Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj: Gž R-42/2022-6

Split, Gundulićeva 29a

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca i to Vedrane Perkušić, predsjednice vijeća, mr. sc. Ivana Tironija, člana vijeća i suca izvjestitelja te Borisa Mimice, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. L. iz K. S., OIB: ... zastupanog po punomoćniku J. B., odvjetniku u Z. odvjetničkom uredu J. B. i D. J. u N. G., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo unutarnjih poslova, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, Građansko - upravni odjel, OIB: ..., radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženice protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj: Pr-1391/2020-14 od 3. prosinca 2021., na sjednici vijeća održanoj 25. kolovoza 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: Pr-1391/2020-14 od 3. prosinca 2021. u pobijanom odbijajućem dijelu pod točkama I. i III. izreke.

II. Odbija se kao neosnovana žalba tuženice te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: Pr-1391/2020-14 od 3. prosinca 2021. u pobijanom dosuđujućem dijelu pod točkama II. i III. izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka donio presudu kojom je u točki I. izreke odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev (prvi eventualno kumulirani) kojim je tužitelj zahtijevao od tuženice isplatu bruto iznosa od 184.272,80 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom. Nadalje, prvostupanjski je sud u točki II. izreke odlučio o drugom eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu na način da je naložio tuženici da isplati tužitelju iznos od 108.814,66 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom koja na mjesečne iznose od veljače 2006. do siječnja 2008. teče od petnaestog dana narednog mjeseca osim u dijelu koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak sadržanih u bruto plaći za svaki pojedini mjesečni iznos od veljače 2006. do siječnja 2008., koji zbrojeni daju dosuđeni iznos od 108.814,66 kuna. Konačno, prvostupanjski je sud u točki III. izreke prvostupanjske presude odlučio o parničnom trošku na način da je naložio tuženici da s ovog osnova nadoknadi tužitelju iznos od 35.250,00 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom, dok je za više zahtijevanu nadoknadu parničnog troška od 11.562,50 kuna, preko dosuđene od 35.250,00 kuna, zahtjev tužitelja odbio kao neosnovan.

2. Tužitelj je protiv prvostupanjske presude u dijelu u kojem nije uspio u postupku, i to očigledno baš u dijelu pod točkom I. izreke, podnio žalbu i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, koji su žalbeni razlozi predviđeni odredbama članka 353. stavak 1. točke 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - odluka USRH, 84/08., 96/08. - odluka USRH, 123/08. i 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14.- odluka USRH, 70/19. i 80/22., dalje ZPP). Tužitelj predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da usvoji tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 184.272,80 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom koji je kao neosnovan odbijen u točki I. izreke prvostupanjske presude.

3. Tuženica je protiv prvostupanjske presude također podnijela žalbu, no ona je podnosi u odnosu na dosuđujući dio pod točkama II. i III. izreke i to zbog svih žalbenih razloga, dakle zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, koji žalbeni razlozi su predviđeni odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. ZPP-a. Tuženica predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

4. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu tuženice, a tuženica nije podnijela odgovor na žalbu tužitelja.

5. Žalbe parničnih stranaka nisu osnovane.

6. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka jest zahtjev tužitelja - policijskog službenika Postaje pomorske policije za isplatom plaće u bruto iznosu od ukupno 184.272,80 kune bruto sa pripadajućom zateznom kamatom, a za obavljeni prekovremeni rad, rad noću, subotama, nedjeljama, blagdanima za razdoblje od 1. veljače 2006. do 31. siječnja 2008. Glavno sporno pravno pitanje jest može li se tužitelju vrijeme provedeno u višednevnoj službi na brodu duže od 40 (četrdeset) sati tjedno priznati (platiti) kao prekovremeni rad i ako da u kojem opsegu.

7. Prvostupanjski je sud u ovom predmetu prvotno, 7. ožujka 2014. pod poslovnim brojem: IV P- 267/09 donio presudu kojom je u točki I. izreke naložio tuženici da s osnova plaće, isplati tužitelju bruto iznos od 184.272,80 kune sa pripadajućom zateznom kamatom. Također, prvostupanjski je sud u točki II. izreke odlučio o parničnom trošku na način da je naložio tuženici da s ovog osnova isplati tužitelju iznos od 25.750,00 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom.

8. Odlučujući o žalbi tuženice Županijski je sud u Splitu 30. travnja 2014. pod poslovnim brojem Gžri-75/2014 donio presudu kojom je u točki I. izreke odbio žalbu tuženice kao neosnovanu te potvrdio prvostupanjsku presudu od 7. ožujka 2014. u pobijanom dosuđujućem dijelu. U točki II. izreke odbio je zahtjev tuženice za nadoknadom parničnog troška sastava žalbe, dok je u točki III. izreke odbio kao neosnovan zahtjev tužitelja da mu tuženica nadoknadi trošak sastava odgovora na žalbu.

9. Protiv označene odluke drugostupanjskog suda tuženica je podnijela reviziju. Odlučujući o istoj Vrhovni je sud Republike Hrvatske rješenjem od 17. siječnja 2018. pod poslovnim brojem Revr 1266/14-2 donio rješenje kojim je prihvatio reviziju tuženice Republike Hrvatske te ukinuo presudu Županijskog suda u Splitu, poslovni broj: Gžri - 75/2014 od 30. travnja 2014. i presudu Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: P- 267/09 od 7. ožujka 2014., te predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

10. Vrhovni je sud Republike Hrvatske u obrazloženju rješenja od 17. siječnja 2018., pored ostalog naveo kako prema pravnom shvaćanju ovog suda u odluci Revr 753/09-2 od 17. studenoga 2009. prekovremeni rad od 24 sata dnevno tijekom rada na terenu nije životno prihvatljiv. Naime kako je životno i logično da djelatnik koji zbog naravi posla ne smije ili ne može napustiti brod tijekom višednevnih službi na moru ima slobodno vrijeme odnosno vrijeme za odmor u trajanju od 8 sati. Tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada, unatoč tome što tužitelj ne može napustiti mjesto rada, da se ne može smatrati prekovremenim radom.

11. Nadalje, Vrhovni je sud u rješenju od 17. siječnja 2018. naveo i slijedeće: "Budući da su nižestupanjski sudovi zbog pogrešnog pravnog shvaćanja propustili utvrditi činjenice bitne za definiranje karaktera rada tužitelja kroz utuženo razdoblje, vodeći računa o naravi njegovog radnog mjesta i posebnosti obavljanja ove vrste službe i sadržaja radnih naloga – zapovijedi za obavljanje odgovarajućih poslova te polazeći od činjenice da je potpuno neprihvatljivo da bi tužitelj mogao raditi 24 sata dnevno (bez odmora) određeno vremensko razdoblje (tako i u presudi Revr 753/09 od 17. studenog 2019.) te da se pravo na uvećanje plaće ostvaruje samo za stvarno odrađene sate rada (tako u tumačenju Zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćenje Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike od 6. lipnja 2006.) valjalo je, na temelju članka. 395. stavak. 2. ZPP-a ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U ponovljenom postupku sudovi će postupajući u smislu naprijed navedenog donijeti novu zakonitu presudu, vodeći računa o iznijetim primjedbama i shvaćanju revizijskog suda."

12. Prvostupanjski je sud u ponovljenom postupku dana 3. prosinca 2021. donio sada pobijanu presudu sadržaja kako je već navedeno u obrazloženju ove drugostupanjske presude.

13. Nakon razmatranja žalbi parničnih stranaka, pobijane presude od 3. prosinca 2021. kao i dokazne građe koja se nalazi u spisu za reći je slijedeće.

14. Prije svega je za istaknuti kako ispitujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredbi parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

15. Prvostupanjski je sud nakon provedenog ponovljenog dokaznog postupka utvrdio slijedeće odlučne činjenice:

- da je tužitelj u predmetnom razdoblju od 1. veljače 2006. do 31. siječnja 2008., bio zaposlen kod tuženice kao poslodavca i to baš u Ministarstvu unutarnjih poslova, Policijskoj upravi SD, Postaji prometne policije S.,

- da je njegov rad bio organiziran na način da je u predmetnom razdoblju upućivan na višednevne službe na moru, u kojim je prilikama radio kao policijski službenik,

- da je tužitelj za vrijeme višednevnih plovidaba boravio na brodu 24 (dvadeset i četiri sata), od kojeg vremena se 8 sati odnosilo na njegov redovni rad, 8 sati na prekovremeni rad, a 8 sati na dnevni odmor,

- da tuženica nije donijela, pa time ni uručila tužitelju, rješenje o preraspodjeli radnog vremena o korištenju slobodnih dana te o radu u turnusu,

- da tužitelju s obzirom na njegov navedeni način rada u predmetnom razdoblju (8 sati redovnog rada, 8 sati prekovremenog rada i 8 sati odmora), a uzimajući u obzir odgovarajuće odredbe Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike, tuženica nije isplatila ukupnu plaću koja bi mu na temelju navedenog rada pripadala i to baš 108.814,66 kune bruto, a ovo s osnova prekovremenog rada, rada noću, subotom nedjeljom i blagdanom, te rada u drugoj smjeni.

16. Tužitelj u žalbi u bitnome navodi kako mu je prvostupanjski sud za predmetno razdoblje od 1. veljače 2006. do 31. siječnja 2008. trebao dosuditi naknadu za prekovremeni rad, rad noću, subotom nedjeljom i blagdanom, te rad u drugoj smjeni u ukupnom iznosu od 184.272,80 kuna bruto sa pripadajućom zateznom kamatom, a kako je to zatraženo u prvom eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu kojeg je prvostupanjski sud odbio kao neosnovan. Naime tužitelj smatra kako mu je za predmetno razdoblje i s navedenih osnova trebalo dosuditi upravo 184.272,80 kune bruto, polazeći od pretpostavke da je ostvario dvadeset i četiri satno radno vrijeme u okviru kojeg se 8 sati odnosi na redovno radno vrijeme, a šesnaest sati na prekovremeni rad. Polazeći od takvih pretpostavki M. G., stalni sudski vještak za financije i računovodstvo je u svom nalazu i mišljenju od 14. studenog 2013. iskazao mišljenje kako je tužitelju od strane poslodavca ostao neisplaćen iznos od 184.272,80 kuna bruto.

17. S druge pak strane tuženica smatra kako je prvostupanjski sud neosnovano dosudio tužitelju iznos od 108.814,66 kuna bruto polazeći od pogrešne pretpostavke da se svaki sat koji je tužitelj odradio subotom, nedjeljom i blagdanom tretira kao prekovremeni rad, kao što je to učinio vještak u varijanti vještačenja prema kojoj je proizašlo da je tuženica dužna tužitelju isplatiti ukupan bruto iznos od 108.814,66 kuna. Ovaj iznos zatražen je u drugom eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu o kojem je prvostupanjski sud odlučio u točki II. izreke pobijane presude.

18. Iz obrazloženja pobijane presude je razvidno kako je prvostupanjski sud prihvatio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo M. G., dipl. oec. koji su izrađeni za potrebe ovog postupka, te kako upravo na temelju „dopunskog nalaza i mišljenja“ od 13. travnja 2021. (str. 290. do 316. spisa) i to baš „prve varijante“ proizlazi kako je tuženica u obvezi tužitelju isplatiti naknadu za prekovremeni rad, rad noću, subotom nedjeljom i blagdanom, te rad u drugoj smjeni u iznosu od 108.814,66 kune bruto.

19. Prvostupanjski sud svoje shvaćanje da tužitelju pripada pravo na plaćanje s osnove prekovremenog rada koji je ostvario prilikom 24-satnog boravka na brodu (preko 40 sati tjedno) temelji na činjenici da tužitelj nije bio slobodan napustiti radno mjesto, tj. da je bio dužan boraviti na brodu, kako u radne dane, tako vikendom i blagdanom. Stoga da tužitelj ima pravo na osnovnu plaću, uključujući i pravo na uvećanje plaće. Prvostupanjski se sud prilikom donošenja pobijane presude pozvao na odgovarajuće odredbe propisa koji reguliraju plaću i dodatke na plaću, te obavljanje službe tužitelja, i to: Zakon o radu („Narodne novine“, broj 38/95., 54/95., 65/95., 102/98., 17/01., 82/01., 114/03., 123/03., 142/03., 30/04. i 68/05. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, dalje ZR), Zakon o policiji („Narodne novine“, broj 129/00., 41/08., 76/09. i 34/11., dalje Zakon o policiji), Kolektivni ugovor za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ br. 92/04.,141/04.,77/07. i 98/07., dalje KU/04), te Kolektivni ugovor za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 93/08., 23/09., 39/09., 90/10., 89/12., dalje KU/08).

20. Navedena utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer su rezultat logične i uvjerljive ocjene izvedenih dokaza kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a. Parnične stranke drugačijim interpretacijom izvedenih dokaza i drugačijim stavovima oko primjene materijalnog prava nisu uspješno dovele u pitanje pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude. Posebno je za istaknuti kako je visinu potraživanja koje je pobijanom presudom dosuđeno tužitelju, prvostupanjski sud utvrdio na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo M. G., dipl. oec. koje je izrađeno za potrebe ovog postupka. Upravo na temelju „dopunskog nalaza i mišljenja“ od 13. travnja 2021. (str. 290. do 316. spisa) i to baš „prve varijante“ proizlazi kako je tuženica u obvezi tužitelju isplatiti naknadu za prekovremeni rad, rad noću, subotom nedjeljom i blagdanom, te rada u drugoj smjeni u bruto iznosu od 108.814,66 kuna.

21. Prilikom izrade predmetnog nalaza i mišljenje odnosno njegove dopune od 13. travnja 2021. vještak G. je uzeo u obzir evidenciju o satima rada i slobodnim danima tužitelja, te prilikom utvrđivanja prekovremenih sati rada tužitelja uzeo u obzir broj slobodnih dana koje je tužitelj iskoristio u pojedinom mjesecu, za koje je dane izvršio umanjenje broja prekovremenih sati.

22. Dakle, na temelju navedenog i utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud usvojio drugi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev (osim u dijelu zatezne kamate) pri čemu je prihvatio „prvu varijantu“ iz dopunskog nalaza i mišljenja od 13. travnja 2021. prema kojoj se u situaciji kada je tužitelj boravio na brodu po dvadeset i četiri sata, obračun vrši na način da se obračunava 8 sati redovnog rada, 8 sati prekovremenog rada i 8 sati dnevnog odmora, slijedom čega proizlazi da bi tužitelj u predmetnom razdoblju po osnovi prekovremenog rada, rada noću, subotom, nedjeljom, državnim blagdanom i u drugoj smjeni, uz uračunavanje slobodnih dana ostvario naknadu u ukupnom bruto iznosu od 108.814,66 kune bruto, koji mu iznos tuženica nije isplatila.

23. Ovdje je za napomenuti kako je na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Splitu održanoj 25. travnja 2019. zauzeto slijedeće pravno shvaćanje: "U situaciji kada je tužitelj upućen na višednevne službe na moru (4- 7 dana), isti ima pravo na isplatu plaće po cijeni sata redovnog rada za 8 sati rada, na isplatu uvećane plaće po cijeni sata prekovremenog rada za 8 sati, dok za preostalih 8 sati nema pravo na isplatu plaće ni po cijeni sata redovnog ni po cijeni sata prekovremenog rada jer se radi o „odmoru“, osim ako je utvrđeno da je i to vrijeme proveo na stvarno odrađenim satima rada na poslovima radnog mjesta." S tim u svezi za reći je kako je odredbom članka 40. stavak 2. Zakona o sudovima („Narodne novine“ br. 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20. i 60/22.) pored ostalog propisano kako pravno shvaćanje prihvaćeno na sjednici odjela županijskog suda, obvezno je za sva drugostupanjska vijeća ili suce pojedince tog odijela.

24. Odredbom članka 84. ZR-a propisano je kako za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, radnik ima pravo na povećanu plaću. Odredbom članka 43. stavak 2. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09., 61/11., 82/12. i 73/13.) je propisano kako puno radno vrijeme ne smije biti duže od četrdeset sati tjedno.

Odredbom članka 92. Zakona o policiji određeno je da je policijski službenik dužan po nalogu nadređenog službenika poslove obavljati i duže od punoga radnog vremena, ako je to nužno radi uspješnog i pravovremenog obavljanja službenog posla. Policijskom službeniku za rad iz stavka 1. ovog članka pripada pravo na novčanu naknadu ili slobodne dane, sukladno općim propisima o radu i kolektivnom ugovoru.

25. Ovdje je za istaknuti i odredbe članka 189. stavci 1. i 2. ZR-a kojom je određeno da kolektivni ugovor obvezuje sve osobe koje su ga sklopile te sve osobe koje su u vrijeme sklapanja ugovora bile ili su naknadno postale članovi udruge koja je sklopila kolektivni ugovor, a iz odredbi članka 7. i 7a istog Zakona proizlazi da ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, da se primjenjuje za radnika najpovoljnije pravo ako tim ili drugim zakonom nije drugačije određeno.

26. Tuženica nije u pravu kada u žalbi ističe kako se u predmetnom slučaju ne primjenjuje Direktiva 2003-88/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 4. studenog 2003. Naime, Direktiva 2003-88/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 4. studenog 2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena, dalje Direktiva, u članku 2. točka 1. i 2. definira radno vrijeme kao vremensko razdoblje u kojem radnik radi, stoji na raspolaganju poslodavcu i obavlja svoje poslove i zadatke u skladu s nacionalnim propisima i/ili praksom, a vrijeme odmora definira kao vremensko razdoblje koje nije radno vrijeme.

27. Za napomenuti je da se direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u utuženom razdoblju Republika Hrvatska nije implementirala navedenu Direktivu. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

28. Stoga, za istaći je i da je člankom 1. stavkom 2. Direktive propisano kako se ona primjenjuje na sve sektore djelatnosti, kako javne tako i privatne, u smislu članka 2. Direktive 89/391/EEZ od 12. lipnja 1989., a članak 2. stavak 2. Direktive 89/391/EEZ određuje da se ta Direktiva ne primjenjuje kod obilježja svojstvenih određenim specifičnim aktivnostima u sektoru državne uprave, kao što su oružane snage ili policija, ili na neke posebne aktivnosti u poslovima zaštite građana s kojima je u direktnoj suprotnosti. Ta odredba u nastavku određuje i da je u tom posebnom slučaju potrebno u najvećoj mogućoj mjeri osigurati sigurnost i zdravlje radnika s obzirom na svrhu ove Direktive, što po ocjeni ovog drugostupanjskog suda znači da se dosegnute tekovine navedenih Direktiva imaju posredno (kroz primjenu načela) primijeniti i ovdje. Ako tužitelj radi i boravi 7 dana 24 sata na brodu, ako mu se ne osigurava neprekinuti osmosatni odmor, ako na brodu nema dovoljno članova posade, ako mu se ne isplaćuju naknade posebnih dodataka s naslova sati provedenih na brodu a koji nisu „efektivno radno vrijeme“, nedvojbeno se može zaključiti da tuženica kao poslodavac nije osigurala radne uvjete koji garantiraju sigurnost i zdravlje zaposlenika.

29. Nadalje je za reći kako je odredbama članka 39. KU-a/04 odnosno odredbama članka 44. KU-a/08 propisano, pored ostalog, da će se osnovna plaća službenika i namještenika uvećavati za rad noću 40%, za prekovremeni rad 50%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35%, za rad u drugoj smjeni ukoliko službenik ili namještenik radi naizmjenično ili najmanje dva radna dana u tjednu, u prvoj i drugoj smjeni 10%. Ukoliko službenik ili namještenik radi pak na blagdane odnosno neradne dane utvrđenim Zakonom i na Uskrs ima pravo na uvećanu plaću za 150%, za rad u drugoj smjeni ukoliko službenik ili namještenik radi naizmjenično, ili najmanje dva radna dana u tjednu, u prvoj i drugoj smjeni 10%, za dvokratni rad s prekidom dužim od 90 minuta 10%, za rad u turnusu 5%, Stavkom 2. je propisano da je se dodaci iz stavka 1. ovoga članka međusobno ne isključuju, osim dodataka za rad u turnusu i rad u drugoj smjeni. Stavkom 11. je određeno da ako je rad službenika organiziran na drugačiji način, prekovremeni rad je rad duži od 40 sati tjedno, a stavkom 13. da umjesto uvećanja osnovne plaće po osnovi prekovremenog rada, službenik ili namještenik može koristiti jedan ili više slobodnih radnih dana prema ostvarenim satima prekovremenog rada u omjeru 1:1,5 (1 sat prekovremenog rada = 1 sat i 30 min redovnog sata rada) te mu se u tom slučaju izdaje rješenje u kojem se navodi broj i vrijeme korištenja slobodnih dana, kao i vrijeme kad je taj prekovremeni rad ostvaren. Prema odredbi članka 35. stavak 1. KU-a/04, kao i prema odredbi članka 41. stavak 1. KU-a/08 plaću službenika i namještenika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću. Slijedom navedenih propisa prvostupanjski je sud pravilno zaključio da se u predmetnom slučaju na potraživanje tužitelja supsidijarno primjenjuju propisi o državnim službenicima i namještenicima, opći propisi o radu, odnosno kolektivni ugovori sklopljeni u skladu s njima.

30. Budući je prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelj u predmetnom razdoblju obavljao poslove policijskog službenika, da je rad tužitelja bio organiziran na način da se upućivao na višednevne službe na moru, da je tuženica izdavala tužitelju višednevne radne naloge, da je na temelju izvještaja sastavljenih na temelju tih radnih naloga vodila evidenciju rada tužitelja na temelju koje je tužitelju za predmetno razdoblje isplaćena plaća, a nesporno je i da tuženica nije donijela rješenje o preraspodjeli radnoga vremena, o korištenju slobodnih dana te o radu u turnusu, to proizlazi da tuženica nije pravilno isplatila plaću tužitelju za ostvaren prekovremeni i drugi rad sukladno radnim nalozima, a tužitelj je bio dužan obavljati sve naložene mu poslove tijekom cjelokupnog boravka na brodu te kako je utvrđeno da je rad tužitelja u spornom razdoblju dijelom organiziran u turnusu dok je dio radnog vremena organiziran kao redovan rad od četrdeset sati tjedno, da je obavljao prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom, blagdanima, to je prvostupanjski sud pravilno zaključio da tužitelju pripada pravo na dodatke za rad koji je ostvario izvršavajući kroz utuženo razdoblje svoje radne obveze na način kako je to organizirala tuženica.

31. Radno vrijeme i vrijeme odmora ili slobodno vrijeme međusobno se isključuju, a posao djelatnika pomorske policije specifičan je i složen jer obavljaju poslove pomorske, temeljne i prometne policije, čuvaju državnu granicu te održavaju plovilo na kojem rade pa njihova služba obuhvaća cijelo vrijeme boravka na brodu. Evidencija radnog vremena koju je tuženica vodila ne odgovara stvarno odrađenim satima rada tužitelja ni kvalifikaciji odrađenih sati u smislu da nisu određeni prekovremeni sati ili sati rada subotom, nedjeljom i blagdanima a istodobno je razvidno da su tužitelju s navedene osnove davani slobodni dani.

32. Žalbeni navod tuženice kako prvostupanjski sud nije obrazložio zašto prihvaća „prvu varijantu“ dopunskog nalaza i mišljenja vještaka M. G. od 13. travnja 2021. nije osnovan, jer je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude jasno i opsežno naveo način na koji je vještak G. sačinio „prvu varijantu“ dopunskog nalaza i mišljenja od 13. travnja 2021. , a koju je prvostupanjski sud konačno i prihvatio. Zbog nepotrebnog ponavljanja žaliteljica se posebno upućuje na obrazloženje prvostupanjske presude dano na stranicama od 20. do 23.

33. Također je za navesti kako nije točan žalbeni navod tuženice da je obračun vještaka G. čiju „prvu varijantu“ dopunskog nalaza i mišljenja od 13. travnja 2021. prihvaća prvostupanjski sud, sačinjen suprotno stavovima iskazanim u odlukama Županijskog suda u Splitu, poslovni broj: Gž R-406/20, Gž R-216/21 i Gž-R-132/21. Naime u označenim odlukama Županijskog suda u Splitu ni na koji se način na zauzima shvaćanje da policijski službenik ne može ostvariti prekovremeni rad subotom, nedjeljom i blagdanom, kako to u žalbi pogrešno sugerira tuženica.

34. Odluka o parničnom trošku iz točke III. izreke prvostupanjske presude pravilno je i zakonito donesena u suglasju sa odredbama članka 154. stavak 1. i 155. stavak 2. ZPP-a.

35. Dakle, kako u konkretnom slučaju nisu ostvareni žalbeni razlozi koje ističu tužitelj i tuženica, kao ni oni na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a., to je trebalo žalbe parničnih stranaka odbiti kao neosnovane te potvrditi prvostupanjsku presudu kako u pobijanom dosuđujućem tako i u pobijanom odbijajućem dijelu, a na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u točkama I. i II. izreke ove drugostupanjske presude.

U Splitu 25. kolovoza 2022.

Predsjednica vijeća:

Vedrana Perkušić, v. r.