REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revt 47/2017-5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Đure Sesse člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Goranke Barać- Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Udruge Đakovština – radnici i dioničari OIB 72667435967 iz Đakova, Ante Starčevića 27, koju zastupa punomoćnik Ivan Matić, odvjetnik u Zagrebu protiv tuženice Republike Hrvatske koju Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7599/2013-2 od 31. kolovoza 2016., kojom je potvrđena i preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-3674/12 od 22. srpnja 2013., u sjednici održanoj 24. kolovoza 2022.,
p r e s u d i o j e:
I. Odbija se revizija tužiteljice podnesena protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7599/2013-2 od 31. kolovoza 2016. kao neosnovana.
II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadom troška odgovora na reviziju.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev upravljen na isplatu iznosa od 83.223.300,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama na ime naknade štete zbog neobjavljivanja ponude za preuzimanje društva Đakovština d.d. (točka I. izreke). Odbijen je tužbeni zahtjev upravljen na isplatu iznosa od 42.559.831,21 kunu s pripadajućim zateznim kamatama na ime naknade štete zbog neobjavljivanja ponude za preuzimanje društva Đakovština u trenutku kada su se stekli zakonski uvjeti za objavu (točka II. izreke). Odlučeno je o troškovima postupka.
2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena je presuda suda prvoga stupnja, dok je glede odluke o troškovima postupka preinačena.
3. Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači pobijanu presudu i prihvati tužbeni zahtjev, odnosno da istu ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.
4. U odgovoru na reviziju tuženica se istoj protivi i predlaže je odbiti kao neosnovanu.
Traži trošak odgovora na reviziju.
5. Revizija nije osnovana.
6. Revizijski sud je pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao u smislu odredbe čl. 392.a. st. 1. ZPP-a, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
7. Tijekom nižestupanjskih postupaka je utvrđeno da je tužiteljica upisana u registar udruga kao pravna osoba osnovana radi promicanja prava dioničara društva Đakovština d.d. kojoj su radnici i dioničari toga društva prenijeli pravo na potraživanje štete zbog neobjavljivanja ponude za preuzimanje toga društva od strane tuženice. Premda sud prvoga stupnja zaključuje da za tuženicu nije nastala obveza objavljivanja ponude, a drugostupanjski sud to nalazi pravilnim valja istaknuti da je sud drugoga stupnja u pobijanoj odluci obrazložio i pravnu situaciju u kojoj bi se o naknadi štete odlučivalo i da je postojala obveza objavljivanja ponude. Pošavši od tvrdnji tužiteljice da je obveza objavljivanja ponude za kupnju dionica nastala 8. svibnja 2008. te uzimajući u obzir rokove unutar kojih bi tuženica u tom slučaju bila dužna postupiti u smislu odredaba čl. 24., 27. i 28. Zakona o preuzimanju dioničkih društava („Narodne novine“, broj 109/07 i 36/09-dalje: ZPDD), sud drugoga stupnja zaključuje da bi obveza za objavu ponude nastala najkasnije 15. srpnja 2008. Nadalje u tom smislu drugostupanjski sud zaključuje da je tužiteljica stekla mogućnost pokrenuti postupak pred nadležnim sudom radi sklapanja ugovora o prodaji dionica. Konačno, u tom slučaju, zaključuje o nedostatku protupravnosti na strani tuženice jer je tužiteljica imala ovlaštenje zatražiti od tuženice sklapanje ugovora o prodaji dionica po cijeni na koju je imala pravo. Stoga sud drugoga stupnja odbija žalbu tužiteljice i potvrđuje prvostupanjsku presudu kojom je tužbeni zahtjev odbijen.
8. Tužiteljica prije svega ističe počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer da drugostupanjski sud uopće ne navodi sadržaj žalbe tužitelja i jer ne obrazlaže postojanje zajedničkog djelovanja te ne navodi ništa o postojanju pretpostavki odgovornosti za štetu. U odnosu na takve navode tužiteljice valja primijetiti da je pobijana odluka doista sumarna. No to ju ne čini neispitivom jer u svojoj biti sadrži odgovarajuće razloge kojima se sud rukovodio pri odlučivanju o žalbi. Tako je, kao što je već navedeno, drugostupanjski sud polazio i od pravne situacije u kojoj bi postojala obveza tuženice na objavu ponude za kupnju dionica. Dakle, od činjenice da je postojalo zajedničko djelovanje iz čl. 5. st. 3. i 4. ZPDD-a te da je postojala obveza na objavljivanje ponude iz čl. 9. ZPDD-a. Isto tako, a u odnosu na pretpostavke odgovornosti za štetu, sud drugoga stupnja zaključuje o nedostatku protupravnosti na strani tuženice. Dakle, obrazlaže i navodi zbog čega smatra da nisu ispunjene pretpostavke odštetne odgovornosti tuženice. U takvoj pravnoj situaciji nisu osnovani revizijski navodi o počinjenju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.
9. Sa stajališta ovoga suda i povodom ispitivanja navoda revizije glede primjene materijalnog prava nije dvojbeno da je tuženica bila u obvezi objaviti ponudu za prodaju dionica. Takvo pravno shvaćanje ovaj je sud iznio u više odluka (tako Rev- 2056/2015-2 od 13. travnja 2021., Revt-419/2018-2 od 16. studenoga 2021.) u kojima su tužitelji bili pojedinačni dioničari društva Đakovština d.d. Međutim, u tim su odlukama izražena i pravna shvaćanja koja su posve primjenjiva i na ovaj postupak, a tiču se primjene materijalnog prava. Naime, za slučaj nepostupanja po odredbi čl. 9. st. 1. ZPDD-a i neobjavljivanja ponude za preuzimanje svaki dioničar ciljnog društva može putem mjesno nadležnog trgovačkog suda zahtijevati obvezno sklapanje ugovora o prodaji dionica pod uvjetima pod kojima je morala biti objavljena ponuda za preuzimanje. Dakle, tom je odredbom propisana zaštita dioničara. Dioničari koji su svoje pravo na naknadu štete ustupili tužiteljici tim se pravom nisu koristili. Drugostupanjski sud polazi od tvrdnje tužitelja da je obveza objavljivanja ponude nastala 8. svibnja 2008. U takvoj situaciji dioničari su mogli podnijeti gore navedenu tužbu i postići zaštitu svojih prava što nisu učinili. Stoga do 25. siječnja 2010. kada je otvoren stečajni postupak nad trgovačkim društvom Đakovština d.d., a niti do 16. prosinca 2012. kada je to društvo brisano iz sudskog registra nisu dokazali svoju namjeru iz koje bi bilo vidljivo da bi prihvatili ponudu za sklapanje ugovora o prodaji dionica. Osim toga, sam stečaj trgovačkog društva nije, kao što i sama tužiteljica navodi u reviziji, uobičajena posljedica propuštanja objave obvezne ponude za preuzimanje, a to nije dokazano niti u konkretnom slučaju. Dakle, u pravilnoj primjeni materijalnog prava i u sagledavanju svih pretpostavki odštetne odgovornosti po osnovi krivnje koje nisu definirane Zakonom o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08 i 125/11, dalje: ZOO) već su općeprihvaćene u doktrini i praksi (postojanje štetnika i oštećenika, nastanak štete, postojanje uzročno- posljedične veze i protupravnost) u konkretnom slučaju nedostaje i nije dokazana uzročna veza između štete za koju tužiteljica tvrdi da joj je nastala u vidu gubitka vrijednosti dionica (zbog neobjavljivanja ponude i kašnjenja s objavom ponude) i štetnog događaja koji tužiteljica nalazi u neobjavljivanju ponude. Pri tome valja još naglasiti da trgovačko društvo Đakovština d.d. nije došao u stečaj zbog neobjavljivanja ponude, odnosno takva uzročna veza u ovom postupku nije dokazana. Stoga se i revizijski navodi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava ukazuju neosnovanim.
10. S obzirom na navedeno u točki 9. obrazloženja i u nedostatku isticanja drugih revizijskih razloga valjalo je primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a odlučiti kao u točki I. izreke presude.
11. Kako odgovor na reviziju nije bio potreban za odlučivanje, tako je valjalo odbiti zahtjev tuženice za naknadu istoga (čl. 155. st. 2. ZPP-a).
Zagreb, 24. kolovoza 2022.
Predsjednica vijeća:
Mirjana Magud
Broj zapisa: eb310-e7bee
Kontrolni broj: 09bda-9f3ab-f5de7
Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:
CN=MIRJANA MAGUD, L=ZAGREB, O=VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR
Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:
https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/
unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.
Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.
Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.
