REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 723/2020-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Karl Schröter GmbH & Co KG. Martinistrasse 8- 10, N-28195 Bremen, kojeg zastupa punomoćnik Marko Gašević, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Ante Udovičića vl. Transporti Udovičić, Sesvete, Mostarska 1, OIB: 69832647305, kojeg zastupa punomoćnik Zvonimir Hodak, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj reviziji protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3808/2015-4 od 11. lipnja 2019. u dijelu kojim je njome preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-429/2013 od 25. ožujka 2015., u sjednici vijeća održanoj 24. kolovoza 2022.,

p r e s u d i o  j e:

I. Tuženikova se revizija odbija kao neosnovana.

II. Tužiteljev zahtjev za naknadu troška odgovora na reviziju odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom odbijen kao neosnovan tužiteljev zahtjev da mu tuženik plati 93.205,52 EUR sa zateznim kamatama (t. I. izreke) te je naloženo tužitelju da tuženiku nadoknadi parnične troškove u iznosu od 80.575,34 kn (t. II. izreke).

2. Drugostupanjskom je presudom odlučeno:

„I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-429/2013 od 25. ožujka 2015. u točki I. njene izreke u dijelu kojim je odbijen zahtjev za isplatu zatezne kamate tekuće na iznos od 93.205,52 EUR od 1. siječnja 2008. do isplate preko stope koja premašuje stopu od 5% godišnje te u dijelu kojim je odbijen neosnovani dio tužiteljevog zahtjeva za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 53.519,00 kn sa zateznom kamatom.

II. Djelomično se preinačuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-429/2013 od 25. ožujka 2015. u dijelu točke I. njene izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 93.205,52 EUR sa zateznom kamatom od 1. siječnja 2008. do isplate kao i dio tužiteljeva zahtjeva za naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama i sudi:

1. Nalaže se tuženiku u roku od osam dana platiti tužitelju iznos od 93.205,52 EUR (devedesettritisućedvjestopet eura i pedesetdva centa) sa zateznom kamatom od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi od 5%.

2. Nalaže se tuženiku u roku od osam dana naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 139.258,00 kn (stotridesetdevettisuća- dvjestopedesetosam kuna) sa zateznom kamatom tekućom od 11. lipnja 2019. do isplate po stopi od 6,54% godišnje.“

3. Tuženik je protiv drugostupanjske presude u dijelu u kojem nije uspio u sporu (t. II. izreke) podnio reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, dalje: ZPP), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnoga prava i predložio je ovom revizijskom sudu da je preinači ili ukine.

4. U odgovor na reviziju tužitelj je predložio ovom revizijskom sudu da je odbije kao neosnovanu i tuženika obveže da mu nadoknadi trošak sastava toga podneska.

5. Ovaj sud je drugostupanjsku presudu ispitao u dijelu u kojem je tužitelj pobija, a samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, u skladu s odredbom čl. 392.a st. 1. ZPP, uzevši u obzir da je odredbom čl. 386. toga Zakona propisano da stranka u reviziji treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi da se neće uzeti u obzir.

6. Revizija nije osnovana.

7.1. Predmet spora tužiteljev je za naknadu imovinske štete zbog krađe robe tijekom prijevoza koju je tužitelj kao posrednik u osiguranju za svoju stranku Frisch Spedition GmbH isplatio oštećeniku Wrigley. Tužbeni zahtjev je utemeljen na tvrdnjama:

- da tužitelj obavlja poslove posredovanja u osiguranju, pa je u okviru navedenog za svoju stranku Frisch Spedition GmbH u smislu uputa oštećenika Wrigley d.o.o., a u vezi sa štetnim događajem iz srpnja 2001., oštećeniku isplatio cjelokupni iznos štete 19. srpnja 2002.,

- da je radi isplate te štete u korist svoje stranke i dodatno na temelju izjave o prijenosu potraživanja od 23. siječnja 2003. stekao predmetno potraživanje i pravo regresiranja prema tuženiku,

- da je ugovorni odnos između Frisch Spedition GmbH i tuženika nastao tako da je Frisch Spedition GmbH 27. lipnja 2001. faksirao tuženiku nalog za utovar žvakaćih guma Wrigley, koji teret je trebao biti utovaren 4. srpnja 2001. u Poznanu i istovaren u Sarajevu i Mostaru za cijenu od 3.300 DM,

- da je tuženik taj nalog vratio Frisch Spedition GmbH s nadopisanim registarskim oznakama teretnih vozila,

- da je tijekom prijevoza došlo do otuđenja cjelokupnog tereta koji je trebao biti isporučen 10. srpnja 2001.,

- da je tužitelj opunomoćen od strane osiguravajućih društava Frisch Spedition GmbH da riješi pitanje naknade štete društvu Wrigley iz Poljske te je tužitelj osiguratelju Wrigleya, društvu ACE Insurance, na temelju sporazuma o nagodbi i poravnanju isplatio 75% od štete u iznosu od 93.205,52 EUR (koliko iznosi tužbeni zahtjev),

- da je time tužitelj stekao prema tuženiku pravo regresa,

7.2. Tuženik se usprotivio tužbenom zahtjevu tvrdnjama:

- da između Frisch Spedition GmbH i tuženika nije sklopljen ugovor o prijevozu, jer tuženik predmetni prijevoz nije izvršio i da zato ne postoji tuženikova odgovornost za štetu nastalu krađom robe,

- da tužitelj nije aktivno legitimiran potraživati naknadu jer nije obrazložio svoju poveznicu s Frisch Spedition GmbH niti je dokazao da je sam isplatio naknadu štete,

- da šteta nije nastala u iznosu kako to tvrdi tužitelj jer se dio ukradene robe pronašao (dvije palete žvakaćih guma),

- da je utužena tražbina zastarjela.

8. Prvostupanjski sud je tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan utvrdivši da Frisch Spedition GmbH i tuženik nisu sklopili ugovor o prijevozu u smislu odredbe čl. 4., 6. i 9. Konvencije o ugovoru o međunarodnom prijevozu robe cestom ("Međunarodni ugovori" broj 11/58 – "Narodne novine - Međunarodni ugovor" broj 1/92; dalje: Konvencija), pa stoga nije odgovoran za štetu koja je nastala zbog krađe robe tijekom prijevoza. Pored toga, ocijenio je osnovanim tuženikov prigovor zastare.

9. Ovlašću iz odredbe čl. 373.a ZPP drugostupanjski je sud utvrdio činjenično stanje drukčije od onoga koje je utvrdio sud prvoga stupnja, odnosno, utvrdio je:

- da su Frisch Spedition Gmbh i tuženik bili u ugovornom odnose kako to obrazlaže tužitelj, jer je tuženik prihvatio ponudu da preveze robu, a to što je potom sam prijevoz povjerio drugim osobama da ne utječe na njegove preuzete obveze prema naručitelju,

- da je tijekom prijevoza roba otuđena i da gubitak iznosi upravo onoliko kako to tvrdi tužitelj,

- da je tužitelj isplatio 75% od nastale štete oštećeniku, upravo onoliko koliko potražuje predmetnim tužbenim zahtjevom te

- da je tužitelj aktivno legitimiran zahtijevati od tuženika isplatu jer je oštećeniku Wrigley, odnosno po njegovoj uputi društvu ACE Insurance isplati štetu, a izjavom o prijenosu potraživanja od 23. siječnja 2003. Frisch Spedition GmbH je prenio na tužitelja sva svoja ugovorna i izvanugovorna potraživanja od trećih osoba vezana uz predmetnu štetu.

10. Na temelju tih odlučnih činjenica drugostupanjski sud je zaključio:

- da je među strankama sporno kakav bi ugovor Frisch Spedition GmbH sklopio s tuženikom, budući da o tome ovisi i odgovornost tuženika za naknadu štete zbog ukradene robe. Naime, ako bi se radilo o ugovoru o otpremi (kako to tvrdi tuženik), tada bi tuženik u smislu odredbe čl. 827. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01; dalje: ZOO; koje odredbe bi se u ovoj pravnoj stvari primjenjivale na temelju čl. 20. st. 1. t. 6. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima – "Narodne novine" broj 53/91 i 88/01; dalje: ZRSZ) u vezi s čl. 834. st. 1. ZOO-a odgovarao za izbor prijevoznika te za izbor drugih osoba s kojima je u izvršenju naloga sklopio ugovor (uskladištenje robe i sl.), ali ne bi odgovarao i za njihov rad, izuzev ako je tu odgovornost preuzeo ugovorom. S druge strane, ukoliko bi se radilo o ugovoru o prijevozu (kako to tvrdi tužitelj), tada bi tuženik prema odredbi čl. 3. i čl. 17. Konvencije bio odgovoran tužitelju za nastalu štetu, a u konkretnom slučaju da je sklopljen takav ugovor,

- da je odredbom čl. 3. Konvencije propisano da je prijevoznik odgovoran za radnje i propuste njegovih predstavnika i službenika i svih drugih osoba čijim se uslugama on koristi za izvršenje prijevoza, kad takvi predstavnici, službenici i druge osobe postupaju u okviru njihovog zaposlenja, kao da su takve radnje i propusti bili njegovi vlastiti.

- da odredba čl. 17. st. 1. Konvencije propisuje da je prijevoznik odgovoran za potpun ili djelomičan gubitak robe i za oštećenje iste, koje nastupi od vremena preuzimanja robe do vremena isporuke, kao i za svako zakašnjenje u isporuci,

- da je tuženik kao ugovorna strana iz ugovora o prijevozu, primjenom odredbe čl. 3. i čl. 17. Konvencije, odgovoran za štetu nastalu krađom tereta.

- da je tuženikov prigovor zastare neosnovan jer prije podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari nije protekao zastarni rok iz čl. 32. st. 1. Konvencije.

11. Kako je već navedeno (t. 3. obrazloženja), tuženik je u reviziji naveo da drugostupanjsku presudu pobija zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnoga prava, a odredbom čl. 386. ZPP propisano da stranka u reviziji treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi da se neće uzeti u obzir.

12. Predmetna se revizija u pretežnom dijelu njena sadržaja iscrpljuje u tuženikovu citiranju onoga što je navedeno u obrazloženju prvostupanjske presude i izražavanju slaganja s tom odlukom s jedne strane, te citiranju dijelova obrazloženja drugostupanjske presude i izražavanju neslaganja s u toj presudi izloženim stavovima suda drugoga stupnja u vezi s činjeničnim stanjem koje je taj utvrdio, s druge strane. Pritom tuženik ne samo da se ne poziva izričito na postojanje bitne povrede odredaba parničnoga postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP glede onoga dijela obrazloženja u kojem drugostupanjski sud iznosi ocjenu dokaza i tako utvrđeno činjenično stanje, a s čime se on ne slaže, već ni opisno ne ukazuje argumentirano na eventualne nerazumljivosti ili proturječnosti u obrazloženju pobijane presude. Umjesto toga, tuženik u odnosu na svaku od odlučnih činjenica u ovom sporu (postojanje ugovornog odnosa između Frisch Spedition GmbH kao naručitelja prijevoza i tuženika kao prijevoznika, činjenica koje se odnose na tužiteljevu aktivnu materijalnu legitimaciju, vrijednost otuđene robe i s tim u vezi visinu štete te činjenice prema kojim se računa tijek zastarijevanja i zastarni rokovi), nedopušteno u ovom stadiju postupka (čl. 385. ZPP), iznosi vlastito viđenje činjeničnoga stanja, pri čemu su upravo njegovi zaključci o tome kako je trebalo ocijeniti pojedine dokaze nerazumljivi i nelogični. Tako, primjerice, glede sklapanja ugovora o prijevozu s naručiteljem, osporava postojanje takvoga ugovora, da bi potom ustvrdio kako je on sam taj prijevoz povjerio drugim prijevoznicima koje je sam i izabrao, pa nije jasno kako bi to učinio da nije prethodno prihvatio naručiteljevu ponudu za prijevoz.

13. U vezi s ukazivanjem na bitne povrede odredaba parničnog postupka kao jednim od revizijskih razloga tuženik se u reviziji izričito poziva jedino:

- na postojanje bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. t. 3. ZPP, no pritom ne razlikujući pravila o stvarnoj i mjesnoj nadležnosti (povreda kojih može predstavljati bitnu povredu odredaba parničnog postupka, kako je tom odredbom i propisano, ali zbog koje se ne može podnijeti revizija - čl. 385. st. 1. t. 1. ZPP) od pravila o apsolutnoj nenadležnosti, na koja tuženik zapravo, prema navodima revizije, misli (povreda kojega predstavlja bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. ZPP), što je ionako neodlučno, jer pozivanje na potonju povredu tuženik ničim u smislu odredbe čl. 386. ZPP obrazložio te

– na postojanje bitne povrede odredaba parničnoga postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP, pri čemu iz obrazloženja ovoga revizijskog razloga proizlazi nerazumijevanje da to što tužitelj ne bi imao aktivnu materijalnu legitimaciju za predmetni tužbeni zahtjev (a i to prema tuženikovu shvaćanju utemeljenom na njegovu viđenju činjeničnoga stanja), ne znači da se u postupovnopravnome smislu radi o stranci koja u postupku to ne bi mogla biti.

14. Stoga revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka nije osnovan. 15. Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnoga prava tuženik obrazlaže isključivo imajući pritom u vidu činjenično stanje kako ga on prikazuje te potom iznosi zaključke o tome kakvu je odluku trebalo donijeti s obzirom na takvo činjenično stanje, a ne na ono kakvo je drugostupanjski sud utvrdio. Stoga nije osnovan ni ovaj revizijski razlog.

16. Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena valjalo ju je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti kao neosnovanu i presuđeno je kao u t. I. izreke.

17. Tužitelju nije dosuđena naknada troška odgovora na reviziju (t. II.izreke) jer se prema ocjeni ovoga suda ne radi o trošku potrebnom za odlučivanje o reviziji (čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 155. st. 1. ZPP).

Zagreb, 24. kolovoza 2022.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić

Broj zapisa: eb310-8c2f6

Kontrolni broj: 0d3e5-344ae-9ca2a

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=ŽELJKO GLUŠIĆ, L=ZAGREB, O=VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.