Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 16 Gž-2180/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji mr. sc. Iris Gović Penić, u pravnoj stvari tužiteljice V. K., OIB:…, B., kojeg zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda S. O. i N. O., odvjetnici u P., protiv tuženika E.&S. B. d. d., OIB:…, R., kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva M., K. & p. d.o.o., odvjetnici u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-725/2019-12 od 8. veljače 2022., dana 23. kolovoza 2022.

r i j e š i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-725/2019-12 od 8. veljače 2022.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Izreka prvostupanjskog rješenja glasi:

„Odbija se prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti Općinskog suda u Bjelovaru, kao neosnovan.“

2. Protiv ovog rješenja žalbu je izjavio tuženik zbog svih zakonom propisanih žalbenih razloga i traži naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Ispitujući pobijanu odluku suda prvog stupnja, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 , 28/13 i 89/14, dalje: ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Sud prvog stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 345. st. 2. t. 6. ZPP-a koju tuženik posebno ističe u žalbi jer tuženik nije nezakonitim postupanjem suda onemogućen u raspravljanju. Isto tako, sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje te je pravilno primijenio materijalno pravo. 5. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženika radi isplate, pozivajući se pri tome na ništetnost pojedinih odredaba ugovora o kreditu sklopljenog s tuženikom 8. kolovoza 2005.

6. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda jer da su stranke u slučaju spora sporazumno ugovorile nadležnost suda u Zagrebu, tako da je u ovom slučaju za suđenje stvarno i mjesno nadležan sud u Zagrebu.

7. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102559813 od 8. kolovoza 2005. sud prvog stupnja utvrdio je da su tužitelj i tuženik ugovorili da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta Banke.

7.1. Uvidom u Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5102559813 od 22. prosinca 2015., solemniziran 23. prosinca 2015. sud prvog stupnja utvrdio je da su u čl. 1.1. stranke utvrdile primjenu Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/2015) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. Člankom 12. Aneksa utvrđeno je da odredbe Ugovora o kreditu koje nisu njime mijenjane, ostaju i dalje na snazi.

8. Sud prvog stupnja ističe da je odredbom čl. 20. ZPP-a propisano da se sud može proglasiti mjesno nenadležnim u povodu prigovora tuženika (st. 1.) i po službenoj dužnosti samo kada postoji isključiva mjesna nadležnost nekog drugog suda (st. 2.).

8.1. Prema odredbi čl. 70. st. 1. ZPP-a, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je taj sud stvarno nadležan, dok je st. 2. istog članka određeno da ako je zakonom određeno da su za suđenje u određenom sporu mjesno nadležna dva ili više sudova, da se stranke mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi jedan od tih sudova ili drugi stvarno nadležni sud. Prema st. 3. istog članka, taj sporazum važi samo ako je pismeno sastavljen i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji svi proistječu iz određenog pravnog odnosa.

8.2. Odredbom čl. 59. ZPP-a propisano je da za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.

8.3. Zaštita predviđena za potrošače, Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora (dalje u tekstu: Direktiva), pretpostavlja da nacionalni sud mora biti u mogućnosti utvrditi po službenoj dužnosti je li odredba ugovora pred njime nepoštena pri preliminarnoj ocjeni može li se dopustiti daljnje postupanje po tužbi pred nacionalnim sudovima.

8.4. Primjenom i odredbi čl. 2. i čl. 19.l. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15, 52/16) u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Navedena odredba je prema ocjeni suda prvog stupnja primjenjiva i u konkretnom slučaju bez obzira na to kad je nastao ugovor o kreditu, već ovisi o tome kad je postupak pokrenut pred sudom. Postupak za konkretni predmet pokrenut je podnošenjem tužbe 10. lipnja 2017., dakle nakon stupanja na snagu navedene odredbe.

8.5. Sud prvog stupnja dalje zaključuje da iz sadržaja ugovora o kreditu proizlazi da je riječ o tipskom ugovoru o kreditu kod kojeg tužitelju nije dana mogućnost sudjelovanja u izradi istog odnosno utjecaja na sadržaj odredbe u vezi s mjesnom nadležnosti suda u slučaju spora, dok iz čl. 3. i navoda iz tužbe proizlazi da je tužitelj potrošač odnosno da je namjena kredita bila kupovina nekretnine.

8.6. Dalje, a primjenjujući i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su IV – 308/2020 od 5. studeni 2020., sud prvog stupnja zaključuje da je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.

8.7. Odredbom čl. 49. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine Republike Hrvatske broj 41/14, 110/15, 14/19) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

8.7.1. Odredbom čl. 49.st. 2. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

8.7.2. Navedeno je bilo regulirano i odredbama čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, dok su pravne posljedice navedenih odredbi bile propisane čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) odnosno da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a isto je sada uređeno odredbom čl. 55. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača odnosno da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

8.7.3. Identične odredbe sadržavao je i Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine Republike Hrvatske br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12) i to u čl. 96 .st. 1. i 2. i čl. 102.

8.7.4. S tim u vezi, sud prvog stupnja ističe i Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 113/09, 78/12, 56/13 i 41/14) koji je bio na snazi u vrijeme trajanja govora i u koji je implementirana i smjernica 99/13 Europske ekonomske zajednice o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora, te se na taj način hrvatsko zakonodavstvo uskladilo s pravnom stečevinom Europske unije u području zaštite potrošača, te je ista obvezujuća i u primjeni.

8.8. Radi navedenoga, sud prvog stupnja zaključuje da je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi o mjesnoj nadležnosti suda u slučaju spora, jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, te tužiteljica nije mogla utjecati na njezin sadržaj, a ona (suprotno načelu savjesnosti i poštenja) uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, kao potrošača. Naime, tužiteljica, čije je prebivalište u B., a gdje se i nalazi poslovnica tuženika u povodu čije djelatnosti je nastao predmet ovoga spora, te koji je za ovaj predmet uzeo punomoćnika za zastupanje čija je pisarnica sa sjedištem u P. za koje područje je nadležan Općinski sud u Bjelovaru, radi zaštite svojih prava pred sudom u R. bila bi izvrgnuta dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se jednako ne odnosi na tuženika, čije je sjedište u R..

8.9. Prema sudskoj praksi suda Europske unije, konkretnije u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98 - Océano Grupo Editorial SA protiv R. M. Q. te A3 i dr., zaključeno je da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

8.9.1. Nadalje, tom odlukom Sud Europske unije presudio je da zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtjeva ocijeni odredbu ugovora kojeg razmatra nepoštenom, a presudio je i da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost dade tumačenju koju omogućuje da se sud, čije je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim.

8.9.2. Prema čl. 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st. 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2.).

8.9.3. Iz daljnje odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba (st. 1.), kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koju mu se pruža Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice (st. 2.).

9. Slijedom svega navedenoga, prema stajalištu suda prvog stupnja, a uzimajući u obzir sve okolnosti prilikom sklapanja ugovora o kreditu u konkretnoj situaciji, odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je unaprijed pripremljena od strane tuženika sa svrhom povjerava nadležnosti sudu svog sjedišta za sve sporove koji mogu proizaći iz ugovora o kreditu, a na taj način ostvariti i pogodnost za sebe u vidu smanjenja troškova.

10. Nadalje, a imajući u vidu gore navedena utvrđenja, te uvidom u dostavljeni Ugovor o kreditu i njemu priloženu dokumentaciju, sud prvog stupnja utvrdio je da je ovo predmetni spor nastao u pogledu rada poslovne jedinice u B..

11. U konkretnom slučaju, a prema odredbi čl. 59. ZPP-a, za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.

12. Dakle, pored opće mjesne nadležnosti suda prema čl. 46. st. 1. i čl. 48. st. 1 ZPP- a, sud prvog stupnja smatra da je mjesno nadležan i sud sjedišta tuženikove poslovnice.

13. S obzirom na to da tužitelj kao potrošač ima prebivalište na području B. za koje je mjesno nadležan Općinski sud Bjelovaru, kao i da je ovo predmetni spor nastao u pogledu rada poslovne jedinice u B., zatim da je sjedište tuženika u R., a da tužba je podnesena sudu u B., te da je izbor suda na strani tužitelja, sud prvog stupnja zaključuje da je primjenom gore navedenih odredbi mjesno nadležan te da je u navedenom dijelu neosnovan prigovor tuženika.

14. Imajući u vidu odredbu čl. 19. l. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju, uređena je nadležnost sudova, pa se ista primjenjuje neovisno o tome kad je nastao ugovor o kreditu, već ovisno o tome kad je postupak pokrenut pred sudom.

15. U ovom predmetu postupak je pokrenut podnošenjem tužbe 10. lipnja 2019., a odredba čl. 19. l. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju je stupila na snagu 30. rujna 2015., dakle prije nego je pokrenut predmetni postupak pa sud prvog stupnja smatra da se u navedenom slučaju primjenjuje.

16. Osim toga, imajući u vidu da se u ovom postupku radi o sporu koji je nastao povodom Ugovora o kreditu (jer tužitelj smatra da je zbog ništetnosti odredbi Ugovora preplatio kredit pa zahtijeva povrat iznosa koji smatra da je preplaćen) to se smatra da je spor nastao u povodu djelatnosti poslovne jedinice koja je u ime tuženika potpisala Ugovor o kreditu.

17. Sud prvog stupnja posebno ističe da citirana odredba čl. 59. ZPP-a ne govori o podružnici nego o poslovnoj jedinici, a koju tuženik ima u B..

18. Slijedom navedenoga, sud prvog stupnja zaključuje da je za postupanje u ovoj pravnoj stvari nadležan Općinski sud u Bjelovaru.

19. Sud prvog stupnja pravilno je odbio tuženikov prigovor nenadležnosti suda prvog stupnja.

20. Kako je predmetni ugovor sklopljen 2005., mjerodavne su odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. (Narodne novine br. 96/2003. - dalje: ZZP).

Prema odredbi čl. 81. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

Nadalje, odredbom čl. 83. ZZP-a propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i poslije sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor, koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništava.

20.1. U presudi Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA protiv Rocio Murciano Quintero i drugi Sud Europske unije je zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke da nije bila posebno pregovarana te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

21. Dakle, sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo kada je donio osporavano rješenje.

Naime, s obzirom da je ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu, da se o odredbama ugovora nije pregovaralo, tužiteljica kao potrošač nije imala ikakav utjecaj na sadržaj ugovora, pa niti na odredbu o mjesnoj nadležnosti.

22. S obzirom da udaljenost tužiteljičinog boravišta od sjedišta tužene objektivno im učinak odvraćanja od vođenja spora, tužena, kao financijski "jača" strana, s mrežom poslovnica i zaposlenika u cijeloj Republici Hrvatskoj, ima adekvatnu mogućnost angažiranja punomoćnika za zastupanje i u mjestu gdje je tužiteljica pokrenula spor, što znači da sporna odredba uzrokuje znatnu procesnopravnu neravnotežu stranaka i da među njima nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbi čl. 70. st. 1. do 4. ZZP-a.

23. Dakle, kako je prorogacijska klauzula ništetna, mjesno nadležan mogao bi biti (i) sud nadležan prema prebivalištu tužiteljice te je riječ o izbornoj (elektivnoj) mjesnoj nadležnosti sukladno čl. 19.l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2009.

24. Pri tome treba istaknuti da i Vrhovni sud RH u predmetu Gr 1-143/19 (odluka od 11. prosinca 2019) pravno shvaćanje prema kojem je za spor u svezi s Ugovorom o kreditu u smislu odredbe čl. 19.l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju 2009. mjesno nadležan sud prebivališta potrošača zauzeo je u istovjetnom predmetu u pogledu vremenskih granica važenja tog Zakona pa je ovdje pravno neodlučno što Zakon o potrošačkom kreditiranju iz 2009. nije bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora.

25. U odnosu na žalbene navode tuženika da prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru, da bi se smatrala nepoštenom, da je tužiteljica trebala dokazati da nije bila posebno pregovarana te da uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, treba istaknuti da je tužiteljica navedeno u dovoljnoj mjeri dokazala. I u tom dijelu ovaj sud u cijelosti prihvaća utvrđenja i ocjenu suda prvog stupnja jer je sud prvog stupnja pri preliminarnoj ocjeni nepoštenosti odredbe o mjesnoj nadležnosti u dovoljnoj mjeri utvrdio temeljem raspoloživih dokaza može li se dopustiti daljnje postupanje pred tim sudom.

Isto tako, nije pravno odlučno ima li tuženik u B. registriranu podružnicu ili samo poslovnicu. Naime, sud prvog stupnja mjesno je nadležan prema prebivalištu tužiteljice.

26. Stoga je ovaj sud kao neosnovanu odbio žalbu tuženika i primjenom čl. 380. toč.

2. ZPP-a potvrdio pobijano rješenje.

27. Zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe odbijen je kao neosnovan primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a, s obzirom da tuženik sa žalbom nije uspio.

U Zagrebu 23. kolovoza 2022.

Sutkinja:

mr. sc. Iris Gović Penić, v.r.