Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: I Kž-203/2022-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Sanje Katušić Jergović, predsjednice vijeća, te Željka Horvatovića i mr.sc. Marijana Bitange, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Bilušić, u kaznenom predmetu protiv optuženog R. B., zbog kaznenog djela iz članka 154. stavka 2. u vezi stavka 1. točke 1. i 6. i članka 153. stavka 1. točka 1. i člankom 153. stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., dalje u tekstu: KZ/11.) i dr., odlučujući o žalbama Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu, optuženika i oštećenice, podnijetim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 24. veljače 2022., broj K-18/2021.,u sjednici vijeća održanoj 23. kolovoza 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika, optuženog R. B. i oštećene P. C. (ranije S.) kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom prvostupanjskom presudom optuženi R. B. proglašen je krivim zbog počinjenja tri kaznena djela protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa i to dva kaznena djela silovanja iz članaka 188. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. – ispravak, 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04., 84/05. – ispravak, 71/06., 110/07., 152/08., 57/11 i 77/11., dalje: KZ/97.), činjenično i pravno opisana u točkama 1. i 2. u izreci pobijane presude, te kazneno djelo bludne radnje iz članka 193. stavka 1. u vezi članka 189. stavka 1. KZ/97., činjenično i pravno opisano u točki 3. pobijane presude, te dva kaznena djela protiv spolne slobode - teška kaznena djela protiv spolne slobode iz članka 154. stavka 2. u vezi članka 154. stavka 1. točke 1. i članka 153. stavka 1. i članka 152. stavka 1. KZ/11., činjenično i pravno opisana u točkama 4. i 5. u izreci pobijane presude, te mu je za svako od inkriminiranih kaznenih djela utvrđena kazna zatvora, i to: za svako od kaznenih djela iz članka 188. stavka 1. KZ/97. u trajanju od tri godine, za kazneno djelo iz članka 193. stavka 1. KZ/97., u trajanju od tri mjeseca, a za svako od djela iz članka 154. stavka 2. KZ/11., u trajanju od tri godine, a na temelju članka 51. KZ/11. optuženi R. B. je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet godine i šest mjeseca.

2. Na temelju članka 158. stavka 1. i 2. . Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12.- Odluka ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17., 126/19. i 80/22. – dalje: ZKP/08.), oštećena P. C. (ranije S.) s imovinskopravnim zahtjevom je upućena u parnicu

3. Na temelju članka 148. stavka 6. ZKP/08., optuženik je u cijelosti je oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka.

4. Protiv ove presude žalbe su pravodobno podnijeli državni odvjetnik, optuženi R. B. i oštećena P. C. (ranije S.).

4.1. Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni te predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se optuženiku izrekne stroža jedinstvena kazna zatvora.

4.2. Optuženi R. B., u žalbi koju je podnio po braniteljici K. G., odvjetnici u Z., prvostupanjsku presudu pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, dok u žalbi koju je podnio po braniteljici J. S., odvjetnici u Z., prvostupanjsku presudu pobija zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno činjeničnog stanja i odluke o kazni. U obje žalbe je predložio da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

4.3. Žalbu je podnijela i oštećena P. C. (ranije S.) po opunomoćenici S. B. J. iz O. društva J.&partneri j.t.d. iz Z., zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu te je predložila da se u tom dijelu pobijana presuda preinači na način da se njezin imovinskopravni zahtjev od 20. ožujka 2018. usvoji, a podredno da se pobijanom dijelu predmet „vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.“

5. Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženi R. B. po braniteljici J. S., uz prijedlog da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.

6. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08., prije sjednice vijeća bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

7. Na temelju članka 475. stavka 2. ZKP/08. o sjednici vijeća izvješteni su optuženik i njegova braniteljica Jadranka Sloković, koji su u žalbi to zahtijevali, kao i državni odvjetnik. Sjednici je, putem audio-video sustava kojim je rukovala stručna osoba, bio prisutan optuženik, kao i njegov branitelj Z. Ž., odvjetnik u Z., u zamjenu za odvjetnicu J. S., a na temelju članka 475. stavka 4. ZKP/08., sjednica je održana u odsutnosti državnog odvjetnika koji je o sjednici uredno izvješten.

8. Žalbe državnog odvjetnika, optuženika i oštećenice, nisu osnovane.

U odnosu na žalbu optuženika, osim na žalbu zbog odluke o kazni

9. Budući da se obje žalbe optuženika u pretežitom dijelu odnose na iste žalbene osnove i sadrže gotovo identičnu argumentaciju, obje žalbe će se uzeti kao jedna jedinstvena žalba.

10. Nije u pravu optuženik kad u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., koju isti vidi u tome što su u prvostupanjskoj presudi razlozi koji se odnose na ocjenu dokaza potpuno nejasni, pa da se pobijana presuda u tom dijelu ne može ispitati.

10.1. Suprotno prethodno iznesenoj žalbenoj tvrdnji, u obrazloženju pobijane presude, nakon što je detaljno analizirao izvedene personalne dokaze, svaki posebno i u njihovoj međusobnoj vezi, prvostupanjski je sud naveo jasne i logične razloge zbog kojih je, na temelju onog što je u svezi inkriminiranih kaznenih djela iskazala žrtva P. C. (ranije S.), našao dokazanim da je optuženik počinio inkriminirana kaznena djela silovanja sadržana u točkama 1., 2., 4. i 5. u izreci pobijane presude, kao i kazneno djelo bludne radnje, sadržano u točki 3.

10.2. Stav žalitelja, koji u okviru te bitne povrede odredaba kaznenog postupka u žalbi ističe da je iskaz žrtve „neživotan i nevjerodostojan“…, te ga je prvostupanjski sud cijenio „sumarno i arbitrarno“, zapravo predstavlja žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na koju će se ovaj drugostupanjski sud nastavno očitovati, pa je njegova žalba zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., neosnovana.

10.3. Nadalje, iako je optuženik istakao da je prvostupanjski sud počinio i bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08., u žalbi nije konkretizirao niti jednu procesnu radnju iz koje bi proizlazilo da mu je bilo teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a postojanje ove povrede nije utvrdio niti ovaj drugostupanjski sud ispitujući pobijanu presudu u smislu članka 476. stavka točke 1. ZKP/08., s tim da „manjkava“ ocjena vjerodostojnosti iskaza žrtve, na što žalitelj upire u kontekstu ove povrede, ne predstavlja tešku povredu prava na pravično suđenje, već predstavlja nezadovoljstvo žalitelja utvrđenim činjeničnim stanjem.

10.4. Nije u pravu optuženik ni kad ističe da je prvostupanjski sud počinio i daljnju bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP/08. budući da u skladu s odredbom iz članka 450. stavku 2. ZKP/08., iskaz žrtve nije savjesno ocijenio i doveo ga u vezu s iskazima saslušanih svjedoka B. B., F. F., J. B., A. Š. i A. Š..

10.5. Upravo suprotno, kako to i proizlazi iz ocjene izvedenih dokaza koji je sadržan u točkama 15., 16. 17. i 18. pobijane presude, prvostupanjski je sud vrlo temeljito i koherentno analizirao iskaze naprijed navedenih svjedoka, nakon čega je naveo određene i uvjerljive razloge zbog kojih je sporne činjenice vezane uz postojanje inkriminiranih kaznenih djela kao i krivnju optuženika, našao dokazanim, kao i razloge zbog kojih navedenim svjedocima nije poklonio vjeru, pa je žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP/08., također neosnovana.

11. Pogrešno utvrđeno činjenično stanje optuženik prvenstveno nalazi u tome što je prvostupanjski sud iskaz žrtve P. C. (ranije S.), na kojem je temeljio odluku o njegovoj krivnji, neopravdano cijenio kao vjerodostojan, navodeći da ga je žrtva zbog svojih upitnih moralnih vrijednosti te činjenice da je u inkriminiranom razdoblju bila u ljubavnoj vezi sa J. B. ali i drugim muškarcima, lažno teretila. Smatra da je iskaz žrtve prvostupanjski sud nekritički prihvatio kao vjerodostojan, ne dovodeći ga u vezu s ostalim dokazima odnosno iskazima svjedoka J. B., A. Š., A. Š., te B. B. i F. F., čiji mu iskazi idu u prilog.

11.1. Točna je tvrdnja optuženika, koji je porekao izvršenje inkriminiranih kaznenih djela, da je prvostupanjski sud postojanje djela i njegove krivnje utvrdio na temelju iskaza žrtve, kao i da naprijed navedeni svjedoci o samim kaznenim djelima nisu imali saznanja. Međutim, i po mišljenju ovog Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske, nakon temeljite i sveobuhvatne analize izvedenih materijalnih i personalnih dokaza, prvostupanjski je sud ispravno svjedočki iskaz žrtve P. C. (ranije S.) cijeno kao istinit.

11.2. S tim u vezi ovaj drugostupanjski sud prihvaća rezon prvostupanjskog suda da seksualni život, nesumnjivo, predstavlja najintimniju sferu života svakog pojedinca pa se kaznena djela protiv spolne slobode, posebno ona počinjena u bračnoj ili izvanbračnoj vezi, kako se s tim u vezi metaforički izrazio sud, ne događaju „pred publikom“. Dakle, saznanja o kaznenim djelima protiv spolne slobode imaju najčešće samo osobe među kojima se neko od tih djela dogodilo odnosno bračni (ili izvanbračni) partneri, pa u konkretnom slučaju iskazi svjedoka J. B., B. B., F. F., A. Š. i A. Š., koji o samim djelima nemaju nikakvih saznanja, kako je to ispravno zaključio prvostupanjski sud, nisu relevantni.

11.3. Nadalje, ispravno je prvostupanjski sud kao polazište za ocjenu vjerodostojnosti obrane optuženika i svjedočkog iskaza žrtve cijenio ono što su isti iskazali vezano uz njihove međusobne odnose za vrijeme trajanja njihove izvanbračne zajednice. Naime, u svojoj obrani optuženik je naveo da je njihov odnos bio potpuno normalan, što su potvrdile i svjedokinje B. B., njegova majka, te F. F., dok je žrtva, suprotno tome, iskazala da je taj odnos bio pun prijetnji i uvreda i da takav život nikom ne bi poželjela, zbog čega je s djecom bila prinuđena otići u Sigurnu kuću.

11.4. Da obrana optuženika, ali i iskazi svjedoka B. B. i F. F., koji su izvanbračni odnos optuženika i žrtve opisali kao vrlo harmoničan, nisu istiniti, prvostupanjski je sud nesporno utvrdio na temelju pravomoćne presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj Kzd-23/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je optuženik proglašen krivim da je na štetu žrtve, ali i njihove maloljetne djece, u razdoblju od 2009. do 2015., počinio više kaznena djela s elementima nasilja i to dva kaznena djela tjelesne ozljede, kazneno djelo teške tjelesne ozljede i kazneno djelo prijetnje, kao i dva kaznena djela na štetu djetetovih prava, zbog čega je žrtva, zajedno s njihove dvoje maloljetne djece, kako to nesporno proizlazi iz dokumentacije u spisu, bila prinuđena potražiti utočište u Sigurnoj kući. Ovo ujedno upućuje da je iskaz žrtve vezan uz ponašanje optuženika u njihovoj izvanbračnoj zajednici, istinit, pa u tom kontekstu iskazi svjedokinja A. Š. i A. Š., koje su iskazali da se ne sjećaju da bi žrtva tijekom 2009. bila smještena u Sigurnu kuću gdje je jednoj djelatnici ispričala o kaznenim djelima, također nisu relevantni.

11.5. Što se tiče svjedočkog iskaza žrtve P. C. (ranije S.) u odnosu na inkriminirana kaznena djela, njegovu vjerodostojnost prvostupanjski je sud cijenio sagledavajući karakteristike ličnosti žrtve.

11.6. Naime, na temelju provedenog psihologijsko-psihijatrijsko vještačenja žrtve u Klinici za psihijatriju V. te nalaza i mišljenja vještakinje za psihijatriju doc. dr. sc. N. B. od 6. prosinca 2018., proizlazi da je žrtva P. C. (ranije S.), unatoč određenih deficita koji karakteriziraju njezinu ličnost – ispodprosječno intelektualno funkcioniranje, dijagnosticirana epilepsija s posljedičnim elementima psihoorganskog sindroma kao i elementima posttraumatskog poremećaja koji su uvjetovani u primarnoj obitelji te su kasnije nadograđeni traumatskim iskustvima u izvanbračnoj vezi s optuženikom, sposobna dati vjerodostojan iskaz.

11.7. U tom kontekstu, s obzirom na to da je žrtvu na raspravi i neposredno ispitao, prvostupanjski je sud kroz način na koji je ista iznosila svoja saznanja o inkriminiranim događajima, emocije koje je pri tome manifestirala kao i sigurnost i dosljednost koju je očitovala, mogao ocijeniti i psihološku uvjerljivost njezina iskaza, pa je s tim u vezi, u točki 16. pobijane presude naveo da je kod žrtve, kad je trebala opisivati okolnosti vezene uz kaznena djela, uočena „nervoza, nelagoda i potresenost (…), „popraćen čestim plačem i prekidima u iskazivanju ...“, što upućuje da se ono o čemu je žrtva iskazivala doista dogodilo i da o onom što je doživjela, iskazuje istinito.

11.8. S druge strane, uvjerljivost iskaza žrtve sud je cijenio i s obzirom na njezinu dosljednost i sadržaj te činjenicu da je u pogledu okolnosti inkriminiranih događaja ista identično iskazivala i prilikom prvog ispitivanja na dokaznom ročištu od 17. veljače 2017. ali i pet godina nakon toga, odnosno 17. veljače 2022., kad je sud na raspravi neposredno ispitao. Pri tome je vrlo bitno da je svaki od inkriminiranih događaja žrtva dosljedno kronološki povezala uz neki od događaja koji su tome prethodili (rođenje kćeri L., saznanja za incestno ponašanje njezina oca, gledanje filma „50 nijansi sive“ itd.), što su podaci koji taj iskaz čine i životno uvjerljivim i prihvatljivim.

11.9. Prema tome, suprotno navodima žalbe optuženika, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ispravno je prvostupanjski sud svjedočki iskaz žrtve P. C. (ranije S.) cijenio kao vjerodostojan, a obranu optuženika kao nevjerodostojnu i usmjerenu na izbjegavanje kaznene odgovornosti.

11.10. Vjerodostojnost iskaza žrtve ne može se dovesti u pitanje ljubavnom vezom koju je ista tijekom 2011. imala s J. B., pa eventualno i s nekim drugim muškim osobama, kako to u žalbi, vrlo opširnom eleboracijom, optuženik pokušava dokazati, ističući amoralnost kao osnovni motiv zbog kojeg ga je žrtva lažno teretila, a koju je okolnost prvostupanjski sud ispravno cijenio kao nebitnu za opstojnost inkriminiranih kaznenih djela, posebno ako se ima u vidu da je žrtva s J. B. bila u vezi relativno kratko, od veljače 2011. do kraja 2011., a inkriminirana kaznena djela su počinjena u razdoblju od 2006. do 2015. Međutim, treba reći da je i J. B. u svom svjedočkom iskazu također naveo da mu je žrtva rekla da je optuženik prema njoj bio nasilan.

11.11. Nadalje, činjenica da je žrtva 7. srpnja 2015. protiv optuženika podnijela kaznenu prijavu zbog više kaznenih djela tjelesne ozljede, prijetnje te psihičkog i fizičkog nasilja, kojom prilikom ga nije prijavila i zbog kaznenih djela protiv spolne slobode, nije okolnost koja bi upućivala da je njezin iskaz neistinit. S pravom prvostupanjski sud to pripisuje objektivnim čimbenicima odnosno smanjenim intelektualnim kapacitetima i niskoj naobrazbi žrtve (školovanje je prekinula u sedmom razredu osnovne škole), odrastanju u disfunkcionalnoj obitelji te svjetonazorima sredine u kojoj je živjela i ograničenjima koja proizlaze iz patrijarhalnih obrazaca te sredine vezanih uz položaj i ulogu žene u bračnoj zajednici. To što je žrtva, kako je i sama iskazala, 2009. godine saznala da je njezin otac silovao njezinu sestru, na što žalitelj upire u žalbi kao argument koji govori u prilog tome da ga je, podnoseći 2016. godine prijavu za kaznena djela protiv spolne slobode, lažno teretila, za ovaj drugostupanjski sud nije prihvatljivo. Naime, i neki recentni događaji vezani uz kaznena djela protiv spolne slobode, a posebno kazneno djelo silovanja upućuju na to da se zbog difamirajućeg karaktera ovog kaznenog djela žene, kao žrtve tog djela, zbog svih mogućih neugodnosti koje bi iz tog mogle proizaći, kao i pitanja da li će joj se uopće vjerovati, koji je razlog navale i sama žrtva, vrlo teško odlučuju prijaviti počinitelje tih djela. Stoga, protek vremena od počinjenja djela do vremena podnošenja kaznene prijave za to djelo nije okolnost koju bi automatizmom – „a priori“, trebalo tumačiti na štetu žrtve i vjerodostojnosti njezina iskaza, jer počinitelji vrlo često ta kaznena djela i čine računajući s tim da zbog svih prethodno navedenih okolnosti žrtva neće podnijeti kaznenu prijavu.

12. Nije točna tvrdnja optuženika da prvostupanjski sud iskaze svjedoka J. B. i F. F. nije cijenio. Upravo suprotno, sud je iskaze ovih svjedoka cijenio te je ispravno utvrdio da iskaz svjedokinje F. nije vjerodostojan, dok je iskaz svjedoka J. B. o njegovoj ljubavnoj vezi i komunikaciji s žrtvom, prihvatio kao vjerodostojan, a dio iskaza u kojem je naveo da mu je ista u pisanoj komunikaciji rekla „da ju je želio silovati“, što optuženik ističe u žalbi, nije cijenio kao vjerodostojan, za što je u obrazloženju presude naveo prihvatljive razloge.

12.1. Također, pravilno je prvostupanjski je sud, na temelju članka 421. stavka 1. točke 2. ZKP/08., kao nevažan odbio dokazni prijedlog optuženika da se provede dopunsko psihijatrijsko vještačenje žrtve P. C. (ranije S.) kako bi vještakinja, na temelju dokumentacije koju je predao u spis, a radi se o prepisci između žrtve i svjedoka J. B., utvrdila postojanje razloga da ga ista lažno tereti. Naime, psihijatrijska vještakinja, u svom pisanom nalazu i mišljenju, na temelju medicinske dokumentacije te vlastitog ispitivanja žrtve je zaključila da je žrtva u ovom kaznenom postupku „sposobna dati vjerodostojan iskaz“. S tim u vezi je bitno navesti da zadaća vještaka nije to da utvrdi je li nečiji iskaz istinit ili nije i da li postoje razlozi da svjedok odnosno žrtva neistinito iskazuje, jer ocjenu o tome je li svjedočki iskaz žrtve vjerodostojan, može dati samo sud, što je u konkretnom slučaju i učinio. Slijedom navedenog prvostupanjski je sud ispravno utvrdio da sadržaj pisane komunikacije na koju u žalbi upire optuženik, nije bitan za prosudbu vještakinje glede sposobnosti žrtve da dade vjerodostojan iskaz, pa je ovaj prigovor žalitelja neutemeljen.

12.2. Nadalje, ispravno je prvostupanjski sud odbio dokazni prijedlog optuženika da se nad njim provede psihijatrijsko vještačenje budući da tijekom postupka nije utvrđeno postojanje sumnja koja bi upućivala da bi njegova ubrojivost bila dovedena u pitanje.

12.3. Konačno, ispravno je prvostupanjski sud kao neprikladan odbio dokazni prijedlog optuženika da se presluša USB mediji koji je sadržavao audio snimku izjave žrtve koju je ista dala na „SOS radiju“ 29. siječnja 2022., budući da se takva neformalna izjava, ako je i dana, bez ikakvih prethodnih procesnih upozorenja u postupku ne može koristiti kao svjedočki iskaz.

12.4 Zbog svih naprijed iznesenih razloga, prvostupanjski sud je, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sva sporna pitanja i odlučne činjenice u ovom kaznenom postupku pravilno i potpuno utvrdio te je ispravno zaključio da je optuženi R. B. djelima pod točkama 1. i 2. u izreci, počinio dva kaznena djela silovanja iz članka 188. stavka 1. KZ/97., djelom opisano pod točkom 3. u izreci, kazneno djelo bludne radnje iz članka 193. stavka 1. u svezi članka 189. stavka 1. KZ/97., te djelima pod točkama 4. i 5. u izreci, dva teška kaznena djela protiv spolne slobode iz članka 154. stavka 2. u svezi članka 154. stavka 1. točke 1. i članka 153. stavka 1. i člankom 152. stavka 1. KZ/11., za koja djela ga je proglasio krivim, pa je žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, neosnovana.

U odnosu na žalbe stranaka zbog odluke o kazni

13. Nije u pravu državni odvjetnik kad u žalbi zbog odluke o kazni, pledirajući da se izrečena kazna postroži, ističe da je prvostupanjski sud optuženom R. B. nedovoljno cijenio značaj utvrđenih otegotnih okolnosti pa da jedinstvena kazna zatvora u trajanju od pet godina i šest mjeseci, koju mu je prvostupanjski sud izrekao, nije adekvatna težini i okolnostima počinjenih kaznenih djela, niti je u pravu optuženik koji u žalbi zbog odluke o kazni ističe da mu je sud izrekao prestroge pojedinačne i jedinstvenu kaznu zatvora.

13.1. Pri izboru vrste i mjere kazne prvostupanjski sud je ocijenio sve okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža. Kao otegotno sud je optuženiku cijenio stupanj povrede zaštićenog dobra s obzirom da je inkriminirana kaznena djela poduzimao tijekom više godina a kazneno djelo bludne radnje je počinio za vrijeme dok je s žrtvom u krevetu spavao maloljetni sin. Također, otegotnim mu je cijenio raniju osuđivanost zbog kaznenih djela iz članka 117. stavka 2. KZ/11., članka 99. stavka 1. KZ/11., članka 139. stavka 2. KZ/11 i članka 177. stavka 2. KZ/11., koje je počinio na štetu iste žrtve kao i maloljetne djece, dok mu je kao olakotno cijenio da je otac troje maloljetne djece i da je nezaposlen.

13.2. I po ocjeni ovog drugostupanjskog suda prilikom odmjeravanja kazni za svako pojedino kazneno djelo u trajanju kako je to navedeno pod točkom 1., kao i jedinstvene kazne zatvora u trajanju od pet godina i šest mjeseci, prvostupanjski je sud pravilno vrednovao sve naprijed utvrđene otegotne i olakotne okolnosti na strani optuženika te je, suprotno žalbenim navodima državnog odvjetnika i optuženika, tim okolnostima dao primjeren značaj. Okolnost da je optuženik otac četvero maloljetne djece, a ne troje kako je to utvrdio prvostupanjski sud, na što isti upire u žalbi, nije u toj mjeri značajna da bi dovela do izricanja blažih kazni. Stoga su kazne zatvora koje je prvostupanjski sud izrekao optuženiku za svako pojedino kazneno djelo, kao i jedinstvena kazna zatvora, polazeći od stupnja krivnje i svrhe kažnjavanja, adekvatne težini počinjenih kaznenih djela, ličnosti optuženika i okolnostima djela pa će se izrečenom jedinstvenom kaznom zatvora u trajanju od pet godina i šest mjeseci ostvariti sve one svrhe kažnjavanja koje su predviđene u članku 41. KZ/11., a koje se sastoje u tome da ta kazna u dovoljnoj mjeri utječe na optuženika kroz jačanje njegove svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i ponovno uključivanje u društvo, ali i da se tom kaznom izrazi jasna društvena osuda za činjenje kaznenih djela protiv spolne slobode, na koji način će se jačati i povjerenja građana u pravni sustav i pravednost kažnjavanja.

13.3. Prema tome, žalbe državnog odvjetnika i optuženika zbog odluke o kazni, nisu osnovane.

U odnosu na žalbu zbog imovinskopravnog zahtjeva

14. Nije u pravu oštećena P. C. (ranije S.) kad u žalbi ističe da prvostupanjski sud bez valjanog razloga i suprotno Direktivi 2012/29 EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2012., nije odlučio o imovinskopravnom zahtjevu koji je postavila te je neosnovano uputio na građansku parnicu.

14.1. Naprijed izneseni stav žrtve nije prihvatljiv jer je prvostupanjski sud, u skladu s odredbom članka 158. stavka 1. i 2. ZKP/08. oštećenicu s imovinskopravnim zahtjevom pravilno uputio u parnicu, budući da bi podaci kaznenog postupka ne daju pouzdanu osnovu za potpuno, a niti djelomično dosuđenje postavljenog imovinskopravnog zahtijeva.

14.2. Naime, podneskom od 13. ožujka 2018. oštećenica je postavila imovinskopravni zahtjev u kojem je zatražila da joj se optuženik s osnova neimovinske štete naknadi iznos od 250.000,00 kuna, s pripadajućom zakonskom kamatom.

14.3. Dakle, kako je riječ o neimovinskoj šteti, ispravno je prvostupanjski sud zaključio da podaci kaznenog postupka ne daju pouzdanu osnovu niti za potpuno niti djelomično dosuđenje imovinskopravnog zahtijeva kojeg je oštećenica postavila te je osnovano, u skladu s odredbom članka 158. stavak. 1. i 2. ZKP/08., ista s imovinskopravnim zahtjevom upućena u parnicu.

14.4. Tvrdnja oštećenice da će time što ju je prvostupanjski sud s imovinskopravnim zahtjevom uputio u parnici, na taj način biti dodatno reviktimizirana, nije prihvatljiva, jer će o naknadi štete koju je ista pretrpjela počinjenjem kaznenog djela, parnični sud za osnovu uzeti pravomoćnu presudu ovog suda.

15. Zbog razloga koji su izneseni u prethodnim točkama, a kako ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio postojanje onih povreda kaznenog postupka i povreda kaznenog zakona na štetu optuženika iz članka 476. stavka 1. točke 1. i 2. ZKP/08., na koje povrede pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 482. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 23. kolovoza 2022.

Predsjednica vijeća:

Sanja Katušić-Jergović,v.r.