Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: I Kž-37/2022-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Turudića univ.spec.crim., predsjednika vijeća, Tomislava Juriše i dr. sc. Tanje Pavelin, članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Ivane Bujas, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog R.-I. I., zbog kaznenog djela iz članka 110. i dr. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak,101/17., 118/18. i 126/19. – dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženog R.-I. I., podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 30. studenog 2021. broj K-32/2021., u sjednici vijeća održanoj 6. travnja 2022. i 24. kolovoza 2022.

r i j e š i o  j e

I U povodu žalbe optuženika a po službenoj dužnosti, ukida se prvostupanjska presuda u dijelu koji se odnosi na kazneno djelo iz članka 110. u vezi s člankom 34. KZ/11. a u odnosu na oštećenog I. S., te se u tom dijelu predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

Žalba optuženika je u tom dijelu bespredmetna.

p r e s u d i o  j e

II Uslijed odluke pod I preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni te se optuženi R.-I. I. za kazneno djelo iz članka 110. KZ/11., u odnosu na oštećenog D. T., za koje je proglašen krivim tom presudom, na temelju iste zakonske odredbe osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) godina, u koju kaznu mu se temeljem članka 54. KZ/11. uračunava vrijeme uhićenja i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 27. listopada 2020. pa nadalje.

U ostalom dijelu žalba optuženika, odbija se kao neosnovana te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom i neukinutom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu optuženi R.-I. I. proglašen je krivim zbog kaznenih djela protiv života i tijela, ubojstva iz članka 110. KZ/11. na štetu D. T., za koje kazneno djelo je na temelju iste zakonske odredbe utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 (osam) godina te ubojstva u pokušaju iz članka 110. u vezi s člankom 34. KZ/11. na štetu I. S. K./11. za koje kazneno djelo je na temelju iste zakonske odredbe uz primjenu članka 48. stavak 1. i članka 49. stavak 1. točka 2. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) mjeseci., pa je optuženi R.-I. I. na temelju članka 51. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 11 (jedanaest) godina.

1.1. U izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora temeljem članka 54. KZ/11. uračunato je vrijeme lišenja slobode od 27. listopada 2020. pa nadalje.

1.2. Optuženiku je na temelju članka 79. stavak 2. i 6. KZ/11. oduzet predmet uporabljen za počinjenje kaznenog djela, vojni nož tzv. bajoneta pa je naloženo da će se isti uništiti.

1.3. Na temelju članka 148. stavka 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/11. – Odluka Ustavnog suda, 143/12., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje u tekstu ZKP/08.) optuženik R.-I. I. je djelomično oslobođen dužnosti naknade troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1., 6. i 7. ZKP/08. a naloženo mu je podmiriti 1/5 troškova kaznenog postupka u iznosu od 27.166,76 kn u roku od 90 dana od pravomoćnosti presude, dok se u cijelosti se oslobađa dužnosti plaćanja troškova branitelja po službenoj dužnosti.

2. Protiv te presude žalbu je podnio optuženi R.-I. I. po branitelju D. U., odvjetniku u Z. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. te članka 468. stavak 2. ZKP/08., pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu ukine i da predmet vrati Županijskom sudu u Zagrebu na ponovno odlučivanje pred izmijenjenim vijećem.

3. Postupajući u skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08. spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

4. Ispitujući pobijanu presudu u povodu žalbe optuženika, a po službenoj dužnosti prema članku 476. stavak 1. točka 11. ZKP/08. utvrđeno je da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. i to u vidu proturječnosti izreke i razloga presude i proturječnosti između samih razloga presude ostvarenih u odnosu na kazneno djelo iz članka 110. u vezi s člankom 34. KZ/11. ZKP/08. a u odnosu na oštećenog Ivana Stankovića pa je valjalo ukinuti u tom dijelu prvostupanjsku presudu i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku sukladno članku 484. stavak 2. ZKP/08., uslijed čega je žalba optuženika u tom dijelu bespredmetna.

4.1. Naime, prvostupanjskom presudom optuženik je proglašen krivim zbog dva kaznena djela ubojstva iz članka 110. KZ/11., od čega jednog ubojstva u pokušaju iz članka 110. u vezi s člankom 34. KZ/11. počinjenog prema I. S.. Ovaj drugostupanjski sud je u nastavku, radi lakšeg razumijevanja i preglednosti, citirao relevantne dijelove činjeničnog opisa inkriminacije i obrazloženja prvostupanjske presude. U činjeničnom opisu dio događaja koji se odnosi na prvi kontakt optuženika i I. S. i D. T. opisan je na način da je optuženik „27. listopada 2020. oko 21,35 sati …. otpočeo verbalnu prepirku s D. T. i I. S., koja je prerasla u naguravanje i fizički sukob a potom u namjeri da liši života I. S. izvadio ranije opisani nož, zamahnuo u pravcu glave i vrata I. S. te ga zarezao po vratu zadavši mu rezno ubodnu ranu na vratu ispod glave…“. U obrazloženju je prvostupanjski sud, iznoseći argumente za takav zaključak i istodobno se osvrćući na navode optuženika o prethodnom napadu I. S. na njega (a to potvrđuju svjedoci K., G. i M., a djelomično je konstatirano kao utvrđeno iz snimaka nadzorne kamere) koji se sastojao najprije od upućenog udarca šakom u glavu nakon čega je optuženik povlačeći unatrag pao, da bi se napad nastavio udaranjem optuženika dok je bio na podu, naveo ( točka 27.) između ostalog da je optuženik ..“započeo verbalni sukob“, a potom da je …“uzeo pravdu u svoje ruke“, a onda konstatirao da je „…Nakon takve verbalne prepirke koju je optuženi s njima započeo, žrtva S. ga je udario šakom udarcem slabog intenziteta u glavu lijevo sljepoočno nakon čega je došlo do međusobnog naguravanja između njih dvojice… pa je tijekom naguravanja optuženi hodajući unatrag nogom zapeo za podest terase i pao na pod terase A. T., a žrtva S. ga je udario nekoliko puta u glavu, udarcima slabog intenziteta koji su bili toliko slabi da na optuženikovoj glavi i tijelu nema ozljeda, pa obrana optuženika da mu je bila namjera „odbiti njih dvojicu od sebe“ nožem i da se nije nadao tolikoj njihovoj agresivnosti koju su ispoljavali nije istinita i vjerodostojna, jer niti u jednom trenutku tijekom inkriminiranog događaja nije došlo do protupravnog napada obje žrtve na optuženika, a žrtve evidentno nisu ispoljavale „toliku agresivnost“ kako to neistinito opisuje optuženi, jer on (osim jednog natučenja lijevo sljepoočno) a niti svjedokinja K. u događaju nisu uopće ozlijeđeni.“

4.2. Iz prikazanog dijela obrazloženja slijedi da prvostupanjski sud nalazi kako postupanje I. S. ne predstavlja napad, nego da bi napad eventualno moglo predstavljati zajedničko djelovanje S. i T., (što za sada osnovano otklanja da se dogodilo-točka 25.1.). Međutim, nakon toga prvostupanjski sud (točka 27.) ipak ocjenjuje koliko je ozbiljno i opasno postupanje samog S. i zaključuje: „Fizički sukob na terasi A. T. odvijao se samo između optuženika i žrtve S. i trajao je nekoliko sekundi, dok se žrtva T. za to vrijeme nalazio na asfaltiranom nogostupu gdje je pao i ustajao s poda i nije dolazio na tu terasu. U tom fizičkom sukobu, kako se to dobro moglo vidjeti na snimci nadzorne kamere A. T., točno je da je žrtva S. zadao nekoliko udaraca optuženiku šakom u glavu. No, on je bio goloruk, u pijanom stanju pri koncentraciji apsolutnog alkohola u krvi (između 2,27 g/kg i manje od 2,50 g/kg) pri kojoj prema utvrđenjima vještaka toksikologa tako alkoholizirane osobe nemaju mogućnost kretanja kao prosječna trijezna osoba te dolazi do teturanja, zanašanja, zastajkivanja, mijenjanja smjera kretanja naprijed, natrag, lijevo ili desno u svrhu održavanja ravnoteže, a motoričke reakcije na vanjske podražaje su bitno usporenije nego kod prosječno trijezne osobe, pa kraj takvog stanja stvari žrtva S. objektivno nije bio opasan napadač.“ Tim dijelom obrazloženja prvostupanjski sud zaključuje i obrazlaže da zapravo pravog napada niti nema jer postupci žrtve S. ne predstavljaju izvor opasnosti za tijelo i život optuženika, pa da bi on imao pravo na obranu.

4.3. Međutim u nastavku istog odlomka (točka 27.) obrazloženja sud prvostupanjski sud ističe: „…Postupanje optuženika u kojem se on „brani“ tijekom tučnjave sa S. uporabom noža kojim mu zadaje ubodno reznu ranu na vratu, nije bilo dopušteno niti opravdano, jer nije bilo u razmjeru sa intenzitetom udaraca koje mu je zadao S., koji su očito bili toliko slabog intenziteta da nisu uzrokovali nikakvu ozljedu na njegovoj glavi niti tijelu (osim prolaznog crvenila u predjelu prsnog koša koje nije utvrđeno kao ozljeda u sudskomedicinskom smislu), niti je bilo u razmjeru sa sredstvom napada jer je S. u tučnjavi koristio samo svoju šaku a optuženi veliki vojnički nož, pa je optuženi evidentno mogao njegove udarce odbiti ili blažim sredstvom odnosno uzvratiti mu udarce šakama ili žrtvu spriječiti da ga dalje udara na najmanje štetan način primjerice, porezati ga po ruci ili nozi kao manje vitalnim dijelovima tijela a takvo bi postupanje optuženika bilo efikasno i zaustavilo bi daljnje udarce.“ Upravo ovim dijelom obrazloženja prvostupanjski sud upada u proturječje, jer proizlazi da postupke oštećenog I. S. ipak percipira i razmatra kao napad, ali optuženiku zamjera način obrane, sugerirajući da je za odbijanje takvog napada imao druge mogućnosti koje i nabraja. Ovakvo rezoniranje potpuno je proturječno. Naime, ili postupci oštećenog I. S. predstavljaju napad ili se oni uopće tako ne mogu tretirati. Ako je napad, onda je optuženik imao pravo na obranu, a druga je stvar intenziteta te obrane, jer on, kao i sredstvo kojim se koristi te način na koji se tim sredstvom koristi, moraju biti u razmjeru s napadom.

4.4. Navedeno proturječje prvostupanjski sud ponavlja u istom odlomku (točka 27.) i sljedećim navodima: „Tim više što iz iskaza svjedokinje K. i snimke video nadzora kamere A. T. proizlazi da je žrtva S. prestala udarati optuženika šakom nakon što je od svjedokinje K. dobio jedan udarac nogom u glavu. To znači da je optuženi imao mogućnost „obrane“ blažim sredstvom kao što je šaka ili noga. Dakle, zaključno valja reći da poduzeta „obrana“ optuženika od žrtve S. nije bila dopuštena jer nije bila prijeko potrebna da odbije njegove udarce, nije bila u razmjeru sa intenzitetom napada, sredstvom koje je koristio napadač niti opasnošću samog napadača jer nakon ove tučnjave na glavi i tijelu optuženika nije bilo nikakvih ozljeda“. Prikazanim dijelovima obrazloženja prvostupanjske odluke prvostupanjski sud ponovno s jedne strane tvrdi da napada nije bilo (jer da je žrtva S. bio jako pijan i zbog toga neopasan), a s druge strane ipak prihvaća da se radilo o napadu, ali slabog intenziteta i dozvoljava da je optuženik imao pravo taj napad odbiti, pri čemu sugerira koji bi način obrane bio adekvatan. Time su razlozi u direktnoj suprotnosti, jer ako napad postoji, neovisno o njegovom intenzitetu (osim ako zbog okolnosti ili izrazito malog intenziteta, se radnje uopće ne mogu definirati kao protupravni napad u smislu članaka 21. KZ/11., što, barem za sada, ovdje nije slučaj) onda napadnuti ima pravo braniti se, a druga je stvar na koji je način to trebao učiniti. Dakle, kada prvostupanjski sud zaključuje da je napad postojao, makar bio i malog intenziteta, onda je bio dužan optuženikove postupke kvalificirati kao prekoračenje nužne obrane, a s tim u skladu izmijeniti i činjenični i pravni opis i pravnu kvalifikaciju.

4.5. S obzirom na prethodno navedeno ostvarena su dva vida bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka. 11. ZKP/08. jer su razlozi presude (u kojima prvostupanjski sud govori o napadu oštećenog S.) u proturječju s izrekom (u kojoj prvostupanjski sud ne spominje napad oštećenika), a razlozi su i međusobno proturječni (jer s jedne strane prvostupanjski sud govori da napada nije bilo, a s druge polemizira o prihvatljivom načinu obrane od napada) a ujedno je i činjenično stanje u tom dijelu za sada pogrešno utvrđeno, jer je prvostupanjski sud dužan sa sigurnošću utvrditi odlučne činjenice i o njima zauzeti dosljedan stav.

5. Međutim u odnosu na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 2. ZKP/08. optuženik u žalbi neosnovano smatra da je odbijanjem dokaznih prijedloga, koji su po ocjeni optuženika u cijelosti bili utemeljeni, uskraćeno pravo optuženika na aktivnu obranu i na pravično suđenje. Dio žalbenih razloga, u odnosu na opremu koju je koristio prvostupanjski sud te kvalitetu zapisa nadzornih kamera odnosi se na žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, o čemu će naknadno detaljnije biti riječ. Ipak sasvim načelno treba ukazati da se u okviru navedene žalbene osnove, optuženik u žalbi pozivao upravo na detalje uočene na zapisu nadzornih kamera čime sam relativizira značaj povreda na koje ukazuje. Nadalje, optuženik osporava ispravnost odluke prvostupanjskog suda koji je odbio dokazni prijedlog da se u postupak uvedu kvalificirani informatičari koji će omogućiti valjanu reprodukciju unutarnje nadzorne kamere caffe bara „A. T.“ te nadzorne kamere H. l. Naime, na raspravi 2. srpnja 2021. (list 484) djelomično je prihvaćen dokazni prijedlog obrane za provođenjem informatičkog vještačenja po vještaku M. B. koji bi trebao omogućiti pokretanje DVD snimke prometnog redarstva grada Zagreba (što je kasnije u tijeku rasprave provedeno) a na temelju članka 421. stavak 1. točka 3. ZKP/08. odbijen je prethodno navedeni dokazni prijedlog obrane za uvođenje u postupak kvalificiranog informatičara uz obrazloženje da su snimke dobrih kvalitete, jasne, dobro se vide osobe i njihove radnje u točnom vremenu. S obzirom na prethodno navedeno, vidljivo je da u konkretnom slučaju, odbijanjem dokaznog prijedlog nije povrijeđeno načelo jednakosti oružja, ne postoji nerazmjer prihvaćenih i izvedenih dokaza obrane i optužbe niti u kvalitativnom niti u kvantitativnom smislu pa optuženiku nije teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda pa nema bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 2. ZKP/08.

6. Optuženik u uvodnom dijelu žalbe također ističe žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. i to prepisujući u potpunosti zakonski tekst a iste žalbene razloge navodi i u okviru žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, na koje se ustvari odnose, pa će se žalbeni razlozi razmatrati u okviru te žalbene osnove a u skladu s obvezom drugostupanjskog suda iz članka 487. stavak 4. ZKP/08.

7. U ponovljenom postupku će prvostupanjski sud, polazeći od optužnice Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu od 25. ožujka 2021. ponovno izvesti i potom analizirati i ocijeniti sve dokaze vodeći računa o argumentaciji ove drugostupanjske odluke i donijeti novu presudu koju će valjano obrazložiti u skladu s odredbom članka 459. ZKP/08. te zauzeti jasan i precizan stav o tome je li optuženik bio napadnut pa se, u činjeničnim opisom, navedenim radnjama branio, te jesu li te radnje bile adekvatne napadu ili je postupao u prekoračenju nužne obrane (u kojem slučaju će, na dopušten način izmijeniti činjenični i pravni opis i pravnu kvalifikaciju). Pritom će prvostupanjski sud ponovno ocijeniti okolnosti na koje upućuje optuženik u žalbi, da je iz zapisa vanjske nadzorne kamere caffe bara „A. T.“, vidljiv način postupanja oštećenog I. S., koji optuženik definira kao „udarci snage najvećeg mogućeg intenziteta ili žargonski rečeno štemanje ili zakivanje“, uspoređujući ih s jačinom i vrstom zadobivenih ozljeda na glavi, kao i s konstatacijom vještaka toksikologa u pogledu stupnja alkoholiziranosti optuženika (2,27 g/kg) i karakteristikama osoba u tom stanju (između ostalog gubitak samokontrole i samokritičnosti, povremeni gubitak prisebnosti zbog čega se pojavljuje grubost, surovost i brutalnost) kao i položajem aktera u prostoru u trenutku kada je optuženik ozlijedio I. S..

7.1. Nadalje, prvostupanjski sud će ponovno, s velikom pažnjom, ocijeniti (po potrebi provesti i druge odgovarajuće dokaze) i obrazložiti mogućnost uočavanja od strane optuženika međusobnog položaja I. K. i oštećenog I. S. u trenutku njihovog razgovora. Naime, prvostupanjski sud (točka 26.15.) ne prihvaća optuženikovu obranu kao istinitu i vjerodostojnu jer optuženik s mjesta gdje je sjedio u parkiranom automobilu (zapadna strana tržnice V. pored osnovne škole) nije mogao vidjeti ni čuti komunikaciju svjedokinje I. K. sa žrtvama. Međutim, svjedokinja iskazuje (list 554) da ih optuženik nije mogao čuti ali i to da je u jednom trenutku, za vrijeme razgovora s oštećenikom, pogledala prema automobilu i vidjela da optuženik još uvijek sjedi na mjestu vozača. Stoga konstatacija prvostupanjskog suda da optuženik nije mogao vidjeti međusobnu komunikaciju I. K. i oštećenika, za sada, ne proizlazi iz iskaza I. K., osim ako je situacija na mjestu događaja bila takva da je optuženik mogao vidjeti svjedokinju I. K., ali nije ujedno mogao (zbog prostorne distance i prepreka) vidjeti i oštećenika.

8. Zbog svega prethodno navedenog odlučeno je kao pod točkom I ove odluke, na temelju članka 483. stavak 1. i članka 484. stavak 2. ZKP/08.

9. U odnosu na kazneno djela protiv života i tijela, ubojstva iz članka 110. KZ/11. na štetu D. T., optuženik smatra da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno i u pogledu postojanje napada D. T., njegovih psihofizičkih mogućnosti i vezano uz to ispunjenje subjektivnog obilježja kaznenog djela.

9.1. Naime, po stavu optuženika u tijeku postupka nije dokazana dinamika događaja niti redoslijed zadobivenih ozljeda D. T.. Međutim, prvostupanjski sud je, suprotno žalbi optuženika, precizno i temeljito (točka 26.-26.14) analizirao provedene dokaze te utvrdio dinamiku događaja u tom dijelu kao i redoslijed zadobivanja ozljeda oštećenog D. T. i valjano zaključio (točka 27.) da tempore criminis nije postojao istodobni protupravni napad, niti je prijetio izravno predstojeći napad D. T. na optuženika, jer to ne proizlazi niti iz jednog provedenog dokaza. Ovdje posebno valja ukazati na nalaz i mišljenje nakon provedenog kontaktnog vještačenja (list 344 – 345 spisa) po kojem izostaju bilo kakvi mikro tragovi koji bi upućivali na međusobne bliske kontakte optuženika i oštećenog T.. Pritom prvostupanjski sud nije „izvrgnuo ruglu“ obranu optuženika, kako je to navedeno u žalbi, već je istu argumentirano otklonio dovodeći u vezu s ostalim provedenim dokazima (točka 26.6. i 26.10.) a ispunjenje subjektivnog obilježja kaznenog djela je detaljno i precizno obrazložio (točka 33.-33.1) i te razloge u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud i nema ih potrebe ovdje ponavljati.

9.2. U pogledu psihofizičkog stanja oštećenog D. T. optuženik navodi da je prvostupanjski sud iznio pogrešan zaključak koji neosnovano pripisuje vještaku toksikologu. Međutim, prvostupanjski sud je (točka 29.) doista zaključio da je oštećenik pri koncentraciji od 3,57 g/kg bio u stanju teškog otrovanja alkoholom te da nije imao objektivne intelektualne, fizičke i motoričke sposobnosti na drugu osobu izvršiti surov, brutalan i dugotrajan fizički napad za koji optuženik navodi da mu je bio izložen. Radi se o osnovanom zaključku prvostupanjskog suda (ne vještaka toksikologa), koji u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a koji zaključak prvostupanjski sud izvodi na temelju nalaza i mišljenja vještaka toksikologa dipl.ing. Z. K.. Naime, vještak navodi da kod osoba u tom stanju dolazi do zamućenog pogleda, do pojave dvostrukih slika, pojavljuju se stupor, moguće su nesvjestice, a može doći i do kome te da takve osobe nisu u stanju održavati ravnotežu, dezorijentirani su u vremenu i prostoru, stvarnost nisu u mogućnosti realno shvatiti, a kretanje im je nepredvidivo. Pritom, suprotno navodima žalbe, prvostupanjski sud osnovano ne uzima kao relevantnu činjenicu, koja proizlazi iz dijela nalaza i mišljenja, da je kod D. T. utvrđeno 0,12 mg/l diazepama jer ta koncentracija, po mišljenju vještaka nije morala imati utjecaj na psihofizičke sposobnosti, nego je na njegovo ponašanje u bitnome utjecala utvrđena koncentracija apsolutnog alkohola u krvi.

10. Optuženik prvostupanjsku presudu pobija i u odnosu na odluku o kazni, smatrajući da je prvostupanjski sud, pored utvrđenih olakotnih okolnosti, trebao uzeti u obzir i doprinos žrtve počinjenju kaznenog djela, te nije mogao uzeti kao otegotnim oblik krivnje, izravnu namjeru jer to spada u pravni opis djela, te kao motiv postupanja ukradeni novčanik i zlouporabu kreditne kartice.

10.1. Međutim, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud je pravilno i u dovoljnoj mjeri, u smislu članka 47. KZ/11., ocijenio sve utvrđene otegotne i olakotne okolnosti. Osnovano je uzeo u obzir i činjenicu da je optuženik tempore criminis bio smanjeno ubrojiv, da je neosuđivana osoba te je njegovo ponašanje eksces u njegovom inače urednom i društveno prihvatljivom ponašanju, da ima uredne obiteljske prilike te otac jednog punoljetnog djeteta, da je umirovljenik i da je bolestan te mu teško padaju posljedica kaznenih djela. Ovdje valja ukazati da je za kazneno djelo iz članka 110. KZ/11. zapriječena kazna zatvora od najmanje pet godina te da je utvrđena kazna zatvora u trajanju od osam godina, u odnosu na dovršeno kazneno djelo i žrtvu D. T. bliža donjoj granici zapriječene kazne ni postojanje eventualnog doprinosa žrtve D. T. ne predstavlja tako značajnu okolnost koja bi utjecala na utvrđenu kaznu zatvora. Prvostupanjski sud je također osnovano kao otegotne okolnosti uzeo u obzir iskazanu upornost i kriminalnu volju, činjenicu da život izgubila mlada osoba u dobi od tridesetak godina kao i motiv postupanja optuženika, najviši oblik krivnje – izravnu namjeru. Suprotno u žalbi iznesenom stavu optuženiku valja ukazati na, životno gledajući, očiti nerazmjer motiva postupanja optuženika (sve da je žrtva D. T. i pronašao novčanik s kreditnim karticama i njima se protupravno poslužio) prema u radnjama i ponašanju optuženika, kao i na odredbu članka 47. KZ/11. po kojem će sud pri izboru vrste i mjere kazne, između ostalog vodite računa i stupnju krivnje.

11. Stoga je prvostupanjski sud i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno i u dovoljnoj mjeri, u smislu članka 47. KZ/11., ocijenio sve utvrđene otegotne i olakotne okolnosti, utvrdio prethodno navedenu kaznu zatvora u odnosu na žrtvu D. T. u trajanju od 8 (osam) godina. Cijeneći optuženikovu ličnost i težinu počinjenog kaznenog djela ovaj sud nalazi da će ta kazna u cijelosti ispuniti zakonsku svrhu kažnjavanja propisanu člankom 41. KZ/11. te je dostatna da se izrazi društvena osuda za počinjeno kazneno djelo, kao i da utječe na optuženika i sve ostale da se suzdrže od činjenja kaznenih djela.

12. Ovaj drugostupanjski sud je stoga pod točkom II ove odluke, a uslijed odluke pod I preinačio prvostupanjsku presudu u odluci o kazni te je optuženika, za kazneno djelo iz članka 110. KZ/11. počinjeno prema D. T., na temelju iste zakonske odredbe osudio na kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) godina, a u koju kaznu mu je temeljem članka 54. KZ/11. uračunao vrijeme uhićenja i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 27. listopada 2020. pa nadalje.

13. Slijedom navedenog, s obzirom da u ovom dijelu pobijane presude nisu utvrđene povrede zakona na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, sukladno odredbi članka 476. stavak 1. ZKP/08., a na temelju članka 486. stavak 1. i članka 482. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 24. kolovoza 2022.

Predsjednik vijeća

Ivan Turudić,univ.spec.crim.,v.r.