Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 27 Gž-1180/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun kao predsjednice vijeća, sutkinje Amalije Švegović kao izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja L. Ć., OIB:… iz Z., zastupanog po punomoćniku Š. N., odvjetniku iz Odvjetničkog društva G., N. i M. d.o.o. u Z., protiv tuženika E. o. d.d., Z., OIB:…, zastupanog po punomoćnici M. T., odvjetnici iz Odvjetničkog društva G. & p. d.o.o. u Z., P. Z., radi naknade štete, povodom žalbe tužitelja izjavljene protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj Pn-44/2016 od 18. listopada 2018., na sjednici vijeća dana 25. kolovoza 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj Pn-44/2016 od 18. listopada 2018.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu štete u iznosu od 60.028,43 kn sa pripadajućom zateznom kamatom, kao i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka. Točkom II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 5.937,50 kn.

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobija tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu i usvojiti tužbeni zahtjev, podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tuženik nije odgovorio na žalbu.

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za naknadu imovinske štete u iznosu od 60.028,43 kn, a koji zahtjev činjenično temelji na tvrdnji da je korisnik leasinga za vozilo marke Toyota Verso 2.0 registarskih oznaka… kod E.&S. S L. d.o.o., kojemu je platio popravak navedenog vozila, a koje je oštećeno dana 17. kolovoza 2015. na dionici autoceste Z.-O. prilikom službenog putovanja tužitelja na gradilište u P..

6. Prvostupanjski sud, polazeći od slijedećih činjeničnih utvrđenja:

- da je vozilo marke Toyota Verso registarskih oznaka… bilo osigurano kod tuženika policom kasko osiguranja važećom od 18. rujna 2014. do 18. rujna 2015.,

- da je tužitelj (kao štetnik) platio popravak navedenog vozila oštećeniku E.&S. S-L. d.o.o. u utuženom iznosu,

- da iz police kasko osiguranja broj 831152203 proizlazi da je za vozilo marke Toyota Verso registarskih oznaka… osiguranik E.&S. S-L. d.o.o., a ugovaratelj osiguranja L. Ć., a polica je sklopljena za razdoblje od 18. rujna 2014. do 18. rujna 2015.,

- da iz prometne dozvole za predmetno vozilo proizlazi da je vlasnik vozila E.&S. S-L. d.o.o., a korisnik vozila tužitelj,

- da iz ugovora o operativnom leasingu broj 42152/13 od 19. rujna 2013. proizlazi da je isti sklopljen između davatelja leasinga E.&S. S-L. d.o.o. i primatelja leasinga L. Ć., uz jamca-platca L. Ć., Ureda ovlaštenog inženjera elektrotehnike, a objekt leasinga je vozilo marke Toyota Verso 2.0 D-4D na vrijeme od 36 mjeseci,

- da iz ugovora o ustupu potraživanja od 3. studenoga 2015. proizlazi da je sklopljen između E.&S. S-L. d.o.o. kao ustupitelja i tužitelja kao primatelja, te da je predmet ustupanja dospjelo potraživanje koje ustupitelj ima prema društvu E. o. d.d. na ime naknade imovinske štete na vozilu marke Toyota Verso 2.0. D – 4D u iznosu od 60.028,43 kn,

- da prema podacima Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Z., Službe za suzbijanje poreznih prijevara od 25. rujna 2017. davatelj leasinga E.&S. S- L. d.o.o. u svojim poslovnim knjigama nije evidentirao predmetni ugovor u ustupu potraživanja od 3. studenoga 2015.,

te činjenice da tužitelj svoj zahtjev temelji na ugovoru o ustupu potraživanja od 3. studenoga 2015. i suglasnosti E.&S. S-L. d.o.o. za isplatu štete od 3. studenoga 2015. i da je tuženik u smislu odredbe čl. 84. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018- dalje u tekstu: ZOO) istaknuo prigovor nepostojanja potraživanja koje je bilo predmetom ugovora o ustupu (cesiji) od 3. studenoga 2015.,

zaključuje da tužitelj nije dokazao da je na njega prešla tražbina naknade štete za vozilo marke Toyota Verso 2.0, jer je tužiteljevim (štetnikovim) plaćanjem štete oštećeniku E.&S. S-L. d.o.o. (vlasniku vozila) uspostavljeno prvotno stanje u smislu odredbe čl. 1085. st. 3. ZOO-a, te je time prestala ovlast i pravo oštećenika-vlasnika vozila zahtijevati naknadu štete od osiguratelja (tuženika) po ugovorenoj polici kasko osiguranja. Obzirom da je teret dokazivanja činjenice postojanja vjerovnikove (ustupiteljeve) tražbine bio na tužitelju (cesionaru), a koju činjenicu tužitelj nije dokazao, prvostupanjski sud je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014 i 70/2019 – dalje u tekstu: ZPP), prigovor tuženika o nedostatku aktivne legitimacije tužitelja ocijenio osnovanim te odbio zahtjev tužitelja kao neosnovan.

7. Tužitelj u žalbi ističe da činjenica da je platio popravak štete na vozilu marke Toyota Verso 2.0 davatelju leasinga E.&S. S-L. d.o.o. ni na koji način ne utječe na činjenicu da postoji tražbina tužitelja prema tuženiku koja proizlazi iz sklopljene police kasko osiguranja, a koju je tužitelj sklopio sa tuženikom i tuženik je bio dužan ispuniti preuzetu obvezu po toj polici – isplatiti naknadu za nastali štetni događaj, jer je i tužitelj ispunio svoju obvezu plaćanja naknade za takvo osiguranje, zbog čega je neosnovan zaključak prvostupanjskog suda da nije dokazao tražbinu prema tuženiku, pri čemu ističe da je to dokazao i priloženim ugovorom o ustupu potraživanja od 3. studenoga 2015. Navodi da je prvostupanjski sud pogrešnom primjenom materijalnog prava propustio pravilno utvrditi činjenično stanje, te nije niti obrazložio zašto je odbio provesti dokaze predložene po tužitelju, pa se presuda ne može ispitati jer ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a razlozi koji su navedeni su protivni provedenim dokazima, čime je ostvarena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

8. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutog žalbenog razloga, ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, koju obrazlaže tužitelj u žalbi jer, protivno žalbenim tvrdnjama, presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su u skladu da sadržajem provedenih dokaza i nema nedostataka radi kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost, te je prvostupanjski sud obrazložio razloge zbog kojih nije provodio ostale dokaze predložene po tužitelju na okolnosti visine tužbenog zahtjeva i nastanka štetnog događaja. Ispitujući pobijanu presudu i po službenoj dužnosti primjenom čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud utvrđuje da nije počinjena niti ijedna druga bitna povreda iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, a na koje drugostupanjski sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti.

9. Prvostupanjski sud je na temelju utvrđenih činjenica zauzeo pravilno pravno stajalište da tužitelj nije aktivno legitimiran tražiti od tuženika naknadu imovinske štete nastale na vozilu marke Toyota Verso po osnovu police automobilskog kasko osiguranja.

9.1. Naime, iz priložene police kasko osiguranja motornih vozila broj 831152203 jasno proizlazi da je kao osiguranik označen E.&S. S-L. d.o.o., vlasnik vozila marke Toyota Verso 2.0 Stella, dok je tužitelj naznačen kao ugovaratelj osiguranja. Kako je čl. 19. st. 1. i st. 2. Općih uvjeta za kasko osiguranje motornih vozila (dalje: Opći uvjeti) propisano da kod osiguranja vozila u dugoročnom zakupu (u daljnjem tekstu: leasing) prava iz ugovora o kasko osiguranju pripadaju zakupodavatelju – davatelju leasinga koji se u policu upisuje kao osiguranik i da se u polici obvezno upisuje vlasnik vozila – davatelj leasinga, to je pogrešno tumačenje tužitelja da njemu pripada pravo na isplatu osigurnine temeljem ugovora o osiguranju, a po nastanku štetnog događaja. Tužitelju to pravo ne pripada niti temeljem ugovora o leasingu od 19. rujna 2013. sklopljenom sa E.&S. S-L. d.o.o., jer prema odredbi čl. 6.2. st. 2. Općih uvjeta uz ugovore o operativnom leasingu, a koji opći uvjeti su sastavni dio ugovora o leasingu od 19. rujna 2013. eventualne naknade materijalne (imovinske) štete iz osiguranja plaćaju se davatelju leasinga, ali prema st. 5. čl. 6.2. primatelj leasinga snosi odgovornost i sve troškove za štetu koja zbog otklona štete ili iz bilo kojih drugih razloga ne bude podmirena od strane osiguravajućeg društva i u tom je slučaju obvezan davatelju leasinga platiti ukupnu štetu i nadoknaditi uz to vezane dodatne troškove, odnosno o svom trošku staviti objekt leasinga u prvobitno stanje.

9.2. Kako iz odgovora tuženika na odštetni zahtjev E.&S. S-L. d.o.o. od 1. listopada 2015. proizlazi da je tuženik kao osiguravajuće društvo zahtjev davatelja leasinga ocijenio neosnovanim, nakon čega je tužitelj kao primatelj leasinga i štetnik podmirio davatelju leasinga E.&S. S-L. d.o.o. štetu na vozilu marke Toyota Verso 2.0, odnosno o svom trošku stavio objekt leasinga u prvobitno stanje, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da E.&S. S-L. d.o.o. ne pripada pravo na naplatu štete od tuženika kao osiguravajućeg društva jer mu je šteta već podmirena od tužitelja-primatelja leasinga (štetnika), slijedom čega ugovorom o ustupu od 3. studenoga 2015. nije mogao ustupiti tužitelju potraživanje koje niti sam nije imao prema osiguravajućem društvu. Stoga je pravilno prvostupanjski sud primijenio odredbe čl. 1085. st. 3. i čl. 84. st. 2. ZOO-a zaključivši da tužitelj nije aktivno legitimiran zahtijevati od tuženika naknadu imovinske štete za predmetno vozilo s osnova police kasko osiguranja, jer nije dokazao da je na njega prešla utužena tražbina sa ranijeg vjerovnika E.&S. S-L. d.o.o., a koja činjenična utvrđenja i primjenu materijalnog prava pravilnim prihvaća i ovaj sud, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tužitelja.

10. Pravilnom i zakonitom ovaj sud ocjenjuje i odluku o troškovima postupka sadržanu u točki II. izreke pobijane presude, a koja odluka je donijeta pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, dok je visina pravilno utvrđena sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15.), a za koju odluku tužitelj u žalbi ne iznosi određene žalbene razloge.

11. Slijedom iznijetog, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i u cijelosti potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Varaždinu, 25. kolovoza 2022.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun v.r.