REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2155/2018-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice TMŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Čohilj i Rovis j.t.d. u Puli, protiv 1. tuženika Grada Umaga, G. Garibaldi 6, Umag, OIB: 84097228497 i 2. tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo Pula-Pola, Građansko-upravni odjel, Stalna služba u Pazinu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-330/2016-3 od 12. veljače 2018., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Bujama - Buie broj P-545/2015-36 od 18. rujna 2015., u sjednici održanoj 24. kolovoza 2022.,

p r e s u d i o  j e :

I. Prihvaća se revizija tužiteljice te se preinačuje presuda Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-330/2016-3 od 12. veljače 2018. pod točkom I. izreke u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za isplatu zateznih kamata za razdoblje od 29. ožujka 1995. do 9. kolovoza 2011., i sudi:

Odbija se žalba 1. tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Bujama - Buie broj P-545/2015-36 od 18. rujna 2015. pod točkom I. izreke u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužiteljice za isplatu zateznih kamata za razdoblje od 29. ožujka 1995. do 9. kolovoza 2011.

II. Revizija tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž- 330/2016-3 od 12. veljače 2018. pod točkom II. izreke u dijelu kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Bujama - Buie broj P- 545/2015-36 od 18. rujna 2015. pod točkom III. izreke, odbija se.

r i j e š i o  j e :

Revizija tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž- 330/2016-3 od 12. veljače 2018. pod točkom II. izreke u dijelu kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Bujama - Buie broj P- 545/2015-36 od 18. rujna 2015. pod točkom IV. izreke, odbacuje se.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je odlučeno:

„I. Nalaže se tuženiku Gradu Umagu vratiti tužiteljici cijenu uplaćenu za k. č. br. [katastarska čestica] zgr. k. o. [katastarska općina] isplatom tužiteljici 108.568,08 kn (stoosamtisuća petstošezdesetosam kuna i osam lipa) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 29. ožujka 1995. do isplate po u tom razdoblju propisanoj stopi zakonske zatezne kamate u roku 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj, solidarno s tuženikom Gradom Umagom, vratiti tužiteljici cijenu uplaćenu za k. č. br. [katastarska čestica] zgr. k. o. [katastarska općina] isplatom tužiteljici 108.568,08 kn (stoosamtisuća petstošezdesetosam kuna i osam lipa) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 29. ožujka 2015. do isplate, po stopi zakonske zatezne kamate u roku 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

Tuženici Grad Umag i Republika Hrvatska su solidarno dužni tužiteljici nadoknaditi štetu isplatom 2.088.512,97 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 14 % godišnje od dana utuženja do isplate, a u slučaju promjene stope zatezne kamate prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

Tuženik Grad Umag je dužan tužiteljici isplatiti 52.478,00 kn na ime uloženih sredstava u k. č. br. [katastarska čestica] zgr. k. o. [katastarska općina] zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 14% godišnje od dana utuženja do isplate, a u slučaju promjene stope zatezne kamate prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena u roku 15 dana.“

1.1. Prvostupanjskim rješenjem je odlučeno:

„I. Ovaj sud proglašava se apsolutno nenadležnim za odlučivanje o zahtjevu tužiteljice za povrat plaćenog poreza na promet nekretnina u iznosu 12.262,50 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 30. ožujka 1995. do isplate, te se ukidaju u pogledu tog zahtjeva sve dosada provedene radnje te se u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva tužba odbacuje.

II. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku Gradu Umagu parnični trošak ovog postupka isplatom 2.840,00 kn, dok se u preostalom iznosu odbija zahtjev tuženika Grada Umaga za naknadu parničnog troška.

III. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku Republici Hrvatskoj parnični trošak ovog postupka isplatom 131.500,00 kn, dok se u preostalom iznosu odbija zahtjev tuženika Republike Hrvatske za naknadu parničnog troška.

IV. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška.“

2. Drugostupanjskom presudom je odlučeno:

„I. Prihvaća se djelomično žalba 1. tuženika Grada Umaga te se preinačuje presuda Općinskog suda u Puli – Pola, Stalna služba u Bujama – Buie, poslovni broj: P-545/2015-36 od 18. rujna 2015. u točki I. izreke na način da se nalaže tuženiku Gradu Umagu vratiti tužiteljici cijenu uplaćenu za kč. br. [katastarska čestica] zgr. k. o. [katastarska općina] isplatom iznosa od 108.568,08 kn (stoosamtisućapetstotinašezdesetiosam kuna i osam lipa) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 10. kolovoza 2011. do isplate i to do 31. srpnja 2015. po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, a u roku 15 dana; dok se u preostalom dijelu u kojem se zahtjeva isplata zakonskih zateznih kamata i za razdoblje od 29. ožujka 1995. do 9. kolovoza 2011. odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice.

II. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli – Pola, Stalna služba u Bujama – Buie, poslovni broj: P- 545/2015-36 od 18. rujna 2015. u točkama III. i IV. izreke.“

2.1. Drugostupanjskim rješenjem je odlučeno:

„I. Prihvaćaju se žalbe tužiteljice te 1. i 2. tuženika (protiv rješenja) te se ukida rješenje Općinskog suda u Puli – Pola, Stalna služba u Bujama – Buie, poslovni broj: P-545/2015-36 od 18. rujna 2015. (točke I., II., III. i IV.) i predmet se u tom dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. Odbacuje se dopuna žalbe tužiteljice od 7. ožujka 2017. kao nepravodobna.

III. O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.“ 3. Protiv drugostupanjske presude pod točkom I. izreke u dijelu kojim je odbijena za tijek zatezne kamate (razdoblje od 29. ožujka 1995. do 9. kolovoza 2011.) na iznos od 108.568,08 kuna, tužiteljica je podnijela reviziju iz odredbe članka 382. stavak 1. točka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te reviziju iz odredbe članka 382. stavak 2. ZPP ističući da je riječ o pravnim pitanjima koja su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava.

3.1. Protiv drugostupanjske presude pod točkom II. izreke u dijelu kojim je odbijena za isplatu iznosa od 2.088.512,97 kuna sa zateznim kamatama, tužiteljica je podnijela reviziju iz odredbe članka 382. stavak 1. točka 1. ZPP zbog pogrešne primjene materijalnog prava, a u dijelu kojim je odbijena za isplatu iznosa od 52.487,00 kuna sa zateznim kamatama, tužiteljica je podnijela reviziju iz odredbe članka 382. stavak 2. ZPP zbog pravnih pitanja za koje smatra da su važna za rješavanje ovog spora te za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

3.2. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači presude suda nižeg stupnja u smislu revizijskih navoda, podredno ukine presude suda nižeg stupnja, uz naknadu troškova revizije.

4. Tuženik Grad Umag u odgovoru na reviziju osporava revizijske navode i predlaže reviziju tužiteljice odbaciti podredno odbiti.

5. Revizija tužiteljice podnesena na temelju odredbe članka 382. stavak 1. ZPP, nije osnovana. Revizija tužiteljice podnesena pozivom na odredbu članka 382. stavak 2. ZPP je djelomično dopuštena i osnovana, te djelomično nedopuštena.

6. U ovom sporu tužiteljica potražuje od 1. i 2. tuženika solidarno isplatu iznosa od 120.830,58 kuna sa zateznim kamatama na ime povrata uplaćene cijene za nekretninu kč. br. [katastarska čestica] zgr. k. o. [katastarska općina], zatim da joj tuženici solidarno isplate iznos od 2.088.512,97 kuna sa zateznim kamatama na ime naknade štete u vidu razlike između plaćene cijene i novoutvrđene cijene za nekretninu kč. br. [katastarska čestica] zgr. k. o. [katastarska općina], te da joj 1. tuženik isplati iznos od 52.478,00 kuna sa zateznim kamatama na ime uloženih sredstava u nekretninu kč. br. [katastarska čestica] zgr. k. o. [katastarska općina].

7. U postupku koji je prethodio reviziji je utvrđeno:

- da je tužiteljici u ispravnom postupku kod Općinskog suda u Bujama Rješenjem od 28. siječnja 1995. priznato pravo vlasništva na nekretnini kč. br. [katastarska čestica] zgr. k. o. [katastarska općina], jer se ista nalazila u posjedu predmetne nekretnine (Zapisnik broj Z-133/1995 od 28. siječnja 1995.),

- da je tužiteljica, na ime vrijednosti nekretnine, izvršila uplatu iznosa od 106.758,38 kuna i iznosa od 1.813,70 kuna, na račun Javnog pravobraniteljstva Općine Buje,

- da je se po uplati navedenog iznosa tužiteljica upisala kao vlasnik nekretnine kč. br. [katastarska čestica] zgr. k. o. [katastarska općina],

- da je tužiteljica predmetnu nekretninu Darovnim ugovorom od 29. ožujka 1995. darovala svojoj djeci (RMŽ i EMŽ),

- da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Bujama broj P-587/2005 od 17. studenoga 2006. utvrđeno da je ništav Darovni ugovor sklopljen između tužiteljice kao darovateljice i RMŽ i EMŽ kao daroprimatelja, te da je naloženo zemljišnoknjižnom odjelu uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja uknjižbom prava vlasništva nad kč. br. [katastarska čestica] zgr. k. o. [katastarska općina] na ime TMŽ - ovdje tužiteljice (točka I. izreke), te da je naloženo zemljišnoknjižnom odjelu uspostaviti ranije zemljišnoknjižno stanje koje je prethodilo uknjižbi prava vlasništva TMŽ (ovdje tužiteljice) na kč. br. [katastarska čestica] zgr. k. o. [katastarska općina] na način da se briše pravo vlasništva TMŽ na predmetnoj nekretnini, te da se upiše pravo vlasništva u korist Općine Buje, pravnog prednika Grada Umaga (točka II. izreke),

- da se u obrazloženju presude broj P-587/2005 od 17. studenoga 2006. navodi da je ništav pravni posao – Ugovor sklopljen između ovdje tužiteljice i pravnog prednika 1. tuženika, iz razloga što je Općina Buje (pravni prednik 1. tuženika) sukladno Zakonu o prometu zemljišta i zgrada, bila ovlaštena upravljati i raspolagati nekretninama, samo putem javnog natječaja, da je predmetnu nekretninu Općina Buje tužiteljici prodala bez javnog natječaja, pa da je predmetni pravni posao ništav,

- da je nakon donošenja pravomoćne presude broj P-587/2005 od 17. studenoga 2006., na nekretnini kč. br. [katastarska čestica] zgr. k. o. [katastarska općina], Grad Umag upisao svoje pravo vlasništva,

- da je Grad Umag 6. srpnja 2011. raspisao javni natječaj za prodaju nekretnine kč. br. [katastarska čestica] zgr. k. o. [katastarska općina], s početnom cijenom od 3.644.643,00 kuna,

- da je tužiteljica dok je imala u posjedu predmetnu nekretninu zasadila masline na predmetnoj nekretnini.

8. S obzirom da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Bujama broj P- 587/2005 od 17. studenoga 2006. utvrđeno da do stjecanja prava vlasništva na nekretnini kč. br. [katastarska čestica] zgr. k. o. [katastarska općina], u korist tužiteljice nije došlo na zakonom propisani način (predmetna nekretnina predana u vlasništvo tužiteljici bez provođenja javnog natječaja) i da je Darovni ugovor sklopljen između tužiteljice kao darovateljice i njene djece kao daroprimatelja utvrđen ništavim, a da je tužiteljica za predmetnu nekretninu Javnom pravobraniteljstvu Općine Buja uplatila iznos od 108.568,08 kuna, sudovi nižeg stupnja su zaključili da je 1. tuženik Grad Umag u smislu odredbe članka 104. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 – dalje: ZOO) dužan tužiteljici vratiti ono što je njegov pravni prednik primio po osnovi ništavog ugovora i to iznos od 108.568,08 kuna, dok zahtjev tužiteljice u odnosu na 2. tuženicu Republiku Hrvatsku odbijaju kao neosnovan.

8.1. Odlučujući o tijeku zateznih kamata na iznos od 108.568,08 kuna, prvostupanjski sud je tužiteljici dosudio zatezne kamate od 29. ožujka 1995. (od sklapanja ništavog ugovora) do isplate, jer je utvrdio da je pravni prednik 1. tuženika (Općina Buje) bila nesavjesna od trenutka stjecanja, dok je drugostupanjski sud preinačio prvostupanjsku presudu u tom dijelu i odbio je zahtjev tužiteljice za isplatu zateznih kamatama za razdoblje od 29. ožujka 1995. do 9. kolovoza 2011. (dan podnošenja tužbe) jer je zaključio da je i tužiteljica bila nesavjesna prilikom sklapanja ništavog ugovora, pa da joj zatezne kamate na plaćeni iznos (iznos od 108.568,08 kuna) pripadaju od podnošenja zahtjeva.

8.2. Nadalje, drugostupanjski sud je potvrdio prvostupanjsku presudu kojom je tužbeni zahtjev tužiteljice protiv oba tuženika za solidarnu isplatu naknadu štete odbijen, u bitnome, uz obrazloženje da tužiteljica nije dokazala postojanje jedne od temeljnih pretpostavki za naknadu štete, tj. da trpi štetu u vidu umanjenja svoje imovine (članak 155. ZOO), a i zato jer odredba članka 108. ZOO pretpostavlja savjesnost druge ugovorne strane, dakle da tužiteljica nije znala niti je mogla znati prema okolnostima slučaja za postojanje uzroka ništavosti, a što (prema ocjeni sudova nižeg stupnja) ovdje nije bio slučaj, jer se tužiteljica kao sudionik pravnog posla ne može pozivati da joj nije bilo poznato ili joj nije moglo biti poznato da se prijenos predmetne nekretnine proveo protivno prisilnim propisima (neposrednom pogodbom), zaključivši da nepoznavanje propisa nikoga ne oslobađa, iz čega slijedi da je tužiteljica bila nesavjesna strana iz tog ugovora koji je utvrđen ništavim.

8.3. Odbijen je i zahtjev tužiteljice za naknadu štete na ime izvršenih ulaganja na predmetnoj nekretnini u vidu sadnica maslina (posađenih tijekom 1995. godine nakon stjecanja nekretnine), pozivom na odredbu članka 38. stavak 3 i 4. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91 i 91/96 – dalje: ZOVO), prema kojoj odredbi samo savjesni stjecatelj bi imao pravo na naknadu nužnih troškova za održavanje stvari, a korisnih troškova u mjeri u kojoj je vrijednost stvari povećana. Kako tužiteljica nije bila savjesni posjednik predmetne nekretnine, njezin zahtjev nije osnovan, zaključuju sudovi nižeg stupnja.

9. Vijeće revizijskog suda je, prije odluke o osnovanosti revizije, ispitalo dopuštenost revizije, imajući na umu da je tužiteljica podnijela i redovnu reviziju iz članka 382. stavak 1. ZPP i izvanrednu reviziju iz članka 382. stavak 2. ZPP. Revizija iz članka 382. stavak 2. ZPP je dopuštena samo u slučaju u kojemu nije dopuštena revizija iz članka 382. stavak 1. ZPP.

10. Prema odredbi članka 382. stavak 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna, ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa, ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, ili ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i članka 373.b toga Zakona.

11. Budući da pobijana presuda nije donesena primjenom članka 373.a i članka 373.b ZPP, da se ne radi o sporu iz članka 382. stavak 1. točka 2. ZPP, za ocjenu dopuštenosti podnošenja revizije iz članka 382. stavak 1. točka 1. ZPP odlučan je jedino imovinski kriterij.

12. Prema odredbi članka 37. ZPP, ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva (stavak 1.). Ako pak zahtjevi u tužbi proizlaze iz raznih osnova, ili pojedine zahtjeve ističu različiti tužitelji ili su pojedini zahtjevi istaknuti protiv različitih tuženika, vrijednost predmeta spora se određuje prema vrijednosti svakog pojedinog zahtjeva (stavak 2.).

13. Tužiteljica svoje zahtjeve temelji na različitim osnovama (članak 37. stavak 2. ZPP). U takvoj situaciji nema zbrajanja vrijednosti iznosa iz tih zahtjeva, radi određivanja vrijednosti predmeta spora, već iznos iz svakih tih zahtjeva predstavlja samostalnih zahtjev, a čija vrijednost je određena upravo iznosom koji tužiteljica potražuje.

14. Iz sadržaja revizije tužiteljice (u odnosu na točku I. izreke drugostupanjske presude) proizlazi da ista pobija odluku o nedosuđenoj zateznoj kamati na glavnicu (u iznosu od 108.568,08 kuna) i to za razdoblje od 29. ožujka 1995. do 9. kolovoza 2011.

15. Odredbom članka 35. stavak 1. i 2. ZPP propisano je da je, kad je za utvrđivanje stvarne nadležnosti, sastav suda, prava na izjavljivanje revizije i u drugim slučajevima predviđenim u tom Zakonu mjerodavna vrijednost predmeta spora, kao vrijednost predmeta spora uzima se u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva, a kamate, parnični troškovi, ugovorna kazna i ostala sporedna traženja ne uzimaju se u obzir ako ne čine glavni zahtjev. Prema toj odredbi, dakle, zahtjev za isplatu kamata istaknut uz zahtjev za isplatu glavnice iz koje proizlazi ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora (tako u Rev 96/82 od 14. rujna 1982. – PSP 22/145; Revr 558/04 od 17. studenoga 2004. - IO 1/05-209), a o čemu se i radi u ovom slučaju. Jedino zahtjev za isplatu kamata istaknut kao glavni zahtjev uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora (tako u Rev 7/82 od 17. veljače 1982. - PSP 21/185), a o toj situaciji se ovdje ne radi.

16. Slijedom iznesenog, vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude po reviziji tužiteljice je iznos od 108.568,08 kuna, pa kako vrijednost predmeta spora ne prelazi granični iznos za dopuštenost revizije od 200.000,00 kn, revizija iz članka 382. stavak 1. ZPP, nije dopuštena, zbog čega je u odnosu na točku I. izreke drugostupanjske presude u dijelu kojima tužiteljica pobija nedosuđene zatezne kamate, dopuštena samo izvanredna revizija iz članka 382. stavak 2. ZPP, posljedično čemu je u ovom slučaju revizija tužiteljice razmatrana temeljem članka 382. stavak 2. ZPP.

17. Prema odredbi članka 382. stavak 2. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

18. Prema odredbi članka 382. stavak 3. ZPP stranke trebaju određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg su je podnijeli uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatraju da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Sve navedene pretpostavke za dopuštenost revizije moraju biti kumulativno ispunjene.

19. Tužiteljica u reviziji postavlja sljedeća pitanja:

„1. Je li drugostupanjski sud u svojim odlukama dužan iznijeti razloge o odlučnim činjenicama i obrazložiti primjenu materijalnog prava?

2. Koje se odredbe Zakona o obveznim odnosima primjenjuju kod presuđenja o povratu stečenih koristi temeljem pravne osnove koja je otpala?

3. Čiju je savjesnost sud dužan utvrditi kada primjenjuje institut stjecanja bez osnove iz članka 214. Zakona o obveznim odnosima?

4. Može li se nesavjesnost ugovorne strane utvrditi samo primjenom načela ignorantia iuris nocet?

5. Utječe li savjesnost druge strane na tijek zakonskih zateznih kamata kada se primjenjuje institut stjecanja bez osnove iz čl. 214. Zakona o obveznim odnosima u situaciji u kojoj je sud utvrdio nesavjesnost stjecatelja od trenutka stjecanja?

6. Od kada teku zakonske zatezne kamate kada je stjecatelj nesavjestan?“

20. U razlozima revizije ukazuje na suprotnu praksu koja proizlazi iz oduka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-422/1990 od 6. srpnja 1990., broj Rev-1581/1982 od 20. listopada 1982., broj Rev-3158/1999 od 16. srpnja 2003., broj Rev-66/2010 od 6. veljače 2013., broj Rev-2163/1997 od 10. travnja 2002., broj Rev-999/1992 od 7. srpnja 1993., broj Rev-1272/2002 od 11. veljače 2003., broj Rev-276/1995 od 10. lipnja 1998., odluke Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-851/2011 od 15. prosinca 2011., te odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7765/2005 od 3. studenoga 2006. i broj Pž-1863/1983 od 31. svibnja 1983.

21. Revizijski sud u povodu revizije iz odredbe članka 382. stavak 2. ZPP ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

22. Ovaj sud ocjenjuje da je postavljeno pravno pitanje pod 5., važno za odluku o predmetu spora i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: o njemu je revizijski sud već izrazio svoje shvaćanje - ali je osporena presuda utemeljena na shvaćanju koje je suprotno shvaćanju revizijskog suda (odluke broj Rev-2911/2015 od 14. listopada 2020., broj Rev x-633/2010 od 1. listopada 2014. i dr.).

23. Prema odredbi članka 214. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja tužbe.

24. U okolnostima konkretnog slučaja, stjecatelj čija je pravna pozicija uređena odredbom članka 214. ZOO u ovom slučaju jest pravni prednik 1. tuženika, jer je on stekao po osnovi ništavog ugovora iznos od 108.568,08 kuna, pa je osim tog iznosa dužan vratiti i zatezne kamate.

25. Iz utvrđenja suda nižeg stupnja proizlazi da je stjecatelj – pravni prednik 1. tuženika, prilikom raspolaganja predmetnom nekretninom bio nesavjestan. Stoga je isti dužan vratiti zatezne kamate od dana stjecanja (članak 214. ZOO).

26. Slijedom toga, a kako shvaćanje drugostupanjskog suda iz pobijane presude nije u skladu s shvaćanjem ovoga suda, drugostupanjski sud je zbog pogrešnog pravnog shvaćanja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je preinačio presudu prvostupanjskog suda i odbio tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu zateznih kamata za razdoblje od 29. ožujka 1995. do 9. kolovoza 2011.

27. Predmet razmatranja u revizijskom stupnju postupka je i zahtjev tužiteljice upravljen protiv oba tuženika za solidarnu isplatu naknade štete (u vidu razlike između plaćene cijene i novoutvrđene cijene za nekretninu kč. br. [katastarska čestica] zgr. k. o. [katastarska općina]), a taj zahtjev tužiteljica temelji na odredbi članka 108. ZOO.

28. U odnosu na ovaj postavljeni zahtjev ispunjeni su uvjeti za reviziju iz odredbe članka 382. stavak 1. ZPP, pa je drugostupanjska presuda na temelju odredbe članka 392.a stavak 1. ZPP ispitana samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga navedenih u reviziji.

29. Suština revizijskih navoda tužiteljice u odnosu na revizijski razlog primjene materijalnog prava svodi se na ponovljenu tvrdnju da joj je štetnom radnjom tuženika (sklapanjem ugovora, a koji je utvrđen ništavim) nastala šteta u utuženom iznosu, za koju su joj solidarno odgovorni oba tuženika, smatrajući da krivnja za sklapanje ništavog ugovora leži isključivo na tuženicima, a da ona (tužiteljica) ni na koji način nije skrivila sklapanje tog ugovora, jer za razlog ništavosti nije znala u trenutku njegova sklapanja.

30. Prije svega se ističe da odgovornost za naknadu štete nastale zbog sklapanja ništavog ugovora valja prosuđivati prema odredbi članka 108. ZOO, a ne prema općim načelima obveznog prava (niti onih koji se odnose na ugovornu odgovornost za štetu, a niti onih koji se odnose na izvanugovornu odgovornost za štetu). Ovo stoga što su upravo odredbom članka 108. ZOO propisane pretpostavke za odgovornost za štetu koja nastane zbog sklapanja ništavog ugovora. Riječ je dakle o posebnom pravnom pravilu koje isključuje opća pravna pravila (tako i u odluci broj Revx-767/10 od 5. studenog 2013.).

31. Prema odredbi članka 108. ZOO ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništavog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništavosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništavosti.

32. Dakle, za odgovornost iz ništavog ugovora prema tom članku zahtijeva se:

(a) krivnja jednog suugovaratelja za sklapanje ništavog ugovora,

(b) postojanje uzročne veze između štete i sklopljenog ništavog ugovora,

(c) savjesnost drugog suugovaratelja, tj. da ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništavosti.

33. Ispune li se kumulativno navedene pretpostavke, savjesni ugovaratelj ima pravo od nesavjesnog zahtijevati naknadu štete koju je pretrpio zbog ništavog ugovora.

34. Prema odredbi članka 155. ZOO šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

35. Oštećenik prema odredbi članka 189. stavak 1. i 3. ZOO ima pravo na naknadu obične štete i na naknadu izmakle koristi. Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima.

36. Dakle, prema odredbama članka 155. i članka 189. stavak 3. ZOO izmakla korist predstavlja neostvarenu imovinsku vrijednost koja bi prema redovnom tijeku stvari ili okolnostima konkretnog slučaja bila ostvarena (tj. ušla u oštećenikovu imovinu) da nije bilo postupka štetnika koji ga čini građanskopravno odgovornim. Dakle, s gledišta odgovornosti za naknadu štete s ove pravne osnove potrebno je da se ispune zakonom predviđene pretpostavke: da očekivana korist nije ostvarena, da postoji određeni stupanj izvjesnosti da bi bila ostvarena da nije bilo štetnog događaja (da je bila izvjesna, vjerojatna po redovnom tijeku stvari) te da je dopuštena osnova po kojoj bi bila ostvarena.

37. S obzirom na činjenicu da je pravni posao temeljem kojeg je tužiteljica stekla predmetnu nekretninu ništav, tužiteljica u takvoj situaciji nije mogla steći pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini, zbog čega ona ni po redovnom tijeku stvari ni prema posebnim okolnostima nije mogla osnovano očekivati da bi ostvarila dobitak kupnjom takve nekretnine.

38. Tužiteljica u reviziji tvrdi da bi u slučaju da je postala vlasnicom predmetne nekretnine, istu prodala i ostvarila dobit (zaradu) u iznosu od 2.088.512,97 kuna.

39. U konkretnom slučaju nije postojala ni izvjesnost da bi korist za koju tužiteljica traži naknadu doista bila ostvarena (tužiteljica je vlasništvo predmetne nekretnine prije utvrđenja ništavosti pravnog posla, prenijela u vlasništvo svojoj djeci iz čega i jasno proizlazi da ista nije imala namjeru prodavati predmetnu nekretninu), to nisu ispunjene zakonom predviđene pretpostavke za odštetnu odgovornost tuženika, pa su sudovi pravilno odbili zahtjev tužiteljice i u ovom dijelu, što revizijskim navodima nije dovedeno u pitanje.

40. Nadalje, neodlučni su revizijski navodi tužiteljice da pri sklapanju ugovora nije imala razloga posumnjati da je ugovor suprotan prisilnim propisima Republike Hrvatske, jer joj je pravo vlasništva predmetne nekretnine „priznato“ u ispravnom postupku koji se vodio kod Općinskog suda u Bujama (Zapisnik broj Z-133/95 od 28. siječnja 1995.), u kojem postupku su sudjelovali sudac, Javno pravobraniteljstvo i punomoćnik tužiteljice, pa kako je pravni posao sklopljen pred državnim tijelom, da nije imala razloga posumnjati da bi takav pravni posao iz bilo kojeg razloga trebao biti ništav, iz razloga jer (u svakom slučaju) nisu ispunjene kumulativno navedene pretpostavke iz odredbe članka 108. ZOO. Stoga je pravilan zaključak suda da tuženici nisu u obvezi tužiteljici nadoknadi štetu za koju tvrdi da je trpi zbog ništavosti pravnog posla.

41. U odnosu na zahtjev tužiteljice kojim traži naknadu štete na ime izvršenih ulaganja u predmetnu nekretninu, valja reći da vrijednost predmeta spora u odnosu na taj zahtjev iznosi 52.478,00 kuna, te je stoga u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva dopuštena revizija iz članka 382. stavak 2. ZPP.

42. Tužiteljica u reviziji postavlja sljedeća pitanja:

„1. Može li tužiteljica biti nesavjesna u vršenju ulaganja u nekretninu koju u trenutku ulaganja drži u posjedu i koja je u njezinom zemljišnoknjižnom vlasništvu?

2. Je li za utvrđenje nesavjesnosti ugovorne strane dovoljno primijeniti načelo ignorantia iuris nocet?

3. Može li pojedinac kada sklapa pravni posao sa državom ili jedinicom lokalne samouprave koja ugovor i sastavlja, biti kriv jer pravnom poslu nedostaje zakonom propisana forma?

4. Je li pojedinac dužan voditi računa o tome primjenjuje li sud ili državno tijelo, te tijelo lokalne samouprave pravilno odredbe zakona u situaciju u koje iste primjenjuje u njegovu korist?‟

43. Obrazlažući razlog važnosti postavljenih pitanja s stajališta osiguranja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, tužiteljica se pozvala na odluku Europskog suda za ljudska prava Gashi protiv Republike Hrvatske (Zahtjev 32457/05) i odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-4187/2015 od 13. srpnja 2017.

44. Odlučujući o dopuštenosti izvanredne revizije tužiteljice, ovaj sud je ocijenio da revizija nije dopuštena u smislu odredbe članka 382. stavak 2. i 3. ZPP.

45. Naime, tužiteljica se neosnovano poziva na presudu Europskog suda za ljudska prava u predmetu T protiv Republike Hrvatske, broj 32457/05 od 13. prosinca 2007., u kojoj je, među ostalim, izraženo stajalište da bi greške ili propusti državnih tijela trebale ići u korist pogođenih osoba, osobito ako se time ne dovodi u pitanje kakav drugi suprotstavljeni privatni interes. Ovo stoga, jer u navedenoj odluci nije izraženo pravno shvaćanje u okviru činjenično pravne problematike podudarne s predmetnim slučajem, pa se samim time pozivanje tužiteljice na navedenu odluku ne može ocijeniti kao navođenje razloga zbog kojeg bi postavljena pitanja bila važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

46. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-4187/2015 od 13. srpnja 2017. su ukinute odluke sudova nižeg stupnja jer sudovi nisu uzeli u obzir činjenicu da je u međuvremenu ukinut propis na temelju kojeg je podnositelj obvezan na isplatu po osnovi naloga za plaćanje dnevnih parkirališnih karata (...).

47. Stoga, u reviziji nisu izloženi konkretni razlozi zbog kojih se smatra da je ono što je u reviziji navedeno važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (članak 382. stavak 3. ZPP), jer odluke na koje se tužiteljica pozvala u reviziji, nisu donesene na temelju zauzetog pravnog shvaćanja o određenom pravnom pitanju koje bi bilo suprotno pravnom shvaćanju zauzetom u pobijanoj odluci.

48. Slijedom svega navedenoga, valjalo je temeljem odredbe članka 395. stavak 1. ZPP odlučiti kao u točki I. izreke presude, temeljem odredbe članka 393. ZPP odlučiti kao u točki II. izreke presude, a temeljem odredbe članka 392.b stavak 3. ZPP kao u izreci rješenja.

Zagreb, 24. kolovoza 2022.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa