REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 1874/2019-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća člana vijeća i suca izvjestitelja, Đura Sesse člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Goranke Barač-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika GĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Zdenku Krstiću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika-protutužitelja Osječka pivovara d.d. iz Osijeka, Vukovarska 312, OIB: 80862777678, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog ureda Marija i Vladimir Burić iz Osijeka, radi utvrđenja nezakonitosti odluke o otkazu ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-617/2017-3 od 16. siječnja 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr- 212/2017-16 od 6. studenog 2017., u sjednici održanoj 24. kolovoza 2022.,
p r e s u d i o j e :
Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da je odluka tuženika-protutužitelja (dalje: tuženik) o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju-protutuženiku (dalje: tužitelj) od 21. ožujka 2017. nedopuštena i nezakonita (točka I izreke), da radni odnos tužitelja prestaje sudskim raskidom ugovora o radu sa danom 6. listopada 2017. kao danom zaključenja glavne rasprave (točka II izreke), tuženik je obvezan isplatiti tužitelju na ime bruto plaće novčane iznose pobliže navedene točkom III izreke, tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju osam prosječnih bruto plaća u iznosu od 3.358,57 kn, odnosno ukupno 26.868,56 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 6. studenoga 2017. do isplate (točka IV izreke), odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva kao neosnovan (točka V izreke), te je odlučeno da svaka stranka snosi svoj parnični trošak (točka VI izreke), a rješenjem sadržanim u istoj odluci odbijen je prijedlog tužitelja za određivanje privremene mjere da se nalaži tuženiku vratiti tužitelja na rad na poslove koje je obavljao temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. prosinca 2004. i prije otkazivanja ugovora o radu do pravomoćnog okončanja ovog postupka, te da mu isplatiti naknadu plaće za vrijeme trajanja ovog spora, u visini prosječne tri plaće prije prestanka ugovora o radu.
2. Presudom suda drugog stupnja potvrđena je naprijed citirana prvostupanjska presuda u toč. II, IV, V i VI izreke.
3. Tužitelj protiv drugostupanjske presude podnosi reviziju temeljem čl. 382. st. 1. toč. 2. pozivajući se na revizijske razloge propisane čl. 385. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13. i 89/14. – dalje: ZPP).
4. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske usvojiti reviziju te pobijanu presudu ukinuti i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovni postupak.
5. Odgovor na reviziju nije podnesen.
6. Revizija nije osnovana.
7. Prema čl. 392.a ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
8. Suprotno tvrdnji tužitelja u postupku koji je prethodio reviziji nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Drugostupanjska presuda sadrži jasne, razumljive i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama i istu je moguće ispitati, a u obrazloženju pobijane presude su ocijenjeni svi žalbeni navodi u skladu sa čl. 375. st. 1. ZPP.
9. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje nezakonitosti izvanrednog otkaza ugovora o radu iz čl. 116. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14., 127/17., 98/19.), kao i protutužbeni zahtjev tuženika za sudskim raskidom ugovora o radu.
10. Povodom revizije sporan je dio nižestupanjskih presuda kojim je odbijen zahtjev tužitelja za vraćanjem na rad, te dio presude kojim je prihvaćen protutužbeni zahtjev tuženika za sudskim raskidom ugovora o radu.
11. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:
- da je tuženik 21. ožujka 2017. donio Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu bez da je prethodno zatražio suglasnost radničkog vijeća,
- da prema Katalogu radnih mjesta tuženika od 6. veljače 2017. više ne postoji radno mjesto pomoćnog radnika u kamionu na kojem je tužitelj bio zaposlen, da kod tuženika ne postoji drugo radnom mjesto na koje bi mogao rasporediti tužitelja, a koje bi odgovaralo njegovoj stručnoj spremi.
12. Polazeći od prednjih utvrđenja sud prvog stupnja zaključuje da je odluka o otkazu ugovora o radu bila nedopuštena i nezakonita, a budući da je tuženik priznao da prije donošenja odluke o otkazu nije zatražio mišljenje radničkog vijeća. Nadalje, odbija dio tužbenog zahtjeva tužitelja kojim traži vraćanje na isto radno mjesto na kojem je radio do donošenja pobijane Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu uz obrazloženje da kod tuženika takvo radno mjesto ne postoji, dok prihvaća protutužbeni zahtjev tuženika za sudskim raskidom ugovora o radu sa danom zaključenja glavne rasprave (6. listopada 2017.) uz obrazloženje da je legitimno pravo tuženika da organizira rad u svom interesu, a da kako radno mjesto na kojem je tužitelj bio zaposlen više ne postoji, da ne postoji mogućnost vraćanja tužitelja na rad kod tuženika pa da su se stoga ostvarile zakonske pretpostavke za sudski raskid ugovora o radu.
13. Sud drugog stupnja prihvaćajući činjenična utvrđenja suda prvog stupnja odbija žalbu tuženika uz obrazloženje da prema sadržaju čl. 125. ZR mogućnost sudskog raskida ugovora o radu, bilo po zahtjevu radnika, ili po zahtjevu poslodavca postoji u slučaju utvrđenja nedopuštenosti otkaza poslodavca a pritom razlozi nedopuštenosti otkaza nisu pravno relevantni.
14. Odredbom čl. 125. st. 2. ZR je propisano da odluku iz stavka 1. toga članka (kojom se raskida ugovor o radu) sud može donijeti i na zahtjev poslodavca, ako postoje okolnosti koje opravdano upućuju na to da nastavak radnog odnosa, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nije moguć.
15. Sud drugog stupnja pravilno zaključuje da sadržaj čl. 125. ZR ne propisuje razloge zbog kojih bi se pravo na zahtjev za sudskim raskidom ugovora o radu ograničavalo u odnosu na poslodavca okolnošću da je Odluka o otkazu ugovora o radu bila nedopuštena.
16. Naprotiv, da bi se uopće pristupilo odlučivanju o zahtjevu za sudskim raskidom ugovora o radu (neovisno o tome je li taj zahtjev podnio radnik ili poslodavac), pretpostavlja se utvrđenje da je odluka o otkazu ugovora o radu bila nedopuštena.
17. Stoga navodi tužitelja da se zahtjevu tuženika za sudskim raskidom ugovora o radu ne može udovoljiti iz razloga što je utvrđeno da je odluka o otkazu bila nedopuštena i nezakonita nisu osnovani, jer kada bi se polazilo od takvog shvaćanja bila bi onemogućena primjena čl. 125. st. 2. ZR kojim je izričito propisano kada i pod kojim okolnostima poslodavac može tražiti sudski raskid ugovora o radu.
18. U konkretnom slučaju nižestupanjski sudovi su pravilno utvrdili da uz uvažavanje svih okolnosti konkretnog slučaja i interesa obiju ugovornih stranaka nastavak radnog odnosa nije moguć, a imajući u vidu legitimno pravo tuženika kao poslodavca da slobodno organizira poslovanje i ukine radno mjesto na kojem je tužitelj bio zaposlen kao i da tijekom postupka nije bilo sporno da tužitelj nije radio ništa na svom radnom mjestu – što je i naveo u svom iskazu, no da postavljenim tužbenim zahtjevom traži da se vrati na isto a ne drugo odgovarajuće radno mjesto.
19. Slijedom svega iznesenog, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.
Zagreb, 24. kolovoza 2022.
Predsjednica vijeća:
Mirjana Magud
