REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Pn-454/2019

Ex. vojarna Sv. Križ, Dračevac

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Mirjani Rubić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja D. M. iz S., O.: ….,

zastupan po punomoćniku I. M., odvjetniku u Z., protiv tuženika J.

P. iz S., O.: …., zastupan po odvjetnicima

iz O. H.&P., radi naknade štete, nakon provedene

glavne i javne rasprave zaključene dana 1. lipnja 2022., u nazočnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja, tuženika te punomoćnice tuženika, dana 24. kolovoza 2022.

p r e s u d i o  j e

I U cijelosti se odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi: „1. Nalaže se tuženiku J. P., O.: ….

S. da tužitelju D. M., O.: …., S., na ime

pravične novčane naknade zbog povrede pravo osobnosti isplati iznos od 10.000,00 kn uvećan za zatezne kamate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena u skladu s člankom 29. st. 2. ZOO-a od dana podnošenja ove tužbe do isplate, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

2. Nalaže se tuženiku da ovu presudu o svojem trošku u cijelosti objavi u portalima I..hr i D..hr po pravomoćnosti ove presude, pod

prijetnjom ovrhe.

3.Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovog postupka, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

II Dužan je tužitelj u roku od 15 dana nadoknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 2.812,50 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena.

Obrazloženje

1.U tužbi koja je upućena ovom sudu predajom preporučene pošiljke pošti Z. dana 12. srpnja 2019., se navodi da je dana 17. veljače 2019. na internet portalu D..hr. čiji je nakladnik društvo S. d.o.o., a glavni

urednik M. P., objavljen članak novinara D. M. pod naslovnom J.

. m. p. M. 5. k. p. g. k. p. n. o..

Istog dana na internet portalu I..hr čiji je nakladnik I. d.o.o., a

glavna urednica A. H. objavljen članak pod naslovom J. P. m. M. 5. t. k. j. j. p. o. s. pri čemu su u oba članka

prenesene izjave tuženika kojima komentira nepravomoćnu presudu O. suda u S. P.-401/18 od 12. veljače 2019. utemeljenu na pravnom shvaćanju VSRH iz rješenja Rev-2074/2015 od 6. lipnja 2018., kojom presudom je tuženiku naloženo tužitelju isplatiti 50.000,00 kn s kamatama i troškovima na ime pravične novčane naknade, a zbog povrede prava osobnosti uslijed objave više članaka u tisku u kojima kao autor članaka vrijeđa tužitelja, kao i da o svom trošku objavi navedenu presudu u J. listu i S. D..

Pri tom oba članka sadrže u bitnom istu izjavu tuženika kojom on na nedopušten, vulgaran i za tužitelja uvredljiv način komentira činjenicu da je tužitelj u gornjem predmetu podnio tužbu protiv njega osobno, a ne protiv nakladnika (D. portal: "Iznos je dosta velik, a ideja da se u građanskim parnicama ide na novinara, a ne nakladnika je šupačka. On se valjda velike firme boji, a mene ne."; I.: "Ideja da se novinare tuži u građanskim parnicama je šupačka").

Po saznanju za sporne članke tužitelj se u zakonskom roku obratio nakladnicama i glavnim urednicima za objavu ispravka, čemu nije udovoljeno. Tuženikova gore navedena izjava grubo vrijeđa ugled i čast tužitelja.

Prije svega nema temelja tuženikovu stavu da bi tužiteljevo korištenje diskrecionog prava koje mu daju propisi da tuži ili autora ili nakladnika ili obojicu na bilo koji način podrazumijevalo tužiteljev strah od nakladnika, a tužiteljev izbor nije motiviran ni strahom ni zlom namjerom tužitelja, već predstavlja slobodan izbor u skladu sa zakonom, a čak i da nije tako, ni to ne bi dalo tuženiku pravo da ovakav čin okarakterizira "šupačkim".

Pri tome tužitelj pozivom na H. enciklopedijski rječnik definira pojam "šupak" smatrajući da je tuženik grubu uvredu počinio svjesno i namjerno tim više što se radi o profesionalnom novinaru s dugogodišnjim iskustvom i diplomiranom profesoru komparativne književnosti koji je svjestan značenja, težine i odjeka svoje izjave u medijima koja inače predstavlja nastavak tuženikovog namjernog, dugogodišnjeg, kontinuiranog i sustavnog vrijeđanja tužitelja koje je bilo predmet ranijeg postupka.

Sporni članci objavljeni su na čitanim portalima, a samim upisivanjem tužiteljevog imena u tražilicu Google lako se do njih dođe.

Tužitelj se obratio tuženiku prije tužbe sa zahtjevom za objavu isprike i isplatu, što je tuženik odbio, slijedom čega je pozivom na odredbe čl. 1045, 1100, 1099, 1049, zatraženo presudom obvezati tuženika isplatiti tužitelju iznos od 10.000,00 kn te objaviti presudu na portalima I..hr i D. portal, sve to uz naknadu parničnog troška.

2.U odgovoru na tužbu tuženik se protivio tužbi, ističe da je tužbeni zahtjev činjenično i pravno neosnovan. Ukazuje na pretpostavke odgovornosti koje predstavljaju štetna radnja, šteta, uzročna veza, protupravnost i krivnja navodeći kako je na tužitelju teret dokaza prve četiri pretpostavke, a petu pretpostavku (nepostojanje namjere ili nepažnje) tuženik će dokazati nakon što tužitelj dokaže prve četiri pretpostavke.

Navodi kako nije sporno da je O. sud u S. 12. veljače 2019. donio prvostupanjsku presudu pod posl. br. P.-401/2018 kojom je tuženiku naložio tužitelju isplatiti iznos od 50.000,00 kuna naknade štete (pravična novčana naknada), objavljivanje presude i plaćanje parničnog troška u iznosu od 17.187,5 kuna. Međutim, Ž. sud u S. je 11. lipnja 2019. donio drugostupanjsku presudu pod posl. br. G.-1205/2019 kojom je preinačio prvostupanjsku presudu na način da je tužbeni zahtjev tužitelja odbio u cijelosti i naložio mu da tuženiku plati parnični trošak u iznosu od 12.492,50 kuna a V. sud R. H., odlučujući o

reviziji tužitelja, donio je 25. kolovoza 2020. rješenje pod posl. br. R.-866/2020 kojim je odbacio reviziju kao nedopuštenu.

Dakle, spor između parničnih stranaka pravomoćno je završen u korist tuženika, a ne tužitelja. Ta činjenica je bitna jer dokazuje da, u konkretnom slučaju, novinar nije odgovarao za naknadu štete, a tužitelj u svojoj tužbi tvrdi da mu je tuženik, izjavom da ne bi trebao odgovarati za naknadu štete, a koja je dana prije pravomoćnog završetka spora, povrijedio pravo osobnosti.

Tužitelj izvlači iz konteksta izjavu tuženika. Tuženik nije izjavio da je tužitelj „šupak“, već da je ideja da u tzv. medijski sporovima za naknadu štete odgovaraju novinari (a ne nakladnici medija) „šupačka“. Dakle, ideja je u načelu, teorijski i generalno promatrano s pravnog aspekta „šupačka“, a izjava se ne odnosi na tužitelja. Izjava tuženika da se tužitelj valjda boji velike firme, a njega ne – nije podobna da povrijedi ugled, čast, dostojanstvo ili neko drugo zaštićeno pravo osobnosti tužitelja. Dakle, nedostaje jedna od pretpostavki odgovornosti, a to je objektivna protupravnost štetne radnje.

Nije točno da je u trenutku davanja izjave tuženik znao kako je pravno shvaćanje VSRH da za naknadu štete odgovaraju i novinari, a ne isključivo nakladnici medija. Izjava je dana nakon što se V. sud R. H.,

odlučujući o reviziji tužitelja, pozvao na pravno shvaćanje. Tuženik do tada nije bio upoznat s tim pravnim shvaćanjem. Također, ne bi ni postojala potreba za pravnim shvaćanjem da je po tom pitanju sudska praksa bila jasna, recentna i ujednačena. Internetski portali I..hr i D. portal. hr prenijeli su izjavu tuženika. Iz priloga koje je tužitelj dostavio zajedno sa svojom tužbom vidljivo je da su odbili objaviti tzv. demanti koji je tužitelj zatražio.

S tim u vezi predloženo je sudu pribaviti podatak je li tuženik pred O. sudom u S. podnio tužbu protiv nakladnika medija internetskih portala, a radi objave ispravka informacije. Taj dokaz tuženik smatra bitnim radi utvrđivanja okolnosti je li tužitelju bilo bitno da dođe do objave tzv. demantija ili mu je bitna isključivo pravična novčana naknada. Za dosuđivanje pravične novčane naknade nije bitno je li izjava tuženika i dalje viralna ili nije i tu činjenicu ne može reparirati novac. Tužitelju na raspolaganju stoje razni pravni mehanizmi rješavanja takvih situacija, a u elaboraciju kojih se tuženik nema namjeru upuštati. Također, nije bitno, a ni dokazano jesu li internetski portali koji su prenijeli izjavu tuženika čitani ili nisu jer to nije okolnost koja utječe na visinu pravične novčane naknade.

Tuženik, u odnosu na točku II. tužbenog zahtjeva, ističe kako nije sporno da u slučaju povrede prava osobnosti oštećenik može zahtijevati, na trošak štetnika, objavljivanje presude. Međutim, pravična novčana naknada i objavljivanje presude ne smiju se kumulirati jer objavljivanje presude dolazi u obzir isključivo u situacijama kada se ne može ostvariti svrha koja se postiže pravičnom novčanom naknadom. Tuženik ističe da se novinaru ne može naložiti objavljivanje presude jer je ta obveza rezervirana isključivo za nakladnike medija. Stoga, tuženik prigovara osnovi i visini tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare i promašene pasivne legitimacije te predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan i obvezati tužitelja da tuženiku naknadi troškove postupka.

3.U tijeku postupka sud je izveo dokaz pregledom članka objavljenog na portalu D. naslova J. P. m. p. M. 5. k. g. j. k. p. n. o., na portalu I. naslova J. P.

. p. M. 5. t. k. j. j. p. o. s. sve od 17. veljače 2019., presude ovog suda P.-401/18 od 12.2.2019., rješenje V. R.-2074/15 od 6.6.2018., zahtjeva za objavu ispravka S. d.o.o. "U Z. 14.3.2019."

preporučene pošiljke broj R. od 14.3.2019., zahtjeva za objavu

ispravka D. portalu od 26.3.2019., I. promociji od 14.3.2019.,

preporučene pošiljke broj R., prepiske od 28.3.2019., zahtjeva U.

. 0., očitovanja na taj dopis, presude Ž. S. G.-1205/2019 od

11.6.2019., rješenja V. R.-866/2020, te ustavne tužbe U. Z. 30.9.2020.",

saslušanjem parničnih stranaka kao i svjedoka D. M., time da je sud

odustao od izvođenjem dokaza traženjem podataka o tome je li tužitelj pokrenuo parnice protiv nakladnika portala budući se tužitelj izričito očitovao o tome kako protiv nakladnika nije tražio sudsku zaštitu. Stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga -

4.Tužbeni zahtjev nije osnovan.

5.Predmet spora je zahtjev tužitelja spram tuženika radi naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti u vidu duševnih boli zbog povrede časti i ugleda tuženikovom izjavom sadržanom u člancima objavljenom na portalima D.

portal.hr i I..hr. dana 17.veljače 2019.

6.Pri tome nije sporno da je tuženik, nakon donošenja prvostupanjske presude u parnici vođenoj po tužbi ovdje tužitelja protiv njega kao tuženika, radi naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti kojom je bio obvezan isplatiti mu 50.000,00 kn s kamatama i troškovima postupka, dao izjave čijom objavom 17.veljače 2019. na portalima tužitelj drži da je došlo do povrede prava osobnosti na čast i ugled i to onu objavljenu pod naslovom J. P. m. p. M. 50

tisuća kuna jer je pjevač osjećao sram“ koja izjava glasi: “Ideja da se novinara tuži u građanskim parnicama je šupačka“ (I..hr.; nakladnik I. P. d.o.o.) te

onu pod naslovom J. P. …: Prikazao ga je

kao potpuno neuku osobu“ autora D. M., koja izjava glasi: “Iznos je dosta velik, a ideja da se u građanskim parnicama ide na novinara, a ne nakladnika je šupačka. On se valjda velike firme boji, a mene ne (D. portal.hr.; nakladnik

S. pol d.o.o.).

Nije sporno da je tužitelj bio intendant H. u S. u razdoblju od 2010. do 2012. i da je tuženik profesionalni novinar s višegodišnjim novinarskim iskustvom.

7.Sporno je je li tuženik pasivno legitimiran, je li objavom njegove izjave došlo do povrede tužiteljeva prava osobnosti, jesu li ostvarene pretpostavke za naknadu neimovinske štete (pravična naknada) te je li nastupila zastara potraživanja.

8.Tužitelj traži naknadu štete od tuženika pozivom na opće pravilo o odgovornosti za štetu iz čl. 1054. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine. 41/08.,125/11.,78/15. i 29/18., dalje: ZOO) kojim je propisano da tko drugome prouzroči štetu dužan ju je naknaditi, smatrajući kako je objavljenom izjavom tuženika došlo do povrede prava osobnosti na čast i ugled čime mu je nanesena neimovinska šteta prema odredbi iz čl. 1046. u svezi sa čl. 19. st. 1., da su ostvarene pretpostavke za dosudu pravične novčane naknade u smislu čl.1100. kao i pravo na objavu presude u smislu čl. 1099. ZOO.

9.Prvenstveno, glede prigovora zastare navesti je kako bi se radilo o potraživanju naknade štete u svezi objava na portalima izvršenim 17. veljače 2019. pa budući je tužba predana preporučenom pošiljkom pošti u Z. 12. srpnja 2019. a zaprimljena u sudu 16. srpnja 2019., to do utuživanja nije protekao trogodišnji zastarni rok iz čl. 230. st.1. ZOO-a, radi čega je tuženikov prigovor zastare kao neosnovan valjalo odbiti.

9.1.Nije u pravu tuženik ni ako smatra da u situaciji potraživanja naknade štete prouzročene informacijom u javnom glasilu pasivno legitimiran i odštetno odgovoran može biti jedino nakladnik, a ne i autor.

Naime, prema sudskoj praksi u svezi tog pitanja u brojnim odlukama već je VSRH izrazio pravno shvaćanje da autor teksta odgovara za naknadu štete prema odredbama ZOO pa tako u odlukama Rev-804/98 od 5. rujna 2002., Gzz-87/02 od 28. siječnja 2003., Rev-1680/01 od 8. listopada 2004 i Rev-2074/15 od 6. lipnja 2018.

Također i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 18. prosinca 2017. nije prihvaćeno pravno shvaćanje da ne bi postojala odgovornost autora za štetu nastalu objavom informacije u medijima prema ZOO, odnosno Vrhovni sud Republike Hrvatske i dalje je ostao kod ranijeg pravnog shvaćanja izraženog u navedenim odlukama da autor teksta odgovara za naknadu štete prema odredbama ZOO-a, koje shvaćanje prihvaća i ovaj sud. Sukladno navedenom, odredbe Zakona o medijima koje uređuju odgovornost nakladnika za štetu koju informacijom u javnom glasilu prouzroči drugome ne isključuju pravo oštećenika na naknadu štete po pravilima Zakona o obveznim odnosima od onoga čijom mu je radnjom nastala šteta, radi čega je potrebno u postupka raspraviti postoje li pretpostavke za odgovornost tuženika za naknadu štete prema ZOO-u.

Pri tome je imati u vidu da pravo na slobodu izražavanja nije apsolutno pravo. Članak 10. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao ni članak 38. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine 56/90.,135/97.,113/00.,28/01.,76/10. i 5/14.) ne jamči neograničenu slobodu izražavanja. Sloboda izražavanja može biti ograničena ako je to nužno u demokratskom društvu. Ograničenje prava na slobodu izražavanja mora se razmotriti u kontekstu slučaja u cjelini, uključujući sadržaj izjava i kontekst u kojem su one dane.

10.Prema prilozima dostavljenim uz tužbu zaključivati je da je tužitelj prije podnošenja tužbe nakladnicima portala u kojima su objavljene izjave i to S. P. d.o.o. uz pozornost direktoru i glavnom uredniku portala D. portal te I. P. d.o.o., na pozornost direktorice i glavne urednice portala I., pozivom na čl. 22. st. 2. i 40. Zakona o medijima, podnio zahtjev za objavu ispravka kojemu nije udovoljeno, ali sudsku zaštitu protiv spomenutih nakladnika nije tražio (kako je izričito naveo u podnesku od 24.veljače 2022.) obrazlažući kako je time glede osobe tuženika vršio izbor prema svom diskrecijskom pravu.

10.1.Glede parnice povodom koje je dana sporna izjava, pregledom priloženih isprava utvrditi je kako se radilo o parnici pokrenutoj po tužitelju pred ovim sudom protiv ovdje tuženika pod brojem (u konačnici) P. -401/2018, također radi naknade neimovinske štete u svezi više članaka objavljenih u dnevnim novinama S. D. i J. list tijekom 2010., 2011., 2012. i 2013. čiji je autor bio upravo tuženik, a koji postupak je pravomoćno okončan odbijanjem tužbenog zahtjeva na isplatu iznosa od 50.000,00 kn i objavu prvostupanjske presude (presuda Ž. suda u S. G.-1205/2019.).

10.2.Inače je u tom predmetu dana 12. veljače 2019. bila donesena i objavljena prvostupanjska presuda P.-401/2018 kojom je bilo naloženo tuženiku isplatiti tužitelju 50.000,00 kn s kamatama i objaviti presudu u J. listu i

S. D. te isplatiti mu i parnični trošak od 17.187,50 kuna, a nije sporno da je nakon objave spomenute prvostupanjske (nepravomoćne) odluke novinar D. portala D. M., u ovom postupku saslušan kao svjedok,

kontaktirao kolegu novinara J. P., ovdje tuženika, radi komentara odluke

koja je, kako je spomenuti smatrao te izjavio saslušan kao svjedok, bila neuobičajena u dotadašnjoj sudskoj praksi prema kojoj su se inače kod eventualne utvrđene odgovornosti za štetu obvezivali isključivo nakladnici. Svjedoku koji tvrdi da radi kao novinar već oko 30 godina bilo je poznato da je iza stranaka više parničnih postupaka uvjetovanih time što je J. P. pisao o radu D. M. kao

intendanta H. povodom kojih članaka se D. M. smatrao oštećenim te da

se u predmetu ovdje stranaka prvi put susreo s podnošenjem tužbe oštećene osobe protiv novinara a ne nakladnika.

10.3.Inače je potvrdio kako je napisao ono što mu je tuženik iskazivao koji je time iznosio ideju kako je u suštini pogođen što se u takvim situacijama tuže i obvezuju novinari.

Radi se o članku objavljenom na D. portalu 17.veljače 2019.

naslova "J…: prikazao ga je kao potpuno

neuku osobu", u kojem je izdvojen podnaslov "P.: ideja da se ide na novinara a ne na nakladnika je šupačka" uz komentar tuženika o slojevitosti problema.

Tako se u članku, u bitnome iznosi predmet spora u kojemu je donesena presuda, citira spomenuta tuženikova izjava koji iznosi svoj stav o tome navodeći kako prije nije bilo mogućnosti pokretanja građanske parnice protiv novinara, već samo protiv nakladnika, a sada da postoji mišljenje višeg suda po kojem se to smije, smatrajući to vrlo kontroverznim te ujedno groznim presedanom što se kritični vrijednosni sudovi ocjenjuju duševnom boli i uvredom, da je dosuđeni iznos dosta velik, a ideja da se u građanskim parnicama ide na novinara, a ne na nakladnika da je šupačka te da se tužitelj valjda velike firme boji, a ne tuženika, koji je inače novinar od 1989. i u prvih 20 godina karijere je izgubio samo spor protiv A.

V., a u zadnje 4 godine praktički gubi sve, što ne može biti slučajno, već da time postoji element sistemskog bušenja novinarskog rada.

Istog dana i na portalu I. objavljen je članak koji sadrži u bitnome istu tuženikovu izjavu: “Ideja da se novinara tuži u građanskim parnicama je šupačka“.

10.4.Tužitelj je iskazivao o parničnom postupku pokrenutom u njegovom mandatu intendanta H. S. protiv ovdje tuženika radi naknade štete u svezi njegovih članaka objavljenih u medijima, ukazujući kako je bilo više novinara koji su pisali o njegovu radu te tvrdeći kako ga nitko nije izvrijeđao kao ovdje tuženik protiv kojega je podnio tužbu koristeći svoje zakonsko pravo da tuži novinara a ne nakladnika, o čemu se izjasnio i V. sud R.. Pokretanje tekuće parnice veže za objave na portalima s tuženikovom izjavom u kojoj je uzeo za pravo nazvati ga šupkom i to nakon presude kojom je tuženik obvezan isplatiti mu 50.000,00 kn. Tvrdi kako je do saznanja o tome došao na način što ga je nazvao prijatelj doslovno mu rekavši "što je šupčino", na što je upitno reagirao i dobio objašnjenje kako je izišao članak s takvim tuženikovim komentarom, što ga je silno iznerviralo zbog ponovljenih tuženikovih uvreda. Iskazivao je kako su i članovi njegove obitelji s tim bili upoznati jer bi im to i drugi ljudi govorili, pa tako njegova kći koja je u to vrijeme studirala medicinu, sin i supruga, a osim toga te riječi da je šupak mu je u više navrata nakon ovdje spornog članka prenosilo više ljudi, što mu nije bilo ugodno slušati te bi se iznervirao svaki put kad bi to čuo. Takav tuženikov komentar smatra posebno drskim pogotovo iz razloga što tada presuda na koju se on osvrće bila nepravomoćna. Potvrdio je kako nije podnosio tužbe protiv nakladnika dnevnih novina S. D. niti J. list već protiv novinara i to ovdje tuženika, A.

T., Z. G. te kaznenu prijavu protiv I. I. zbog njihovih uvreda

u određenim člancima, od kojih je nepravomoćnom presudom A. T. obvezan isplatiti mu 10.000,00 kn, zahtjev prema Z. G. je pravomoćno odbijen, a I.

I. je u kaznenom postupku oslobođen optužbe

Posebno je naveo kako je pored imenovanih bilo još novinara čije viđenje njegova rada kao intendanta je u objavljenim člancima bilo prikazano u negativnom kontekstu, ali nije bilo uvredljivo (B. D., V. I. i P. L.),

protiv kojih nije podnosio tužbe. Iskazivao je i o svom radu nakon mandata intendanta u H. S. pa tako da je osnovao putujuće lutkarsko kazalište s kojim i sada uspješno radi, o kojem radu se ne piše.

10.5.Tuženik u stranačkom iskazu navodi kako forma članka nije bio autorizirani intervju, potvrđujući kako sve ono što je u njemu napisano zapravo predstavljaju njegove riječi, pa tako i izjava da je tužiteljeva ideja da njega tuži zapravo šupačka. Objasnio je i kako je do razgovora s kolegom novinarom M. došlo neposredno po saznanju za presudu kojom je obvezan naknaditi tužitelju štetu zbog čega je bio ljut te da je izrečeno bio njegov osvrt na tadašnji ishod postupka, što je smatrao vrlo negativnom vijesti, kako za dotadašnju praksu, tako i za novinarsku zajednicu, ne samo zato što je presuđeni iznos bio jako visok, već što je tom presudom učinjen presedan prema dotadašnjoj praksi po kojoj su se za sporne i eventualno škodljive informacije uvijek tužili nakladnici. Za tužitelja tvrdi kako nikada nije tužio ni jednog nakladnika, pa tako ni S. D. kao ni nakladnika

J. lista, gdje su se objavljivali njegovi članci, većinom u S. D., a razlog tome je po njegovom mišljenju što je tužitelj vrlo dobro znao da nakladnik S. D. u slučaju kad bi ga tužio zbog nekog članka, sasvim sigurno ne bi popratio njegove aktivnosti medijski, a što je tužitelju kao osobi koja voli biti popraćena medijski sigurno bilo interesantno da se ne dogodi, odnosno sigurno mu je bilo interesantno da u medijima ne izostane neki tekst o njegovim aktivnostima jer je volio publicitet pri tome misleći na njegov rad intendanta i na njegov rad kao estradne osobe.

Tuženik je svjestan kako riječi “šupačka ideja“ sadrže vulgaran izraz tvrdeći kako se tim terminom ne koristi u svojim tekstovima, što je učinio u razgovoru s kolegom novinarom jer se radilo o neformalnom, dugom razgovoru koji je trajao oko 20 minuta pošto je kolegu zanimala povijest spomenutog postupka koju mu je ispričao znajući da će o tome biti napisan članak u kojem će dio njegovih tvrdnji prenijeti, a dio citirati, što je inače i uobičajeno, izjavljujući kako on sam nije mogao niti je utjecao na to koje će dijelove razgovora novinar citirati.

Glede odnosa s tužiteljem izjavio je kako ga pozna kao medijsku osobu s kojom je kontaktirao jedino u sudnici te da ne misli, niti je rekao da je tužitelj šupak, ali misli da je njegov postupak da njega tuži kukavički.

11.Važećim ZOO prihvaćena je objektivna koncepcija neimovinske štete kao povrede prava osobnosti pa je tako odredbom čl. 1046. ZOO određeno da štetu predstavlja, između ostalog i povreda prava osobnosti i to neimovinsku štetu, a u smislu odredbe čl. 19. st. 2. ZOO pod pravima osobnosti razumijevaju se pravo na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime i dr. Posljedica povrede prava osobnosti je, dakle, neimovinska šteta, pa povreda prava osobnosti predstavlja pravnu osnovu naknade neimovinske štete. Međutim, svaka povreda prava osobnosti ne daje pravo na isplatu pravične novčane naknade, jer je odredbom čl. 1100. ZOO određeno da će sud u slučaju povrede prava osobnosti, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojem služi ta naknada ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

Teret dokazivanja povrede prava osobnosti je na tužitelju koji je u svom stranačkom iskazu uopćeno govorio o neugodnostima koje je u svezi spornih objava doživio pa tako da se silno iznervirao kada ga je prijatelj nazvao “šupčino“ i obavijestio o objavi s akcentom na izraz “šupčino“ ili kada bi mu to brojni drugi prenosili dok o drugim konkretnim eventualnim oblicima neugode, kako svojim s tim u svezi tako i onima koje bi članovi njegove obitelji imali kao o tome obaviješteni, nije iskazivao niti predlagao dokaze na te okolnosti.

12.Istina, izraz “šupčina“ po svom općepoznatom značenju je uvredljiv, u čemu ni među strankama nema spora, niti mu je mjesto u javnoj komunikaciji kod koje kritika mora biti iznesena na način primjeren osnovnim načelima kulturnog ponašanja.

Međutim, iako je tu riječ tuženik koristio u razgovoru s kolegom novinarom, znajući da će razgovor biti objavljen i da se radi o neautoriziranom tekstu, promatrajući kontekst u kojem je iznesen, kada je tuženik kao obveznik plaćanja naknade neimovinske štete po prvostupanjskoj presudi, u razgovoru s kolegom iznosio povijesni prikaz spora u kojemu je donesena presuda i svoje nezadovoljstvo zauzetim stavom te njegovu kritiku, tada spomenuti izraz u rečenici: “Iznos je dosta velik, a ideja da se u građanskim parnicama ide na novinara, a ne na nakladnika je šupačka“ nije vezan za osobu tužitelja u smislu njegovog proglašavanja „šupčinom“, već za ideju odnosno stav da se za izgovoreno i objavljeno tuži i obveže autor osobno, a ne nakladnik, kako je to u članku jasno i navedeno te po tuženiku i svjedoku potvrđeno, pa tom izjavom, po stavu suda, objektivno gledajući, nije došlo niti moglo doći do povrede prava osobnosti na ugled, čast i dostojanstvo u smislu odredbe iz čl. 19. st.1. i 2. ZOO, kao pravne osnove za dosudu neimovinske štete, kako to neosnovano smatra tužitelj koji to ne dokazuje.

Međutim, sve i kada bi se uzelo da je upravo tužitelj proglašen „šupčinom“, što sud ne prihvaća, ipak ne bi bilo mjesta bilo kakvom obliku naknade jer po ocjeni suda, utemeljenoj upravo na tužiteljevom iskazu u kojemu ne navodi, osim bijesa i doživljaja uvrede, neku drugu posljedicu u smislu bilo kakvog oblika promjene ponašanja okoline prema njemu i obitelji koji bi im bio otegotan a s tim u svezi i postojanje duševnih boli, onda je opet zaključivati da kod tužitelja nije došlo do povrede prava osobnosti čija težina i okolnosti slučaja te cilj kojemu pravična naknada u slučaju povrede služi, to opravdavaju, niti on to dokazuje

Preostali dio izjave „On se valjda velike firme boji a mene ne“ nedvojbeno se odnosi na tužitelja, što je tuženik i potvrdio obrazlažući zašto je to izjavio. U situaciji kada i sam tužitelj potvrđuje da je u više parnica koje je vodio radi naknade štete zbog povrede prava osobnosti objavom uvredljivih kritika u svezi njegova rada u ulozi intendanta H. u S. tužbe podnosio protiv novinara, a ne nakladnika pa to povezujući s iskazom svjedoka M., novinara s tridesetogodišnjim iskustvom, čijem iskazu tužitelj nije prigovorio a koji je suglasan s iskazom tuženika, također novinara s dugogodišnjim iskustvom, o njihovim saznanjima glede prakse da se tužbe inače podnose protiv nakladnika, osim u slučaju kada to čini tužitelj, onda je i po stavu suda po redovnom tijeku stvari očekivano razmišljanje onih kojih se to tiče o razlozima takvom ponašanju te traženje i nalaženje odgovora po slobodnoj prosudbi, neovisno od stava sudova i o postojanju odgovornosti autora.

Naravno, tuženikov odgovor na to pitanje odnosno zaključak kako je iznesen i objavljen a u iskazu dodatno obrazložen, kada pretpostavlja (govoreći “On se valjda….“) da je razlog tome tražiti u tužiteljevom strahu ili bojazni od nakladnika kao medijskih snaga koji mogu naštetiti publicitetu, nije ugodan, ali po stavu suda, kako to osnovano navodi i tuženik, ne predstavlja povredu prava osobnosti na čast i ugled u smislu odredbe iz čl. 1046. u svezi s čl. 19 .st.1. i 2. ZOO-a niti tužitelj to dokazuje. Inače, tuženikova izjava u cjelini na koju se tužitelj poziva, po ocjeni suda u ničemu, razumno ili logično gledano - kako jedino i treba gledati, ne vrijeđa - i ne može vrijeđati čast i ugled tužitelja, što bi predstavljalo osnovu za dosuđenje pravične novčane naknade i objavu presude.

Sve drugo ili svako drugačije tumačenje iste informacije ima značaj samo tužiteljeve interpretacije kroz izražavanje njegova osobnog i subjektivnog osjećaja, subjektivne interpretacije ili emocionalnog doživljaja te informacije odnosno dojma kojeg je kod njega tekst članka stvorio, sve promatrano povezano s ranijim sudskim postupcima između istih stranaka zbog povrede prava osobnosti objavom kritika na njegov rad kao intendanta, što nije bio u vrijeme sada sporne tuženikove izjave, a na toj okolnosti tužitelj ne može u ovom postupku ostvarivati novčanu reparaciju neimovinske štete čiji nastup nije utvrđen kao ni objavu ispravka u glasilima.

13.Radi svega navedenog te pošto je teret dokazivanja povrede prava osobnosti bio na tužitelju, a sud na temelju provedenih dokaza i njihove ocjene nije mogao sa sigurnošću utvrditi činjenicu povrede prava osobnosti i o postojanju te činjenice trebao je zaključiti primjenom pravila o teretu dokazivanja, to je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti valjalo odbiti kao neosnovan.

14.Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1., 155. i 164. ZPP-a.

Tuženiku zastupanom po punomoćniku je trošak odmjeren tako što je sud imao u vidu vrijednost predmeta spora (10.000,00 kuna), priloženi popis troška, odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/2012.,103/2014.,118/2014.,107/2015. dalje: Tarifa) i to za slijedeće radnje: za sastav odgovora na tužbu i pristupe na ročišta od 16.veljače 2022. i 1. lipnja 2022. po 75 bodova što je ukupno što je ukupno 225 bodova, odnosno pomnoženo s vrijednošću boda od 10,00 kuna daje iznos od 2.250,00 kuna, čemu je s naslova PDV-a valjalo dodati 562,50 kuna, što je ukupno 2.812,50 kuna koji iznos mu je u obvezi naknaditi tužitelj jer je tuženik u parnici uspio obzirom je tužbeni zahtjev odbijen.

Kamata na trošak sukladno čl. 30. Ovršnog zakona (Narodne novine 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20. dalje: OZ) teče od presuđenja.

U Splitu, 24. kolovoza 2022.

S U T K I NJ A:

Mirjana Rubić v. r.

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika

- u spis.