REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2668/2019-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Igora Periše člana vijeća, dr.sc. Jadranka Juga člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Natalija Labavić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Bandalo & Labavić j.t.d. u Zagrebu, protiv tuženice INA - Industrija nafte d.d. Zagreb, Avenija V. Holjevca 10, OIB:27759560625, koju zastupa punomoćnik Tomislav Orehovec, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Ilić, Orehovec & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-1234/18-2 od 27. studenoga 2018. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu broj Pr-26/17-19 od 25. svibnja 2018., u sjednici održanoj 24. kolovoza 2022.,

p r e s u d i o  j e :

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom je suđeno:

"I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"Utvrđuje se da Odluka o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu sklopljenog 01.11.2012.g. koju je tuženik INA-Industrija nafte d.d., Av. V. Holjevca 10, Zagreb, OIB:27759560625, donio dana 09.12.2016.g. nije dopuštena i da radni odnos između tuženika i tužitelja OM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nije prestao, te se nalaže tuženiku vratiti tužitelja na rad na radno mjesto Samostalni referent za cijene ili drugo odgovarajuće radno mjesto, u roku od 8 dana.

Nalaže se tuženiku INA-Industrija nafte d.d., Av.V.Holjevca 10, Zagreb, OIB:27759560625, u roku od 8 dana platiti tužitelju OM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka zajedno sa zateznim kamatama tekućim od donošenja odluke suda, do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena.''

II. Nalaže se tužitelju da nadoknadi tuženiku prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn u roku od 8 dana."

2. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske reviziju prihvatiti i preinačiti pobijanu presudu ili je ukinuti i vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz naknadu parničnog troška tužitelju i troška revizije.

3. Odgovor na reviziju nije podnesen.

4. Revizija je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti odluke tuženice od 9. prosinca 2016. kojom je otkazala ugovor o radu tužitelju zbog poslovno uvjetovanih razloga i zahtjev za vraćanje na radno mjesto samostalni referent za cijene ili drugo odgovarajuće radno mjesto.

6. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženice na temelju Ugovora o radu od 1. studenog 2012. (dalje - Ugovor o radu iz 2012.), na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova radnog mjesta viši referent za podršku poslovanju 1, a to radno mjesto bilo je sistematizirano u organizacijskoj jedinici Poslovna jedinica operativne podrške (dalje

- PJ operativne podrške),

- prije zaključenja Ugovora o radu iz 2012. tužitelj je bio zaposlen kod tuženice na neodređeno vrijeme na radnom mjestu referent za cijene,

- donošenju pobijane odluke o otkazu prethodio je postupak utvrđivanja viška radnika u kojem je tuženica 18. veljače 2013. donijela odluku o utvrđivanju viška radnika iz koje proizlazi da je radi unapređenja poslovnih procesa i povećanja efikasnosti, temeljem izvršenih organizacijskih i tehnoloških promjena, u skladu s tim i ukidanja Poslovne jedinice operativne podrške, došlo do prestanka potrebe, među ostalim i za radnim mjestom viši referent za podršku u poslovanju 1, koje je ukinuto, te da je prestala potreba za radom svih izvršitelja na tom radnom mjestu,

- da u Katalogu poslova više ne postoji radno mjesto viši referent za podršku poslovanju 1, poslove kojeg je obavljao 21 radnik slijedom čega su svi, među njima i tužitelj utvrđeni viškom,

- da su razlozi nastanka viška radnika posljedica organizacijskih promjena i time tehnološko-procesnog usavršavanja, optimalizacije poslovnih procesa,

- da je tuženica 18. srpnja 2013. donijela Program zbrinjavanja viška radnika (dalje - Program) i tužitelj je uvršten na listu viška radnika,

- da je Program dostavljen Hrvatskom zavodu za zapošljavanje, Područni ured Zagreb, koji je svojim očitovanjem od 22. kolovoza 2013. utvrdio da je postupak zbrinjavanja viška radnika proveden sukladno Zakonu o radu ("Narodne novine", broj: 149/09, 6/11, 82/12 i 88/12 - dalje: ZR/09) te da Program sadrži sve propisane elemente,

- da je tuženica u cilju reorganizacije poslovanja provela organizacijske i tehnološke promjene tijekom kojih je utvrđen višak od 458 radnika i među ostalim je ukinuta Poslovna jedinica operativne podrške, a time i radno mjesto tužitelja.

- da je pravomoćnom presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr- 12990/13-31 od 22. siječnja 2016. nadomještena suglasnost Radničkog vijeća za donošenje odluke tuženice o namjeravanom otkazivanju ugovora o radu tužitelju,

- da je tužitelj protiv odluke o poslovno uvjetovanom otkazu od 9. prosinca 2016. u zakonom propisanom roku podnio tuženici zahtjev za zaštitu prava i pokrenuo ovaj sudski spor.

7. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja sud prvog stupnja je kao neosnovan odbio tužbeni zahtjev jer je ocijenio da je prestala potreba za obavljanjem poslova koje je obavljao, da je tuženica imala opravdani razlog za otkazivanje ugovora o radu tužitelju, pa je otkaz dopušten i zakonit i nisu ispunjene zakonske pretpostavke nedopuštenosti pobijane odluke jer je tuženik dokazao da je otkazao tužitelju ugovor o radu poštujući odredbe čl. 115. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 93/14

– dalje: ZR/14).

7.1. Drugostupanjski sud je prihvatio činjenična utvrđenja i zaključke suda prvog stupnja koji su relevantni za ishod ovog spora i ocijenio da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu čl. 115. st. 1. toč. 1. ZR/14 kada je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

8. Na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – dalje: ZPP) pobijana presuda je ispitana samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

9. U okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka tužitelj u reviziji navodi da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP jer u pobijanoj drugostupanjskoj presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama odnosno da su razlozi izneseni u presudi kontradiktorni i proturječni sami sebi i ispravama u spisu i to zapisniku s ročišta od 26. listopada 2017.

9.1. Suprotno tvrdnji revidenta tijekom postupka pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP jer su u obrazloženju pobijane drugostupanjske presude, kao u i obrazloženju prvostupanjske presude navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Obrazloženje drugostupanjske presude nije proturječno niti samo sebi niti ispravama u spisu niti zapisniku s ročišta od 26. listopada 2017., pa pobijana drugostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati zakonitost i pravilnost te odluke. Naime, sud je iskaze svjedoka saslušanih na tom ročištu ocijenio u skladu s odredbom čl. 8. ZPP, a iz tih iskaza proizlazi da oni nakon studenoga 2012. kada je preseljena poslovna jedinica u kojoj je radio tužitelj, nisu imali uvid u to koje je poslove on obavljao, pa nema proturječnosti između razloga presude i zapisnika s ročišta od 26. listopada 2017.

9.2. Na navode tužitelja iznesene u reviziji, kojima u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i iznosi vlastitu ocjenu provedenih dokaza treba odgovoriti da revizijski sud činjenične navode iznesene u reviziji ne može uzeti u razmatranje jer prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju protiv drugostupanjske presude nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

9.3. Zbog navedenog nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

10. Predmet revizijskog razmatranja pobijane drugostupanjske presude u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava svodi se na ocjenu jesu li sudovi odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva, zakonitost otkaza trebali ocjenjivati s obzirom na radno mjesto referenta za cijene i je li tuženica trebala dokazati koje poslove su obavljali radnici, njih 30, kojima nije otkazan ugovor o radu, a koji su imali ugovor o radu za poslovnu jedinicu Operativne podrške kao i tužitelj. 11. Navodima da su sudovi zakonitost spornog otkaza trebali ocijeniti u odnosu na radno mjesto referenta za cijene kao i tvrdnjama da je na radnom mjestu referenta za cijene tuženica zaposlila nove radnice u vrijeme kada je tužitelj utvrđen viškom, revident u okviru revizijskih razloga pogrešne primjene materijalnog prava osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja. U svezi navedenog valja ponoviti da shodno odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tako se navodi revidenta kojima osporava utvrđeno činjenično stanje nisu mogli uzeti u razmatranje.

11.1. Naime, sudovi su utvrdili da je tužitelj s tuženicom zaključio novi ugovor o radu 1. studenog 2012. za radno mjesto viši referent za podršku u poslovanju 1, za rad u Poslovnoj jedinici operativne podrške, koji ugovor je otkazan predmetnom odlukom, pa su sudovi pravilno ocjenjivali dopuštenost i zakonitost otkaza ugovora o radu u odnosu na taj ugovor o radu i za radno mjesto viši referent za podršku poslovanju 1. Stoga je neutemeljeno pozivanje tužitelja na presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 1052/2014 od 30. lipnja 2015. i Revr 736/06 od 6. prosinca 2006., jer sudovi protivno navodima revidenta, nisu pogrešno primijenili odredbu čl. 14. st. 1. i st. 2. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 93/14 – dalje: ZOR/14).

12. Pritom treba reći da u situaciji kada tuženica kao poslodavac ukida cijelu organizacijsku jedinicu i radno mjesto tužitelja, tada postoji opravdan razlog za otkaz sukladno čl. 115. st. 1. toč. 1. ZPP/14, a na poslodavcu je teret dokaza u pogledu postojanja opravdanog razloga za otkaz. Međutim, kada iznosi tvrdnje o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, navodeći da je tuženica bila dužna dokazati koje poslove je obavljalo 30 radnika koji su imali ugovore o radu za istu poslovnu jedinicu Operativne podrške u kojoj je radio i tužitelj, a kojima nije otkazan ugovor o radu, tužitelj polazi od pogrešne pretpostavke o teretu dokazivanja činjenica vezanih uz odredbu čl. 115. ZR/14.

12.1. Zakon o radu, kao poseban propis sadrži postupovne odredbe o teretu dokazivanja. Tako u odredbi čl. 135. st. 1. načelno propisuje da u slučaju spora iz radnog odnosa, teret dokazivanja leži na osobi koja smatra da joj je neko pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, odnosno koja pokreće spor, ako tim ili drugim zakonom nije drukčije uređeno. Istim člankom propisane su iznimke od načelne odredbe o teretu dokazivanja, pa je tako u stavku 3. propisana iznimka u slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu. Navedenom odredbom propisano je da je teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu na poslodavcu ako je ugovor otkazao poslodavac, a na radniku samo ako je radnik ugovor o radu otkazao izvanrednim otkazom ugovora o radu. Dakle, u sporu radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu po tužbi radnika, na poslodavcu je teret dokaza samo u pogledu postojanja opravdanog razloga za otkaz, dok ostale činjenice o kojima ovisi nedopuštenost otkaza treba, sukladno odredbi čl. 135. st. 3. ZR/14, kao i općoj odredbi čl. 219. st. 1. ZPP, iznijeti i dokazati radnik.

12.2. Slijedom navedenih razloga, tužitelj je trebao naznačiti na kojem radnom mjestu ga je tuženica mogla ostaviti u radnom odnosu kao i u odnosu na koje konkretne radnike je trebao imati prednost pri zadržavanu na poslu, premda je njegovo radno mjesto ukinuto i na tom radnom mjestu nije nitko zadržan, što nije učinio. Iz činjenica utvrđenih u postupku proizlazi da su svi radnici koji su obavljali poslove radnog mjesta viši referent za podršku poslovanju 1, ukupno 21 radnik, utvrđeni viškom. U postupku nije bilo sporno da je poslovna jedinca operativne podrške brojala 74 radnika, da je 44 radnika dobilo otkaz a da je 30 radnika premješteno u Službu kvalitete i poslovnih analiza. Međutim, tužitelj u ovoj parnici nije niti tvrdio niti dokazao da je neki od 30 radnika koji su premješteni bio zaposlen na poslovima njegovog radnog mjesta pa je pravilna ocjena drugostupanjskog suda da to nisu radnici usporedivi s tužiteljem. Zapošljavanje radnica OMV i ŠM na radnim mjestima referenta za cijene, nije odlučno za ocjenu dopuštenosti i zakonitosti odluke o otkazu ugovora o radu tužitelju jer su one zaposlene na radnom mjestu poslove kojeg je tužitelj obavljao prije zaključenja predmetnog ugovora o radu iz 2012., a ne na radnom mjestu viši referent za podršku poslovanju 1, poslove kojeg je tužitelj obavljao prema ugovoru iz 2012. i u odnosu na koje mu je otkazan ugovor o radu. Međutim, u ovoj parnici primjenjuje se odredba čl. 115. st. 1. toč. 1. ZR/14, o poslovno uvjetovanom otkazu, a odredbama ZR/14 više nije propisan uvjet da je poslovno uvjetovani otkaz dopušten samo ako poslodavac ne može zaposliti radnika na nekim drugim poslovima, kako je to bilo propisano čl. 107. st. 1. ZR/09.

13. Neutemeljeno je i pozivanje tužitelja u reviziji na odluke sudova donesene u postupcima po tužbama drugih radnika protiv tuženice, u kojim postupcima su utvrđene nepravilnosti u svezi postupka savjetovanja iz čl. 150. ZR/14 jer su odluke na koje se tužitelj poziva donesene u drugačijim činjeničnim i pravnim okolnostima. Naime, u ovom postupku suglasnost Radničkog vijeća tuženice za donošenje odluke o poslovno uvjetovanom otkazu tužitelju nadomještena je pravomoćnom odlukom Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-12990/13-30 od 22. siječnja 2013. Također, odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/162/2016 od 28. prosinca 2017. nije primjenjiva u ovoj pravnoj stvari jer je u toj odluci utvrđeno da tuženik kao poslodavac nije dokazao da je prestala potreba za obavljanjem poslova na kojima je radio tužitelj iz tog postupka, a formalna reorganizacija kojom su svi poslovi tužitelja preraspoređeni na drugačiji način, bila je ustrojena na način da je i nakon nje te poslove mogao obavljati tužitelj, dakle radi se o drugačijoj činjeničnoj i pravnoj situaciji.

14. Slijedom navedenog proizlazi da nije osnovan ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pa je na temelju čl. 393. ZPP revizija tužitelja odbijena kao neosnovana.

Zagreb, 24. kolovoza 2022.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić