvrđenjima iz ovoga postupka. U tom smislu je i interes tužitelja jedan od brojnih interesa osoba sa ugovorenim promjenjivim kamatnim stopama i valutnim klauzulama, koji zajedno čine kolektivni interes, a radi čije zaštite je pokrenuta kolektivna tužba. To znači da se podnošenjem kolektivne tužbe prekida zastara temeljem članka 241. ZOO-a. Nadalje, za predmet postupka su bitne dvije okolnosti. Prva prema kojoj je prekinuta zastara (podnošenjem tužbe 4. travnja 2012. u kolektivnom sporu), te druga prema kojoj ista počinje ponovno počela teći 13. lipnja 2014. trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. travnja 2012. Navedeno stajalište kao takvo jasno proizlazi, te biva potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2245/17-2 od 20. ožujka 2018., prema kojemu zastara individualnih restitucijskih zahtjeva u odnosu na preplaćene kamate počinje teći ispočetka tek od 13. lipnja 2014. Obzirom da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida se ne računa u zakonom određeni rok za zastaru ( članak 245. stavak 1. ZOO-a).

35. Vrhovni sud Republike Hrvatske, presudom i rješenjem, pod poslovnim brojem Rev-2245/17 od 20. ožujka 2017., izrazio je pravni stav, da je pokretanjem parnice za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO/05), te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača da počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pa obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 04. srpnja 2013., u odnosu na ništetnost valutne klauzule, postala pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, kada da je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, pod poslovnim brojem Pž-6632/17, to rok za restitucijski zahtjev tužitelja da je počeo teći 14. lipnja 2018. godine.

36. Prema tome, tužitelj je podnošenjem tužbe 11. lipnja 2019. istu podnio unutar pet godina računajući od 13. lipnja 2014., kao datuma od kojih je zastara individualnih zahtjeva počela teći iznova.

37. Također je potrebno ukazati i na pravno shvaćanje zauzeto na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20), prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, slijedom čega tuženikov istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

38. Dakle, kako je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, valjalo je žalbu tuženika odbiti i potvrditi presudu prvostupanjskog suda, sve prema odredbi članka 268. stavka 1. ZPP-a.

39. Tuženik nije uspio sa svojim pravnim lijekom pa mu stoga ne pripadaju ni zatraženi troškovi (članak 166. stavka 1. u svezi s člankom 154. stavka 1. ZPP-a) a tužitelju ne pripadaju troškovi odgovora na žalbu jer se ne radi o potrebnim troškovima (članak 155. stavak 1. ZPP-a).

U Puli-Pola, 25. kolovoza 2022.

Sutkinja

Helena Poropat, v.r.