Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž R-92/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom po Vedrani Perkušić, predsjednici vijeća, mr. sc. Ivanu Tironiju, članu vijeća i sucu izvjestitelju, te Mariji Šimičić, članici vijeća, u pravnoj stvari tužitelja L. d.d., OIB: ..., iz K., zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva P., Š. i p. d.o.o. iz Z., protiv tuženice G. G., OIB: ... iz N., zastupane po punomoćnici J. G., odvjetnici u N., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Sisku, poslovni broj: 11 Pr-99/2021-6 od 8. prosinca 2021., na sjednici vijeća održanoj 25. kolovoza 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku, poslovni broj: 11 Pr-99/2021-6.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka donio presudu slijedećeg sadržaja:

„I. Tuženica G. G. je dužna tužitelju L. d.d. na ime naknade štete isplatiti iznos od 20.857,68 kn (slovima: dvadeset tisuća osamsto pedeset sedam kuna i šezdeset osam lipa) sa zateznom kamatom prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena od 1. 10. 2013. do 31. 7. 2015. a od 1. 8. 2015. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.“

II. Nalaže se tuženici G. G. da tužitelju L. d.d. naknadi parnični trošak u iznosu od 12.648,00 kn, u roku od 15 dana.“

2. Tuženica je protiv prvostupanjske presude podnijela žalbu i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, koji su razlozi predviđeni odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11.

- pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka USRH, 70/19. i 80/22. dalje ZPP). Tuženica predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu na način da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno podredno, da ukine pobijanu presudu te ju vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu tuženice.

4. Žalba tuženice nije osnovana.

5. Prije svega je za reći kako je prvostupanjski sud u ovom predmetu 19. travnja 2019. pod poslovnim brojem Pr-205/2016-41, donio presudu kojom je u točki 1. izreke naložio tuženici da s osnova naknade štete isplati tužitelju iznos od 20.857,68 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom, dok je u točki 2. izreke odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tužitelj zahtijevao od tuženice isplatu iznosa od 3.276,36 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom. Konačno, prvostupanjski je sud u točki 3. izreke presude odlučio o parničnom trošku na način da je naložio tuženici da s ovog osnova isplati tužitelju 13.881,00 kuna.

6. Odlučujući o žalbi tuženice Županijski je sud u Splitu dana 28. prosinca 2020., pod poslovnim brojem Gž R-440/2019-2 donio rješenje kojim je ukinuo prvostupanjsku presudu od 19. travnja 2019. u pobijanom dosuđujućem dijelu pod točkama I. i III. izreke, te je u tom dijelu vratio predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a ovo na temelju odredbe članka 370. ZPP-a. Naime u predmetnom je slučaju bio ostvaren žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja predviđen odredbom članka 353. stavak 1. točka 2. ZPP-a.

7. U obrazloženju drugostupanjskog rješenja pored ostalog je navedeno i slijedeće:

„U ponovljenom će postupku prvostupanjski sud ponovnom ocjenom već izvedenih dokaza, pa i izvođenjem novih dokaza, naravno ako takvih prijedloga bude od strane parničnih stranaka, nastojati potpuno i točno raspraviti okolnosti vezane za nastalu štetu tužitelju u vidu gubitka ostvarenih utržaka u prodavaonici u kojoj je tuženica bila poslovođa, te da li u uzročno posljedičnoj vezi s time ima krivnje tuženice, ali samo takve koja bi se mogla okarakterizirati kao namjera ili krajnja nepažnja. Konačno, prvostupanjski će sud uz pravilnu primjenu materijalnog prava, uzimajući u obzir i odredbe članaka 7., 8. i 221. a ZPP-a, ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu kao i o troškovima postupka.“

8. Sada pak u ponovljenom postupku prvostupanjski je sud raspravio sva sporna pitanja na koja je u svom rješenju od 28. prosinca 2020. upozorio drugostupanjski sud, te je na taj način postupio u suglasju sa odredbom članka 377. stavak 2. ZPP-a.

9. U svezi žalbenog prijedloga tuženice za ukidanjem prvostupanjske presude i vraćanjem predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, neovisno o osnovanosti žalbenih razloga tuženice za reći je slijedeće.

10. Odredbom članka 44. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 57/11.) koji je stupio na snagu 2. lipnja 2011. i koji se primjenjivao na postupke u kojima na dan stupanja na snagu ovog Zakona nije bila donesena prvostupanjska odluka, bio je dodan ZPP-u članak 437 a. koji je propisivao kako u postupku u parnicama iz radnih odnosa prvostupanjska se odluka u povodu žalbe može ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje najviše jedanput. Kasnije je odredbom članka 80. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 25/13; dalje: ZID ZPP/13), koji je stupio na snagu 1. travnja 2013. dodan ZPP-u novi 366.a članak kojim je propisano da se prvostupanjska odluka u povodu žalbe može ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje najviše jedanput, a ova se odredba sukladno odredbi članka 102. ZID ZPP/13 primjenjuje tek na one postupke u kojima na dan stupanja ovog Zakona nije donesena prvostupanjska odluka.

11. Slijedom navedenog, a budući je ovaj drugostupanjski sud već jednom ukinuo prvostupanjsku presudu i vratio predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, to je jasno kako ovaj drugostupanjski sud ni u kom slučaju više ne može ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, kako to podredno predlaže tuženica.

12. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka je zahtjev tužitelja kao poslodavca da mu tuženica, koja je bila s njime u radnom odnosu, isplati s osnova naknade imovinske štete 20.857,68 kuna, sa pripadajućim zateznom kamatom. Konkretno tužitelj tvrdi da je tuženica radeći kao poslovođa u prodavaonici tužitelja br. 717 u N., odgovorna za manjak u gotovini s osnova neuplaćenih utržaka, koji manjak da je do početka listopada 2013. iznosio 20. 857,68 kuna. Ovaj manjak da je utvrđen 2. listopada 2013., nakon izvršenog popisa robe (inventure) u predmetnoj prodavaonici.

13. Nakon provedenog ponovljenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud utvrdio slijedeće odlučne činjenice:

- da je između parničnih stranaka dana 1. kolovoza 2013. zaključen ugovor o radu na temelju kojeg se tuženica kao radnica obvezala obavljati kod tužitelja kao poslodavca poslove radnog mjesta poslovođe u svim poslovnim jedinicama tužitelja,

- da je u opisu poslova radnog mjesta tuženice (poslovođa) uključeno i polaganje utrška (novca dobivenog prodajom robe) u banku,

- da je isključivo bila radna obveza tuženice kao poslovođe u prodavaonici broj 717 u N., položiti u trezor banke utrške ostvarene u navedenoj prodavaonici tužitelja za dane: 27., 28. i 30. rujna 2013.,

- da je tužitelj 27., 28. i 30. rujna ostvario utržak u navedenoj prodavaonici u N. sada utuženih 22.884,95 kuna, (utuženo 20.8587,68 kuna), a koji novac tuženica, kao ni netko drugi, nije položio u trezor banke.

14. Slijedom navedenog prvostupanjski je sud zaključio kako je ne polaganjem utržaka u trezor banke, a koji je utržak za dane 27., 28. i 30. rujna 2013. iznosio 22.884,95 kuna, tuženica kao poslovođa predmetne prodavaonice uzrokovala tužitelju štetu. Nadalje, prvostupanjski je sud pravno ocijenio da je sporno postupanje tuženice učinjeno krajnjom nepažnjom, pa je u smislu odredbe članka 99. stavak 1. Zakona o radu ("Narodne novine" br. 59/96., 94/96., 114/03., 100/04., 86/08., 116/08. i 75/09., dalje ZR), a koji se Zakon u konkretnom slučaju primjenjuje na temelju odredbe članka 232. stavak 1. Zakona o radu ("Narodne novine" br. 93/14. 127/17. i 98/19., dalje ZR/14) dosudio tužitelju zahtijevani iznos naknada štete od 20.857,68 kuna.

15. Navedena činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer su rezultat logične i uvjerljive ocjene izvedenih dokaza kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a. Prvostupanjski je sud činjenice utvrdio na temelju brojnih izvedenih dokaza (saslušanjem tuženice, svjedoka, čitanjem različitih isprava), a posebno je za istaknuti kako je visinu štete utvrdio na temelju stručnog, logičnog i dostatno obrazloženog nalaza i mišljenja vještaka V. P., stalnog sudskog vještaka financijske i računovodstvene struke. Sve je ovo prvostupanjski sud određeno naveo u obrazloženju pobijane presude.

16. Odredbom članka 99. stavak 1. ZR-a, propisano je kako radnik koji na radu ili u svezi s radom namjerno ili zbog krajnje nepažnje uzrokuje štetu poslodavcu, dužan je štetu naknaditi. Odštetna odgovornost radnika prema poslodavcu postoji samo na temelju krivnje i unutar te osnovne odštetne odgovornosti samo zbog namjere ili krajnje (grube) nepažnje (ne i obične nepažnje). Dakle, nastanak štete poslodavcu za koju je odgovoran radnik, ne vodi nužno i do obveze tog radnika da poslodavcu naknadi štetu.

17. Namjera se u građanskom pravu definira kao vrsta krivnje kod koje se zahtjeva da je štetnik postupajući znao da šteta za drugoga može nastati te da je tu štetu htio.

18. ZR, kao ni Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08. 125/11., 78/15., 29/18. i 126/21., dalje ZOO), ne daju definiciju krajnje, grube nepažnje. U sudskoj se praksi i pravnoj znanosti nepažnja određuje ponajprije po objektivnim kriterijima. Krajnjom nepažnjom (nemarnošću) smatra se ponašanje subjekta (štetnika) koje ne udovoljava ni najnižem standardu, a to je pažnja prosječnog čovjeka.

19. Uzimajući u obzir navedeno, a vodeći računa o rezultatima dokaznog postupka, a posebno uzimajući u obzir činjenicu kako je tuženica bila zaposlena kod tužitelja kao poslovođa prodavaonice, kojoj je radni zadatak bio i polaganje utrška prodavaonice u trezor banke, to je po mišljenju ovog drugostupanjskog suda prvostupanjski sud pravilno ocijenio kako je postupanje tuženice u predmetnom slučaju bilo krajnje nepažljivo. Naime prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda postupanje tuženice – radnika je krajnja nepažnja, jer bi se svaki prosječan radnik, koji obavlja poslove poslovođe, morao ponašati tako da čini ono za što je zadužen u okviru svog radnog mjesta, odnosno da kontrolira da se utržak ostvaren u poslovanju prodavaonice (u kojem je poslovođa) položi na odgovarajuće mjesto, konkretno sef banke.

20. Pored toga je za reći kako je tuženica predmetnim postupanjem, odnosno neobavljanjem obveze iz radnog odnosa, tužitelju uzrokovala štetu na način da je došlo do umanjenja njegove imovina tj. ostvarenog utrška od 20.857,68 kuna (članak 1046. ZOO-a). Kako postoji pravno odlučna, uzročna veza između radnje tuženice (odnosno njenog propuštanja da utržak položi u trezor banke) i nastale štete tužitelju, to je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je dosudio tužitelju zahtijevani iznos od 20.857,68 kuna.

21. Tuženica u žalbi drugačije interpretira izvedene dokaze i na taj način dolazi do drugačijih zaključaka od onih do kojih je došao prvostupanjski sud, a vezano za odgovornost tuženice.

22. U svezi sa žalbenim navodima tuženice za reći je slijedeće. U hrvatskom građanskom procesnom pravu vrijedi načelo slobodne ocjene dokaza tako da sud kod ocjenjivanja dokaza u pravilu nije vezan ni za kakva zakonska pravila o dokaznoj vrijednosti izvedenih dokaznih sredstava. Posebno kod ocjene izvedenih dokaza saslušanjem svjedoka i stranaka dolaze do izražaja osobni dojam suca, njegovo poznavanje životnih prilika i sposobnost logičkog zaključivanja, pa su ove okolnosti odlučujuća osnova za utvrđivanje istine odnosno pravilne ocjene izvedenih dokaza. Sama okolnost da bi prema rezultatima dokazivanja bila eventualna moguća i druga utvrđenja ili da postoje pojedini rezultati dokazivanja koji govore u prilog tvrdnjama tuženica kako nije odgovorna za nastalu štetu tužitelju, prema tome dovoljna da bi ukazivala na nepravilnu ocjenu dokaza. Dakle, u zaključku je za reći kako je prvostupanjski sud zaista dostatno i logički obrazložio pobijanu presudu, a koje obrazloženje nalazi uporište u izvedenim dokazima.

23. Na poseban žalbeni navod tuženice kako je regionalna voditeljica tužitelja bila upoznata sa činjenicom da utržak osim tužene predaje i K. F. (radnik kod tužitelja) za reći je kako sve da je to i točno ne bi oslobodilo tuženicu odgovornosti za nastalu štetu tužitelju. Naime ona je kao poslovođa svakako bila obvezna kontrolirati ne samo stanje robe, polaganje utrška u trezor banke, već i druge radnike tužitelja koji su radili u svezi sa poslovanjem prodavaonice u kojoj je poslovođa bila tuženica, pa tako i radnika K. F.

24. Ni žalbeni navod tuženice kako zatezna kamata na dosuđeni iznos s osnova naknade štete od 20.857,68 kuna teče od dana donošenja prvostupanjske presude (8. prosinca 2021.) nije osnovan. Naime odredbom članka 1086. ZOO-a je propisano kako se obveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete. Dakle, kako je nedvojbeno utvrđeno da je tužitelju zbog postupanja tuženice predmetna imovinska šteta nastala krajem rujna 2013. to je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo sukladno traženju tužitelja dosudio da zatezna kamata na dosuđeni iznos teče od 1. listopada 2013. do isplate.

25. Odluka o parničnom trošku iz točke II. izreke pobijane presude, donesena je pravilno i zakonito u suglasju sa odredbama članka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a.

26. Dakle, kako u konkretnom slučaju nisu ostvareni žalbeni razlozi koje ističe tuženica, kao ni oni na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a., to je žalbu tuženice trebalo odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu, a ovo na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Splitu 25. kolovoza 2022.

Predsjednica vijeća:

Vedrana Perkušić, v. r.