REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1156/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća člana vijeća i suca izvjestitelja, Đure Sesse člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Goranke Barač-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Boženko Lozo, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Lozo & Partneri d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebački električni tramvaj, Zagreb, Ozaljska 105, OIB 82031999604, kojeg zastupaju punomoćnici Maro Mihočević i Denis Bajs, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Mihočević & Bajs u Zagrebu, radi nedopuštenosti otkaza, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1161/18-2 od 27. studenoga 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2652/18-17 od 19. lipnja 2018., u sjednici održanoj 24. kolovoza 2022.,

p r e s u d i o  j e :

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja donio je presudu slijedećeg sadržaja:

„I. Utvrđuje se da su nedopuštene odluke pravnog prednika tuženika Zagrebačkog holdinga d.o.o., Zagreb, Ulica grada Vukovara 41, Podružnica Zagrebački električni tramvaj, OIB: 82031999604, i to Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 16. listopada 2017.g., broj 270-IO-152/17, kojom se tužitelju PV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], izvanredno otkazuje ugovor o radu, te Odluka od 03. studenog 2017.g., broj 270-IO-152/17, kojom se ne udovoljava zahtjevu za ostvarenjem prava tužitelja, te se nalaže Zagrebačkom električnom tramvaju, Zagreb, Ozaljska 105, OIB: 82031999604 vratiti tužitelja na radno mjesto "vozač autobusa".

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn, sa zakonskim zateznim kamatama po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, tekućoj od dana, 19. lipnja 2018.godine, pa do isplate, u roku od 8 dana.“

2. Presudom suda drugog stupnja potvrđena je naprijed citirana prvostupanjska presuda.

3. Tuženik podnosi reviziju temeljem čl. 382. st. st. 2. pozivajući se na revizijske razloge propisane čl. 385. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP).

4. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu na način da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije uz naknadu troškova postupka povodom revizije, odnosno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovni postupak, ili da se ukinu prvostupanjska i drugostupanjska presuda.

5. Odgovorom na reviziju tužitelj osporava navode tuženika navodeći da je ista neosnovana.

6. Revizija nije osnovana.

7. Prema čl. 392.a ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

8. Suprotno tvrdnji tuženika u postupku koji je prethodio reviziji nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Drugostupanjska presuda sadrži jasne, razumljive i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama i istu je moguće ispitati a obrazloženjem pobijane presude su ocijenjeni svi žalbeni navodi u skladu sa čl. 375. st. 1. ZPP.

9. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje nezakonitosti izvanrednog otkaza ugovora o radu iz čl. 116. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14, 127/17, 98/1, dalje -: ZR).

10. Među strankama je sporno je li tuženik kao poslodavac imao opravdan razlog za donošenje odluke o otkazu ugovora o radu.

11. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme zaposlen kao vozač autobusa,

- da je u razdoblju od 28. srpnja do 12. kolovoza 2017., tijekom kojeg je koristio godišnji odmor, tužitelj obavljao poslove vozača autobusa za drugog autoprijevoznika - da je čl. 123. Temeljnog kolektivnog ugovora za radnike u Trgovačkom društvu Zagrebački holding d.o.o. (dalje: TKU) propisano da kršenje radnih obveza predstavlja otkazni razlog ugovora o radu (otkaz skrivljenim ponašanjem radnika, a posebno u slučajevima obavljanja konkurentske djelatnosti)

- da su i drugi radnici tuženika u određenim vremenskim razdobljima počinili istu ili sličnu povredu obveze iz radnog odnosa kakva se tužitelju stavlja na teret u pobijanoj Odluci o izvanrednom otkazu ugovora o radu vozeći za drugog prijevoznika tijekom godišnjeg odmora, time da je jedan radnik takav rad obavljao za vrijeme kada se nalazio na bolovanju, no da su isti radnici dobili pismeno upozorenje o obvezama iz radnog odnosa i mogućnosti otkaza

12. Polazeći od prednjih utvrđenja sud prvog stupnja zaključuje da je postupanje tužitelja – upravljanje vozilom drugog autoprijevoznika u vrijeme korištenja svog godišnjeg odmora povreda obveze iz radnog odnosa, no da ne predstavlja opravdani razlog za izricanje najteže mjere – izvanrednog otkaza ugovora o radu, a imajući u vidu odredbe TKU, kao i okolnost da tužitelj nije prethodno od strane poslodavca bio upozoren da ovakvo postupanje predstavlja osobito tešku povredu radne obveze, te da je zbog iste povrede tuženik drugim radnicima izricao upozorenja o obvezama iz radnog odnosa, dok je drugim već donijetu Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu stavljao izvan snage, pa da kako je utvrđeno da nisu ostvarene zakonske pretpostavke propisane čl. 116. ZR, pozivom na čl. 124. ZR prihvaća tužbeni zahtjev. 13. Sud drugog stupnja prihvaćajući činjenična utvrđenja suda prvog stupnja odbija žalbu tuženika uz obrazloženje da u konkretnom slučaju tuženik nije dokazao postojanje pretpostavki propisanih čl. 116. ZR za donošenja odluke o izvanrednom o otkazu ugovora o radu.

14. Odredbom čl. 116. st. 1. ZR je propisano da poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovor o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

15. Suprotno navodima tuženika, a polazeći od činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je sud drugog stupnja prilikom donošenja odluke povodom žalbe pravilno primijenio materijalno pravo.

16. Naime, dijelom revizijskih navoda tuženika: „činjenica da tužitelj nikad ranije nije bio obaviješten da bi njegovo postupanje predstavljalo osobito tešku povredu radne obveze se ne može prihvatiti kao pravilno utvrđena“, sadržajno se upušta u preocjenjivanje utvrđenog činjeničnog stanja, što prema čl. 385. st. 1. ZPP nije dopušteno budući da reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa stoga ovaj sud ove revizijske navode tuženika nije uzeo u obzir niti su bili predmetom ispitivanja.

17. Neosnovani su i ostali revizijski navodi tuženika kojim osporava pravilnost zaključka nižestupanjskih sudova da je povreda obveze iz ugovora o radu u konkretnom slučaju bila takve naravi da ne opravdava donošenje odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu primjenom čl. 116. ZR.

18. Nižestupanjski sudovi, suprotno navodima tuženika, svoj zaključak da u konkretnom slučaju nisu bile ispunjene pretpostavke za donošenje odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu temelje upravo na okolnostima konkretnog slučaja, uzimajući u obzir sve okolnosti istog, dakle da je tužitelj postupajući protivno odredbama TKU i obavljajući povremeni rad tijekom godišnjeg odmora za drugog prijevoznika počinio povredu obveza iz radnog odnosa, no da takva povreda po svojoj prirodi i u okviru okolnosti konkretnog slučaja – kada tužitelj tijekom dotadašnjeg rada nije prethodno počinio druge povrede obveza iz radnog odnosa, ne predstavlja takvu naročito tešku povredu obveze iz radnog odnosa zbog koje, uvažavajući sve okolnosti i interese obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć (čl. 116. ZR).

19. Pozivanje tuženika na drugačiju praksu revizijskog suda u odnosu na konkretan predmet nije opravdano jer činjenice koje prezentira iz sadržaja odluke na koju se poziva (Revr 679/14 od 29. travnja 2015.) nisu u bitnom dijelu podudarne sa okolnostima konkretnog slučaja, te tuženik samo ističe dio sadržaja odluke koji potkrepljuju njegov stav, a zanemaruje specifične okolnosti tog slučaja (da je u tom predmetu radnik izvan radnog vremena obavljao poslove za drugo trgovačko društvo koje je osnovao bivši radnik istog poslodavca – tuženika u tom sporu i preuzeo već pripremljene i dogovorene projekte tuženika) koje okolnosti u konkretnom slučaju koji je predmet ovog spora nisu utvrđene.

20. Stoga su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da tuženik nije imao opravdan razlog za donošenje odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu te da je odluka o otkazu ugovora o radu nedopuštena zbog čega su pravilnom primjenom odredbe čl. 124. st. 1. ZR naložili tuženiku vraćanje tužitelja na rad.

21. Slijedom svega iznesenog, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu.

Zagreb, 24. kolovoza 2022.

Predsjednica vijeća:

Mirjana Magud