1               Poslovni broj: 24 P-81/2023-15

 

U   I M E    R E P U B L I K E    H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Valentini Varga Gombar, a na prijedlog više sudske savjetnice istog suda Željke Schveibert Golubović, u pravnoj stvari tužitelja I. F., iz V., OIB: …, zastupana po punomoćnici M. M., odvjetnici iz V., protiv tuženika R. A. d.d., Z., OIB:…, zastupana po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva M. L. d.o.o. iz Z., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave dana 6. veljače 2024., održane u nazočnosti punomoćnice tužitelja M. M., odvjetnice iz V., te punomoćnice tuženika D. P., odvjetnice u OD M. L., 15. ožujka 2024., objavio je i

                                              

p r e s u d i o      j e

 

I. Nalaže se tuženiku R. A. d.d., Z., OIB: … da tužitelju I. F., OIB: …, V. isplati iznos od 3.563,40 eur / 26.848,44 kn (tritisućepetstošezdesettri eura i četrdeset centi / dvadesetšesttisućaosamstočetrdesetosam kuna i četrdesetčetiri lipe)¹ s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31.07.2015. po stopi zatezne kamate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 1. siječnja 2024. po stopi zakonske zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena i od 1. siječnja 2024. godine, zakonsku zateznu kamatu po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena pri čemu se za 1. polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za 2. polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to:

 

iznos od 1,97 € (14,81 kn) od 31. siječanj 2008.

iznos od 5,80 € (43,69 kn) od 18. veljača 2008.

iznos od 3,41 € (25,69 kn) od 18. ožujak 2008.

iznos od 6,46 € (48,69 kn) od 21. travanj 2008.

iznos od 13,27 € (100,00 kn) od 24. travanj 2008.

iznos od 4,63 € (34,86 kn) od 2. lipanj 2008.

iznos od 2,99 € (22,53 kn) od 3. srpanj 2008.

iznos od 4,63 € (34,86 kn) od 30. srpanj 2008.

iznos od 4,63 € (34,86 kn) od 26. rujan 2008.

iznos od 4,63 € (34,86 kn) od 1. listopad 2008.

iznos od 7,28 € (54,86 kn) od 31. listopad 2008.

iznos od 7,28 € (54,86 kn) od 1. prosinac 2008.

iznos od 7,28 € (54,86 kn) od 19. prosinac 2008.

iznos od 7,28 € (54,86 kn) od 30. siječanj 2009.

iznos od 27,19 € (204,86 kn) od 27. valjača 2009.

iznos od 11,28 € (85,00 kn) od 20. ožujak 2009.

iznos od 23,73 € (178,79 kn) od 31. ožujak 2009.

iznos od 24,32 € (183,27 kn) od 4. svibanj 2009.

iznos od 6,41 € (48,27 kn) od 1. lipanj 2009.

iznos od 13,67 € (102,99 kn) od 2. srpanj 2009.

iznos od 24,32 € (183,27 kn) od 30. srpanj 2009.

iznos od 24,32 € (183,27 kn) od 7. rujan 2009.

iznos od 11,84 € (89,20 kn) od 11. studeni 2009.

iznos od 17,03 € (128,27 kn) od 14. prosinac 2009.

iznos od 24,32 € (183,27 kn) od 14. siječanj 2010.

iznos od 24,32 € (183,27 kn) od 15. veljača 2010.

iznos od 24,32 € (183,27 kn) od 15. ožujak 2010.

iznos od 24,32 € (183,27 kn) od 15. travanj 2010.

iznos od 24,32 € (183,27 kn) od 17. svibanj 2010.

iznos od 24,32 € (183,27 kn) od 16. lipanj 2010.

iznos od 29,85 € (224,87 kn) od 8. srpanj 2010.

iznos od 33,62 € (253,27 kn) od 16. kolovoz 2010.

iznos od 34,34 € (258,77 kn) od 15. rujan 2010.

iznos od 15,81 € (119,13 kn) od 20. rujan 2010.

iznos od 37,07 € (279,27 kn) od 14. listopad 2010.

iznos od 37,60 € (283,27 kn) od 16. studeni 2010.

iznos od 50,47 € (380,27 kn) od 14. prosinac 2010.

iznos od 56,70 € (427,22 kn) od 14. siječanj 2011.

iznos od 48,70 € (366,92 kn) od 14. veljača 2011.

iznos od 51,50 € (388,05 kn) od 14. ožujak 2011.

iznos od 47,92 € (361,02 kn) od 14. travanj 2011.

iznos od 47,82 € (360,27 kn) od 16. svibanj 2011.

iznos od 3,58 € (27,00 kn) od 17. svibanj 2011.

iznos od 60,97 € (459,37 kn) od 14. lipanj 2011.

iznos od 69,43 € (523,14 kn) od 14. srpanj 2011.

iznos od 79,21 € (596,83 kn) od 18. kolovoz 2011.

iznos od 71,53 € (538,95 kn) od 15. rujan 2011.

iznos od 64,17 € (483,50 kn) od 14. listopad 2011.

iznos od 62,70 € (472,38 kn) od 15. studeni 2011.

iznos od 62,16 € (468,35 kn) od 15. prosinac 2011.

iznos od 68,23 € (514,05 kn) od 17. siječanj 2012.

iznos od 2.118,45 € (15.961,44 kn) od 8. veljača 2012.

 

sve u roku od 15 (petnaest) dana.

 

II.              Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.366,26 eura (tisućutristošezdestšest eura i dvadesetšest centi), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, u roku od 15 (petnaest) dana. 

 

III.               S ostatkom zahtjeva za naknadu troška postupka u iznosu od ukupno 125,00 eura tužitelj se odbija, kao neosnovanim

 

 

i  r i j e š i o  j e

 

 

Utvrđuje se da je djelomično povučena tužba tužitelja I. F., OIB: …, V. u dijelu u kojem potražuje iznos od 6,58 eura (šest eura i pedesetosam centi) sa zakonskim zateznim kamatama.

 

 

Obrazloženje

 

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika dana 8. kolovoza 2022., u kojoj navodi da je tužitelj kao korisnik kredita dana 04.07.2007.g. sklopio s tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu  br. …. koji je solemniziran dana  05.07.2007.g. kod javnog bilježnika Z. R. pod brojem OV-9531/07. Sudužnik po navedenom ugovoru je bila supruga tužitelja M. F. Navedenim ugovorom tuženik  je odobrio tužitelju  kredit u kunskoj protuvrijednosti od 17.999,28 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, a odobreni kredit imao je namjenu kupnju novog vozila s rokom otplate u 84 mjesečnih anuiteta.  Tužitelj je navedeni kredit prijevremeno otplatio dana 08.02.2012.g. Člankom 2. Ugovora, ugovorena je redovna kamatna stopa od 5,50% godišnje, promjenjiva  u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Člankom 7. istog ugovora, ugovoreno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen Korisniku kredita po isplati kredita. U tužbi se nadalje navodi da pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu od dana 04.07.2013.g. pod poslovnim brojem P-1401/2012, u toč. 4. utvrđeno je da je R. A. d.d. u razdoblju od 01.01.2004.g. do 31.12.2008.g. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora četvrtotužena R. A. d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time četvrtotužena R. A. d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) u razdoblju od 01.06.2004.g. do 06.08.2007.g. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007.g. do 31.12.2008.godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07 75/09, 79/09, 9/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. U smislu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, u posebnim parnicama tužitelji se mogu pozvati na pravna utvrđenja iz parnica (radi zaštite kolektivnog interesa) u kojima je presuđeno da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba. U tom slučaju, u posebnim parnicama, sudovi su vezani za utvrđenja iz presude radi zaštite kolektivnog interesa. Predmetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sastavni su dio unaprijed formuliranog i standardnog ugovora tuženika o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Uz navedeno, one suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Ujedno se napominje da su predmetne odredbe nerazumljive obzirom tužiteljica iz njih nikako nije mogla i ne može utvrditi promjene tečaja, a niti je tuženik tužiteljicu upozorio o značenju iste ugovorne odredbe i rizicima koji su uz njih vezani. Tužiteljica tako nije imala potpunu predodžbu o stvarnom značaju i posljedicama ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a s druge strane, tuženik tužiteljici nije na primjeren način objasnio niti ju informirao o značenju i posljedicama predmetnih ugovornih odredbi. Tako tuženik tužiteljicu nije upozorio da valutna klauzula švicarski franak nije isto što i valutna klauzula u EUR-o te da je je daleko rizičnije ugovoriti valutnu klauzulu švicarski franak. Naime, Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na tečaj EUR-a, ali ne štiti tečaj kune u odnosu na bilo koju drugu valutu, pa tako niti u odnosu na švicarski franak. Dalje, tužiteljica nije bila upozorena da je švicarski franak valuta koja u vrijeme recesije naglo jača u odnosu na ostale valute. Zbog toga takva valuta nije pogodna odnosno, vrlo je rizična za dužnike. Također, a što je utvrđeno u obrazloženju spomenute prvostupanjske presude Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 od 04.07.2013.g., Međunarodni monetarni fond višekratno je upozoravao sve banke, pa je tako i tuženik znao, o izvjesnosti rasta tečaja švicarskog franka u odnosu na EUR-o. Uvažavajući sve navedeno, riječ je o nepoštenim odnosno ništetnim odredbama u smislu čl. 81. i 82. i 84. mjerodavnog ZZP. Jednako tako, a obzirom je riječ o neodređenoj i neodredivoj činidbi, kao i činidbi ugovorenoj protivno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, to su iste ugovorne odredbe ništetne u smislu čl. 269. st. 2. i čl. 270. ZOO-a. Nadalje, riječ je o ugovornim odredbama koje su protivne načelu savjesnosti i poštenja u smislu čl. 40. ZOO-a, a to posebno imajući u vidu činjenicu da je tužiteljica-potrošač-slabija ugovorna strana, za razliku od tuženika koji je jača ugovorna strana, ali unatoč tome nije tužiteljicu informirao i upozorio na prethodno navedene okolnosti. Također, jasno je da je uslijed opisanog došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

 

              2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je Zakonom o obveznim odnosima dopuštena odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora te se ističe da je tužitelj u zahtjevu za kredit samostalno odabrao valutnu klauzulu CHF. Pružanje mogućnosti tužitelju kao korisniku kredita da vlastoručno odabere valutnu klauzulu kredita predstavlja pojedinačno pregovaranje te je tužitelj također obavješten o kretanju valuta na tržištu. Promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute, a suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF i nakon što je pristao na promjenjivu kamatnu stopu, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Mjesečni anuitet se ne može promatrati kao zasebno glavnica ili zasebno kamata. Anuitet je način otplate kredita u kojem korisnik kredita plaća, u početku otplate anuitetima, viši iznos anuiteta koji se sastoji od kamate dok se u kasnijim anuitetima udio glavnice značajno povećava jer se manje plaća kamata na glavnicu koja je niža. Tuženik ističe prigovor zastare i u odnosu na povrat utuženog iznosa ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, a tužitelj je tužbu podnio 27.9.2022.g. Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom posl.br. Rev-2245/17 od 20.3.2018.g. povodom izvanredne revizije izrazio pravno shvaćanje da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka, tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Budući da je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl.br. Pž-7129/13 od 13.6.2014.g. postala pravomoćna u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu danom kada je donesena, a upravo ta presuda je potvrdila presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 na koju se tužitelj poziva. Time je zastarni rok za restitucijske zahtjeve počeo teći dana 13.6.2014.g. i na konkretnu tražbinu se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. Zakona o obveznim odnosima. Obzirom da je tužitelj podnio tužbu 27.9.2022.g., razvidno je da je od pravomoćnosti gore navedene sudske odluke proteklo više od 5 godina, odnosno da je protekao opći zastarni rok od 5 godina slijedom čega se predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja. Kako se svaki anuitet sastoji od kamate i glavnice pa je nastup zastare za isplatu razlike anuiteta za više isplaćene iznose različit, ovisno o tome odnosi li se po osnovi kamate ili po osnovu tečajne razlike pa se na tu okolnost dostavlja i Rješenje Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici posl.br. Gž 1252/2021 od 20.10.2021.g. Dakle, tužitelj je svakako u zastari s potraživanjem kamate na glavnicu, a i sa potraživanjem glavnice. Tuženik se protivi pozivanju tužitelja na utvrđenja iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom.

 

3. Parnične stranke su tijekom postupka ostale kod svojih navoda, te su dodatno obrazlagale svoja stajališta.

 

4. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja tužitelj je specificirao svoj tužbeni zahtjev u podnesku zaprimljenom dana 12. rujna 2023., na način kako sada glasi u izreci. Također je povukao dio tužbenog zahtjeva za iznos od 6,58 eura.

 

5. Tuženik je i nadalje ostao kod svojih navoda, te nije prigovorio vještačkom nalazu vezano za matematički izračun. Također se tuženik nije izjasnio o djelomičnom povlačenju tužbe za iznos od 6,58 eura u roku od 15 dana te se smatra sukladno čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku da pristaje na povlačenje.

 

6. Vrhovni sud RH donio je na sjednici pod posl.br. Su-IV-16/2021-8 od 26.4.2021. sljedeće pravno shvaćanje: „Smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz članka 193. ZPP za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) potreban pristanak tuženika." Dakle smanjenje tužbenog zahtjeva ima se smatrati djelomičnim povlačenjem tužbe, kojemu se tuženik, sukladno analognoj primjeni odredbi čl.193.stav.1.ZPP-a može protiviti, te s obzirom da se nije protivio takvom djelomičnom povlačenju od strane tužitelja valjalo je odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

 

              7. Sud je na ročištu održanom dana 6. veljače 2024. proveo dokaze uvidom u dokumentaciju, te je zaključio glavnu raspravu, a odluka se donosi na temelju postavljenog specificiranog tužbenog zahtjeva tužitelja, kako je gore obrazloženo.

 

8. U postupku dokazivanja sud je tako izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu, a pogotovo u uvid u Ugovor o kreditu broj 320-50-4233847 od 4. srpnja 2007. (list 11-14), ponudu za kupnju vozila (list 15), solemnizacija ugovora (list 16), prijepis knjigovodstvene kartice (list 17-20), obavijest od 08.02.2012. (list 21), otplatni plan (list 22-29), sudska praksa (list 30-37), izračun preplaćenih iznosa (list 39-45), sudska praksa (list 55-70), Nalaz i mišljenje vještakinje N. J. od 28.07.2023. (list 98-106) i proveo dokaz saslušanje svjedokinje.

 

9. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 –pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je specificirani tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

 

10. U čl. 2 st. 1 Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku, određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

 

11. U čl. 221.a. Zakona o parničnom postupku određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

 

12. Nije sporno da su tužitelj I. F. kao korisnik kredita i tuženik, kao banka sklopili Ugovor o kreditu broj … koji je solemniziran dana  05.07.2007.g. kod javnog bilježnika Z. R. pod brojem OV-9531/07  po kojemu je banka odobrila korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 17.999,28 CHF (švicarskih franaka ) u svrhu kupnje vozila i to na rok od 84 mjeseci, uz kamatnu stopu od 5.50 %, promjenjivom u skladu s Odlukom banke, s time da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti kako je navedeno u čl. 7. Ugovora. Uz Ugovor o kreditu tuženik je tužitelju dao i Otplatni plan. Kredit je isplaćen tužitelju, a kredit je otplaćen u cijelosti.

 

13. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja. Sporno je da li se radi o tzv. kolektivnoj tužbi. Sporno je nadalje pitanje ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli, nadalje visina tužbenog zahtjeva te stjecanje bez osnove.

 

14. Prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.

 

15. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužitelj poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke se dalje obrazlažu.

 

16. Naime, kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni. Tužitelj u svojoj tužbi od tuženika traži isplatu, smatrajući da je tužitelju postupanjem tuženika (banke) šteta nastala, a pozivajući se na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13, te odredbu čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku (odredbe o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava tzv. kolektivna tužba).

 

17. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu.

 

18. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

 

19. Vrhovni sud Republike Hrvatske je donio Odluku broj Rev-2221/18 od 3.9.2019. kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).

 

20. Nadalje, i Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

 

21. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, sud smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

 

22. Zastarni rokovi u odnosu na tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnim ugovornih odredaba kojima je u spornom ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ništetnost takvih ugovornih odredaba utvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., tako da nije nastupila zastara tražbina za podnošenje konkretne tužbe jer je tužba podnesena 8. kolovoza 2022.

 

23. Sud je u dokaznom postupku dakle izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju, saslušao je svjedokinju M. F., suprugu tužitelja kao stranku u svrhu dokazivanja, te je proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje.

Tužitelj je odustao od dokaznog prijedloga saslušanja tužitelje jer je isti teško bolestan te zbog svog zdravstvenog stanja nije u mogućnosti dati iskaz.

 

24. Svjedokinja M. F., supruga tužitelja je u svom iskazu u bitnome navela kako je potpisala ugovor o kreditu kao sudužnica suprugu koji je ovdje tužitelj, a u biti su sve skupa rješavali vezano za sam kredit baš iz tog razloga jer je i ona bila sudužnik u tom kreditu. Kredit su odlučili uzeti jer su odlučili kupiti auto i našli su neki manji u auto kući K.. U auto kući im je objašnjeno odmah da oni surađuju samo sa R. bankom i da im je najpovoljniji kredit u švicarskim francima zbog kamate. Nakon toga su išli u R. banku. Tamo ništa previše više nisu pitali obzirom da su im već sve objasnili u auto kući. Kad su došli u banku ugovori o kreditu su već bili pripremljeni te su bili u banci sve skupa nekih 5 minuta. Nije čitala ugovor o kreditu niti je imala neka pitanja. Nakon toga su otišli kod javnog bilježnika. On ih je samo pitao da li im je sve jasno vezano za sam kredit na što su odgovorili da sve znaju i ništa im nije posebno objašnjavao.

25. Sud je prihvatio iskaz svjedokinje, ocijenivši ga vjerodostojnim jer je iskren, logičan i životno uvjerljiv.

 

26. Analizirajući iskaz svjedokinje M. F. valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik sa tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ju je u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu.

 

27. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica.

 

28. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

 

29. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

 

30. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.

 

31.              Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

 

32.    Iz svega navedenog, proizlazi da je tuženik prilikom promjene tečaja, postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali uvijek jednostrano, bez pregovora s drugom stranom, dok je tuženik tužitelja, tek obavještavao da je došlo do promjene anuiteta zbog tečaja CHF, ne nudeći tužitelju, bilo kakvu drugu mogućnost, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužitelja.

 

33.               Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužitelja tako što proizlazi.

 

34. Isto tako tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito nije učinio, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze.

 

35. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.

 

36. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužiteljica ima obvezu vratiti banci i cijena. Stoga sada valja utvrditi razliku obračunatih kamata i da li je tuženica dužna tu razliku isplatiti tužiteljici.

 

37. Kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule kamatne stope ništetan jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, i to je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine RH broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15, 29/18 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - stjecanje bez osnove - u kojem članku Zakona je određeno u st. 1.) da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

 

38. Rješenjem od 31. ožujka 2023. sud je odredio provođenje dokaza knjigovodstveno-financijskim vještačenjem na okolnost utvrđenja razlike između iznosa kunske protuvrijednosti anuiteta prema tečaju CHF u odnosu na kunu koji je vrijedio na dan korištenja kredita naspram iznosa anuiteta koje je tužitelj u kunskoj protuvrijednosti stvarno plaćao tuženiku tijekom otplate kredita, specificirano po datumima uplate, te da prikaže i negativnu tečajnu razliku, ukoliko takva postoji, po C. p. a. d.o.o.

 

39. Vještakinja N. J. je dostavila svoj nalaz i mišljenje 28. srpnja 2023. u kojem navodi da temeljem izračuna proizlazi da je tokom razdoblja otplate kredita korisnik uslijed promjena tečaja CHF/HRK prema kojem je vršio otplatu ukupno preplatio iznos od 3.563,40 eura u odnosu na iznos koji bi platio da navedenih promjena nije bilo, a vještakinja je datume nastanka pojedinih razlika specificirala po datumima uplata i ti iznosi su istovjetni iznosima kako su sada navedeni u izreci ove presude. Tužitelj nije imao primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka. Tuženik u dijelu računskog izračuna nije imao primjedbe.

 

40. Primjedbe tuženika na ročištu 15. ožujka 2023. na nalaz i mišljenje vještaka se u suštini odnose na pravno pitanje, a što je sve već naprijed obrazloženo tj. zbog čega su navodi tuženika neosnovani, o čemu je već odlučeno u pravomoćnim sudskim odlukama.

 

41. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje N. J. jer je dan stručno i objektivno, u skladu sa zadacima koje je odredio sud u rješenju o određivanju vještačenja, te je u svojem nalazu vještak dao sve odgovore na postavljena pitanja.

 

42. Dakle, kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne ništetan, jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela Ugovora u konkretnom slučaju primio, a sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, pa je sud obvezao tuženicu na isplatu iznosa od ukupno 3.563,40 eura, a navedeni iznos predstavlja razliku u anuitetima koji su nastali zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, stoga je donesena odluka kao u izreci presude.

 

43. Tuženik je dužan temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužiteljici u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita za razdoblje dospijeća pa do isplate i po stopi kamate sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima.

 

44. S obzirom da tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, to mu je tuženik dužan nadoknaditi cjelokupne troškove postupka sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 138/23 – dalje: Tarifa). Trošak tužitelja odnosi se na troškove zastupanja po punomoćniku -odvjetniku, a trošak je odmjeren prema vrijednosti predmeta spora (radi isplate 3.563,40 eura) te sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Sud tužitelju priznaje trošak sukladno čl. 164. Zakona o parničnom postupku kako je zatraženo u predanom troškovniku i to za sastav tužbe u iznosu 200,00 eura (tbr. 7. toč.1.), zastupanje na ročištu 30.03.2023. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 9. toč. 1.), sastav podneska od 07.09.2023. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 8. toč. 1.), zastupanje na ročištu 06.02.2024. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 9. toč. 1.), sve uz PDV 25 % u iznosu od 200,00 eura.

 

44.1. Tužitelju je priznat i trošak koji se odnosi na plaćanje troškova financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 265,45 eura, te trošak preliminarnog vještačenja u iznosu od 59,73 eura. Priznat mu je i trošak sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 41,08 eura, koji iznos je odmjeren temeljem Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine RH broj 118/18 i 51/23) i Uredbi o tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine RH broj 37/23). Tako ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 1.366,26 eura, a na plaćanje je obvezan tuženik koji je izgubio spor.

 

45.  Tužitelju nije priznati trošak za ročište za objavu presude u iznosu od 125,00 eura (Tbr. 9. t.3. Tarife) obzirom da na isto nije pristupio.

 

46. Temeljem svega gore iznijetog sud je odlučio kao u izreci.

 

Čakovec, 15. ožujka 2024.

 

S U T K I N J A:

        Valentina Varga Gombar

 

   Viša sudska savjetnica:

      Željka Schveibert Golubović

 

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana ( sukladno čl. 348. st. 4. Zakona o parničnom postupku objavljenog u NN RH broj 70/19), od dana primitka iste, putem ovog suda na nadležni Županijski sud, pismeno u tri istovjetna primjerka. 

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku).

O tom obavijest:

1. tužitelj po punomoćniku

2. tuženik po punomoćniku

¹Fiksni tečaj konverzije 7,53450